Povijest koja tumači pokajanje jednog Allahovog roba po imenu Nesuh

Piše:

Hadži hafiz Halid-ef. Hadžimulić (Iz časopisa "Behar" br. 93-94)

Preneseno iz knjige „Zlatni bejt“ Nedžmudina Nesuha

Naslov izvornika:
Euzubillahimineššejtanirradžim
Bismillahirrahmanirrahim!
Rabbi-šrahli sadri ve jessirli emri, vahlu ukdete min lisani jefkahu kavli. Ve ufevidu emri ilellah. Innallahe besirun bil ibad!

Preveo s perzijskog Hadži hafiz Halid-ef. Hadžimulić

Kaže hazreti Mevlana:
“Kao što se mlijeko, koje teče iz majčinih grudi, ne vraća više u sise njene, isto tako onaj ko iskreno pokaje se, kao onaj Božiji rob Nesuh, koji nikad više na đunah svoj ni ne pomisli, ne vraća se grijehu. Mržnja prema đunahu uvećat će se, i to je dokaz da je on iskusio užitak i slast da bude prihvaćen i osvojen, i da su stari porivi prestali da mu priređuju uživanje, i da to prvo uživanje, slast, se smirila na mjesto drugoga. Kao što je rečeno: kajanje ne uništava ljubav, nego djeluje kao druga ljubav; pa onda postavlja pitanje: Zašto ne tražiš i ne nađeš jednog boljeg prijatelja, nego što si ga do sada imao? Koji te je navodio na zlo! I kad srce jednog pokajnika želi ponovo da griješi, to je znak da on nije okusio radost i slast jedne iskrene teobe, i da ta radost nije zamijenila uživanje i da on još nije postao pravedan i ispravan, kao što je rekao Allah, dž. š., u Kur’anu: ‘Vellejli iza jagša...’ ‘Mi ćemo mu olakašati ulazak u Džennet.’ Ali ako je uživanje ukaljano grijehom, isto tako ćemo mu olakšati ulazak u Džehennem! Jer je grijeh ostao u njemu!”

Eto, to je prijevod naslova

Prvo poglavlje:

1.
Jednom bio jedan Nesuh, takvo ime dali momku
Prao kose djevojkama, tako sticao nafaku
2.
Imao je žensko lice, muškost svoju krio
Da mu tajnu ne saznaju, danima strepio
3.
Dok bi vazdan hanumama kose izmivao
Duga kosa kratka pamet, lahko ih obmanjivao
4.
Godinama to radio, davo im masaže
Nikom nikad nije smio tajnu žudnju da pokaže
5.
Avaz mu je ko i čehra, djevojački bio
Jako strastven, ko mušakarac, za njima žudio
6.
I žarom bi podbulio se kao da je žena
Snažan, lijep i zgodan momak, muškost mu putena
7.
Kako svakoj hanumi bi, i carevoj bi šćeri
Ašik kožu masirao, i kosu joj operi
8.
Uvijek kad se kanit htio i iskreno kajati
Vjerolomna duša bi mu teobu počni razdirati
9.
Ovaj grješnik čije ruke baciše ga u okove
Na mistika pomislio: “Spomeni me uz svoje dove!”
10.
I prije je mistik znao tajnu grijeha njegova
Nije htio otkrit tajnu ko kad je od ehlova
11.
U mistika tajni puno, a usne mu kilit veže
Od žubora i glasova kroz srce se sve razliježe
12.
Ko je tajne djelovanja Uzvišenog upoznao
Usne su mu zatvorene ne bi tajnu taj odao
13.
Dženabi Hak kome dadne da mu pije iz pehara
Tajne mnoge on sakrije, usta nikad ne otvara
14.
“Hej, grješniče!”, merdi-arif kaže sa osmijehom:
“Dragi Allah navest ćete na rastank s tvojim grijehom!”
Drugo poglavlje:
Tumačenje o tome kako je dova jednog arifa, jednog mistika, jednog duhovnog velikana, koji je dušom blizu Allahu, džellešanuhu, primljena i uslišana, jer je njegovo traženje od Allaha, džellešanuhu, kao traženje od samog sebe.
U hadisi-kudsiju se kaže: “Ja sam za njega uho, oko, jezik i ruka.”
I Kur’an kaže: “Ti Muhammede, nisi bacio kad si bacio, nego je Allah bacio.”
Ovo što slijedi jedan je prikaz načina na koji Allah, džellešanuhu, priprema svoga roba, takav kakav je, uzimajući mu sluh i vid da bi ga doveo do iskrene teobe, kakvu je učinio Nesuh.
1.
Kad mitila u nebesa, na sedmom je nebu stala,
Dova šejha Nesuhu je sudbinu promijenila
2.
On je fani, on je ništa! Pa kakva mu je, onda, dova?
Ko od Dženabi-Hakka da je, svaka riječ je njegova!
3.
Zar da Sebi Dragi Allah nešto ne ukabuli,
Kad zatraži Sam od Sebe, želju ne udovolji?!
4.
Ono što je htio Allah, tako uvijek i bude,
Oslobodio je svog Nesuha od sudbine zlehude
5.
Točio je vodom sahan, kad mu zasta glas u uhu:
“Careva je kćerka jutros izgubila menđuhu!”
6.
Svi otvori i sva vrata na hamamu se zatvoriše,
Svaki budžak i rupicu, svaku stvar prevrnuše.
7.
Pročešljaše cijeli hamam, od rore pa do badže
Dragulj im se ne zasija, a lopov se ne nađe.
8.
Svaki budžak, svaku rupu, pretražili leteći goniči podove
Usta, uši, svaki otvor, gdje bi mogo unići, razvezali uzlove.
9.
Kao što u školjku stane dragi kamen blistavi
U tijelo bi neko svoje mogo da ga ostavi
10.
“Goli da ste!”, viknuo neko. “Ko od majke rođeni!”
“Staro i mlado pokažite!”, vikali su sluđeni.
11.
Pipala ih sve od reda, cure ispod obašvi
Princezine sobarice, da bi dragulj pronašle
12.
Pa se Nesuh, sav u strahu, pokušao izmaći,
Plave usne, lice blijedo, nema kuda umaći
13.
Sa smrću se svojom tad je licem u lice susreo
Kao suhi list na grani, od straha je drhtao
14.
“Kolko puta udaljih se, hej Jarabbi, sa Tvog puta?!
Čineć grijehe, teobe došo, slagao sam bezbroj puta.
15.
Čineć đunah i sve drugo što mi je godilo
Ne primijetih ovaj potop nit, šta se dogodilo
16.
Sad kad budu pretresli me od glave do pete
Hajd zamisli te bolove duši što mi prijete
17.
Na sto žiški srce će se moje ispržiti
Miris žere u dovi mi možeš osjetiti
18.
Nek nijednog nevjernika ne snađu te muke ljute!
Ja se hvatam i utekoh pod milosti Tvoje skute.
19.
Da me majka i ne rodi kamo puste sreće,
Ili da me lav rastrgo po lovinu kad kreće!
20.
Učini ono, Jarabbi, što je dostojno Tvog ugleda!
Iz svake me rupe, Bože, jedna zmija sad ujeda!
21.
Da mi duša od kamena nije, a srce od gvožđa,
U krv bi se pretvorili, kao sok iz grožđa.
22.
Pribijen sam ja uz duvar, nemam više vremena
Pomoć carsku Ti pošalji iznad moga tjemena
23.
Ako mi grijehe Ti sakriješ, koje činih do sada
Za sve dosad što uradih kajat ću se ebeda
24.
Još jedanput ja Te molim, nemoj teobu odbiti
Stotinom ću pojaseva teobom struke stegnuti!
25.
Ako ikad više budem raspasao ove pojaseve,
Nemoj čuti riječi moje, niti mi primaj dove!
26.
Upao sam među ruke žandarima i dželatu!”,
Vikao je suze roneć, videći se u kazamatu.
27.
“Ni nevjerniku smrt ovakvu, Jarabbi, ti ne šalji,
Neka Ti se ni nevjernik ovim strahom ne požali!”
28.
Azrailovo lice spazi, tad su smrti sve prilike,
Iz očaja nad životom ispuštao je bolne krike
29.
“Ej, Hoda! Ej, Hoda!”, svoga Rabba dozivao,
Iz duvara i iz vrata eho krika odzvanjao.
30.
U misli se on utkao, i usklike Gospodaru,
Dok ga krik istražitelja ne probudi na duvaru.
“Ma šta radiš ne budi siguran da se saznat neće,
Grijeh je kao sjeme i Bog može dati da proklija “.(Bejt iz drugog đilda)

