Pravedni i nepravedni ratovi

Jadranka Brnčić

Božja zapovijed

Jedna od Deset zapovijedi Božjih kaže: Nećeš ubijati. Biblija, međutim, ne isključuje primjenu nasilja: kroz cijelu povijest izraelskoga naroda teče mnogo krvi. Biblijski pisci ništa ne skrivaju: ni ubojstvo što ga je počinio Kajin, ni izdajstvo Josipa što su ga počinila njegova braća, ni ubojstvo što ga je počinio Mojsije prije no što je bio započeo svoje proročko poslanje. Hebrejski glagol racà, zapravo, znači ubiti s predumišljajem, tj. umoriti. U Bibliji je ubiti dopušteno, štoviše, naređeno u stanovitim okolnostima. Primjerice, dopuštena je smrtna kazna davljenjem, kamenovanjem, vješanjem ili zalijevanjem tekućim olovom. Njome su se kažnjavali zločini idolatrije, blasfemije, vračanja, preljuba ili kršenja Šabata. U ono vrijeme ubiti čovjeka nije imalo većeg značenja.
Međutim, koji god smisao pridali glagolu “ubiti”, Zapovijed “Nećeš ubijati” pojavila se kao najvažnija inovacija u krvoločnoj sredini onoga doba. Prije obznanjivanja Šeste (po hebrejskom navođenju), odnosno Pete (po kršćanskom navođenju) zapovijedi šteta prouzročena ubojstvom bila je prepuštana procjeni krvnih osvetnika. Međutim, poslije proglašavanja Zapovijedi sav se zakon sveo na odredbu: oko za oko i zub za zub. Tako se u slučaju zločina kazna primjenjivala samo na osobu koja ga je počinila, a ne, kao u drugim lokalnim antičkim običajima, na članove i na dobra njezine obitelji. Zakon odmazde tako obilježava prijelaz sa zakona jačeg, slobodna da se osvećuje kako mu se prohtjedne, na novi zakon koji kaznu i pretrpljenu štetu stavlja u razmjeran odnos, što je revolucionaran skok u evoluciji ljudskog morala.
Kasnije, u Evanđelju, taj je skok još radikalniji: zakon odmazde biva ukinut, kao što je prethodno bio i u postbiblijskom judaizmu: “Čuli ste da je rečeno ‘Oko za oko, zub za zub’. A ja vam kažem: Ne opirite se zlu! Naprotiv, udari li te tko po desnom obrazu, pruži mu i lijevi” (Mt 5,38). Tako je i Isus tumačio ovaj zakon kao načelo pravedne naknade. Ona izražava zakon pravednosti: oko siromaha vrijedi koliko i oko bogataša, oko prosjaka koliko i kraljevo. Savršen čovjek nadilazi norme koje jamče društveni poredak. On živi i u prinošenju svog bića Bogu čiju prisutnost prepoznaje u svakom stvorenju. Odatle odricanje od svake osvete, čak i od svake doslovne pravde. Savršen je čovjek sav predan ljubavi. Isus pozivlje na posvemašnje izručivanje bližnjemu. “Tko bi te htio tužiti da se domogne tvoje košulje, podaj mu i ogrtač! Ako te tko prisili da ideš s njim jednu milju, hajde dvije! Tko te moli, podaj mu; a tko hoće da mu pozajmiš, ne odbij ga” (Mt 5,40-42), ili: “Ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone” (Mt 5,44).
Šesta zapovijed, u Židova, kao i posvuda drugdje, otvara probleme oko sudjelovanja u ratu, oko samoobrane, pobačaja, eutanazije i samoubojstva – probleme u neprekinutu porastu. Neke su zemlje ozakonile pobačaj, druge su popustljive prema samoubojstvu. Odgovor sučelice životu i smrti, čini se, ovisi o osobnoj slobodi. Varira s obzirom na osvjedočenost i interpretaciju kojom svatko ponaosob reagira na uzvišenu zapovijed: ne ubijati.

