Rumijeva duhovna mudrost

Ružica Filipović

Šams se pojavio kao potvrda Rumijeva nadahnuća, da bi ga poveo u sam zenit mističnoga doživljaja. Dvije su godine bili nerazdvojni, a tada Šams nekud nestade, te ga više nitko nikada nije vidio. Neki tvrde da je bol zbog ovoga gubitka nagnala Rumija da ustoliči legendarni bogoštovni ples – ili vrtokret – među svojim sljedbenicima, kasnije prozvanim vrtokretnim dervišima. U mnogim svojim pjesmama Rumi kazuje o svojoj ljubavi prema Šamsu; lik Šamsa stoji kao usporedba za Boga, a bol zbog rastanka s duhovnim prijateljem predstavlja bol Rumijeva odvajanja od Boga i njegove čežnje za Bogom. Poslije Šamsova iščeznuća Rumi je napustio javna propovijedanja, i posvetio se radu sa svojim sufijskim učenicima; tada je otpočela prava bujica mistične poezije, koja mu je donijela priznanje kao jednomu od najvećih književnih i duhovnih pojava svih vremena.

Izbor u ovoj maloj antologiji sačinjen je da bi se pokazala širina, kako u stilu tako i u stvarima o kojima je riječ u Rumijevu duhovnom stvaralaštvu; najvećma su uzimane iz velikih Rumijevih pjesmotvora, Masnavija (ili Mathnawija), i Divan-I Šamsa. Prvo je djelo epska pripovjedna poema od 25 000 dvostiha, u sroku, a na perzijskomu jeziku, napisana tijekom posljednjih petnaest godina Rumijeva života. O tomu se djelu govori kao o “Perzijskomu Kuranu”, i ono se širom i daljom smatra najvećim duhovnim remek-djelom, ikada skladanim; napisano je naširoko prihvaćenim svakodnevnim jezikom, poučljiva stila. Tumačenja glavnih tema sufijskoga mističnog života i doktrine prepleću se i preslažu s mješavinom prosvjetnih priča, slikovitih poslovica, i prispodoba, te čine od toga djela duhovni udžbenik, koji čitatelja vodi bogoslovnom stazom, a sufijskim korakom.

Njegovo drugo glavno djelo, Divan, (u prijevodu “zbirka"), sadrži ostatak Rumijevih pjesama, od nekih 35 000 ili više stihova kratke lirske poezije. Ta zbirka pokriva trideset godina rada, od dolaska Šamsa, sve do Rumijeve smrti. U usporedbi sa srazmjerno trijeznim Masnavijem, pojedinačne pjesme u Divanu po prirodi su ekstatičnije, i doimlju se kao izljevi čuvstvenih ushita, što često oslikavaju opojnost Božje ljubavi, i govore o najdubljim čežnjama ljudskoga srca. Jedna trećina tih stihova upućena je Šamsu, a Rumijevo izuzetno dostignuće leži u preobrazbi čovjekove strasti u zrcalo sjedinjenja s Božanskim.

Nekoliko navoda uzeto je iz Rumijeva proznog djela Fihi ma Fihi. I ova je knjiga napisana u kasnijim godinama, a temelji se na predavanjima i razgovorima, koje je Rumi vodio sa svojim učenicima. Poučiteljske naravi, ona poput Masnavija rabi usporedbe i prispodobe da bi objasnila sufijska učenja.

Sufijska staza stremi prema duhovnomu savršenstvu kroz samopreobrazbu, kako bi se stiglo u blizinu Boga, koji je sušto savršenstvo. Prvenstveni je cilj jednog Sufija nadilaženje ili “poništenje” male sobosti, ili ega, koji se postavlja kao prepreka ili “koprena” između ljudskoga srca i Boga, izobličujući naš vidik stvarnosti, i zapretajući našu sposobnost da sazrijemo do naše pune i prave sobosti, kojom savršeno odražavamo Božja svojstva. Stoga je (sufijsko) žarište okretanje duše k Bogu; Bogousredotočenje, nasuprot samousredotočenju; duhovni, a ne tvarni i prolazni svijet; unutarnja, duhovna promjena umjesto promjene u vanjskoj stvarnosti svjetovnih položaja i bogatstva.

Napredak na ovoj stazi ovisi o ljubavi Božjoj i o duhovnim bitkama (ili “svetomu ratu"), koji čovjek mora voditi da bi “osvjetlao zrcalo srca”, i na taj način stekao bistrinu pogleda, istinski potrebnoga da bi se ugledalo naše jastvo i duhovna zbilja. To nam može donijeti svjetovnu patnju, ali vodi većoj sreći u onostranstvu, dok zastajanje na stazi da bi se užila svakojaka lagoda i ugoda ovoga svijeta vodi u veliku patnju na onomu svijetu. Rumi također koristi prispodobu peći da bi predočio proces duhovne preobrazbe, kojim će se zahrđalo željezo našega srca rastaliti, pročistiti, i uglačati, sve dotle dok se u njemu ne pokaže jasan odraz Nevidljivoga. Savršeno odraziti Božji lik srcem, znači sjediniti se s Bogom.

