Raj, pakao i čistilište stanja su duše, a ne materijalno mjesto na koje se odlazi poslije smrti

Boris Beck

Kršćanstvo i prije SF filmova naučava da postoje svjetovi osim Zemlje zajedno s njihovim stanovnicima, ali i da bi bilo pogrešno zamišljati da je pakao neko užareno mjesto duboko pod našim nogama, kao i to da je Bog starac s bijelom bradom oko kojeg lepršaju anđeli i prebiru po zlatnim harfama. Sve su to ponajprije stanja duše. Prije dvadesetak godina prijatelj mi je pokazao savršen opis pakla u jednoj knjizi: “Pisali ste u školi test, učitelj je pokupio papire, izašli ste iz učionice i na hodniku komentirate s kolegama pitanja i odgovore; odjednom poželite nešto u testu promijeniti - nije bitno je li vaš odgovor točan ili ne, bitno je da biste željeli nešto promijeniti, ali ne možete: i tako u vječnost… To je pakao!”

Kardinal Kuharić svojedobno je rekao da je naša dužnost Zemlju učiniti predvorjem neba - no mi je isto tako možemo učiniti i predvorjem pakla. Da, pakao je nemogućnost promjene, a to je duboko iskustvo svih poštenih ljudi u Hrvatskoj: tjeskoba zbog nemoći da se išta makne s mrtve točke. Ivan Pavao II. nije bio od takvih i ako je ičim zaslužio da ga se proglasi blaženim, onda su to svakako njegove prve riječi izgovorene s balkona bazilike Sv. Petra, tik nakon što je proglašen papom: “Ne bojte se.” “Ne bojte se” je odlično geslo - ta ništa ne blokira tako čovjeka kao strah i ništa ga jače ne sprečava da čini dobro. Uostalom, te su riječi (inače Isusove, to je citat iz Evanđelja) u konačnici srušile SSSR, a njega koštale metka u srce, no sve je to zanemarivo u usporedbi s nebeskom domovinom koju je zadobio.