Sufizam u osmanskoj književnosti

Adnan Kadrić

Sufizam se u književnosti na turskome jeziku javlja još sa prvim pisanim djelima na turskom jeziku. Ideje sufizma srećemo još u Kutadgu Biligu (Znanje koje sreću daje), dugačkom pedagoško-didaktičkome poetiziranome djelu Jusufa Has Hadžiba napisanom u 11. stoljeću.⁽¹⁾ Ahmed Jesevi, Junus Emre, Ahmed Edib Jukneki i ostali pjesnici na turskom jeziku također koriste tesavufske motive u svojim djelima. Na perzijskom jeziku i u turskome okružju Dželaluddin Rumi piše svoje višetomno djelo Mesnevī Ma‘nevī koje predstavlja jedno od temeljnih djela svjetske sufijske poezije do danas. Teorija o “šahidu” (svjedoku Božije ljepote i ljubavi), dakle, prelazi kasnije i u poeziju na osmanskom turskom jeziku. Navedena tesavufska teorija o “šahidu” nailazila je na brojna nerazumijevanja, tako da su pjesnici “koji bi se više udubili u mistiku” naprosto bili protjerivani iz svoga kraja zbog nerazumijevanja (ili nerazumljivosti) “poruke” u širim slojevima društva. Brojni osmanski pjesnici, osobito u drugoj polovici 15. stoljeća, bili su izloženi incidentnim “neznanstvenim hajkama” na teoriju o “šahidu” u poeziji. Osobito je omalovažavano i kritici podvrgnuto učenje i djelo Ibn Arebija. Stoga je u vrijeme sultana Selima Javuza, brata žene velikog vezira Ahmed-paše Hercegovića i tetka Ali-bega Hercegovića, izdata i sljedeća pravna decizija (fetva) o pravovjernosti Ibn Arebijeva učenja:

Znajte da je veliki Šejh, slavni upućivač u Istinu, Pol svih gnostika, predvodnik svih onih koji ispovijedaju transcendentno jedinstvo božanskoga Bitka, Muhammad lbn ‘Ali Al-‘Arabī At-Ta’ī Al-Hātimī Al-Andalūsī, savršeni dijalektičar i izvanredni savjetodavac, napisao slavna djela i izveo brojna čudesa, te da je njegovo svjedočenje Istine prihvaćeno od strane znalaca Zakona i mjerodavnih ljudi. Onaj koji ustaje protiv njega, taj griješi; ko ustrajava u svome osporavanju, taj u zabludi ostaje, a Sultanova je dužnost da ga kazni i iz zablude izbavi, jer Bog je naložio Sultanu da naređuje činjenje dobra, a zabranjuje zlo.⁽²⁾

__________________________
(1) Kutadgu Bilig (Znanje koje sreću daje) jedna je od prvih pripovjedačko-didaktičkih poema u turskoj pisanoj književnosti 11. stoljeća. Ujedno je to i prvo književno djelo Turaka muslimana. Autor je ove poeme Jusuf Has Hadžib. Djelo je dovršeno u Kašgaru 1069.-70. godine. Posvećeno je vladaru istočnih Karahanida Abu Ali al-Hasan Tabgač Bugra-hanu.
(2) Cit. prema: Hafizović, Rešid (1995:62) Ibn Arebijevo filozofsko-teološko učenje o logosu (doktorska disertacija), Bemust, Zenica.

Nakon navedenog pravnog mišljenja, koncept o šahidu kao svjedoku Ljubavi prema Bogu proširio se gotovo na sve poetske vrste, o tome konceptu se pisalo u stručnoj literaturi; štaviše, po tom konceptu je pisana poezija i u tekijama i na Dvoru. Želimo napomenuti da se u poeziji na visokostiliziranom osmanskom jeziku (u “dvorskoj” poeziji) ne koriste samo lekseme preuzete iz perzijskog jezika, već se preuzima i sami koncept opisa ašika (zaljubljenika) i mašuka (voljenog) / Mašuka (Voljenog).

Opis ljepote je također šabloniziran, bez obzira da li se radi o “muškoj ili ženskoj” ljepoti. Iste su metafore, ista poređenja, iste aluzije – isti koncept i teorijsko utemeljenje pojma ašk (ljubav). Naprosto je nestalo formalne granice u opisu “mističke” i “laičke” ljubavi, izuzev u sufijskoj terminologiji koja bitno obilježava određene pjesme. Katkada sam kontekst poeme, čak i terminološki, ostavlja mogućnosti višestruke recepcije. Koncept opisa “šahida” (svjedoka posrednika do Ljubavi i Ljepote) traje koliko traje i divanska poezija na osmanskome jeziku. Svaki divanski pjesnik implicite je uključen u navedeni leksičko-pojmovni koncept opisa Ljepote i Ljubavi. Čak i u slučajevima pisanja parodija na neke pojave, kao i na sam koncept idelane ljubavi (Sünbülzāde Vehbī, Sābit i drugi), pojmovno-leksički inventar za opis ljepote i ljubavi ostaje isti.