Ova mala antologija ne može učiniti više no ponuditi predokus Rumijeve mistične vizije. Tko želi saznati više, neka se pozabavi Franklin Lewisovim izvrsnim i iscrpnim životopisom Rumija, gdje će naći vrlo opsežno izvješće o pjesnikovu životu, vremenu, i misli. Rumijeva popularnost nije potamnila s vjekovima – njegovo se djelo danas čita više nego ikada prije, nadahnjujući čitatelje svih vjera i vjerovanja. U dobu sve svjetovnijemu i često na mukama, ovaj ponizni sufijski trapljenik nudi dodir divote, dok otkriva mogućnost božanske ljubavi, vodeći čitatelja duž staze duhovnoga rasta sa strašću, strpljenjem, i nepopustljivom jasnoćom.

Piju li žedni vodu iz čaše, oni će u njoj vidjeti Boga. Oni, koji su ljubavlju Božjom nezanijeti, vidjet će u njoj tek svoje lice.

Kad se u Boga zaljubiš

Zaljubljeni nikad ne traga, a da za njim ne traga i njegov Ljubljeni. Kad munja ljubavi prostrijeli ovo srce, zasigurno znaj da je ljubav i u onomu srcu. Kad u tvojemu srcu narasta ljubav za Boga, nema sumnje da te Bog ljubi.

Naša želja za Bogom razgorijeva se Njegovom ljubavlju: svi putnici svoj put prevaljuju zahvaljujući sili Njegove privlačnosti. Uzlijeće li prah bez vjetra? Plovi li lađa bez mora?

O srce, ako imalo razlikuješ radost od tuge, bit ćeš razdrto i predvojeno. Premda je sladak okus onoga za čim žudiš, zar tvoj Ljubljeni ne želi da budeš bez želja? Oh, u smrti je život onih što vole: nećeš osvojiti srce
Ljubljenoga dok svoje srce ne izgubiš.

Netko je upitao: “Što je to ljubav?” Bog je odgovorio: “Saznat ćeš, kad sebe u meni izgubiš.”

Kad se od bola ljubavi razbuja tvoja duhovna radost, ruže i ljiljani obuzet će vrt tvoje duše.

Religija Ljubavi nadilazi sve druge religije;onima koji vole, Bog je jedina vjera, jedina vjeroispovijest.

Ti si moje nebo, a ja sam zemlja što se čudi Tvojemu neumornom naviru iz mojega srca! Ja sam tlo sasušenih usana! Dobrostivo me napoji - to će ovaj prah pretvoriti u nasade ruža! Kako li zna zemlja što si posijao u njezinu srcu? Ti si je Sobom prožeo, i Ti znaš njezin teret!

Reče voda nečistomu: “Dođi!” Reče nečisti vodi: “Stid je moj prevelik.” Odgovori mu voda: “Kako će se bez mene oprati tvoj stid?

Nisam li ti rekao: “Ne odlazi, jer Ja sam ti prijatelj?” U ovomu priviđenju ništoće, Ja sam praizvor Života! Čak i ako Me gnjevan napustiš za narednih stotinu tisuća godina, na kraju ćeš se vratiti, jer Ja sam tvoj istinski Cilj!
Nisam li ti rekao: “Ne zadovoljavaj se svjetovnim stvarima?” Jer Ja oblikujem svetište tvojega zadovoljstva! Nisam li ti rekao: “Ja sam More, a ti si riba?” Ne zamamljuj se obalom, jer Ja sam tvoje Kristalno More!
Nisam li ti rekao: “ Ne ulijeći u zamku poput ptice?” Dođi k meni, jer Ja sam Sila tvojega leta! Nisam li ti rekao: “Oni će te opljačkati i ostaviti te smrznuta?”
A ja sam Vatra, Toplina, i Žar tvoje želje!
Nisam li ti rekao: “Umrljat će ti karakter, sve do zaborava da sam Ja Izvor tvoje čistote?”
Nisam li ti rekao: “Ne pitaj kako ravnam tvojim životom?” Jer Ja sam Tvorac, a nisam ravnatelj.
Ako ti je srce svjetiljka, daj joj da te odvede na tvoj pravi put. A ako si pobožan, znaj da sam Ja tvoj Bog!”