Isusovo nenasilje

René Girard tvrdi da je ljudske zajednice utemeljilo začetno nasilje koje istovremeno nadzire kasnija iskazivanja tog nasilja i potvrđuje ih. To se odražava u “temeljnom umorstvu”, kakvo otkrivamo u tolikim kulturama – Kajinovo umorstvo Abela, Romulovo umorstvo Rema – kao i u žrtvenim jarcima koji se prinose na žrtvu ne bi li se od zajednice odvratila prijetnja (Jona, Edip, Prometej). Zajednica se gradi oko zajedničkog neprijatelja, a svoje spone pečati žrtvovanjem onoga čega se boji. Girard primjećuje način na koji to izražavaju Eshilove Furije u tragediji Eumenide (996–97): “Za mnoge boli lijek je kad se složi koga mrzit treba”.
Od takva razaranja većina religijskih kultura spašava se kroz Sveto – koje se oživljuje u svim oblicima vjerskog prinošenja žrtve. Namjena prinošenja žrtve jest umiriti bogove. Suparništvo iz zavisti vodi do usredotočenja na dušmanina (ili na njegov nadomjestak), usredotočenja na bilo što što se mora uništiti kako bi narod mogao živjeti. Takvo usredotočenje namiruje “dugove” te ujedno i smiruje. Kroz povijest tu ulogu namirivanja dugova preuzela je Država. Ona postaje zaštitnicom nasilja koje je isprva artikuliralo njezin ustroj. Pošto je prekid postignut mržnjom, utemeljen na zaraznoj panici, cijelo je tkivo društvenog života u svojoj biti svojevrstan ustroj obmane koja započinje samoobmanom. Zato Isus Sotonu, kneza ovoga svijeta, naziva “ocem laži” (Iv 8,44), utjelovljenjem cijelog sustava nasilja.
Isus nije žrtva. Girard razlikuje Kristov položaj od položaja žrtvenih jaraca, koji se ili slažu sa svojim tužiteljima ili im se suprotstavljaju navodeći ista ona načela moći koja ovi zazivaju protiv njih. Jedino Isus djeluje po načelu nepružanja nikakva otpora nasilju te time otklanja razloge žrtvovanja. On predstavlja opravdanu nedužnost pobijanja krivice: Girard proročanskoga preteču Isusu pronalazi u onom Jobu koji proglašava vlastitu nevinost i odbija prihvatiti logiku svojih optužiteljskih “tješitelja”.
Ustvari, Girardova je misao vrlo bliska Augustinovoj. I Augustin drži da je Država ljudska utemeljena na umorstvu Abela i da živi po nasilju, u opreci spram Države Božje koja se temelji na ljubavi i djeluje ljubavlju. Ovo je priznavanje ljubavi kao strukturalnog načela udaljeno od svakog razvodnjenog naivnog dobrotvorstva. Isus odvažno podiže optužnicu protiv cijelog svijeta razaralačke mržnje i nasilja: “A vama koji me slušate kažem: ‘Ljubite svoje neprijatelje! Činite dobro onima koji vas mrze! Blagoslivljajte one koji vas proklinju!’ Udara li te tko po jednom obrazu, pružaj mu i drugi! Tko ti god ište, daj mu! A od onoga koji uzima tvoje ne traži to nazad! Kako želite da vama čine ljudi, tako činite i vi njima” (usp. Lk 6,27-38).
Bezuvjetna ljubav prema neprijatelju nije tek puka arbitrarna etička pozicija nego radikalno nenasilje. Kad Isus savjetuje “Udari li te tko po desnom obrazu, pruži mu i lijevi”, nije riječ tek o dugotrpnom podnošenju tuđeg nasilja. Više od toga. Po desnom obrazu šamaralo se lijevom rukom ljude iz iste obitelji ili društvenoga kruga, no desnom rukom, na kojoj se obično nosio prsten, šamarali su se ljudi koje se smatralo inferiornima, i to vanjskim dijelom šakom tako da udarac više boli i ponižava. Isus, dakle, ne poziva tek na to da se otrpi tuđe nasilje, nego, štoviše, da se otrpi njegov najtrpkiji žalac te kao da kaže: “Udari li te tko po desnom obrazu kao sina, pruži mu i lijevi da te udari kao roba”.