Sufijski stručni registar sreće se u Bosni već od 15. vijeka. Isa-begova tekija jedna je od prvih zajedničkih kuća otvorenih za javne kulturne i vjerske aktivnosti ljudi u Sarajevu. Slično je i sa ostalim većim mjestima u Bosni 15. stoljeća. Bosanski vojni zapovjednici gajili su simpatije prema tesavufskom učenju. Jedan od prvih bošnjačko-muslimanskih pjesnika na osmanskom jeziku bio je Jakub-paša Bošnjak, pobjednik u boju na Krbavi 1493. godine, koji je za sebe volio reći da je derviš. Ne ulazeći u to da li se radi o afektiranom toposu naglašene skromnosti gdje se leksema derviš može koristiti u značenju “ubogi, siromašak” ili se, pak, možda radi i o pripadnosti određenom redu, može se slobodno reći da je navedena leksema već bila u upotrebi u bošnjačkoj poeziji 15. stoljeća na osmanskom jeziku. Gotovo su svi bošnjački pjesnici na orijentalnim jezicima poznavali tesavufski stručni registar. Ali-beg Širi Hercegović (unuk Hercega Stjepana Vukčića Kosače) koristi lekseme iz tesavufskog stručnog registra, zatim Nasuh Matrakči iz Visokog (početkom 16. stoljeća), pjesnik kronograma na mostu Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu Muhamed Karamusić Nihadi duboko je inspiriran tesavvufom, Hasan Zijai Mostarac piše velike narativne poeme i svoj Divan pjesama prepun leksema iz tesavufskog stručnog registra. Ahmed Sudi Bošnjak iz Čajniča bio je dvorski pjesnik i komentator perzijskih klasika, uključujući i komentare klasičnih tesavufskih poema. Ahmed Vali Novopazarac također je sufijski pjesnik, Derviš-paša Bajezidagić bio je i bosanski namjesnik i sufijski pjesnik, Derviš Žagrić piše poduže i vrlo provokativne mističke poeme, mostarski pjesnik Kamili komentirao je tesavufsku poeziju. Ali Dede Mostarac napisao je velik broj rasprava i poetskih djela u kojima dominiraju tesavufske teme i motivi. U 16. vijeku brojni su se stanovici Mostara u popisne deftere upisivali kao “sufije”.