Kad Boga tražiš

Zatisni to svoje uho, željno niske čulnosti, jet ti poput pamuka gluši savjest, i brtvi tvoje unutarnje uho. Budi bez uha, bez osjeta, bez misli, i oslušni glas Boga, koji te zove da se vratiš. Naš govor i pokret vanjski je
put, naš je nutarnji put iznad nebosklona. Tijelo putuje svojom prašnom stazom; duh, poput Isusa, morem korača.

Znaj da je vanjski oblik prolazan, a da je neprolazan svijet istinske zbilje. Dokle ćeš igru ljubavi igrati s oblikom vrča? Okani se vrča, i kreni u potragu za vodom!

Bog ti je u srce posadio želju da Ga tražiš. Ne obaziri se na svoje slabosti, već se posveti traganju. Svaki je tragatelj vrijedan takvoga traganja. Potrudi se, još se jače napregni, da bi ti duša umakla iz tamnice
puste tvari.

Bio ti hitar ili spor, na kraju ćeš naći ono što tražiš. Uvijek se svim srcem predaj svojemu traganju. Makar bio pognut, makar hramao, ne odustani od potrage, već mili cestom ususret Njemu.

Dok oblak ne proplače, kako da vrt procvjeta? Dok čedo ne zaplače, kako da mlijeko poteče? Novorođenče zna da će plačem dozvati dojilju. Ali Dojilja svih dojilja podojit će te samo kad se krikom oglasiš.

Reče prorok da je riječ Božja: “Ne sadrži Me krčag ni skupocjen, ni priprost; ne sadrži Me zemlja, ni svi neboskloni. Već Me sadrži srce Mojega vjernog sluge. Kakva li divnog čuda! Ako Me tražiš, u srcu Me njegovu traži.”

Kad se s Ljubljenim sjediniš

Mi smo svirale, Tvoja je sva naša glazba; mi smo planina, koja samo Tebi jekom vraća; nas, šahovske figure, Ti redaš u redove, i šalješ nas u pobjede ili poraze. Mi smo lavovi – vez i ukras neotvorenih zastava; Tvoj nevidljivi vjetar vijori s nama po svijetu.

Što to znači saznati Božju jednotu? To znači, razoriti sebe u nazočnosti Jednoga. Želiš li sjati kao podnevno sunce, spali mrak samopostojanja. Rastopi se u Biću Onoga, tko je Svedržitelj. Čvrsto si se držao za “ja” i “mi”, i to dvojstvo tvoja je duhovna propast.

Gle, sam sebi sam neznan, pa što mi je, zaboga, činiti? Ne klanjam se ni križu ni polumjesecu, nisam ni kaur ni židov. Dom mi nije ni istok ni zapad, ni kopno ni more; rod mi nije ni anđeo ni zemni patuljak. Nisam iskovan ni od vatre, ni od pjene, nisam sačinjen ni od praha, ni od rose. Nisam rođen u dalekoj Kini, niti u Saksinu, a ni u Bugarskoj, ni u Indiji od pet rijeka; nisam stasao u Iraku, ni u Korasanu. Ne stanujem ni na ovomu, ni na onomu svijetu, ni u raju, a ni u paklu. Ne otpadoh iz Edena, a ni iz Rizvana, niti mi je podrijetlo Adamovo. U mjestu izvan najdaljega mjesta, u predjelu bez sjene i traga, dušu i tijelo nadilazeći, ja vazda nanovo živim u duši mojega Ljubljenog!

Što je netko budniji u svijetu tvari, to dubljim snom spava u svijetu duha. Takva budnost u tvari gora je od svakoga sna, jer kada nam duša nije u Bogu probuđena, naša tjelesna budnost zatvara vrata božanskim darovima.

Zrcalo Božanstva

Bijaše to divan voćnjak, bogat stabaljem i voćem, vinovom lozom i zelenilom. Tamo je sjedio Sufi, s glavom na koljenima; sklopivši oči, utonuo je u duboko, nezemno tihovanje. “Zašto”, upitaše ga, “ne gledaš ove znakove Milostivoga Boga, koje je On svuda uokolo pogledu nam ponudio?” “Znakove”, odgovori Sufi, “ja gledam iznutra, u sebi: vani su samo simboli znakova.”
Što je sva ova ljepota na svijetu? Odraz zadrhtale grane, što se u potoku odslikava, odsjaj onoga vječnog Voćnjaka, što stoluje neuveo u ljudskim srcima.

Oni koji niječu Boga nalik su čovjeku koji se odriče svjetlosti sunca i mjeseca, da bi zarinuo glavu u pijesak i pitao: “Ako je duh Božji nazočan u prirodi, gdje je onda njegova svjetlost?”
Da bi vidio ljepotu Boga oko sebe, on najprije mora podići glavu iz pijeska i pogledati oko sebe.

