Sve što je potrebno tragaocu na putu Hakka, Azze ve Dželle

(Iz časopisa "Behar" br. 93-94)

Mudžaheda (borba)

Osnova mudžahede je u riječima Allaha, Azze ve Dželle: “One koji se budu radi nas borili, mi ćemo ih našim putevima uputiti.” (29:69) Ebu Nadre prenosi od Ebu Se’ida el-Hudrija, r.a., da je rekao: “Allahov Poslanik a.s. je upitan o najboljem džihadu, pa je rekao: ‘Riječ istine kod tiranina“‘, pa su oči Ebu Se’ida zasuzile.

Ebu Ali ed-Dekkak, Allah mu se smilovao, je rekao: “Ko uljepša svoju vanjštinu sa mudžahedom, Allah će uljepšati njegovu nutrinu sa mušahedom (osvjedočenjem).” Allah, Azze ve Dželle, kaže: “One koji se budu radi nas borili, mi ćemo ih našim putevima uputiti.” (29:69) i svaki onaj ko u svome početku ne bude posjednik mudžahede, neće osjetiti mirisa ovoga Tarikata. Ebu Osman el-Magribi, Allah mu se smilovao, je rekao: “Ko misli da će mu se bilo šta otvoriti od ovoga Tarikata i otkriti se nešto od njega, bez obavezivanja na mudžahedu, taj je u velikoj zabludi.” Ebu Ali ed-Dekkak, Allah mu se smilovao, je rekao: “Ko ne bude na početku svoga puta stajao, na njegovom kraju neće sjediti.” I rekao je on, isto tako, Allah mu se smilovao: “U pokretu je bereket (el-hareketu berekeh)” Vanjski pokreti nužno dovode do unutrašnjih bereketa (bereketu serair).

El-Hasan ibn ‘Alevije prenosi daje Ebu Jezid, Allah mu se smilovao, rekao: “Dvanaest godina sam kovao svoga nefsa, pet godina sam glačao ogledalo svoga srca, godinu dana sam gledao šta će se na njemu pojaviti, kad ono zahiren na mome pasu zunar⁽²⁶⁾, te sam radio dvanaest godina da ga prekinem. Zatim sam pogledao i vidio u svome batinu zunar, te sam radio još pet godina da ga prekinem, istraživao sam način kako da ga prekinem, pa mi je došlo otkrovenje (kešf). Pogledao sam u stvorenja i vidio sam da su svi mrtvi, i izgovorio sam za njih četiri tekbira (kao na dženazi).”
__________________________
(26) Zunar je vrsta opasača, koji su tradicionalno nosili nemuslimani, a najviše kršćani i simbolizirao je vjeru u Trojstvo. Islamski autori su ga koristili kao simbol za nesavršenu vjeru. Tako Hazreti Pir Abdul Kadir Gejlani k.s. u 43. predavanju knjige Fethur Rabbani kaže: “Ništa se ne može reći dok ne prekineš zunar, obnoviš svoju vjeru, istinsku tevbu ne učiniš svojim srcem, i ne napustiš kuću svoga tabiata, želja – heva, svoga postojanja, svoje napore da stekneš koristi i otkloniš štete od sebe (vidi: Fethur Rabbani, izdanje Kadirisko-Bedeviska Tekija, Čeljigovići, Sarajevo)

Od el-Džunejda se prenosi da je rekao: “Čuo sam Sirrija (es-Sekati), Allah mu se smilovao, da govori: ‘O skupino mladića, trudite se prije nego što vas nadvlada ono što je mene nadvladalo, i oslabite i budete uskraćeni kao što sam ja uskraćen’, a u tom vremenu nije bilo nijednog mladića koji bi se mogao mjeriti sa njim u ibadetu.” El-Hasan el-Kazzaz, Allah mu se smilovao, je rekao: “Ovaj posao je sazdan na tri stvari: da ne jedeš osim kada ti to zaista treba, da ne spavaš osim kada te nadvlada i da ne govoriš osim kada je nužda.” Ibrahim ibn Edhem, Allah mu se smilovao, je rekao: “Čovjek neće dosegnuti deredžu salihina dok ne pređe šest kazni (ukubeta): Prvi, da mu se zatvore vrata blagodati i otvore vrata teškoće; Drugo, da mu se zatvore vrata dostojanstva i otvore vrata poniženja; Treće, da mu se zatvore vrata rahatluka i otvore vrata truda; Četvrto, da mu se zatvore vrata spavanja i otvore vrata bdijenja; Peto, da mu se zatvore vrata bogatstva i otvore vrata siromaštva; Šesto, da mu se zatvore vrata nade i otvore vrata pripremanja za smrt.”

Ebu Omer ibn Nedžid, Allah mu se smilovao, je rekao: “Ko svome nefsu daje počast, omalovažava svoju vjeru.” Ebu Ali er-Ruzbari, Allah mu se smilovao, je rekao: “Kada sufija nakon pet dana kaže: ‘Ja sam gladan!’, obavežite ga da ide na čaršiju i da zarađuje.” Zunnun el-Misri, Allah mu se smilovao, je rekao: “Najveća veličina kojom Allah može počastiti Svoga roba, a koja je kod Njega najveća, je da ga uputi na ponižavanje svoga nefsa, a na najniže poniženje kojim Allah može poniziti Svoga roba je da ga zakloni od ponižavanja svoga nefsa.” Ibrahim el-Havvas, Allah mu se smilovao, je rekao: “Kad god me je neka stvar prestravila, ja sam je zajahao.” Muhammed ibnul-Fudajl, Allah mu se smilovao, je rekao: “Rahatluk je oslobađanje od nefsanskih želja.” Mensur ibn Abdullah, Allah mu se smilovao, je rekao: “Čuo sam Ebu Alija er-Ruzbarija, Allah mu se smilovao, da govori: ‘Nesreća dolazi sa troje: bolešću naravi, vezivanjem za adete - običaje i kvarenjem druženja’, pa sam pitao: ‘Šta je bolest naravi?’ On mi reče: ‘Jedenje harama.’ Upitao sam: ‘Šta je vezivanje za adete?’, pa mi on reče: ‘Gledanje i slušanje harama i gibet.’ Upitao sam: ‘Šta je kvarenje druženja?’ pa mi on reče: ‘Kada prohtjev uzburka nefsa, pa ga on slijedi.’”