Teologija nenasilja ne nalazi svoje utemeljenje u ljudskoj naravi, nego u milosti. Evanđeosko nenasilje stav je i ponašanje koji proizlaze izravno iz milosti Božje kakva je u punini na djelu u Kristovu raspeću. Ljubav prema neprijatelju nalazi svoje ispunjenje u Isusovoj smrti na križu. “Neprijatelji”, pritom, nisu oni koji su ga razapeli, nego smo to mi sami, tj. po neprihvaćanju Kristove ljubavi nama to postaje Bog sam. Istočni grijeh napravio je jaz između nas koji pristajemo na grijeh i nas stvorenih na sliku Božju, između nas i Boga. Čovjek po grijehu hoće biti gospodar vlastita života i vlastite sudbine i Bog postaje prepreka na putu njegova samoostvarenja. Bog postaje neprijatelj čovjeku i čovjek Bogu. No, Bog nas po Kristovoj smrti na križu ne smatra neprijateljima nego pristaje pretrpjeti ono što bi pretrpio neprijatelj. Križ je izvor mira. “Doista, on je mir naš, on koji od dvoga učini jedno: pregradu razdvojnicu, neprijateljstvo razori u svome tijelu. Zakon zapovijedi s propisima obeskrijepi da u sebi, uspostavljajući mir, od dvojice sazda jednoga novog čovjeka te obojicu u jednome Tijelu izmiri s Bogom po križu, ubivši u sebi neprijateljstvo” (Ef 2, 14-17).
No, smrt na križu samo je jedno od očitovanja, i to vrhunsko, ljubavi koju je Krist živio svega svog života; ona je samo posljedica njegova života ljubavi. Krist je umro jer je utjelovio svoje vlastito naučavanje. U tom činu on je sam ljubio svoje neprijatelje, okrenuo drugi obraz, odbio na zlo odgovoriti zlom. Njegova ljubav radije prihvaća da trpi nego da čini i najmanje zlo. Čak ni ono zlo koje bi moglo donijeti veće dobro. Pozivajući učenike da ga slijede, da “uzmu njegov križ” (usp. Mk 8,34), Isus ih, znajući kakvom će smrću umrijeti, poziva da hode istim putem kojim je on prošao – putem nenasilja. S nasiljem se moguće suočiti jedino ljubavlju bez otpora, tj. put križa jedini je djelotvoran način kojim se može svladati zlo. Ta voljnost oslobađa pojedinca dominacije sustava moći zvanog Sotona. Isus je pozvao učenike da ga radikalno nasljeduju i taj se poziv ne može odnositi tek na neke situacije, a na druge ne. Uskrsnuće je konkretan znak poraza zla, znak kršćanima da je moguća pobjeda nad zlom i smrću, tj. da je moguće da ih “ništa ne rastavi od Kristove ljubavi” (usp. Rim 8, 38-39). Bogu se ne može prići pristajući uz nasilje ma kako ono bilo neznatno – Njemu se prilazi jedino prihvaćanjem Isusova nenasilnoga puta.
Kristov križ omogućuje ne samo novu osobnu stvarnost Isusovih učenika, nego i novu društvenu stvarnost: zajednicu. Mir koji dolazi po križu nije samo nutarnji i osoban, nego i mir među skupinama i narodima: on ruši zid koji odvaja narode i omogućuje onima koji prije nisu mogli živjeti zajedno da sada to mogu. Nenasilje, po kojem jedino dolazi mir, dakle, čin je zajednice, Crkve koja je pozvana živjeti zajedništvo mira, praštanja i pomirenja. Dakako, kršćansko nenasilje ili evanđeoski pacifizam neće riješiti sve političke i društvene probleme s kojima se suočavamo u naše dane. Kršćanski pacifizam nije politički pacifizam i ne smatra da će uklanjanje svakog oružja samim tim stvoriti svijet bez rata. No, Crkva ima misiju usred nasilna svijeta: naviještati i živjeti Kristov mir.