Ljepota i veličina Boga pripada Njemu; ljepota i veličina stvorenoga svijeta posuđena je od Njega.

Ljudski duh

Vidljivo je tijelo, skriven je duh. Tijelo je poput rukava, duh je ruka u rukavu. I um je nevidljiv, ali se i um i duh naziru u ponašanju čovjeka.

Ljudski je duh skriven, nesaznatljiv. Riječima našim i postupcima mi otkrivamo nutarnju prirodu njegove biti. Bit je toga duha nepromjenjiva, ali njezin izraz – naše riječi i djela – prolazne su i podložne mijeni. Naša
molitva, duhovne bitke, post, sve je prolazno, ali duh koji ih potiče, traje zauvijek. Duh čovjeka brusio je i kušao sebe na kamenu kušaču božanske zapovijedi.

Tijelo je šator duhu, lađa Noi.

Ljudski je duh svijetao, i traži ono što je dobro. Mala sobost je tamna i pod uplivom je osjetila. I kako onda mala sobost pobjeđuje duh? Ona ga svladava zato jer joj je tijelo dom, dok je duh stranac u svijetu tjelesnosti. Pas brani svoje dvorište poput podivljala lava.

Evo kakvo je stanje čovjeka: donešeno bje anđelovo krilo i svezano za magarčev rep, kako bi magarac mogao prihvatiti štogod od vrlina anđela, čijim je sjajem obasjan.

Jezgra je svakoga ploda bolja od njegove kore. Gledaj tijelo kao koru, a na duh gledaj kao na jezgru.

Svrha života

Bog je spustio ljestve pred naše noge: nama je penjati se, korak po korak. Imaš noge: pa zašto glumiš hromoga? Imaš ruke: zašto kriješ prste koji umiju zgrabiti? Poneseš li Božji teret, On će te podići. Prihvatiš li Njegove zapovijedi, On će te zasuti Svojom milošću i obiljem. Tražiš li sjedinjenje s Bogom, združit ćeš se s Njim za svu vječnost.

Bio je to Stvoritelj naš, koji nas je vodio kroz stupnjeve razvoja, od stanja životinjskoga do stanja ljudskoga. Svrha Mu je bila učiniti od nas bića uma i svjesnosti, kako bismo Ga mogli spoznati.

Svijet je nalik na sudnicu, u kojoj je Bog naš sudac. Pozvani smo ispuniti naš savez s Onim, tko nas je upitao: “Nisam li ja gospodar tvoj?” Na šta smo Mu odvratili: “Oh, da.” I budući da smo ovdje na zemlji usred postupka sudskoga, svaka nam riječ i djelo postaje svjedok i dokaz tog saveza.

Malo pomalo Bog čovjeku oduzima ljepotu; malo pomalo i izdanak vene. Pođi i kazuj na sva usta: “ Komu god udijelismo duljinu dana, tomu dodijelismo i njihov otklon. Tragaj za duhom; ne poklanjaj srce kostima.

Svijet je tamnica, a mi smo zatočenici: iskopaj rupu u tamničkom zidu i iziđi u slobodu!

Ne gradi dom svoj u zemlji drugih; svoj posao obavljaj, a ne posao stranca. Tko je stranac? Tvoje zemno tijelo, izvor svih tvojih žalosti.

Bio ti na svijetu i najveći učenjak svojega vremena, promatraj kako nestaje taj svijet i to vrijeme!

O Ti, koji si nam učinio lakim ovaj trud besplodni, a ničim na zemlji nagrađen, oslobodi nas! Nama se on čini zamamnom mekom, ali doista je samo kuka udice. Pokaži nam kakav uistinu jest.

Onostrani život

Ne plači na mojemu grobu “o jao, tebe nema”, jer za mene to je vrijeme radosnoga susreta! Kad me budu spuštali u raku, ne reci mi zbogom, jer ja odoh iza zastora u vječnu milost!

Svatko se toliko boji smrti, a istinski se Sufi tek smije; ništa ne može nauditi njegovu srcu. Ono što udara po ljušturi školjke, ne dotiče biser.

Kad bi nam se pokazalo duhovno onostranstvo, i put u njega, niko ni časa više ne bi ostao u ovostranstvu.

Kad ja umrem i ti mi u posjete dođeš, ne dolazi mi na grob bez bubnja. Jer na Božjoj gozbi narikačama nema mjesta.