En-Nasrabazi, Allah mu se smilovao, je rekao: “Tvoj nefs je tvoj zatvor, kada izađeš iz njega zateći ćeš se u rahatluku vječnosti.” Ebul-Hasan el-Verak, Allah mu se smilovao, je rekao: “Naša najuzvišenija načela na početku našeg djelovanja u džamiji Ebu Osmana su bili: slijeđenje onoga što nam se otvori (juftahu alejna), da se ne zadržavamo na onome što znamo; kada nas neko dočeka sa nečim pokuđenim nismo mu se svetili radi nas, već smo tražili opravdanje za njega i prilazili mu sa poniznošću; kada se u našim srcima javljao prezir prema nekome, počeli bismo mu hizmetiti. Mudžaheda običnih ljudi je u ispravnom činjenju dijela, a mudžaheda odabranika je u pročišćavanju halova, postoje podnošenje žestine gladi, žeđi i bdijenja lahko u odnosu na liječenje pokuđenog ahlaka, koje je teško i naporno.”

Nedostaci nefsa

Od nedostataka nefsa je njegovo naginjanje naslađivanju u pohvalama, lijepom spomenu i hvaljenju od strane stvorenja. On radi toga podnosi težinu ibadeta, pa ga nadvlada rijaluk i licemjerstvo. Sa time je povezano i njegovo vraćanje lijenosti i neuspjehu kada se to prekine, i kada ga ljudi počnu kuditi. Neće ti se objelodaniti nedostaci tvoga nefsa, njegov širk, lažne tvrdnje i laganje, osim prilikom ispita na polju njegovih tvrdnji i kada se bude vagao, jer on govori govorom bogobojaznih onda kada ti nisi prisiljen na strah, a kada ga budeš trebao u situaciji je potrebno pokazati strah, vidjećeš da se on osjeća spokojnim. On govori riječima odabranika (ebrar) sve dok se ne ispita sa takvalukom, i kada tražiš dokaz od njega i zahtjevaš ispunjenje uslova takvaluka naći ćeš ga kako čini širk, kako se pretvara i uljepšava da bi ga drugi vidjeli, kako je opčinjen sobom. On se opisuje sifatima iskrenih dok mu ne zatražiš konačni dokaz, a kada budeš to tražio od njega, vidjećeš da laže. On iznosi tvrdnje onih koji su se uvjerili (mukinin), sve dok ga ne ispitaš sa iskrenošću (ihlas). On smatra da je od poniznih sve dok se ne pokaže suprotnost njegove strasti u srdžbi. Također, on prisvaja darežljivost, velikodušnost, davanje prednosti dragima, dijeljenje, neovisnost, junaštvo (futuvvet) i druge osobine pohvalnog ahlaka, ahlaka evlija, ebdala i a’jana, na osnovu priželjkivanja, lahkomislenosti i gluposti. Kada tražiš dokaz od njega za to i kada ga ispitaš, naći ćeš da je “kao varka u ravnici u kojoj žedan vidi vodu, ali kad do tog mjesta dođe, ništa ne nađe” (24:39).

Da u njemu ima imalo iskrenosti, odanosti i ispravnosti, ispravnog govora i iskrenosti u govoru njegovog jezika, ne bi se na njemu pojavljivalo uljepšavanje za stvorenja koja mu ne mogu niti korist niti štetu nanijeti, i njegova djela bi bila ispravna na ispitu, i njegove riječi bi pratila njegova djela. Ebu Hafs, Allah mu se smilovao, je rekao: “Nefs je sav tmina i njegova svjetiljka je njegova tajna, odnosno iskrena odanost (ihlas), svjetlo njegove svjetiljke je podrška (tevfik), pa koga u njegovoj tajni ne prati podrška od njegovog Gospodara, biće potpuno u mraku."Ebu Osman, Allah mu se smilovao je rekao: “Neće vidjeti mahanu svoga nefsa niko ko odobrava svome nefsu bilo šta, već će mahane svoga nefsa vidjeti onaj ko ga optužuje u svim stanjima i halovima.”

Ebu Hafs, Allah mu se smilovao, je rekao: “Najbrže od ljudi će propasti onaj ko ne poznaje svoje mahane, jer je grješenje vijesnik nevjerstva.” Ebu Sulejman, Allah mu se smilovao, je rekao: “Ono djelo koje se mom nefsu čini lijepim, ja obavezno moram preispitati.” Es-Sirri, Allah mu se smilovao, je rekao: “Čuvajte se bogataških štićenika, čaršijskih učača i uleme na vlasti.”

Zunnun el-Misri, Allah mu se smilovao, je rekao: “Smutnja (fesad) je ušla među stvorenja preko šest stvari: Prva, slabost nijeta u djelima za Ahiret; Druga, njihova tijela su postala taoci njihovih prohtjeva; Treća, duga nada uprkos blizini smrtnog časa (edžela); Četvrta, dali su prednost zadovoljstvu stvorenja u odnosu na zadovoljstvo Stvoritelja; Peta, slijede svoje strasti, a sunnet njihovog Vjerovjesnika a.s. su bacili za leđa; Šesta, učinili su male propuste Ispravnih prethodnika dokazom za svoje nefsove, a pokopali su njihove velike vrline.”

Osnovni sadržaji mudžahede

Osnova mudžahede je suprotstavljanje prohtjevu - želji. Radi toga, mudžahid mora svoj nefs odvojiti od slijeđenja običaja, strasti i prohtjeva. On treba u svakom momentu da se postavi nasuprot onoga što on želi, treba ga zauzdati uzdama takvaluka i straha od Allaha, Azze ve Dželle. Kada se on počne tvrdoglavo buniti i zaustavljati pri vršenju djela pokornosti i poslušnosti, treba ga ošinuti bičem straha, suprotstavljanja prohtjevima i uskraćivanjem raskoši.

Murakaba je osnova za upotpunjavanje mudžahede

Mudžaheda ne može biti upotpunjena bez murakabe (nadziranja – budne svijesti). Na to je ukazao Allahov Poslanik a.s. kada ga je Džibril a.s. upitao o Ihsanu, pa je on rekao: “Ihsan je da robuješ Allahu kao da Ga vidiš, jer ako ti Njega ne vidiš, On tebe vidi”, pošto je murakaba znanje roba da ga Uzvišeni Gospodar nadzire, pa radi tog znanja traje i njegova murakaba – svijest o svome Gospodaru. Ovo je osnova svakog dobra. Do ovog stepena se stiže nakon preispitivanja i popravljanja svoga hala u svakom trenutku, držanjem Hakkovog puta, održavanjem ihsana u srcu u njegovom odnosu sa Uzvišenim Allahom i vođenje računa o svakom dahu sa Allahom, Azze ve Dželle. Tako on saznaje da Uzvišeni Allah njega nadzire (rekib), i da je On njegovom srcu blizu, zna njegove halove, vidi njegova djela i čuje njegove riječi. Također se mudžaheda neće upotpuniti osim sa četiri spoznaje - marifeta: Prva, spoznaja Uzvišenog Allaha; Druga, spoznaja Iblisa, neprijatelja Allaha; Treća, spoznaja svoga nefsa sklonog zlu; Četvrta, spoznaja djelovanja Uzvišenog Allaha.