Nasilje unutar kršćanstva

Dok je kršćanstvo bilo religija katakombi koju je progonila vlast Rimskoga Carstva, kršćani su, kao i Židovi, bili žrtve nasilja, a ne njegovi poticatelji. No, obraćenje Carstva na kršćanstvo početkom IV. stoljeća pretvorilo je novu službenu religiju u sredstvo moći. Otada je bilo vrlo teško odvojiti duhovno od vremenitog.
Prva tri stoljeća u Rimskomu Carstvu kršćani su se, dakle, suzdržavali od laćanja oružja i od vojnih službi, i to barem zbog dvaju divergentnih razloga: jedni zbog toga što bi služiti u carskoj vojsci značilo imati udjela i u njezinu štovanju idola i cara, a drugi zbog toga jer su smatrali da, budući kršćani, ne smiju ubijati, što je bio temelj buduće građanske neposlušnosti i razvoj kritičkoga odnosa prema civilnoj vlasti. Teolozi prvih stoljeća kategorički su isključivali mogućnost da bi kršćanin ma komu mogao proliti krv, čak i u ratu ili u legitimnoj obrani. “Nije dopušteno činiti zlo ni kada je to legitimno”, kaže Tertulijan, a Origen izjavljuje da su kršćani “primili nauk da se ne brane od svojih neprijatelja” te da su “od Boga primili zapovijed blagosti i ljubavi koju ne bi mogli izvršavati kad bi pristajali sudjelovati u ratu”. Takav je stav bio primjenjivan i u sustavnoj poduci katekumena, a bio je prisutan i u prvim crkvenim dokumentima, pretečama kanonskoga prava. Tako u Hypolita (II/III. stoljeće) nalazimo upute da “vojnik mora odbiti zapovijed zapovjednika da ubije” te, još, strože: “Ako neki katekumen ili vjernik hoće biti vojnik, neka se odvrati od te nakane jer time prezire Boga”. Kasniji apokrifni tekst Testament Našega Gospodina upućuje: “Vojnika valja naučiti da ne ugnjetava, ne ubija, ne pljačka, ne gnjevi se. No, još je poželjnije da onaj tko je primio krštenje u Gospodinu napusti vojnu službu te ako to ne učini da ne bude primljen u zajednicu”.
S vremenom je Crkva, ipak, počela pokazivati manje nepovjerenja prema vojnoj službi i postala popustljivijom prema pitanju sudjelovanja u ratu. Razlog tomu bio je postanak kršćanstva državnom religijom u vrijeme cara Konstantina (?274-337), čime je vojačenje postalo za kršćane obavezom koju nisu mogli odbiti jer bi time proturječili svojem pristanku na državu. Rimske kršćanske legije imale su zadatak da se bore protiv svake nekršćanske moći. “Vojna sila pripasala je svoj mač kršćanskoj ideologiji nenasilja i time ju izobličila” kaže Chouraqui. No, još u IV. stoljeću (sv.) Bazilije zahtijeva da vojnik koji je sudjelovao u ratu i nema “čiste ruke” tri godine ne pristupi euharistiji, a svećenicima je bilo zabranjeno postati vojnicima, a vojnicima koji su željeli postati svećenicima, to nije bilo lako ostvariti. Ipak, samo u nekoliko stoljeća kršćani su iz pozicije u kojoj su ekskomunicirali braću koja bi pristupila vojnoj službi ušli u poziciju da jedino oni smiju biti vojnici.
Sramotna nagodba s Rimskim Carstvom, međutim, bila je kobna za kršćanstvo jer ga je dovelo do toga da je sve ratove stavljalo pod okrilje križa. Što reći o pokolju muslimana na tlu Svete zemlje, o sadizmu portugalske i španjolske inkvizicije ili o osvajanju Amerike plaćenim pokoljem stotina tisuća Indijanaca? Većina nacističkih krvnika bila je luteranske ili katoličke kulture i tradicije. Ni govora o tome da bi odustali od svojega nauma: kršćanska vjera, ili radije – stanovit antisemitski derivat kršćanstva, samo ih je učvrstio u njihovu sablasnom pothvatu. Svi ti genocidi počinjeni ad majorem gloriam Dei bili su pravdani iluzijom da je kršćanstvo jedina prava religija čovječanstva. Vjera u spasenje na drugom svijetu opravdava neoprostive zločine na ovom svijetu. Paradoksalno, sve tri monoteističke religije koje svoju etiku temelje na očuvanju života, svoj opstanak duguju i nasilno nametnutoj političkoj moći.
Iz takve su situacije pape, biskupi i teolozi počeli opravdavati sudjelovanje kršćana u ratu i davati smjernice za njihovo ponašanje, ali ne bez ozbiljnih dvojbi: ili će se kršćanin držati Evanđelja i kloniti se svakog nasilja te tako ne priskočiti u pomoć žrtvi kojoj se nanosi nepravda, ili će stati u obranu žrtve kojoj se nasilno nanosi nepravda i time ne biti poslušan Evanđelju koje zahtijeva nenasilno ponašanje. Na tu je dvojbu pokušala odgovoriti teorija o pravednom ratu, sve vrijeme svjesna da ne treba, dakako, opravdavati nenasilno ponašanje nego ono koje se u određenim okolnostima mora služiti nasiljem. Mržnja, međutim, proizvodi mržnju te je samim tim ljudska priroda nagnana u vlastite krajnosti – one negiraju pravila koja vrijede u vrijeme mira. Stoga se u ratu agresivnost, nanošenje smrtnih povreda drugome, pa čak pljačka, silovanje, mučenje zatvorenika ne smatraju anomalijama. Štoviše, ratna propaganda potiče takve krajnosti te je vrlo teško u takvu situaciju uvesti moralne standarde.
Katolička crkva ne časti samo svece koji su se odrekli svojega života radije nego da popuste zlu, nego i svece-ratnike koji su s križem jurišali u bitke za pobjedu “prave vjere”. U katoličkom kalendaru svetaca jedan uz drugoga stoje Karlo Veliki (747-814) koji je dao poubijati na desetke tisuće protivnika (Drugi vatikanski koncil ga je, srećom, “izbacio”) i Franjo Asiški koji nije htio ni mrava zgaziti. Cijela povijest Crkve je, zapravo, heretička povijest svetaca i sveta povijest heretika. Sveci su ponekad kanonizirani na temelju kriterija koji nisu uvijek evanđeoski, a heretici su ponekad izbacivani zbog njihova radikalna zalaganja za Evanđelje.