Ovaj je svijet poput sna, ali se tebi, spavaču, čini stvarnim, sve dok iznenada ne osvane smrt, i ne oslobodi te noći razmišljanja i laži. Kad ugledaš svoje stalno boravište, nasmijat ćeš se žalostima koje su opsjedale tvoje zemaljstvo. Kad se probudiš, postat ćeš svjestan svega što si činio u snu, u tomu postojanju svezanom za zemlju. Ne misli da će se tvojim djelima suditi tek kao ružnim postupcima počinjenima u snu, a bez posljedica po tebe. Ali u času buđenja, suze tvoje žalosti, i jauci tvojega bola, okrenut će se u radost!

Smrt je zapravo duhovno rođenje, puštanje duha iz tamnice ćutila u slobodu Božju, baš kao što je tjelesno rođenje oslobođenje čeda iz zatvora maternice u slobodu svijeta. Dok je porođaj bolan za majku, on djetetu donosi odrješenje.

Reče jednom neki čovjek: “Ovaj bi svijet bio divan, kad ne bi bilo prijetnje smrti.” Prijatelj mu odgovori: “Bez smrti, ovaj zbrkani svijet ne bi valjao ni šupljega boba. Bio bi poput neobrana kukuruzna klipa u polju, jalov i zanemaren, sa zrnima koja neće služiti za hranu. Ono što je zaista smrt, ti si pomiješao sa životom, i svoje si sjeme posijao u neplodnu zemlju.”

Sufijska knjiga nije od tinte i slova, ništa drugo nije, već srce bijelo kao snijeg.

Jednoga jutra, neka žena upita svojega ljubavnika da bi ga kušala: “Voliš li me više, no što voliš sebe?” On joj odgovori: “Toliko te volim da sam pun tebe od glave do pete. Od vlastitoga postojanja ne ostade mi ništa osim imena.” Ljubiš li Boga, onda ćeš za Nj osjetiti isto što i ljubavnik za svoju dragu.

Ova naša mala sobost dio je pakla. Samo se s pomoću Božjom ona može svladati.

Vitez bojovnik koji prodire u redove protivnika malen je u usporedbi s istinskim pobjednikom, koji pobjeđuje svoju malu sobost.

Pametni žele nadzor nad sobom; djeca žele slatkiše.

Postani, koliko možeš, rob, a ne vladar. Izdrži udarce: ne budi palica, budi lopta.

Svatko je dijete, izim čovjeka, Bogom opijena. Nitko nije odrastao, izim čovjeka, od želje slobodna.

Što je zrcalo Bitka? Nebitak. Prinesi na dar nebitak, ako nisi budala.

Ti si sjena: zrakama se Sunca poništi! Dokle ćeš sjenu svoju gledati? Gledaj i u Njegovo svjetlo!

Moja je mala sobost preminula za ljubav Božje Sobosti, a Bog je ostao sam; pred stopalima se Njegovim vijem poput prašine. Osobna sobost može postati prahom, koji čuva samo Njegove stope. Budi prah Njegovim stopalima, a zaradi otiska Njegovih stopa, pa ćeš jednoga dana postati kruna Njegova.

Pročišćujući srce

Čisto srce zrcalo je bez mrlja, koje odražava slike beskrajne ljepote. Mojsije, taj savršeni svetac, odražavao je zrcalom svojega srca bezmjerni oblik Onoga, tko je bezoblik, sliku Onoga, tko je okom neugledan. Taj oblik, ta slika, ne sadrži se u nebesima, ne sadrži se u oceanu, niti u svemiru. Jer sve to ima međe i granice, a zrcalo srca je bezgranično.

Rekoše Kinezi sultanu: “Od nas nema boljih umjetnika.” Grci nato priklopiše: “Veća je naša vještina i osjećaj za ljepotu.” Da bi se ovo pitanje riješilo, sultan odluči prirediti i jednima i drugima takmičenje, pa ih povede u odaju, zastorom na dva dijela razdijeljenu. Kinezi zaiskaše u sultana stotinjak različitih boja, zaiskaše i zlato, srebro, i drago kamenje. Grci zatražiše samo laštilo i tkanine za glačanje, pa se iza zastora dadoše marno na posao. Kad Kinezi završiše s radom, dođe sultan i stade razgledati njihove zidne slikarije. Osta preneražen, pun strahopoštovanja. Tada Grci podigoše zastor, koji je dijelio odaju na dva dijela. Odraz kineskih slikarija pade na uglačani zid, i sve čemu se sultan čas prije divio, pokaza se na sjajnoj podlozi još ljepšim. Grci su sufiji, koji su, i bez knjiškoga znanja, pročistili svoje srce od pohlepe, požude, zavisti, i mržnje.

Kad se izbistri i čistim postane zrcalo tvojega srca, ugledat ćeš u njemu prizore s onu stranu zemlje i vode. Vidjet ćeš ne samo slike, već i Njihova slikara – kako sag duhovnoga postojanja, tako i njegova Tkalca.

