Priroda kao potpora duhovnom životu

Edin Kukavica

Priroda je svetilište u kojemu se odvija i događa uzvišeni obred namaza (salat). Namaz je moguće obaviti bilo gdje u prirodi, jer je Bog posvetio cijelu zemlju i dopustio - omogućio - muslimanima da na njoj klanjaju namaz. Džamija ne pretendira da je je nadnaravno mjesto, nego naprotiv da u čovjekom manje ili više izgrađenom okruženju, ponovo uspostavi sklad, smiraj, mir i ravnotežu koji karakteriziraju djevičansku prirodu. Budući je stvorenje Božanskog Umjetnika i Zanatlije, priroda je veličanstveno umjetničko djelo, izvorište neiscrpive ljepote i čovjekov saveznik u njegovoj potrazi za Bogom. Ona ostaje uvijekprisutni svjedok kozmičke i metakozmičke stvarnosti istine islama, te iako se čovjek ljulja u svome vjerovanju i njegovom prakticirajućem domenu, ona opstoji u svome potpunom pokoravanju Jednome, neprestano zanavljajući svoje stanje idealnog muslimana.

Priroda je isto tako i izvorište spoznaje Božanske Mudrosti odražene u Njegovome stvaranju. Zakoni i pravila, aktivnosti, energije, forme, sile i ritmovi prirode otkrivaju znanje koje posjeduje duhovni značaj koji počiva iza domena prirode napose. U stvari, priroda je također i izvor metafizičkog znanja u smislu da postoji simbolička znanost prirode koja je metafizičkog karaktera. Postoji, nadasve, neposredno znanje čisto i nedvojbeno duhovnog karaktera koje priroda saopćava onima koji su kvalificirani da to i takvo znanje prime. Za kontemplativnog čovjeka, priroda osigurava ne samo takvo znanje nego i pomoć za čovječiji duhovni život. U njenom okrilju čovjek je već oslobođen sitničavosti ljudskog svijeta i omogućava mu da osjeti ukus dženneta. Veličanstvenost prirode - neuporediva ljepota njenih formi i sklad ritmova i ciklusa - mogu pomoći omekšavanju otvrdloga srca i razvezivanju čvorova na duši tako da čovjek stječe uvjete da prirodu vidi kao duplikat primordijalne objave kojoj je Kur’an na arapskom jeziku, konačna kristalizacija u životu ovog čovječanstva.