Jus ad bellum

Tradicionalna katolička teorija pravednoga rata, koju baštinimo iz kasne skolastike, uključuje tri glavne točke: uzrok rata, njegovo vođenje i posljedice, ili skolastičkim riječima: jus ad bellum, jus in bello i jus post bellum. Osnovni moralni problem jus ad bellum zapravo je problem emocija, tj. mržnje, želje za osvajanjem ili osvetom; jus in bello suočava se s problemom nasilja: svi se slažu da je nasilje zlo, no borci nasilje shvaćaju nužnim za okončanje tuđeg nasilja, a ne-borci svako nasilje shvaćaju kao nemoralno; jus post bellum provodi preispitivanje krivice.
Teorija pravednoga rata ponajprije ima svoju ulogu kada je riječ o odluci treba li uopće krenuti u rat. Tradicionalne norme za donošenje takve odluke, koje mogu primjenjivati kompetentni (legitimni) autoriteti, jesu: pravedan povod (rat je dopustiv samo kao odgovor na “realnu i sigurnu opasnost”, tj. kao mjera zaštite nevinih života, jamstvo života dostojna čovjeka i obrana temeljnih ljudskih prava), ispravna nakana (rat se može htjeti samo ukoliko je povod pravedan), krajnje sredstvo (rat je dopustiv samo ako su neuspjeli svi pokušaji uspostavljanja dogovora mirnim putem), proporcionalan odnos snaga (šteta koju rat može nanijeti mora biti proporcionalna s dobrom koje se očekuje okončanjem rata) i moguća pobjeda (ne valja srljati u rat ako nema izgleda u pobjedu).
Među imenima na koje se tradicija najviše poziva kada je riječ o ratu, ova su. Augustin i Toma Akvinski. No, Augustin nikad nije sustavno pisao o ratu, a njegovi ad hoc komentari bili su isključivo vezani uz konkretne situacije. Uvijek bi počinjao evanđeljskim tekstom o tome da se na nasilje ne treba uzvraćati nasiljem te je odbijao priznati temeljno pravo na koje se poziva teorija o pravednom ratu, a to je pravo na samoobranu. Samoobrana je za Augustina čin sebeljublja, a sebeljublje je za njega uvijek zlo. Jedino kada je čovjeku dopušteno oružano reagirati jest kada je napadnut njegov bližnji, ali i tada samo ako se ima ljubavi za napadača i tek ako ga na to pozove neki legitiman autoritet. Ubiti nevinoga, mučiti ili ubiti zatvorenika ni u kom slučaju za Augustina nije dopušteno.
Toma Akvinski je nešto određeniji u smislu zalaganja za teoriju pravednoga rata. U svojoj knjizi Summa Theologicae (Suma teologije) spominje tri glavne norme za dopustiv rat: objavu od strane legitimnog autoriteta, pravedan povod i ispravnu nakanu koja uključuje promoviranje dobra ili sprečavanje zla. Stoga je, vjerujući u njihovu ispravnu nakanu, odobravao križarske ratove.
Njegove su teze bile osnova za razvijanje teorije kasnih skolastičara (od XVI. do XVII. stoljeća): Votore, Suareza, Grotiusa, Pufendorfa, Wolffa i Vatella. Francisco de Vitoria (1486-1546), međutim, najviše je pridonio jasnoći definicije pravednoga rata. Ovaj španjolski dominikanac hrabro je ustao protiv svojih sunarodnjaka koji su osvajali Ameriku. On je prvi upozorio na diskriminaciju, tj. uzeo u obzir omjer snaga.
U srednjem vijeku najviše se raspravljalo o autoritetu koji može donijeti odluku o ratu. Tada su to bili pape, biskupi, feudalni vladari, kraljevi. S nastankom nacije-države to je pitanje otpalo, s obzirom da su moć da pokrenu rat imali narodni vođe. Danas Vatikan pridržava pravo jedino da se, na temelju tradicionalnih normi, izjasni o tome je li rat koji je negdje izbio pravedan ili ne. Tako su u slučaju američkoga rata u Iraku papa, vatikanska diplomacija i redovnički poglavari izjavili da je, za razliku od invazije u Afganistanu ili intervencije na Kosovu, riječ o nepravednu ratu. Papa Ivan Pavao II. čak je 5. ožujka 2003. poslao kardinala Pija Laghija da na to upozori predsjednika Busha. Međutim desno krilo američkih katolika bilo je uvjereno da upravo teorija pravednog rata odobrava rat u Iraku i Papin autoritet tu ništa nije značio, a sama teorija pokazala se anakronom i punom proturječnosti. No, Katolička crkva ju zastupa sve do u naše dane. Sada manje o tome govori ne toliko zato jer je promijenila svoje stavove o teoriji pravednoga rata nego zato jer njezin glas više nema odjeka kao ranije, gotovo da je irelevantan za ono što se događa na svjetskoj političkoj sceni. Ne samo da konce potežu neki drugi autoriteti nego oni oblikuju i nove teorije i pobijanje tih teorija, a same pak teorije nemoćne su pred praksama.

Pravedan rat u naše dane

U industrijskoj upotrebi ubojstva, koja je već od 1914. postala sveopćim civilizacijskim sustavom, došlo je do naglih promjena u društvu koje su teoriju o pravednom ratu gotovo posve obezvrijedile. S ubrzanim naoružanjem i razvojem oružja za masovno uništenje, naglim mijenjanjem prevlasti snaga, terorističkim metodama zahtijevanja vlastitih “prava”, rat se više ne može voditi ni po kakvim do sada prihvaćenim pravilima. Budući da je velike razorne moći, danas se opće ne može upotrijebiti oružje a da se samim tim subjekt koji ga koristi ne mora suočiti s mogućnošću da će se taj rat drastično proširiti. Suočeni s tim izazovima teoretičari “pravednoga rata” u XX. stoljeću (Walzer, Paskins i Dockrill; Norman, Oren, Nagel i dr, uglavnom okupljeni oko časopisa Ethics i The Journal of Philosophy and Public Affairs promišljali su norme koje se tiču autoriteta koji smiju objaviti rat te pitanje odnosa snaga i diskriminacije. S terorističkim napadom na SAD (11. 9. 2001) te, potom, i nizanjem brojnih međunarodnih i nacionalnih konvencija, teorija pravednoga rata postala je glavnom temom političkih znanosti, povijesti, etike i vojnih studija (Moseley, Norman, Robinson, Jokic itd.). Iako su ratni zločini sve brojniji, teroristički napadi sve učestaliji, genocidi se nastavljaju, o teoriji “pravednoga rata” uči se na vojnim akademijama i govori vojnicima, u namjeri da pravo ne bude istjerano s ratnih polja. Protiv justum bellum (pravednoga rata) istupaju oni skeptici koji ne vjeruju da moralnost uopće ima neku ulogu u ratu, dok se zagovornici poštivanja teorije o pravednom ratu zalažu za nužnost odvijanja ratova unutar određenoga moralnog okvira koji se u novim okolnostima nanovo treba preispitati.