Da čovjek živi čitavu vječnost trudeći se u ibadetu, a ne spozna ove stvari i ne radi po njima, neće mu njegov ibadet biti od koristi. On će biti džahil – neznalica i njegovog konačno odredište će biti u Vatri, osim ako ga Allah ne počasti Svojom milošću.

O spoznaji Allaha, Azze ve Dželle

Što se tiče spoznaje Allaha, Azze ve Dželle, ona je da rob obaveže svoje srce na bliskost Njemu, Azze ve Dželle, da ga On obdržava, da je nad njim moćan, a da je njegov šehadet i njegovo znanje sa Njim. Jer, On ga nadzire i čuva (Raqibu Hafiz), On je Jedan i Slavljen {Vahidu Medžid), On nema sudruga u Svojoj vladavini, i On kada obeća istinit je, kada se obaveže ispuni, i onome ko Ga moli i hvali On ispunjava, Njegovo obećanje se izvršava, a Njegova prijetnja je istinita i On je izvršava, kao i mekam do kojeg dolaze stvorenja, osnova po kojoj djeluju oni koji su kod Njega. On ima nagrade i kazne, Njemu nema sličnog niti uporedivog, On je Zaštitnik (Kafin), Samilostan (Rahim), Voljeni (Vedud) Koji čuje i Koji zna, i On je svakog dana u djelovanju, nijedna stvar Ga ne zaokuplja od druge stvari, On zna skriveno i ono što je iznad skrivenog, On zna šta je na umu, u mislima, vesvese, želje, htijenja, strepnje, pokrete, treptaj oka, mig, nagovaranje, i stoje iznad toga i stoje mimo toga, stoje toliko prefinjeno pa ga ne opažamo, stoje uzvišeno da se ne može opisati, ono što je bilo i što će biti. On je Silni i Mudri.

Kada čovjek srce obaveže na ovo sa dubokim ubjeđenjem i korisnim djelom, i na to obaveže svaki dio njegovog tijela, svaki organ, svaki zglob, svaku venu, svaki nerv, svaku dlaku, i svu kožu - on, isto tako, treba da bude ubjeđen da Uzvišeni Allah obdržava sve to i da zna sve o njemu, da ga je obuhvatio znanjem i da nijedna pojedinost ne može pobjeći, da ga je On stvorio i najljepše je Njegovo stvaranje, oblikovao ga i dao mu najljepši lik. Kada se sve to učvrsti u njegovom srcu, kada njegova odluka bude ispravna i kada se usavrši njegov um, tada će se kod njega učvrstiti obračunavanje sa sobom, do njega će doći spoznaja i kod njega će se ustanoviti Dokaz, doći će do časnog mekama kod Allaha, i opreznost će ga pratiti u svemu tome i čuvaće njegovo tijelo i njegovo srce. Ništa od ovoga što smo spomenuli neće postići ako ne prekine zaokupljenost sa bilo čime, osim onoga što ga vodi do ovoga. On se ne treba razdvajati od svoga srca kako bi se sačuvao od zastrašujuće opasnosti jer će Njegova Sila brinuti o njemu, radi Njegove moći nad njim u svemu što je bilo i svemu što će biti, iz stida od Njega jer mu je On blizu. On mora znati da nijedan iradet, težnja, pomisao mu se neće javiti bez Njegovog znanja o tome. On će tako postati alim i radiće ono što Allah voli od njega, a napuštaće ono što On prezire kod njega, tako da od njega neće postati ni pomisao, ni naum, ni želja, ni htijenje, ni zahirski ni batinski pokret, a da kod njega neće biti Allahovo znanje koje čvrsto stoji u njegovom srcu, prije pomisli, prije pokreta i prije želja. To je mekam poznavalaca Allaha, Azze ve Dželle (ulema billah), koji Ga se boje, koji su Ga spoznali, koji su svjesni i koji su suzdržljivi.

O spoznaji Iblisa

Što se tiče spoznaje Iblisa, neprijatelja Allaha, Allah Uzvišeni je naredio borbu i ratovanje sa njim u tajnosti i javnosti, u pokornosti i neposlušnosti. On je obavijestio robove da se on neprijateljski suprotstavio Allahu, Azze ve Dželle, i Njegovom robu, vjerovjesniku, prijatelju i namjesniku na Zemlji, Ademu a.s., da hoće da naudi njegovom potomstvu, da on ne spava kada čovjek (ademi) spava, da nije nemaran kada je čovjek nemaran, da ne zaboravlja kada čovjek zaboravlja, da je ustrajan i marljiv u napadima na čovjeka i njegovom upropaštavanju i kada spava i kada je budan, u njegovoj tajnosti i javnosti, u pokornosti - kada želi da je pokvari, i u nepokornosti - kada ga gura da upadne u nju. On ne oklijeva u varkama, zamkama i spletkama, njegove zamke su slatke strasti i prohtjevi u pokornosti i nepokornosti. Mnoga stvorenja Uzvišenog Allaha ne poznaju njegove namjere. Mnoga Allahova stvorenja, od obmanutih i prevarenih pobožnjaka, kao i veliki broj nemarnih (gafila). On ne ostaje miran kada sina Ademovog baci u neposlušnost, u rijaluk ili samodopadljivost, već je njegov cilj da ga povede sa sobom i da skončaju u Džehennemu, jer On, Azze ve Dželle, kaže: “On poziva svoju stranku da budu njegovi drugovi u Vatri.” (35:6)

Kada ga rob spozna sa ovakvim osobinama, obaveza mu je da obaveže svoje srce da ga spozna i u istini i u batinu (i u realnosti i u dubokoj svjesnosti), da ga ne zanemaruje i da ga ne zaboravlja, da se bori sa njim najžešćom borbom, da ratuje sa njim najžešćim džihadom, tajno i javno, u zahiru i u batinu. Da to nikada ne umanjuje i da pruži krajnje napore u borbi sa njim, da ratuje sa njim po pitanju svega na što ga on poziva, bilo dobro ili zlo, da ne napušta skrušenost, i da traži utočište kod Allaha, Azze ve Dželle, da moli pomoć od Njega u svim svojim kretnjama da bi ga potpomogao protiv njega. Da vidi Allaha, Azze ve Dželle, da mu je neophodan, a da je on sam ovisan, da nema ni snage ni moći osim sa Njim, pa traži spas od Allaha, Azze ve Dželle, sa plačem i poniznošću, da moli pomoć od Njega boreći se i ulažući napore i noću i danju, tajno i javno, u osami i u skupovima, da bi se u njegovim očima umanjila njegova borba, da bi ga spoznao, sa Allahovom podrškom u tome, jer je on neprijatelj svome Gospodaru. On je prvi od Njegovih stvorenja koji je pokazao nepokornost Allahu, prvi od Njegovih stvorenja koji je umro, to jest, koji je pokazao nepokornost, jer svako ko je nepokoran Allahu, Azze ve Dželle, je mrtvac, kao što se prenosi u hadisu daje Allah, Azze, ve Dželle, rekao: “Prvi koji je umro od Mojih stvorenja je Iblis” i on je neprijatelj Allahovih evlija od vjerovjesnika, iskrenih i čistih od svih Njegovih stvorenja.