Sufiji su dušino zrcalo – bolje od svakoga drugog zrcala, jer uglačaše svoja srca mišlju na Boga i tihovanjem u Njemu, sve dok im zrcalo srca ne uzvrati istinskom slikom Izvornika.

O Bože, smekšaj nam kamena srca da budu kao vosak; naš plač učini Svojemu uhu milozvučnim, i milosti Svojoj ciljem.

Zrcalo srca mora biti bistro, da bismo razlučili rugobu od ljepote.

Ako te svaki udarac bude razgnjevio, kako li ćeš onda uglačati svoje zrcalo? Kako ćeš svoje srce očistiti?

Ako je tvoja misao ruža, ti si ružičnjak; ako li je trn, ti si triješće za potpalu.

Ljepota srca trajna je ljepota: s njezinih usana pije se voda života. Uistinu, i voda, i onaj tko vodu toči, i onaj tko vodu pije – sve troje biva jedno kad ti razbiješ svoj talisman. Takva se jednost ne može dokučiti umovanjem.

Slobodna volja

Božja je slobodna volja poticaj našoj slobodnoj volji. Njegova je slobodna volja nevidljiva ispod prašine; ona tvori našu slobodnu volju. Njegove zapovijedi nama priznaju našu slobodnu volju. On nas ne prisiljava na posluh, On nas na posluh poziva.

Nema sumnje da ljudska bića imaju slobodnu volju: pogledajmo sav taj očigled dokaza oko sebe. Nitko ne izdaje zapovijed kamenu: “Dođi!” Niti itko od nežive stvari očekuje odgovor. Slično tomu, nitko nikomu ne kaže da poleti, niti slijepcu kaže da gleda. Nitko ne veli kamenu: “Zakasnio si”, niti pita palicu: “Zašto si zadala onaj udarac?” Niti bi itko govorio te stvari ikomu u koga nema slobodne volje, i tko sve što čini, mora činiti. Obveze i zabrane, čast i prijekor tiču se samo onih, u kojih je slobodna volja.

Ljudska bića imaju slobodnu volju u stvarima nepravde i zlodjelništva. Ta je slobodna volja svojim korijenom u našemu duhu i srcu.

Evo prispodobe da rasvijetli razliku između prisile i slobodne volje: kad te obuzme strah, ruke ti zadrhte, i to je nehotni tjelesni čin. Prestrašeni će možda i nasrnuti na bližnjega. Bog je omogućio obje te kretnje, ali njih se ne može jednačiti. Možda ćeš požaliti zbog udarca kojega si nekomu zadao, ali nitko se neće kajati zbog nehotičnoga drhata.

Oko koje vidi

Sloboda od predrasuda daje očima svjetlost i moć razbira, dok te sebeljubivi poriv oslijepljuje, i predrasuda pokapa tvoje neznanje u grob. Bez predrasuda, neznanje postaje mudro; s predrasudom, znanje biva izopačeno. Odupri se napasti, i tvoj će se vid izbistriti; postupaj samoživo, pa ćeš oslijepiti, i robom ćeš postati.

Premda sve ove tjelesne ljušture diljem svijeta žive po milosti Mora duše – nema bisera baš u svakoj školjci. Otvori oči i pogledaj u svačije srce, otkrij što ima unutar svakoga, jer taj se skupocjeni biser rijetko nalazi.

Kad je uho osjetljiva sluha, ono postaje okom. Inače bi se riječ Gospodnja u uhu uzamčila, i ne bi stigla u srce.

Oko koje vidi bolje je od tri stotine sljepačkih štapova: jer oko umije razabrati biser od pijeska.

Druženje s Bogom tvoje će trnje pretvoriti u ruže.

Život vjere

Nagrade za život vjere i odanosti Gospodu jesu ljubav i unutarnji zanos, i sposobnost da se primi svjetlost Božja.

Kad teret utovariš u lađu, činiš to u dobroj vjeri da ti lađa neće potonuti, da će sretno stići na drugu obalu – a ne znaš hoće li. Kažeš li: “Neću se ukrcati dok zasigurno ne saznam što mi slijedi”, tada nećeš obaviti nikakav posao: jer tajna te dvije sudbine nikada se ne otkriva. Trgovac malodušni niti gubi, niti dobiva; ne, on gubi, jer ostaje bez svojega bogatstva. Samo oni gorljivi u svojoj potrazi, oni koji vjerno traže plamen, naći će svjetlost. Budući da svaki pothvat polazi od nade, vjera je zacijelo najvrijedniji doseg nade, jer vjerom se osvaja spasenje.

Napjevi Davidovi mile se vjerniku, dok nevjerniku nisu bolji od škripe piljenja drva.