U svojoj knjizi o pravednim i nepravednim ratovima (1977) Walzer propituje teoriju pravednoga rata, ukazujući na svu složenost teorije i pitanja pravednoga rata i pravednosti u ratu. Jedini pomak prema pacifizmu vidi, na primjeru Golfskoga rata, u tome da su preostale tek dvije maksime zastarjele teorije: rat kao krajnji izlaz te troškovi rata koji ne smiju biti veći od onoga što se dobiva okončanjem rata. No, promatrati rat s obzirom na njegovu realnu “učinkovitost” svakako nije dovoljno za njegovo moralno vrednovanje. Rat u Vijetnamu naučio ga je da je jedina radikalna teorija rat smatrati naprosto nemoralnim činom, a temeljno pitanje rata jedno je jedino: je li dopušteno ubiti drugo ljudsko biće? Walzer zastupa stav da nema takve teorije pravednoga rata koja bi borce mogla osloboditi krivice, pa čak i ako su bili naprosto primorani ubiti. Čak je i pravedan rat vrelo zla. Štoviše, gore od toga je jedino suočiti se s tom činjenicom bez tjeskobe: tko brani nužnost rata gubi svoju ljudskost. Tradicija smatra da u pravednom ratu mogu postojati moralni čini poput osjećaja zadovoljenja pravde ili patriotizma. No, Walzer odriče tim osjećajima moralno dostojanstvo. Čak i pravedan rat, kaže on, potiče na nemoralan odaziv, tj. na odaziv bez alternative, i zahtijeva ga: “Činimo što moramo”.
Je li uopće moguće doseći ideal nepristajanja na rat? Walzer navodi primjere: Lincolnov i Hatfieldov. Dok je većina političkih vođa kroz povijest poticala na mržnju, američki predsjednik Lincoln pokušao ju je stišati priznajući da je zlo bilo počinjeno na obje strane. Štoviše, tražio je, kad je rat između Sjevera i Juga bio okončan, da se njegov narod pokaje za vlastite pogreške i zločine. Za rata u Vijetnamu senator Hatfield tražio je isto: da se narod pokaje za svoje vlastite ratne zločine. Napadnut je zbog nedostatka patriotizma, čak zbog navodne suradnje s neprijateljem.
Walzer se ne zaustavlja samo na američkoj povijesti. Jednako propituje “pravednost” izraelskih intervencija protiv Palestinaca te, unatoč, “ispravnoj nakani” i u njima vidi moralnu slabost. Izraelci radije “naređuju” mir nego o njemu pregovaraju. Prvi pritisak se vrši kao odgovor na terorizam, a onda je terorizam izlika za daljnje pritiske. No, ipak, iako je njegov stav o pravednosti rata radikalan i strog, on opravdava izraelski Šestodnevni rat, intervenciju na Kosovu i invaziju Afganistana te napada radikalan pacifizam kao izbjegavanje odgovornosti.
Najzanimljiviji dio njegove knjige jest poglavlje u kojem analizira strategiju vlada da svoje građane ne uključuju u odlučivanje o ratu, prekrivajući ga kultom vojne tajne. Građani iskazuju povjerenje političkim vođama koji ih smatraju nekompetentnima da sudjeluju u odlučivanju o zajedničkoj sudbini i, što je još važnije, o zajedničkoj odgovornosti. Ne samo da običan građanin nema nikakva prava sudjelovanja u odlučivanju te mu se uskraćuju informacije, nego, štoviše, politički vođe uzimaju si za pravo da u proces odlučivanja ne uključuju ni jedan drugi autoritet. Ni Katoličku crkvu.
Budući da je demokracija nemoguća bez odgovornosti, a odgovornost nemoguća ako postoji prikrivanje i držanje u tajnosti, nemoguć je i pravedan rat jer nema kompetentne demokratske vlasti da ga objavi. Predsjednik koji može ući u rat po vlastitu nahođenju i zbog vlastite koristi, a ne iz nužnosti, na osnovi povlaštenih informacija, i koji svoje kritičare smatra neprijateljima države, zasigurno nije predstavnik demokratske i kompetentne vlasti. Walzer razmišljanje o pravednom ratu, koje je dosad bilo periferna politička teorija, stavlja u središte razmišljanja o demokraciji.