Neophodno je da rob zna da je on u velikom džihadu, da je u blizini Gospodara, uzvišena je Njegova slava, i da se počast tog mekama ne može opisati, tako da treba da je ustrajan i da ne popušta, jer ako popusti ili zanemari to, pokazaće nepokornost svome Gospodaru, Azze ve Dželle, i skončaće u Vatri, Allah će se rasrditi na njega, Allahovom neprijatelju će biti data ovlast nad njim, i protiv njega će se Iblisu, Allah ga prokleo, dati snaga, a krajnji njegov cilj po pitanju roba je nevjerstvo u Allaha. On će ga prenositi iz hala u hal sve dok se Allah ne rasrdi na njega, prepusti ga samome sebi, upropasti ga i baci u Vatru sa šejtanom. Tako da nema goreg stvorenja za roba od šejtana, pa neka pazi, neka pazi! On ga dovodi do propasti, a može se spasiti samo sa Allahovom dobrotom i Njegovom milošću.

O spoznaji nefsa sklonog zlu

Od Allaha tražimo utočište za sebe i sve muslimane od zla Iblisa i njegove vojske, a nema snage niti moći osim sa Allahom, Silnim i Veličanstvenim.

Što se tiče spoznaje nefsa koji je sklon zlu (en-nefsul-emmare), treba ga držati onako kako ga Allah, Azze ve Dželle, drži, i opisivati ga onako kako ga je Uzvišeni Allah opisao, postupati sa njim onako kako je Allah, Azze ve Dželle, naredio, jer je on možda čak i veći neprijatelj čovjeku od Iblisa, jer Iblis jača sa nefsom kada on prihvata Iblisove naredbe. Čovjek treba spoznati kakva je nefsova narav, šta je njegovo htijenje, na što poziva, šta naređuje, kakav je njegov ahlak – a ahlak mu je slab, dok je jaka njegova pohlepa, pun je prohtjeva, pun lažnih tvrdnji, napustio je pokornost Uzvišenom Allahu, i bavi se samo zapovijedanjem i nametanjem želja. Njegov strah je ustvari njegova sigurnost, njegova nada su isprazne želje, njegova iskrenost je laž, njegove tvrdnje su neistinite, sve što dolazi od njega je obmana, on nema ni jednog pohvalnog postupka, niti jednu istinitu tvrdnju. Zbog toga čovjek nikako ne smije biti obmanut sa onim što nefs pokazuje, niti se smije nadati onome čemu se on nada.

Ako ga oslobodi njegovih okova – odmetnuće se, ako mu skine njegove uzde – odjuriće, ako mu dadne ono što traži – upropastiće ga, ako zanemari njegovo preispitivanje, leđa će mu okrenuti, ako popusti u suprotstavljanju njemu – potonuće, ako bude slijedio njegove strasti odvešće ga u Vatru i u nju sručiti. On nema hakikata, niti vodi hajru, on je glava svih belaja i rudnik poniženja, Iblisova riznica i utočište svakog zla, ne poznaje ga niko osim njegovog Stvoritelja, Azze ve Dželle. On ima one sifate kojim ga je opisao Allah, Azze ve Dželle: kada god pokaže strah on je siguran, kada tvrdi da je iskren on laže, kada spomene svoju odanost (ihlas) to je u suštini rijaluk i samodopadljivost, pa tako čovjek treba da se uvjeri u ništavnost njegove iskrenosti i da spozna njegovu laž, jer se on prilikom ispitivanja vraća na svoje isprazne tvrdnje, tako da nema velikog belaja a da nije već kod njega. Zbog toga je na robu da ga stalno preispituje, spoznaje, nadzire, suprotstavlja mu se i bori protiv njega u svemu na šta ga poziva i u šta ga uvodi, jer on nema niti jednu istinitu tvrdnju, već se trudi da propadne i uništi se. Ne može se opisati a da nije gore nego što je opisan, on je Iblisova riznica, njegovo odmorište, njegova zabavljačica, njegova sabesjednica i njegova prijateljica.

Kada rob sazna njegove osobine, spoznaće ga i poniziće ga, srozaće ga i nadjačati ga sa Allahom, Azze ve Dželle. Ako se u robu objedine ove tri osobine (pomenute na početku ovog poglavlja), neka traži pomoć od Allaha, Azze ve Dželle. Ako je nemaran jer, kada ojača u odgajanju svoga nefsa i suprotstavljanju onome čemu on poziva, on će ojačati u svim ostalim dobrim stvarima, ako Allah Uzvišeni bude htio. On mora dati prednost privrženosti Allahu, Azze ve Dželle, Koji je jedan i Koji nema sudruga, i da u svemu ovome ne naginje nikome mimo Allaha, Azze ve Dželle, jer ako tako ne uradi neće biti podržan i upućen ka dobru i Allah, Azze ve Dželle, će ga prepustiti samome sebi (njegovom nefsu).

Neophodno je da traži pomoć od Uzvišenog Allaha u svemu ovome, da slijedi Njegovo zadovoljstvo u svemu što mu je Allah naredio i zabranio, da sa time ne želi nikoga osim Allaha, Azze ve Dželle. Ako tako uradi Allah će ga uputiti, podržati, zavoljeti, otkloniće od njega ono što on prezire, prekriće ga velom čistih poznavalaca Allaha, koji su sa tim postigli znanje o Allahu, Azze ve Dželle (el-ilmu billahi, azze ve dželle).