Treće poglavlje:
Naslov:
Kako je došao red na Nesuha da bude pretresen. Vidjeli smo da se u hamamu pojavio glas koji kaže: “Sve smo pretražili, osim Nesuha.”
Otkrili bi njegov spol, i smrt bi bila neminovna. On pada u nesvijest od straha. Put oslobođenja pomalo se nazirao. To je Allah, dž. š., htio da ga kutariše toga stanja, kao što je Pejgamber, alejhis-selam, imao običaj reći kad je bio izvrgnut strahu ili bolesti: “O bolesti prižesti, postani teža i bolnija, pa ćeš proći i iščeznuti.” Ovo je početak kaside Munferidže. Tako svaki bol iščezava.

1.
“Pretražili svakoga smo, na tebe je red.”
U nesvijesti ostao je, duša ode u nedogled
2.
Kao kad se zid shorodna, s nogu je pao
Kad ga duša napustila i mozak je pobjegao
3.
Razdvojil se pamet s tijelom, to se desi baš svakom
Duša će mu odletjeti, sjediniti se s Dženabi- Hakkom
4.
Fani on kad postade; bio prazan od svega,
Allah pozva svog sokola da doleti do Njega
5.
U gromade brod kad razbi daleko mu nada bila
Božija milost na valovima na obalu ga ispustila
6.
S Dženabi-Hakkom duša kad je sljubila se,
Valovi se uzburkali, more Allahove milosti zatalasalo se
7.
Zindan duša napustila tijelo puno avreta
Svom Izvoru letjela je bez ikakva tereta
8.
Baška duša, baška tijelo, lanci i bukagije,
Na nogama sokolu su dok krila ne razvije
9.
U slobodi noge budu kad nam nema pameti
Ko odriješen sa uzice, soko Caru odleti
10.
Zatalasaju se mora vali, Allah rahmet izlije
I kamenje sa dnu mora abu hajat ispije!
11.
Nek je krhak i malehan, atom snagu pripaše
Od kadife i od zlata zemlji ruho ujiše.
12.
Ko sto godina mrtav bio, iz kabura se otkrije
Na ljepoti crnom đavlu zavide i hurije
13.
Čehra zemlji izboranoj od ištaha zeleni,
Razgrana se suho drvo, cvat mu sav porumeni
14.
Vuk i janje tad postaju ko da im je jedna mati
Baksuzi su tad odvažni, nada im se povrati
Četvrto poglavlje:
Naslov:
Kako je dragulj pronađen i kako su dvorske dame, hanume i služavke princeze molile Nesuha da im oprosti.
1.
Sretan haber kad se čuo da menđuhu nađoše
Jedan usklik prolomi se svi strahovi prođoše
2.
Izgubljeno kad se nađe iskreno se radujte,
Mi nađosmo dragulj sjajni, nagradu nam darujte
3.
Kako došla - tako prošla briga iz hamama
Od pljeskanja i usklika nastala galama
4.
Kad se vrati njemu pamet pa račune svidio,
Sto je dana radosnije pred očima vidio.
5.
Dlane svoje ispružiše, poljupce mu poslali
Iskreno još moleći ga da im sumnje halali
6.
“Ružne misli imali smo; ogibetile tvoje ime,
molimo te, oprosti nam “, klečale su sve pred njime.
7.
Dok joj Nesuh kosu prao što kadifom miriše,
Dva tijela kroz druženje kao jedno postaše.
8.
On je bio sa njom blizu, sudile su Nesuhu,
Drugi niko nije mogo dodirnuti mendžuhu!
9.
Sva u bijesu, kakva bješe, htjela ga je pretresti,
Malo stala, zbog respekta, nešto će je pomesti.
10.
Dok predahla zamilslila, prste svoje lomila,
Da menđuhu ispod uha, nije sama sklonila.
11.
Sve te dame zamoliše, srcem su se kajale,
Na nijazu stajale mu, čednim su ga smatrale.
12.
“Allahov rahmet mene snašo i On pravo govori!
Mante me se”, htio reći, od toga sam još gori!