Osvježi svoju vjeru, ali ne govorenjem. Tajno si osvježio svoje želje. Sve dok su ti želje svježe, vjera nije, jer želja je ona, koja zaključava vrata.

Odani se vjernik klanja voljko, nastojeći Bogu ugoditi, i posvećujući tomu svoj život. Nevjernik se klanja Bogu nevoljko, posvećujući sebe ispunjenju svoje želje. Istina, on vodi računa o Božjoj tvrđavi, ali tvrdi da njom zapovijeda. Vjerni poklonik brine se o toj tvrđavi zbog Kralja, a ne zbog moći ili položaja.

Molitva i misao na Boga

Da je isteklo vrijeme za molitvu, ovaj bi svijet postao za tebe mračno mjesto, a suze razočaranja i bola tekle bi ti iz očiju poplavno; jer svatko uživa u nekomu činu poklonstva, i preteška bi mu bila takva uskrata, makar i na kratak čas. To razočaranje i bol vrijedni su stotinu molitava: ta što je obredna molitva u usporedbi sa žarom ponizne čežnje?

Jedan je čovjek noću dozivao Boga sve dok mu usne ne postadoše slatke od Božjega imena. “A što sada, ti kukalo i jaukalo,” javi se Vrag, “gdje je odgovor ‘tu sam’ na sve tvoje povike ‘Bože, bože?’ Ni glasak da siđe s prijestolja – pa dokle ćeš ga utaman dozivati?” Slomljena srca čovjek liježe da spava. U snu je čuo božanski glas: “Tvoj zov ‘O Bože!’ Moj je odziv ‘ovdje sam’. Tvoja žarka molba Moja je poruka, i cijela tvoja stremnja da Me dostigneš nije ništa drugo nego Moje ruke pred tvojim stopalima, što ti skidaju okove i privlače te k Meni. Tvoja ljubav i strah omča je za Moju milost! A na svaki tvoj krik ‘O, Bože moj!’ Ja odgovaram po stotinu puta ‘ovdje sam’.”

Toliko sam se molio da sam se pretvorio u živu molitvu – svatko tko me susretne moli me za molitvu.

Dok je koračao putem, Mojsije začu pastira koji se Bogu moljaše, nudeći Mu da Ga služi, da mu sobu sprema, kosu da Mu češlja, pere Mu rublje i noge, donosi Mu hranu, i ruku Mu ljubi. Ukori Mojsije pastira zbog svetogrđa: “Bog ne treba takvih usluga od tebe.” Pastir, zdvojan, razdra svoju odjeću i ode u pustinju. Te se noći Bog ukaza u snu Mojsiju, i opomenu ga ovako: “Ti si mojega slugu odalečio od Mene. Nisam ustoličio bogopoklonstvo zbog Svojega dobra, već zbog dobra Svojih slugu. Njihovi Me slavopjevi ne uzvisuju, već njima udjeljuju čistoću i sjaj. Ne gledam na njihove riječi, već na njihov duh i čuvstvo. Gledam u njihova srca da vidim jesu li lijepa, zato jer je srce suština. Ja želim žar i plamen, žar i plamen! Rasvijetli svoju dušu vatrom ljubavi, i spali do pepela sve misli i riječi!”

Odvojenost od Boga je kao pad u zdenac; pomisao na Njega je konopac.

Osvajanje vrlina

Bog je stvorio tvarni svemir da bi sebe očitovao, i da bi se otkrilo blago Njegove mudrosti. Rekao je: “Bio sam blago neotkrito.” Poslušaj! Jednako tako ne smiješ dopustiti da tvoja duhovna stvarnost potone, umjesto toga moraš djelom očitovati svoj duh.

Druženje sa svetima od tebe čini sveca. Bio ti kamen, bio ti mramor, postat ćeš dragulj, ako druguješ s čovjekom srca.

Bože sačuvaj, ne tražim ja ništa od bogostvorenih bića: unutar mojega srca ima cio svijet zadovoljstva.

Ljubaznost, srcem i dušom neiskrena, nalik je bilju na tlu pepelnomu, o prijatelji. Pogledajte ga izdaleka i prođite: jer ne prija ni jeziku kao hrana, ni nosu kao miris.

Obećanja i sporazumi prekršeni, posljedica su gluposti; vjernost vlastitoj riječi pristaje onomu, tko se Boga boji.

Nikada na ovomu svijetu kušnje ne vidjeh ništa skupocjenije od valjana karaktera. U koga je god dobra ćud i karakter, taj će biti spašen na Sudnji dan, dok propast čeka srcem nečiste, vrlinom oskudne.

Nijedno se zrcalo ne vraća u gvožđe; nijedan se kruh ne vraća u pšenicu; nema grožđa zrela da opet bude kiselo. Sazrij, i ne daj se promjeni na loše. Postani Svjetlost.