Spoznaja djelovanja Allaha, Azze ve Dželle

Što se tiče spoznaje djelovanja Allaha, Azze ve Dželle, to je da rob sazna da mu je Allah, Azze ve Dželle, neke stvari naredio a neke stvari zabranio, pa je u onima koje mu je naredio pokornost, a u onima koje mu je zabranio da radi je nepokornost Njemu, Azze ve Dželle. Naredio mu je, isto tako, iskrenu odanost (ihlas) u obje ove stvari kao i da slijedi put Upute u saglasnosti sa Kur’anom i Sunnetom. U njegovoj svijesti (damir) ne smije po pitanju Njegovog djelovanja biti niko osim Allaha, Azze ve Dželle. On ne smije biti od onih koji su napustili zahirsku nepokornost, a nisu napustili batinsku nepokornost koja je majka i izvor svih grijeha, jer Allah za ovakvog nije obećao oprost, i za ovog nema zagarantovane nagrade (sevapa) u Kući nadoknade (Ahiretu). Radi toga je beskorisno za roba da se trudi u obavljanju ibadeta ako mu je nijet neispravan, a htijenje nezdravo, jer se takva njegova pokornost pretvara u potpunu nepokornost. Sa ovim će postići samo dunjalučke i ahiretske kazne, imaće tjelesni zamor, umanjiće murad i napustiti tjelesne prohtjeve i uživanja, pa će tako izgubiti i dunjaluk i ahiret. On bi, nasuprot tome, trebao da ukrasi svoju pokornost sa iskrenom odanošću (ihlas), takvalukom i suzdržljivošću, svoj nijet čuvati sa ispravnošću i čuvati svoj Iradet sa preispitivanjem. Njegova briga treba da bude traženje iskrenog nijeta, njegova odluka traženje Ihlasa i Tevhida u svim njegovim djelima, riječima i halovima kada pristupi pokornosti, i kada napusti djela nepokornosti, dok mu se učvrsti spoznaja nijeta, kao što mu se učvrstila spoznaja djela.

Mora da se pazi da ga ne prevari prokleti Iblis sa svojim spletkama, da ga ne uhvati u svoje mreže, i da ga uništi svojim zamkama i spletkama, jer on ima klopke i okove za srca, slatke nesreće i ukusne obmane, za koje neznalica misli da su nur i spoznaje, a one su ustvari zablude i tmine. On će mu otvoriti stotinu vrata pokornosti, želeći time da ga uvede u najniži stupanj i da ga potopi sa činjenjem tih djela. Neka se pazi! Neka se pazi! Neka se čuva! Neka vježba opreznost. Ako je u mogućnosti da nauči njegove spletke kao što nauči učiti Kur’an, neka to uradi. To je naredio Allah, uvišena je Njegova hvala, pa neka se rob pripazi u svojoj pokornosti, kao što treba da se pripazi kada je nepokoran, pa ako mu nešto dođe na um ili ga na to pozove njegov nefs, ili ga pokrene na neku akciju, neka nipošto ne žuri bez spoznaje i znanja. On treba sa svojim nefsom učtivo postupati, i praktikovati smireno promišljanje učenjaka, prisustvovati sijelima fakiha koji poznaju Allaha, Njegove naredbe i Njegove zabrane, da bi ga uputili na put Allaha, Azze ve Dželle, uveli ga u spoznaju, uputili na njegove bolesti i njegove lijekove, kao što smo prethodno naveli u poglavlju o pokajanju. (Medžlisut-tevba – Poglavlje o Tevbi – Knjiga 2.)

Ne smije biti obmanut dugim stajanjem na namazu, mnogim postovima i zahirskim nafilama bez spoznaje o tome. Ako bude slijedio ove savjete i vodio računa o svojim djelima sa spoznajom svoga nefsa, svoga Gospodara i Njegovog neprijatelja, tada mu je djelo ispravno, i tada je naslijedio znanje i razumijevanje. Šta god bude znao od zahirskog ili batinskog znanja, pogledaće se da li je bio u tome odan i iskren prema Allahu, pa ako jeste, Allah će to od njega primiti i učvrstiti ga na tome, a ako nije, vratiće mu to, jer Njemu nije promaklo to dijelo i od Njega nije ništa skriveno. Ako bude slijedio ove savjete, biće mu darovan ahlak, njegov um će biti ispravan, učvršćeno će biti njegovo djelo i povećana će biti njegova blagost, on će postati od Allahovih evlija i Njegovih odabranih prijatelja koji sa Allahom gledaju, sa Njim govore, sa Njim uzimaju, sa Njime daju. Istovremeno, on mora biti podozriv prema svome nefsu, prema svojoj želji – hevi, kako u ličnim tako i u stvarima vjere, te podozriv prema Iblisu. Nakon svega toga, on mora biti podozriv prema svome samopoznavanju, u mjeri u kojoj se to odnosi na spoznaju nefsa.

Deset svojstava mudžahida, muhasiba i ulul-emra⁽²⁷⁾

Sljedbenici mudžahede i samoispitivajna i posjednici odluke (ulul-’azm) imaju deset svojstava koje trebaju iskusiti na sebi, pa kada ih primjenjuju i ovladaju njima sa Allahovom dozvolom, doći će do Časnog položaja:

Prvo je: da se rob ne kune Allahom, Azze ve Dželle, ni iskreno ni lažno, ni namjerno niti nenamjerno, jer kada to uzme sebi u obavezu i navikne svoj jezik na to, to će ga uzdići do toga da će napustiti naviku da se kune i u zaboravu i namjerno. Kada se na ovo navikne, Allah će mu otvoriti vrata Njegovih mirova i on će korist toga osjetiti u svome srcu, a poboljšanje na svome tijelu, napredak u svojoj deredži, snagu (kuvvet) u svojoj odluci i u svome viđenju. On će biti pohvaljen među svojom braćom i poštovan među svojim komšijama, pa će ga oni koji ga poznaju uzeti za primjer, a svi oni koji ga vide imaće strahopoštovanje prema njemu.

Drugo je: da napusti laganje i u šah i u ozbiljnosti. Kada ovako bude radio, naredio to svome nefsu i navikao svoj jezik na to, Allah će sa time raširiti njegova prsa i pročistiti njegovo znanje i on neće moći to podnositi. Kada je čuje od drugoga, prezrijeće to i prekoriće ga za nju u sebi, a ako ga pozove da prestane s time, imaće nagradu.
__________________________
(27) Interesantno je zabilježiti da je ovo poglavlje skoro potpuno isto kao i 78. poglavlje knjige Adabus-suluk.

Treće je: da se čuva da nekome nešto obeća, pa da to ne ispuni, a u mogućnosti je da to uradi, osim u slučaju jasne smetnje. Bolje da potpuno napusti obećavanje, što je jače u njegovom djelovanju i podesnije za njegov Tarikat, jer je obećanje ravno laži. Ako tako uradi, otvoriće mu se vrata darežljivosti, stepen stida, daće mu se ljubav iskrenih i visoko mjesto kod Allaha, uzvišena je Njegova slava.