13.
Zar ste našli tražit oprost od mene nesretnika
Ovog svijeta što gledate najvećega griješnika
14.
Od zla svega što počinih to ni stoti dio nije,
Ako neko u to sumnja, u to sam se uvjerio.
15.
Šta o meni drugi znaju to je tako malo
Od hiljade samo jedan grijeha se ukazalo
16.
Ja poznajem grijehe svoje kao i On što ih krije,
Zna sadašnje moje grijehe pa i one još od prije!
17.
Što me Iblis naučio, u svemu sam ga jendisao
On ostade samo vjetar što me na zlo navraćao
18.
Sve vidio, Allah dragi; igru, spletke, strahove,
Al je krio da to vidi, znao mi je halove
19.
Dar mi bješe to kajanje od Božijega rahmeta,
Zato mi je život sladak, teoba vrijedi zahmeta
20.
Sve što ružno ja počinih, teoba je potrala
A šta dobra zanijetih, teoba mi je primila
21.
U slobodi ja uživam poput čempresa i ljiljana
Tako teoba rahatlejše svakog dobrog insana
22.
Teoba mi je ime metnula, tamo gdje su evlije
Mjesto vatre, Džennet svoje otvorio mi kapije.
23.
Ah, kad povikah, jedno uže stvori se
I to uže što se stvori, u moj bunar spusti se!
24.
Zgrabih uže, uzpuzah se do visina zindana
Postadoh sretan, jak i snažan, a obraza rumena
25.
Dno bunara dotako sam, sklupčao se u dubini
Nek se sada svijet razastre mojoj duši po širini!
26.
“Hvala Tebi moj Allahu što me spasi iznenada
Svake brige i belaja, kad se tome i ne nadah.
27.
Svaka dlaka kad bi moja jezikom postala
Zahvale što dugujem Ti ne bi izbrojala
28.
“Uđi u Džennnet!”, reći će se. A on će reći:
“Kamo sreće da moj narod zna kako mi je Allah
oprostio i lijep mi prijem pripremio”

Peto poglavlje:
Naslov:
Kako je princeza ponovo zvala i molila Nesuha da joj pere kosu, nakon što mu je teoba bila primljena od Allaha, dž. š. , i kako je on pod izgovorom da je bolestan odbio ispuniti joj želju.
1.
“Našeg cara kćerka uljudnu ti molbu šalje,
da joj opet kosu pereš, jer ne želi druge pralje.
2.
Da joj kožu tvoji prsti glinom nježnom masiraju “,
Ko pobožan čovjek da je, Nesuhu se obraćaju.
3.
“Bolesni su moji prsti, prođi me se sultanijo,”
ne mogu to više činit”, lukavstvom se poslužio.
4.
“Allaha mi, moje ruke ne mogu ti hizmet dati,
Idi brže drugog nađi ko će tebe izmivati.
5.
Prešao sam sve granice dok sam grijehe kušao
Kako mogu zaboraviti strah kroz koji sam prošao
6.
Dragom Bogu jemin dao da neću vezu prekinuti
Ni kad mi se duša s tijelom bude htjela rastaviti
7.
Koja bi to noga smjela koračiti na te pute
Nakon što preživjela bi one moje muke ljute!
Inne nedžmestu neremlestu nehab vahji hakk. Vallahu ‘alemu bissevab