Naša e-lista
Upišite se na našu Mailing listu

 

Postanite član
Registrirajte se ovdje.
Članstvom dobivate mogućnost komentiranja.
Humanitarna akcija
Donirajte "Marijine obroke" gladnoj djeci Trećega svijeta - samo 70,00 kuna koje možete uplatiti na žiro račun Zagrebačke banke 2360000-1102102666.

Više o svemu u članku:
"Glad u cyber dobu - kupite život čovjeka za 70 kuna"

Citati poznatih

Caird
"Kad bi čovjek bio samo stvorenje prolaznih osjeta i impulsa, niza slutnji što dolaze i odlaze, nestalnih maštarija i osjećaja, tad ništa za njega ne bi moglo imati karakter objektivne istine ili stvarnosti. No povlastica je čovjekove spiritualne naravi da se može prepustiti misli i volji mnogo većoj od svoje vlastite. Za njega se zaista može reći da kao biće koje misli i koje je svjesno samoga sebe živi u ozračju Univerzalnoga Života. Kao biće koje misli, ja u vlastitoj svijesti uvijek mogu potisnuti i ugušiti svaki pokušaj samopotvrđivanja, svaki pojam ili misao kojki su isključivo moji, svaku želju koja izvire iz mene kao pojedinačnog jastva - jednom rječju, ne živjeti više vlastitim životom, nego dopustiti da moju svijest obuzme i prožme beskrajni i vječni život duha. A ipak u tom odricanju od sebe istinski zadobivam sebe samoga, ili ostvarujem najviše mogućnosti vlastite prirode.(...) Položaj čovjeka koji je stupio u religiozni život jest takav da mu zlo, greška, nesavršenost zapravo ne pripadaju: to su izraštaji koji nisu organski povezani s njegovom pravom prirodom; u svojoj biti, kao što će biti iu stvarnosti, već su potisnuti i poništeni, a u samom procesu poništavanj postaju sredstvima duhovnog napretka. Premda čovjek nije oslobođen iskušenja i sukoba, u onoj unutarnjoj sferi u kojoj se odvija njegov istinski život, borba je završena, pobjeda već izvojevana. Duh ne živi konačnim već beskonačnim životom. Svaki otkucaj bila njegova postojanja izraz je i ostvarenje Božjeg života."

u knjizi Williama Jamesa "Raznolikosti religioznog iskustva" stoji da je autor teksta škotski transcendentalist Caird
Statistika
Trenutno posjetitelja: 10
Najviše odjednom: 35
Dana: 19/04/2010
Zadnja posjeta: 21/05/2012

Strahovi i nade Drugoga vatikanskog koncila

Piše:
Jadranka Brnčić image

Među najveće mentalitetne mijene u dvadesetom stoljeću svakako idu: promjena statusa žena u društvu i reforme koje je u Katoličku crkvu uveo Drugi vatikanski koncil (1962-1965) kao reakciju na ultramontanizam i antimodernizam. Već pri otvorenju Drugoga vatikanskog koncila imenovana su ključna pitanja, i postojana i posve nova, pa je valjalo na njih iznova odgovoriti: odnos prema Židovima, sloboda savjesti, pitanje smrtnoga grijeha, oblici pobožnosti, narav Objave, tumačenje biblijskih tekstova, suodgovornost biskupa i uloga laika, odnos prema drugim Crkvama i nekršćanskim religijama, kompetencija svjetovnih autoriteta, odnos prema znanosti…

imageKada je već 1959, za bogoslužja u okviru Svjetske molitvene osmine za jedinstvo kršćana, Papa najavio namjeru da sazove nov koncil, konzervativni su službenici Rimske kurije pokazali nezadovoljstvo iz bojazni da bi u svijetu u kojem se toliko toga nezaustavljivo mijenjalo (uloga žena, glas mladih, prosvjedi protiv naoružanja, ratova i socijalnih nepravdi, poziv na prokazivanje svih vrsta diskriminacija, posvemašnje odvajanje Crkve i države, razvoj urbane kulture, zalaganje za osobne slobode posebno na području seksualnosti) takav događaj mogao pokazati koliko je sama Crkva podijeljena u sebi te koliko je njezin autoritet uzdrman autoritetom laičkoga svijeta. Još i danas odveć oprezni i skrupulozni kritiziraju Drugi vatikanski koncil jer da je uništio liturgiju, uzdrmao povjerenje u neprikosnovenost autoriteta Crkve te uzrokovao sve veću krizu vjere u katolika. Međutim, mnogi teolozi, ljudi otvoreni Duhu, biskupi kojima je stalo do sudjelovanja laika u životu Crkve, vjernici koji crpe svoju vjeru iz Svetog Pisma, svjedočili su da je Koncil preporodio čestitost i temeljito obnovio život Crkve. U svakom slučaju: biti katolik nakon ovoga Koncila, ipak, unatoč onima koji bi htjeli da tomu nije tako, više ne može biti isto kao što je bilo prije njega.

Ivan XXIII. otpočeo je širom otvarati “prozore i vrata” zatvorene Crkve. Koncil je počeo pozitivno gledati svijet: on se prestao promatrati usuprot Crkvi, nego kao ljudska obitelj s čijom je sudbinom i Crkva tijesno povezana. Cilj Crkve, prema Koncilu, nije “pocrkveniti” društvo, nego pridonijeti njegovu humanijem razvoju.



Vaši komentari


Samo registrirani korisnici mogu komentirati.
Registrirajte se ovdje BESPLATNO!