Četvrto je: da izbjegava da proklinje išta od stvorenog, ili da uznemirava bilo šta, počevši od trunke (atoma) pa do svega iznad nje, jer je to od ahlaka odabranika i iskrenih. On će imati lijepe posljedice time što će ga Allah čuvati na Dunjaluku. Osim ovoga, On će za njega pripremiti kod Sebe velike deredže, izbaviće ga iz zamki propasti i sačuvaće ga od stvorenja, opskrbiće ga milostivošću robova prema njemu i bliskošću sa Njim, Azze ve Dželle.

Peto je: da izbjegava da uči dovu protiv bilo koga od stvorenja, pa makar mu i zulum učinio. On ga ne smije uznemiravati svojim jezikom niti mu uzvraćati svojim djelima, već će to podnositi radi Allaha, Tebareke ve Te’ala. Neće uzvraćati ni riječima ni djelom, jer je to osobina koja svoga posjednika uzdiže do najvećih deredža. Kada se čovjek okiti njom dostignuće časni položaj na Dunjaluku i Ahiretu, ljubav i omiljenost u srcima svih stvorenja, i bliskih i dalekih, odaziv na dovu, uzvišenost u dobra i veličinu na Dunjaluku u srcima mu’mina.

Šesto je: da ne osporava šehadet bilo koga od Ehli kible, bilo radi širka, kufra ili munafikluka. To je to najbliže milosti i najuzvišenija deredža, to je upotpunjenje sunneta i udaljavanje od miješanja u znanje Allaha, Slavljenog i Uzvišenog. To je, isto tako, udaljavanje od Allahovog, Azze ve Dželle, prezira i približavanje zadovoljstvu i milosti Uzvišenog Allaha, jer su to časna i plemenita vrata kod Allaha. Time će rob naslijediti samilost prema svim stvorenjima.

Sedmo je: izbjegavanje gledanja i želje za bilo čime od zahirske ili batinske nepokornosti, te uzdržavanje svojih organa od toga. Ovakvo djelo koje ima najbržu nagradu za srce i tijelo na Dunjaluku, uz ono što Uzvišeni Allah čuva za njega od dobra na Ahiretu. Molimo Uzvišenog Allaha da nas sve obdari sa postupanjem po ovoj osobini, i da izbaci naše prohtjeve iz naših srca.

Osmo je: da izbjegava da kod stvorenja ima bilo kakvu potrebu, kako malu tako i veliku, već treba svoje potrebe da uzdigne iznad svih stvorenja, i onih što su mu potrebne i onih od kojih je neovisan. Zaista je ovo potpunost veličine abida i počast muttekina. Sa ovim on jača za naređivanje dobra i odvraćanje od zla, jer će kod njega sva stvorenja biti na jednom stepenu, u suštini jednaki. Ako bude ovako, Allah Uzvišeni će ga prevesti do neovisnosti, ubjeđenja i pouzdanja u Njega, Azze ve Dželle. On neće nikoga uzdizati radi svoga prohtjeva, i ljudi će biti kod njega u suštini jednaki. Sigurno je da su ova vrata veličina mu’mina i počast muttekina, i to su vrata koja su najbliža Ihlasu.

Deveto je da obavezno prekine očekivati od ljudi da ispunjavaju njegove pohlepe, te da njegov nefs ne bude pohlepan ni prema čemu što je u njihovim rukama, jer je to najveća veličina, čista neovisnost, ogroman posjed, uzvišeni ponos, iskreno ubjeđenje, ljekoviti i ispravni tevekkel. To su jedna od vrata pouzdanja u Allaha, Azze ve Dželle, jedna od vrata zuhda, sredstvo sa kojim se postiže suzdržavanje (vera) i upotpunjavaju obredi. Ovo je jedan od znakova (alameta) onih koji su se potpuno posvetili Allahu, Tebareke ve Te’ala.

Deseto svojstvo je: skrušenost, jer se sa njom gradi stepen abida, povećava se njegova deredža i upotpunjava se veličina i stepen kod Allaha Uzvišenog i kod stvorenja, pa on može izvršavati šta god hoće od poslova Dunjaluka i Ahireta. Ovo je svojstvo korijen svih djela, pokornosti, njegove grane i izvršenje, sa njim rob dostiže stepen salihina koji su zadovoljni svime od Allaha, i u izobilju i u oskudici. To je potpunost takvaluka i poniznosti, a ta poniznost je da rob ne susretne bilo koga od ljudi a da ne smatra da je taj bolji od njega, i da kaže: “Vjerovatno je ovaj čovjek kod Allaha bolji od mene i ima veću deredžu.” Ako je ovaj mlad, reći će: “On nije griješio prema Allahu, a ja jesam, i nema sumnje da je bolji od mene.” Ako je star, reći će: “Ovaj je robovao Allahu prije mene.” Ako je alim, reći će: “Ovome je dato ono što ja nisam uspio dosegnuti, i postigao je što ja nisam postigao. On zna ono što ja ne znam, i on radi po tom znanju.” Ako je džahil, reći će: “Ovaj Allahu griješi iz neznanja, a ja Mu griješim sa znanjem, i ne zna se sa čime će on skončati, a sa čime ću ja skončati.” Ako je kafir, reći će: “Ne znam da li će možda on primiti islam i okončati sa najboljim djelom, a možda ću ja postati kafir i okončati sa najgorim djelom.”

Ovo su vrata nježne i brižne ljubavi, kao i zebnje pune straha, prvo sa čime se susreću i posljednje što preostaje robovima. Ako rob bude ovakav, Allah će ga osloboditi od nesreća, dovesti ga do stepena upućivanja ljudi Allahu, Azze ve Dželle. On će biti jedan od odabranih i voljenih prijatelja Rahmana, biće jedan od neprijatelja Iblisa, Allahovog neprijatelja, Allah ga prokleo. Ovo su, isto tako, i jedna od vrata Milosti. On će sa time presjeći put kibura i veze samodopadljivosti, i odbiće stepen uzvišenosti i odstraniti stepen veličine za svoj nefs u vjeri i na Dunjaluku i na Ahiretu. Ovo je slanost - srž, suština ibadeta i konačna počast zahida i ukras nasika (osamljeni privrženici). Nema bolje stvari od toga, jer sa time on prekida svoj jezik od spominjanja svih svjetova. Njegovo djelo se neće upotpuniti osim s time, i iz njegovog srca će izaći tmina, nepravda i kibur u svim halovima. Njegov jezik će i u tajnosti i u javnosti jedno govoriti, njegovo htijenje će i u tajnosti i u javnosti biti jedno, a tako će biti i sa njegovim govorom. Za njega će stvorenja po pitanju savjetovanja (nasihata) biti jedno, jer on ne smije biti od onih koji savjetuju a spominju bilo koga od Allahovih stvorenja po zlu ili ga napadaju radi nekog djela, ili vole da se kod njih neko spominje po zlu, ili mu je srcu drago kada se kod njega neko spomene po zlu, jer je ovo nesreća za abide, truhlost za pobožnjake i propast za zahide, osim ako ga Allah, Azze ve Dželle, ne pomogne sa čuvanjem njegovog jezika i srca sa Svojom milošću.

