Spremnost Katoličke crkve na učenje

Jadranka Brnčić

Prije Koncila u crkvi se govorilo da zemaljsko valja razdvajati od višega, duhovnoga te da je “odricanje od svijeta” savršenije. Koncil je, međutim, u pastoralnoj konstituciji “Gaudium et spes” ("Radost i nada") zauzeo pozitivan stav prema svijetu, prema zemaljskome. Svijet i zemaljsko ne gledaju se više, kako je dugo bilo uobičajeno, u suprotnosti spram “duhovnoga”, nego se, naprotiv, nastoji razviti duhovnost zalaganja za svijet. Koncil kaže kako Crkva ne može ljudskoj zajednici nuditi samo pomoć nego da i sama treba primati pomoć od svijeta. Posebno se spominju iskustva iz povijesti, bogatstva različitih kultura, mudrost filozofa. Zemaljskim stvarnostima ovaj koncilski dokument priznaje vlastitu autonomiju i vlastite zakone.

Crkva je ostavljala dojam da postaje ozbiljan partner u razgovoru o novim, gorućim svjetskim problemima na području socijalne pravde, politike i ekonomije. Otvaranje prema svijetu, međutim, teže je i kompleksnije no što se u euforiji prvih pokoncilskih godina mislilo. Predstavnicima Katoličke crkve za taj dijalog u mnogome nedostaje potrebno stručno znanje, pa i spremnost da se uči od drugih znanosti. Tako se, primjerice, na nova pitanja o moralu neće moći dati odgovor bez ozbiljna sučeljavanja s humanističkim spoznajama. Onaj tko još uvijek misli da može biti uvjerljiv koristeći tek crkveni učiteljski autoritet, ubrzo zapaža da danas kod mnogih unutar i izvan Crkve, posebno kod mladih, vrijedi tek argument življena primjera, osoban autoritet, a ne autoritet službe. Konačno, cijela Crkva je zbog izazova vremena, težnji i nevolja svoje subraće, često i zbog bespoštedne kritike izvana, prisiljena i dalje učiti. Tko nije spreman učiti od svijeta, neće biti spreman učiti ni od Boga. A tek Crkva-učenica može biti spremna na neophodne reforme i obnovu. S Koncilom je proces učenja započeo. Sada bi valjalo da udružena s kršćanima drugih Crkava, nastavi proces učenja, izložen mnogim opasnostima, kako ne bi propalo ono što je Koncil s tako puno nade započeo.

Koncil posebice naglašava dostojanstvo razuma koje valja ponajprije sačuvati u pitanjima vjere i u odnosu prema njezinim istinama. Uza svu poželjnu “sigurnost” u vjeri, vjernici su i dalje na putu traganja za još dubljim zahvaćanjem istine prema kojoj ih “upućuje Duh Božji”, a nisu u “posjedu čitave istine”. Koncil je jednako tako apostrofirao nauk o savjesti. Ona je “najskrovitija jezgra i svetište čovjeka, gdje je on sam s Bogom, čiji glas odzvanja u njegovoj nutrini”. Ako duhovnost posebno upućuje na slušanje Božjega poziva te ako se “duhovna” egzistencija sastoji u djelovanju prema njegovim uputstvima, svi bi oblici duhovnosti morali privoditi onom “nutarnjem” susretu s Bogom i osposobljavati za nj. Vjerske zajednice bi stoga već unaprijed imale zadaću svojim članovima pripomagati da stječu oblikovanu savjest i hrabriti ih da u vlastitoj odgovornosti djeluju prema njoj. Nadalje, Koncil ističe i vrlo visoko značenje slobode. “Prava sloboda je izniman znak Božje slike u čovjeku. Bog je, naime, htio čovjeku ‘dati u ruke njegove vlastite odluke”. Kršćanska duhovnost trebalo bi, dakle, da vodi k slobodi.