Seksualna zlouporaba žena u Katoličkoj crkvi

Jadranka Brnčić

National Catholic Reporter (NCR) objavio je 2001. rezultate dvogodišnjeg istraživanja o svećenicima koji su seksualno zlorabili žene. Tu se navode brojne dokumentirane dojave o slučajevima financijske iznude i seksualne zlouporabe redovnica uredno podastirane Vatikanu od 1994. do 1998.

Sestra Maura O’Donohue, liječnica i misionarka, u svojoj studiji iz 1994. povezuje porast seksualnih zlouporaba redovnica u Africi sa širenjem AIDS-a, zbog čega da svećenici u spolnom zadovoljavanju radije posežu za redovnicama nego za laikinjama. Tako ona izvješćuje i o slučaju redovnice koja je umrla podlegavši pobačaju, na što ju je primorao svećenik s kojim je začela dijete, da bi isti on nakon njezina pogreba odslužio misu zadušnicu! Drugi jedan izvještaj govori o poglavarici koja je referirala o svojih 29 sa svećenicima zatrudnjelih redovnica. Biskup joj je na to – nek bi se ne pročulo – oduzeo službu poglavarice. Po nekim statistikama seksualna zlouporaba što je prakticiraju svećenici u Africi i Aziji toliko je uzela maha da Vatikan s razlogom strijepi od gubitka povjerenja među vjernicima.

U studenome 2001. papa Ivan Pavao II. javno se ispričao digavši glas protiv svih zbog seksualnih prijestupa što su ih počinili svećenici, posebice u Africi i Aziji, ali kritičari primjećuju da je ta isprika objavljena kao kratak ulomak u 120 stranica dugoj poruci koja analizira situaciju Crkve u Oceaniji.

Žene će se rjeđe, i teže, odlučiti govoriti o neugodnim seksualnim iskustvima sa svećenicima zbog kompleksnosti uključenih emocija: stida, straha, neugode, kao i zbog predrasuda zajednice koja ženu smatra izvorom napasti. Barbara Blaine je, nakon što je bila frustrirana zbog ponašanja Crkve prema njoj kad je javno priznala da ju je kao dvanaestogodišnjakinju seksualno zlostavljao svećenik, 1989. utemeljila SNAP (Survivors Network of Those Abused by Priests), udruženje žena koje su zlorabili svećenici, gdje bi mogle izreći svoja iskustva i odagnati svoje strahove. Nevjerojatno je velik broj žena koje trpe u sjeni!

Patricia L. Liberty, djelatnica u području pastorala, tvrdi da je spolni čin između svećenika i vjernice traumatsko iskustvo: crkvena zajednica da je izdana, a sudionici, i žrtve i inicijatori, da su marginalizirani. Takav čin često se smatra “ljubavnom aferom” jer da na nju pristaje dvoje odraslih ljudi. Ali tomu nije tako zbog nekoliko razloga: prvo, odnos između svećenika i vjernika profesionalne je naravi. To znači da svećenici imaju moralni i duhovni autoritet kao i profesionalnu moć te da je na njima odgovornost za održavanje prikladne profesionalne distance. Znači to ne samo da ne smiju inicirati spolni odnos, nego da ne smiju ni odgovoriti na tuđu inicijativu.

Riječ “afera” koristi se da bi se opisala seksualna veza među jednakim partnerima, tj. naglašava se seksualna narav odnosa, a ne profesionalni prekršaj. Afera uključuje jednaku odgovornost u ponašanju, no, budući da svećenici imaju odgovornost koja uključuje stanovita ograničenja, strana koja ih krši u odnosu s njim, čak i kad preuzima inicijativu, nije odgovorna za svećenikovo neadekvatno seksualno ponašanje. Impuls da se okrivi druga strana odraz je ograničenosti ljudi crkvenih i župnih zajednica koji nisu kadri pojmiti kako osobe s moralnim i duhovnim autoritetom, osobe štovane i apriori od povjerenja, mogu biti krive za zlouporabu moći i autoriteta svoje službe. Odbijanje da se to prihvati uzrokuje veliku štetu po žrtvu jer njoj treba razumijevanja i potpore, jednako kao što crkve trebaju jasnu, etičku, teološku i vjerničku intervenciju da bi prepoznale vlastitu izdaju.