Tevekkul (pouzdanje)

Sto se tiče tevekkula, njegova osnova je u Njegovim, Azze ve Dželle, riječima: “A ko se u Allaha pouzda, On mu je dovoljan.” (65:3), i Njegovim, Uzvišen je On, riječima: “I u Allaha se pouzdajte, ako ste vjernici!” (5:23)

Od Abdullaha ibn Mes’uda r.a. se prenosi da je Allahov Poslanik a.s. rekao: “Vidio sam sve narode na Velikom zboru, i vidio sam moj ummet kako je ispunio i brda i doline i začudio sam se njihovom brojnošću i pojavom, pa mi je rečeno: ‘Jesi li zadovoljan?’ i ja rekoh: ‘Jesam!’ Rečeno mi je: ‘Od ovih će sedamdeset hiljada ući u Džennet bez polaganja računa, oni se nisu igrali sa vatrom, niti tražili loše predznake, niti su izvrdavali, već su se u svoga Gospodara pouzdavali.” Tada je ustao ‘Akkaš ibn Mihsan el-Esedi i rekao: “O Allahov Poslaniče, moli Allaha da me učini jednim od njih!”, pa Allahov Poslanik a.s. reče: “Allahu naš, učini ga jednim od njih!” Tada ustade drugi čovjek i reče: “Moli Allaha da i mene učini jednim od njih!”, pa Alejhiselam reče: “Preduhitrio te ‘Akkaš.”

Suština (hakikat) tevekkula je prepuštanje svih stvari Allahu, Azze ve Dželle, bijeg od tmina odabiranja i planiranja, uzdizanje do područja osvjedočenja (šuhud) u propise i određenja, tako da rob odluči da neće tražiti mijenjanje svoga udijela, jer ono što mu je dodijeljeno neće ga mimoići, a ono što mu nije određeno neće ga zapasti. Tako se njegovo srce smiri sa time, i nađe smiraj (jatmeine) u obećanju svoga Gospodara pa uzima samo od svoga Gospodara. Tevekkul ima tri stepena: tevekkul (pouzdanje), teslim (predavanje) i tefvid (prepuštanje). Tevekkul je smirenje sa obećanjem njegovog Gospodara, posjedniku teslima je dovoljno Njegovo znanje, a posjednik tefvida je zadovoljan Njegovom odredbom. Rečeno je: “Tevekkul je početak, teslim je sredina, a tefvid je kraj.” Rečeno je i: “Tevekkul je osobina mu’mina, teslim je osobina evlija, a tefvid je osobina muvehhida.” Rečeno je i: “Tevekkul je osobina običnog svijeta (avamm), teslim je osobina odabranika (havass), a tefvid je osobina odabrane elite (havassul-havass)” Rečeno je i: “Tevekkul je osobina svih vjerovjesnika, teslim je osobina Ibrahima, a tefvid je osobina našeg Vjerovjesnika, Allahov Salat na svima njima.”

Tevekkul u svojoj potpunoj suštini je imao Ibrahim Prijatelj a.s. u trenutku kada je rekao Džibrilu a.s.: “Ako je od tebe (pomoć), ne treba!”, jer je njegov nefs nestao tako da od njega nije bilo ni traga, pa on pored Allaha nije vidio nikoga osim Allaha, Azze ve Dželle. Sehl ibn Abdullah, Allah Uzvišeni mu se smilovao, je rekao: “Prvi stepen u tevekkulu je da rob bude pred Allahom, Azze ve Dželle, kao mejt pred gasalom, koji ga okreće kako hoće, a on se ne može ni pokrenuti niti upravljati. Mutevekkel u Allaha, Subhanehu ve Te’ala, je čovjek koji ništa ne pita, niti šta hoće, niti odbija, niti zadržava.”

Također je rečeno: “Tevekkul je potpuna predanost.” Hamdun, Allah Uzvišeni mu se smilovao, je rekao: “To je da se čvrsto držiš Allaha, Azze ve Dželle.” Ibrahim el-Havvas, Uzvišeni Allah mu se smilovao, je rekao: “Suština tevekkula je napuštanje straha i nade od bilo koga mimo Allaha, Azze ve Dželle.” Rečeno je: “Tevekkul je svesti život na jedan dan, i napustiti brige za sutra.” Ebu Ali er-Ruzbari, Uzvišeni Allah mu se smilovao, je rekao: “Očuvanje tevekkula je na tri stepena: Prvi je da kada mu se dadne bude zahvalan, a kada mu se uskrati bude strpljiv; Drugi je da za roba davanje i uskraćivanje budu jednaki; Treći je da mu uskraćivanje uz zahvalnost bude draže, radi njegovog znanja da je Uzvišeni Allah za njega to odabrao.” Prenosi se od Džafera el-Huldija da je Ibrahim el-Havvas, Uzvišeni Allah mu se smilovao, rekao: “Bio sam na putu u Mekku, i vidio sam osobu divljeg izgleda, pa sam mu prišao i pitao: “Jesi li od džinna ili od ljudi?”, pa mi on reče: “Od džinna.” Upitah ga: “Gdje ideš?”, a on reče: “U Mekku.” Upitah ga: “Zar bez opskrbe i jahalice?”, a on reče: “Da, i među nama, također, ima onih koji putuju sa tevekkulom.” Upitah ga: “Šta je tevekkul?”, pa mi on reče: “Uzimanje od Allaha.”

Sehl, Uzvišeni Allah mu se smilovao, je rekao: “To je spoznaja Davatelja opskrba stvorenjima. Nikome neće tevekkul biti ispravan sve dok kod njega ne bude nebo kao mješina, a zemlja kao željezo, kao da sa neba ne pada kiša, niti iz zemlje niče bilje, a da zna da ga Allah nije zaboravio i da mu je obezbjedio njegovu opskrbu između ovo dvoje.” Rečeno je: “To je da nisi nepokoran Allahu radi svoje opskrbe.” Neki od šejhova su rekli: “Tebi je dovoljno od tevekkula da ne tražiš sebi pomagača mimo Uzvišenog Allaha, niti čuvara tvoje opskrbe mimo Njega, niti onog koji posmatra tvoje djelo mimo Njega.”