Ima li uopće pravednih ratova?

Božanskoj zapovijedi unatoč, Biblija je puna nasilja i umorstava. Ovo proturječje, koje se ne da izbrisati, nije svojstveno zapovijedi nego naravi čovjeka, toga potencijalnog ubojice. Obrambeni nagon u čovjeku tako je jak da od njega može načiniti napadača istovjetna u modernom, kao i u pećinskom čovjeku. Razlika se smješta u raspon šteta što ih nanosi jedna te ista kretnja: rukuje li bodežom, otkačuje li atomsku bombu, ista ruka ubija čovjeka ili s karte svijeta briše cio jedan narod. Ova će kretnja, sutra već, biti kadra uništiti zadnji trag života na našem planetu.
U bitnome, rat ma gdje se i kada vodio, uvijek je isti. Sukob što ga potiče mora biti razriješen silom. Za vojnika dužnost je ista bio posrijedi pravedan ili nepravedan rat: boriti se i pobijediti. Cilj je – neprijatelja razoriti i upokoriti. Pravo rečeno, svaki je rat pravedan ili nepravedan u glavama onih koji ga vode. Od rimskoga cara Tita do Hitlera svi najgori zločinci u povijesti bili su i ostali uvjereni da je pravo na njihovoj strani.
Da bi se uvažavala Šesta zapovijed Ubijati nećeš – upozorava Chouraqui – valjalo bi ponajprije razumjeti prave pobude na ubojstvo. Osim slučajeva vezanih uz patologiju, većina je ubojstava uzrokovana željom za osvetom, zavišću ili strahom. Zavist se rađa između dvaju bića koja imaju suparničke interese. Strah od drugoga i njegove različitosti, strah da ne bude ubijen zna čovjeka nagnati da ubije prvi. Osveta, pak, nije drugo do uzvrat za pretrpljeno nasilje. Možda može postojati pravedan rat, ali vjera se temelji na milosrđu, tj. na radikalnom poštivanju drugih i na vjernoj založenosti za ono što je Božje, a ne na pravednosti. Najbolji način da čovjek zavlada ovim temeljnim pobudama bio bi da se usmjeri na sebe sama kako bi uspostavio ili ponovno uspostavio savez s jedinim Bićem koje ga premašuje. Savez s Bogom transcendira sve pojedinačne saveze među ljudima. On je stožer svih snaga ikad sklopljenih na ovome svijetu koji će odgajati poštivanje Drugoga i jedini može, ako na njega pristanemo, dokinuti svako nasilje.