Izbjegavanje zamke

Znaj da je svaka rđava navada trnov grm. Uostalom, mnogi je put to trnje probolo tvoje tabane.

Pođe lav sa zecom na zdenac, i zagleda se u nj. Ugleda vlastiti lik, i kraj njega tustoga zeca. Netom je spazio svojega “protivnika”, pusti on zeca, a sam skoči u zdenac. Pade u jamu koju je sam sebi iskopao: njegovo je zlosilje po njemu uzvratno udarilo.
O čitatelju, mnoge pogreške koje u drugima vidiš, zapravo su tvoje vlastite, u bližnjima odražene! U drugima vidiš sve što si sam – vidiš svoje licemjerje, zlobu, i drskost. Te mane nad kojima se zgražaš, zbiljski su tvoje vlastite, ali ih u sebi ne vidiš tako jasno, inače bi sebe svom dušom zamrzio. Poput lava koji napada svoj odraz u vodi, ti samo sebi štetiš, o budalasti čovječe. Kad padneš na dno bunara svoje vlastite prirode, tada ćeš znati da je greška u tebi. Kao što prorok reče: “Vjerni su zrcalo jedni drugima.”

Čuvaj se, i ne dopusti sebi učiniti ono, što se kosi s tvojim poimanjem dobra, a oslanjajući se na misao da ćeš se kasnije pokajati i zaiskati Božji oprost. Pravo kajanje munjevno sijeva grizodušjem i pljušti suzama – trebaju mu munje i oblaci, baš kao što su toplina i kiša potrebni zrijenju voća. Bez munje srca i kišnih oblaka očiju, kako stišati vatru božanskoga gnjeva? Bez munja i oblaka, kako će šiknuti trava i bistri vodoskoci?

Duž duhovnoga puta nema užega klanca od ovoga: sretan je onaj, tko ne prti zavist kao suputnika. Postani prah pod nogama bogolikih, i pospi prahom glavu zavisti.

Tko god ne uzlijeće put Gospodara Slave, bez sumje misli da je savršen. O gordi čovječe, nema strašnije bolesti duše, nego što je umišljaj o savršenstvu. Srce i oči morat će silno krvariti prije no što te napusti samodopadnost.

Kad te netko prekorijeva, ili se s tobom u sudu razilazi, u srcu ti se tada rodi malen mrav mržnje i neprijateljstva. Ako smjesta ne zgnječiš toga mrava, on bi mogao narasti u zmiju, ili čak u zmaja.

Kušnje i patnje

Oštra stega i tvrd postupak peć su u kojoj se srebro oslobađa troske. Takva kušnja pročišćuje srebro; u vrijenju se drozga diže na površinu.

Ljudska su bića poput neuštavljene kože: uzmi gorku kiselinu i svom je snagom utrljaj u kožu, i koža će omekšati, postat će gipka i prekrasna. Slično tomu, ako štaviš ljudsku dušu strogom stegom i patnjama, ona će se postupno pročistiti, proljepšati se, jakom postati. Ali ako ne umiješ sebe trapiti, onda prihvati muke koje ti Gospod daje, jer nevolje koje ti šalje Prijatelj, sredstvo su tvojega pročišćenja. Bolesnima će lijek postati pitak, kada se posvete vlastitomu zdravlju.

Kad nam Bog želi pomoći, On nam pošalje plač, ali suze što zbog Njega padaju donose sreću, i tragom svojim, smijeh. Tko god to predvidi, taj je sluga Božji. Gdje voda protječe, život cvjeta: gdje suze padaju, božanska se milost javlja.

Kad Bog dodijeli čovjeku određenu sudbinu, to čovjeka ne isključuje iz dobrovoljna pristanka, želje, i slobodne volje. Ali kad Bog pošalje patnju, duhovno slabi tada od Boga pobjegnu; u Boga zaljubljeni, naprotiv, još bliže Mu se primaknu. Dok traje bitka svi se plaše smrti, no kukavni se povlače, dok hrabri jurišaju na protivnika. One hrabre strah nosi naprijed, dok oni slaboga duha umiru u sebi. Patnja i strah su kamen kušač, koji luči junake od kukavica.

Bog je stvorio žalost i patnju, kako bi se sreća nasuprot njima jasno ocrtala; jer skrovite će se stvari očitovati pomoću svojih opreka. Budući da Bog nema opreke, On je skriven.

Pogledaj svijet životinja, od komarca do slona: sve su one članovi Božje porodice, i za svoju hranu svaka o Njemu ovisi. Kakav je odličan snabdjevatelj Gospod! Sve ove žalosti srca rađaju se iz pare i praha našega postojanja i naših ispraznih želja.