Abdullah Bošnjak Abdi poznat je kao Komentator Fususa (شارح الفصوص), čuvenog tesavufskoga učenjaka Ibni Arebija.⁽³⁾ Sarı Abdullah je bio poznat kao “Komentator Mesnevije” (شارح المثنوى) Dželaludina Rumija. Posljednja dvojica pjesnika i komentatora bili su po svojim komentatorskim nadjevcima poznati u čitavome Carstvu. Za Salahuddina Uššakija Bošnjaka neki historičari književnosti kažu da je napisao “oko 200 knjiga” na turskom, arapskom i perzijskom, a smatrao se jednim od najboljih poznavatelja tesavvufa u svoje vrijeme.⁽⁴⁾ Detaljnija istraživanja ukazuju na to da Salahuddin Uššaki Bošnjak, za kojeg pisci tezkira bilježe i to da je porijeklom iz poznate sarajevske porodice šejhova, ima preko 70 većih djela, od kojih neka imaju više od 500 strana. Treba skrenuti pažnju i na njegov obimni poetski opus na orijentalnim jezicima (u Divanu i izvan njega). Komentirao je i dotad neka manje komentirana Ibni Arebijeva djela. Sarajevski pjesnik Muhamed Nerkesi bio je inspiriran sufijskim djelima, što se vidi i u njegovoj Hamsi (kodeksu od pet cjelovitih djela). Ahmed Rušdi Mostarac – Sahhaf bio je tesavufski pjesnik kao i Sulejman Mezaki iz Čajniča. Sufijski motivi se sreću i u divanima sarajevskih pjesnika: Mehmeda Fevzije, Ališira Feriduna, sarajevskog kadije Abdulkerima Samiija, Mahira Abdullaha Bošnjaka, Mehmeda Rešida, Asima i ostalih. Osman Šehdi, utemeljitelj istoimene biblioteke u Sarajevu početkom 18. stoljeća, bio je poznat po svojoj učenosti i sklonosti ka pisanju sufijske poezije, isto kao i njegov sin i pjesnik Ahmed Hatem Bjelopoljak. Vehbi Stočanin i Mejli Gurani također su pod utjecajem tesavufskih ideja i poetskoga koncepta. Tesavufske termine vrlo često srećemo i u poeziji Fadil-paše Šerifovića, kao i u kraćim pjesmama njegovih suvremenika iz 19. stoljeća. U 19. stoljeću u sufijskoj poeziji osobito se ističe Arif Hikmet-beg Stočanin.
__________________________
(3) Ilustracije radi, navest ćemo samo nekoliko podataka o rukopisima djela “Komentatora Fususa” Abdullaha Bošnjaka. Djela su pisana na arapskom, turskom i djelomično na perzijskom jeziku (što se da naslutiti i iz transliteracije koju ćemo dati u ovoj fusnoti): ‘Arā’is al-Nusūs, 2+594 s., O. Boy, Bulak 1252. (Sül. Ktp. – Hacı Mahmud Ef. 2220); Burhān al-ğalī fī sarf al-sū’i ‘an vağh al-āya ‘an hāl Yūsuf ‘alayh as-salām, L. 27-40 (Sül. Ktp. – Esad Ef. 3611/3); Fütühāt’ül-Mekkiyye Şerhine dā’ir bir Risāle, L. 61-77 (Sül. Ktp. – Hacı Mahmud Ef. 2396/6); Gülşen-i Rāz, L. 54 (Sül. Ktp. – Darülmesnevi 232); Ķasīde, L. 32-36 (Sül. Ktp. – Halet Ef. İlavesi 142/2); Qasīda fī manāqib al-anbiyā, L. 132-137 (Sül. Ktp. – Kılıç Ali Paşa 1037/13); Ķasīde-i yā’iyye, L. 62-63 (Sül. Ktp. – Esad Ef. 3796/14); Ķasīde, L. 133-134 (Sül. Ktp. 802/6); Qırra al-rūhī al-mamdūd li’l-adyāf al-vāridīn min marātib al-vuğūd, L. 24-37 (Sül. Ktp. – Şehid Ali Paşa 2788/5); Kitāb ad-durr al-manzūm fī bayān sirr al-ma‘lūm, L. 103-104 (Sül. Ktp. – Crh. 2129/19); Kitāb al-anfās al-miskiyya al-rūmiyya fī tanfīs al-favāyih al-bāniyye, 1030. h. g., L. 161-170 (Sül. Ktp. – Crh – 2129/32); Kitāb anfus al-vāridāt fī şarh awwal-i kutba al-Futuhāt, 1039. h. g., L. 140-143 (Sül. Ktp. – Crh. 2129/26); Kitāb al-ğafr al-mutlaq ‘inda zihāb ‘ālem al-farq, 1040. h. g., L. 118-130 y. (Sül. Ktp. – Crh. 2129/22); Kitāb al-kanz al-maktūm fi taba‘iyya al-‘ilm al-ma‘lūm, 1027. h. g., L. 170-179 (Crh. 2129/33); Kitāb al-lubb fī bayān al-aql wa al-šurb, 1033. h. g., L. 80-83 (Sül. Ktp. – Crh. 2129/15); Kitāb muntehā maqāsid al-kalimāt wa mubtaġā tawağğuh al-ta‘ayyunāt, 1036. h. g., (Sül. Ktp. – Crh. 2129/4, Sül. Ktp. – Haşım Paşa 21/12); Kitāb rūh al-mutāba‘a fī bayān šurūt al-mubāya‘a, L. 84-88 (Sül. Ktp. – Crh. 2129/16); Kitāb sirr al-haqāyıq al-‘ilmiyya fī bayān al-a‘yun al-sābita, L. 158-161 (Sül. Ktp. – Crh. 2129/31); Mektūb, L. 206-207 (Sül. Ktp. - Pertev Paşa 619/32); Qurra al-šuhūd wa mir’āt ‘arā’is ma‘ānī al-ġayb wa al-ğūd, L. 181 (Sül. Ktp. – Aşir Ef. 161); Matāli‘ al-nūr al-senī al-munbī ‘an tahāra nasab al-nabī al-‘Arabī, 1038. h. g., L. 44 (Sül. Ktp. – Ayasofya 0.2077; Sül. Ktp. Esad Ef. – 326); Münācāt, L. 44-46 (Sül. Ktp. – 0.2077); Mustavā al-‘alā fī al-mašrab al-ahlā, 1028. h. g., L. 11-23 (Sül. Ktp. – Şehid Ali Paşa 2788/4); Nağāt al-muslimīn, L. 116 (Sül. Ktp. – Hacı Mahmud Ef. 1304); Risāla fī tamassul al-Ğibrīl fī sūra al-bašar, L. 6 (Sül. Ktp. – Nafız Paşa 509); Risāla Nūn, L. 75-77 (Sül. Ktp. – Haşim Paşa 21/11); Şerh-i Cezīre-i Mesnevī, L. 159 (Sül. Ktp. – Hacı Mahmud Ef. 3417; Sül. Ktp. – Nafiz Paşa 528) itd. Spisak djela Abdullaha Bošnjaka daleko je veći od ovog kratkog spiska u našoj fusnoti koja ima namjeru samo ukazati na tesavufsku tematiku Bošnjakovih djela, a nikako na broj tih djela i njihovu rasprostranjenost po brojnim rukopisnim zbirkama širom svijeta.
(4) Kılıç, Mahmud Erol (2006) “Otomanski sufija bosanskoga porijekla Abdullah Salahuddin el-Uššaqi”, U: Isa-begova tekija u Sarajevu. Zbornik radova, Sarajevo.

Ukratko, brojni su bosanski pjesnici koji su u svojoj poeziji bili pod snažnim utjecajem ideje tesavufskog viđenja pojma Ljepote i Ljubavi u poeziji. Derviš-paša Bajezidagić Mostarac samo je jedan od njih.