Budućnost čovječanstva

Pet milijuna žrtava Svjetskoga rata 1914-1918. budilo je nadu da bi to mogao biti “zadnji rat”. Međutim, nakon toga cio niz oružanih sukoba nastavio je okrvavljivanjem planeta. Drugi svjetski rat s pedeset milijuna žrtava na glavnim frontama i do dvadeset drugih milijuna u popratnim sukobima, prouzročio je više smrti negoli ih je bilo ukupno u svim drugim sukobima svjetske povijesti. Sva ta krv u proteklome XX. stoljeću – jer nije poštivana jednostavna zapovijed Ubijati nećeš! Svi napori dobrih duša da se dođe do kakva-takva razoružanja kakve je zapodjelo Društvo naroda, a nastavila Organizacija ujedinjenih naroda, svi su omanuli. Ne samo da se nitko ne razoružava nego se svi i dalje ponovno oboružavaju. Unatoč brojnim međunarodnim konvencijama u Den Haagu, Parizu i drugdje, miroljubivim manifestacijama u Sjedinjenim Državama, socijalistima iz cijeloga svijeta, uključivo s Japanom, unatoč kršćanima koje podupiru njihove Crkve ili “prigovarači savjesti” svih tendencija – umjesto da se usredotoči na mir, svijet se zapleo u totalan rat koji je Hitler htio; i on je buknuo 1939. Nakon rata, u miru, trka u naoružanju uzela je neviđena maha u vrijeme Hladnoga rata. Danas opstoji koja stotina tisuća nuklearnih bombi jakosti šestotinatisuća puta veće od bombe što sa zemljom sravni Hirošimu, žrtvu prvoga nuklearnog ubojstva s predumišljajem.
Silno su se razvile tehnike proizvodnje paklenih strojeva, dosegle su strahotne moći: sredstva za proizvodnju na dohvat su velikom broju država. Dovoljno je to htjeti te moći uložiti potrebne svote, kojih stotinjak milijuna dolara, da bi se, službeno ili “na crno” dobila famozna bomba. U igri su stručno potkovane mafije te uvelike pospješuju zabranjenu trgovinu kojoj se odaju Europljani, Amerikanci, Afrikanci i Azijci. Ima tomu koja godina da je dobar broj Rusa bio uhićen te optužen zbog ovakve stravične prodaje-preprodaje: trampa droge za stanovite sastojke nuklearnog oružja.
Stečaj komunizma, njegov krah, kao i krah diktatura koje su okrvavile cijelo stoljeće, nisu nimalo potakli osviještenost koja bi omogućila istinsko razoružanje duhova i vojsaka. Još smo podaleko od toga premda su se stekle okolnosti da nam to postane projekt manje fantastičan nego što je to bio u proteklu stoljeću. Umjesto toga nehaj i dalje vlada. Državne vlade i dalje ulažu nezamislive svote u razvoj i popunu razornoga potencijala dovoljna da u više navrata poubija sve živo na planeti, čak i da, s malo troška, izazove nuklearnu zimu koja ne bi uništila samo čovječanstvo, nego i svaki trag života na opustjeloj i odumrloj zemlji. Jedno od posljednjih iznašašća, projekt konstrukcije lasera Megadžaula, kadar je danas obnoviti utrku u nuklearnom naoružavanju. Namijenjen je tomu da osvoji nov način proizvodnje nuklearnih bombi za narednu polovinu stoljeća, povećavši njihovu “vatrenu moć” i razornu sposobnost. Ovaj će projekt, ocijenjen megamanijačkim, koštati više no deset milijardi. Upravlja se kuglicom promjera jednoga milimetra koja se aktivira u desetomilijarditoj sekundi na trimilijuna stupnjeva. Da bi nas primirili, tvorci ovoga lasera kažu nam da bi jedna od ovih bombi navođena pod optimalnim uvjetima mogla po slučaju prsnuti s odgodom od tisuću godina. Dakako! A što je s nekoliko stotina tisuća bombi uskladištenih u našim stovarištima oružja? Što se vjerojatnoće tiče, bi li stotisuća valjalo podijeliti s tisuću eda bismo statistički dobili pouzdan datum skončanja svijeta?
Apokaliptički testovi Starog (Daniel) i Novog zavjeta (Ivan) najavljuju propast svijeta, urušavanje povijesti, izumiranje ljudskoga roda. Sada se to više ne čini tek kao simbolička slika, nego kao posve realna mogućnost. Međutim, i pod takvim prijetnjama, čovjek i dalje tvrdokorno i brutalno brani svoj djelić zemaljske kugle, ta makar zbog toga morali propasti svi drugi, otima za se prirodne izvore energije, pa makar iščezle sve biljne i životinjske vrste. U konačnici, pa što ako izumre jedna nacija ili narod, pa čak i cijelo čovječanstvo, ako s njihovim izumiranjem pogine i ljudska duša? Što će čovjeku ako zadobije sav svijet a dušu svoju izgubi? Zato borba za opstanak ljudskog svijeta nije borba tek za njegovo trajanje, nego i za čovječnost, za razloge zbog kojih čovjek uopće treba postojati.
Ovo XXI. stoljeće, ako hoće preživjeti, imat će poslanje da izgradi mir koji neće počivati tek na ravnoteži straha, nego na osviještenosti o ludilu od kakva proteklo stoljeće nije umjelo ozdraviti. Kako ističe Chouraqui: “Usuprot svim ovim opasnostima, ognjenim se slovima izdiže imperativ Šeste zapovijedi: Ubijati nećeš. Ona uvjetuje budućnost čovječanstva ili njegovo samoubojstvo”. Dokle god ne ustajemo protiv njega, ma gdje god na svijetu buknuo, rat se ne događa negdje izvan nas, nego, kako reče Camus – u nama samima. Vjera u budućnost pameti, vjera u čovjeka, jedini je “slavoluk nad pokoljima”, kako reče Krleža.
Ljudski život nepovrediv je: nitko ga od ljudi ne smije okončati smrću. Osoba postoji za dobro sviju. Šesta zapovijed kojom se zabranjuje svako ubojstvo pitanje je, dakle, opstanka čovječanstva. Nadati se danu kada neće više pravo određivati moralno ponašanje, nego etika pravne odredbe; kada više nećemo govoriti o legitimnoj obrani nego o opravdanom opiranju nasilju; kada se samoobrana više neće smatrati prirodnom, osim u iznimnim i rijetkim slučajevima; kada će čovjek opet pogledati sebe pred samim sobom i pred Bogom. Kako veli Chouraqui: “Staza života: evo i ona je otvorena pred nama. No mi i opet okrećemo glavu, ne samo da odbijamo kročiti njome, nego ne uzimamo k svijesti da ona i postoji. Mjerljiva s opasnostima našega vremena, staza života pred čovjekom otvara jučer nezamislive mogućnosti spoznajnog napretka, produbljivanja, slobode, oslobađanja, spasa. Ovaj nalog prestaje biti pusta želja ili pobožan zavjet, nego je pouzdan uvjet za preživljavanje našega planeta. Odatle, nesumnjivo, i prijeka potreba duhovne budnosti kako bismo bili pomniji prema ostvarajima svojih odabira i svojih nadanja”.