Savjest

Jadranka Brnčić: Parezija

Teologija savjesti uglavnom savjest karakterizira kao odnos ljudske osobe sa samom sobom, no uvijek u sprezi sa zahtjevom konkretnoga ili općega razlikovanja dobra i zla. Apostol Pavao, međutim, savjest navodi kao svjedoka zakona upisana u ljudsko srce (usp. Rim 9,1, 1 Kor 4,4, 2 Kor 1,12). Stoga bi bilo potrebno reinterpretirati fenomen savjesti kroz kritičko prisvajanje savjesti kao poziva na brigu, brigu za druga bića i za naše bivanje u svijetu, kao i na pozornost za božanske intervencije u svijetu. Tamo gdje je pitanje Boga postavljeno kao pitanje savjesti, tamo kao pitanje savjesti mogu biti percipirani i čovjek i svijet. Savjest je temeljno načelo individuacije, a ne instanca optužbe i suda. Kada savjest prihvaća neku normu, odmah je i razgrađuje, pounutarnjuje – ona postaje ne samo njegov slobodan izbor nego i sama njegova sloboda. Slobodna savjest je odgovorna savjest.

Kršćanska se vjera ne sastoji u tome da se kaže da je Bog onaj tko govori u našoj savjesti. Zapravo, kada apostol Pavao govori o “opravdanju po vjeri”, on ga ne identificira s ispoviješću vjere u Isusa kao Krista. Savjest je autonomna, a ispovijesti vjere simbolička struktura. Kršćanin je onaj tko u pozivu savjesti prepoznaje “suobličnost slici Krista”, a ovo je prepoznavanje interpretacija kakve se uvijek iznova treba boriti za vlastitu vjerodostojnost i intelektualno poštenje. Svaka sinteza savjesti i vjere rizik je. Upotrijebiti Boga kao jamstvo naše želje da imamo krajnje jamstvo – nasilje je nad savješću. A vjera je upravo suprotno od takvoga jamstva – ona je rizik na koji pristajemo stavljajući svoj život pod znak Krista koji trpi. Prihvatiti Krista u slobodi savjesti znači odreći se predodžbe o Bogu kao jamstva sveg našeg znanja. Prihvatiti Krista znači prihvatiti da znamo samo jednu stvar o Bogu, a ta je da je Bog bio prisutan u raspetom Kristu, znači prihvatiti nužnost ponad svake logične nužnosti da je jedino jamstvo što ga Bog daje kršćanima – znak posvemašnje nemoći kao znak Božje ljubavi.”