Rimsku kuriju obuzima strah

Jadranka Brnčić

Početkom 80-ih godina različite izjave i odluke iz Rima odavale su dojam da će neke odluke Drugoga koncila biti opozivane. Kao da je došlo do restrikcije. Razlog strahu vjerojatno je dolazio iz povećane nesigurnosti i zbrke u društvu i u Crkvi krajem 70-ih godina. Utjecaj Crkve u javnosti bivao je sve manjim. Društvo se zaputilo u “pluralnost”, relativizirajući vlastite različitosti. Neki su za to okrivljivali Koncil. Činilo se opasnim iz sigurne luke crkvenoga života otisnuti na burno more svjetovnih talasanja. Neki su se pribojavali da će zbog promjena trpjeti i sama vjera. Strah je posvuda počeo rasti: biskupi su se bojali da mjesne crkve još nisu zrele za više samostalnosti, a Rim, s kardinalom Ottavianijem na čelu, da to nisu ni biskupske konferencije. Teologija, uz bok teolozima stavljajući i mnoge druge stručnjake, činila se kao prijetnja crkvenom učiteljstvu, kao neko “drugo učiteljstvo”. Rasprave na završnim sesijama Koncila, unatoč trudu kardinala Suenensa i drugih, više se nisu događale u ozračju otvorenosti, nego su se vodile u odvojenim Povjerenstvima čiji zaključci nisu utjecali na odluke Rimske kurije. Promatrači i savjetnici sve su više imali poteškoća da iznesu svoje primjedbe, a ove su bile promatrane pod povećalom. O kontracepciji i o ženidbi svećenika postupno se prestalo javno razgovarati, a onda se razgovor o tome i zabranjivao. Drugi vatikanski koncil počeo je poletno i pun nadanja, no kad je trebalo dokazati se na djelu, ponajprije u samoj Rimskoj kuriji, očekivanja su iznevjeravana.

Proces učenja u ekumenizmu mnogo je obećavao: nakon godina i godina razilaženja u mišljenju, međusobnog razgraničavanja i osuđivanja, počelo je razdoblje novoga promišljanja i učenja. Katolici su, napokon, naučili i u drugim kršćanskim Crkvama otkrivati elemente koji tvore Crkvu. Tako su, primjerice, zahvaljujući tradiciji protestantskih Crkva, naučili više cijeniti vrijednost naviještanja Riječi te su Bibliju mnogo jasnije i svjesnije uključili u svoje bogoslužje. Međutim, čini se, da je sada, uglavnom zbog straha od promjena i nedostatka poniznosti, taj proces zastao. Kršćani različitih denominacija vrlo su se brzo usuglasili oko lakših pitanja, ali zastali su kod bitno težih, kao što je primjerice pitanje crkvene službe ili ekleziologije. Otvaranje prema drugim konfesijama i religijama kao da je počelo ugrožavati identitet same Crkve, sve zabrinutije zbog sve većeg opadanja broja katolika u zapadnomu sekulariziranu svijetu. Bavljenje vlastitim identitetom baca na svrhu kršćanskoga jedinstva novo svjetlo: sve se više teži za potvrđivanjem vlastitog identiteta, a sve manje za zajedništvom s drugima. U Crkvi i danas neki misle da se u ekumenskom dijalogu otišlo predaleko. Posve u stilu suprotstavljanja promjenama u vrijeme Pija XII, čak se i neke reforme u liturgiji smatraju “protestantizacijom”.

Ipak, iako se čini da je rečeni strah prikočio mnoge promjene započete Koncilom, iako se biskupske konferencije sve više boje donositi veće odluke, iako raste naraštaj mladih kršćana koji nije bio svjedokom nade pokrenute Koncilom, duh Koncila prisutan je među vjernicima mnogo više no što to neki žele priznati: sve je više angažiranih laika u župama i vjernika u javnom životu; pojedine župe sve su samostalnije, a pojedincima se otvara veći prostor djelovanja; sve se više govori o odlukama savjesti i poštuje ih se, kao na primjer, kada je riječ o služenju vojnog roka ili o ponovnom, drugom sklapanju braka pošto se prvi raspao bez službena dopuštenja Crkve; nastaju nove redovničke zajednice nadahnute novim zahtjevima današnjih ljudi. Duh koncila ne da se zaustaviti.