Olako se izgovarati uzajamnošću pristanka na obljubu daj je “u igri” dvoje odraslih, jer odraslost sama nije dostatna za pristanak. Da bi dvoje dalo autentičan pristanak na zajedničku obljubu, potrebno je da oboje budu jednaki i u moći. Svećenici imaju više moći zbog moralnog i duhovnog autoriteta svoje službe. Odgoj, ugled u zajednici i javna predodžba o zvanju pridonose neravnoteži između svećenika i pastve. Štoviše, svećenici imaju dodatnu moć psihološkog reda, pogotovu ako osoba koja ulazi s njim u odnos od njega traži pastoralnu brigu sred osobnih i duhovnih kriza, životnih promjena, zbog bolesti ili smrti bližnjih.

Ovdje je posrijedi i zloporaba povjerenja, i to osobitog, mogućeg samo u odnosu na svećenika, zapravo samog povjerenja u Boga. Dakle, kada svećenik iskoristi nečiju ranjivu seksualnost, nije riječi o ljubavnoj aferi, ili slabosti, ili napasti, nego o zloporabi moći.

Zlouporaba moći, izbjegavanje skandala pod svaku cijenu sve do njegova zataškavanja, diskriminacija – sve su to situacije koje dolaze do izražaja ne samo kad je u pitanju položaj žene u Crkvi, nego kad je posrijedi položaj ma koje na ovaj ili onaj način marginalizirane skupine, a proizlaze iz strukturalne hipokrizije crkvene hijerarhije. U nizu povijesnih i suvremenih situacija vidjeti institucionalnu Crkvu kao prijetvornu i licemjernu i nije tako teško. Međutim, reći da je hipokrizija nesrazmjer između realnosti i retorike, ili čak između riječi i djela nije dostatno. Hipokrizija nije samo moralna kategorija – to je sam njezina očigledna strana – ona je i intelektualna tj. etička kategorija.

Kada govorimo o stanovitoj dvojnoj savjesti, razlomljenoj između riječi i djela, nužno je uključiti i treći element – prešućivanje, štoviše zavjeru prešućivanja. Prešućivanje je za crkvenu hijerarhiju – umjetnicu održavanja kultivirana neznanja (ignorantia affectata) – pitanje opstanka. Ni pod koju cijenu ne smije se priznati pravo stanje stvari jer bi to moglo izazvati skandal i razočarenje. Sablazan nadilazi sâm grijeh, a želja da se izbjegne skandal jača je od skandala laži. Skandal valja izbjeći – pa čak i kad se prešućuju veliki zločini poput, primjerice, pedofilije – stoga što bi s njegovim izbijanjem bilo, kako se čini da crkvena hijerarhija misli, poljuljano i povjerenje u “istinu” nad kojom ona čuva monopol.

Tradicionalna teologija tvrdi da nam Biblija objavljuje “Istinu”. Što to zapravo znači? Biblijska koncepcija istine nije nužno metafizička koncepcija u aritotelovskom smislu – koncepcija istine kao suda, tj. izjednačavanje inteligencije i realnosti za kakvo suprotnost istinitom može biti samo lažno. Biblija nam govori o istini-očitovanju, istini koja nas tek vodi do svoje skrivene punine.

Polazeći od etimologije grčke riječi za istinu (aleteia), koja znači “neskrivenost”, možemo govoriti o tome kako istina treba biti iščupana iz vlastita zaborava. No, razotkrivanje istine, kao i svako drugo razotkrivanje, istodobno je i određeno pokrivanje. Istina ne može biti posve razotkrivena jer bi joj to proturječilo u njoj samoj. Stoga bi teološko, praktičko mišljenje trebalo sadržavati kritički moment u odnosu na aproprijaciju tradicije kao aktualne, nastojeći izbjeći rizik ideologizacije u smislu legitimiranja određene prakse.