El-Džunejd, Uzvišeni Allah mu se smilovao, je rekao: “Tevekkul je da se prepustiš u potpunosti svome Gospodaru, a da se suprotstaviš onome ko je mimo Njega.” En-Nuri, Uzvišeni Allah mu se smilovao, je rekao: “To je da tvoje planiranje nestane u Njegovom planiranju, i da budeš zadovoljan Allahom kao zaštitnikom, upraviteljem i pomagačem. Uzvišeni Allah kaže: ‘A Allah je dovoljan zaštitnik’ (4:81)” Rečeno je: “To je da je poniženom robu dovoljan Veličanstveni Gospodar, i da je Prijatelju dovoljan Veličanstveni, tako da i ne pogleda u pomoć od Džibrila a.s.” Rečeno je: “To je smirenje od kretanja, oslanjajući se na Stvoritelja Zemlje i nebesa.”

Behlul el-Medžnun⁽²⁸⁾, Uzvišeni Allah mu se smilovao, je upitan: “Kada rob posjeduje tevekkul?”, pa on reče: “Kada sa svojim nefsom bude stranac (garib) među stvorenjima, a svojim srcem blizak (karib) Hakku.” El-Hatim el-Esamm⁽²⁹⁾, Uzvišeni Allah mu se smilovao, je upitan: “Na čemu si sagradio ovo svoje djelovanje od tevekkula?”, pa on reče: “Na četiri stvari: Znao sam da moju opskrbu neće pojesti niko osim mene, pa se nisam sa njom zaokupljao; znao sam da moj posao neće uraditi niko osim mene, pa sam se sa njim zaokupio; znao sam da će mi smrt doći iznenada, pa sam je preduhitrio; i znao sam da sam pred Okom Uzvišenog Allaha u svakom stanju, pa sam Ga se stidio.”
__________________________
(28) Behul el-Medžnun je bio brat Harun er-Rašida, Abasidskog halife. Šejh Muzaffer Ozak el-Džerahi ga je opisao na sljedeći način u svojoj knjizi Iršad:”...Evlijullah Behlud el-Medžnun je bio svjesni duhovni vođa… Ova plemenita osoba je prikrivala svoju mudrost pokrivkom ludosti, baš kao što pametni ljudi kriju svoje blago u ruševinama… On bi neuznemiravan dolazio u palatu Haruna er-Rašida koji bi ga pitao razna pitanja tražeći njegovo vođstvo u državnim poslovima.
(29) Ebu Abdurrahman Hatim ibn Unvan el-Esamm (Gluhi) je rođen u Belhu i učenik je Šekika el-Belhija, Allah im se smlovao obojici. Jedno vrijeme je bio u Bagdadu, a preselio je u Vešdžaru blizu Tirmiza 237/852. godine. Njegov sluh je bio neoštećen, ali je nekom prilikom, jedna žena dok mu je postavljala pitanej pustila vjetar, a on je, da bi je poštedio sramote, rekao: “Govori glasnije, potvrd sam na ušima!” Hatim je nastavio da se pretvara narednih petnaest godina, sv edok ta žena nije preselila, pa otuda i njegov nadimak – o.p.

Od Ebu Musa ed-Debilija se prenosi da je rekao: “Pitao sam Abdurrahmana ibn Jahja o tevekkulu, pa mi je rekao: ‘Da staviš svoju ruku u čeljusti ogromne zmije do zgloba, a da se ne bojiš pored Allaha ničega’.” Ebu Musa, Uzvišeni Allah mu se smilovao, govori nadalje: “Otišao sam Ebu Jezidu el-Bistamiji, Uzvišeni Allah mu se smilovao, da ga pitam o tevekkulu, pa sam došao u Bistam i pokucao sam mu na vrata, a on mi reče: “O Ebu Musa, zar ti odgovor Abdurrahmana nije bio dovoljan, pa si došao da i mene pitaš?!” Ja rekoh: “Gospodine moj, otvori mi vrata!”, pa on reče: “Da si došao da me posjetiš, otvorio bih ti vrata, uzmi odgovor sa vrata. Odlazi, a da ima zmija koja se obmotala oko Arša i hoće da te proždere, ni tada se ne bi smio bojati ničega pored Allaha.” Ja sam otišao i došao u Debil (grad u Armeniji – Dvin) i bio sam tamo godinu dana, a zatim sam se odlučio na zijaret i otišao Ebu Jezidu, pa mi on reče: “Sada si mi došao kao posjetilac, pa merhaba posjetitelju, uđi!” Bio sam kod njega jedan mjesec i nije mi naumpalo ništa a da mi on nije odgovorio na to prije nego što bih ga i upitao, pa mu ja jednom rekoh: “O Ebu Jezide, ja bih išao, pa bih htio da mi daš nešto korisno”, pa mi on reče: “Znaj da korist od stvorenja nije nikakva korist”, i onda ustade i ode, a i ja sam shvatio da sam se time okoristio i otišao sam.”

Od Ibn Tavusa el-Jemanija, Uzvišeni Allah mu se smilovao, se prenosi, a on od svoga oca Tavusa, Uzvišeni Allah mu se smilovao, da je rekao: “Neki beduin je došao sa svojom jahalicom, potom je spustio da klekne i svezao joj nogu, a potom digao glavu prema nebu i rekao: “Allahu naš, zaista je ova jahalica i sve što je na njoj u Tvojoj zaštiti”, a zatim se udaljio i otišao. Kada je beduin izašao iz Mesdžidul-harama, nije bilo ni jahalice ni njenog tovara, pa je on podigao glavu prema nebu i rekao: “Allahu naš, meni nije ništa ukradeno, već je ovo Tebi ukradeno.” Tavus govori: “Dok smo stajali sa beduinom, vidjesmo čovjeka kako silazi sa vrha brda Ebu Kubejs⁽³⁰⁾, vodeći jahalicu lijevom rukom, a desna mu je bila odsječena i obješena o njegovom vratu, pa je prišao beduinu i rekao: “Uzmi svoju jahalicu i sve što je na njoj.” Upitao sam ga šta se dogodilo, pa mi on reče: “Presreo me je konjanik na sivom konju na vrhu Ebu Kubejsa i rekao mi: ‘O lopove, pruži ruku!’, pa sam ja pružio, a on je uhvatio i stavio na kamen. Onda je uzeo drugi i odsjekao mi ruku i zakačio mi je za vrat. Zatim je rekao: ‘Idi i vrati jahalicu i sve što je na njoj beduinu!’”
__________________________
(30) Ebu Kubejs – crna bazaltna planina koja se proteže na istočnoj strani Mekke.

Prenosi se od Omera ibnul-Hattaba r.a. da je Allahov Poslanik a.s. rekao:
“Da se pouzdajete u Allaha istinskim tevekkulom, On bi vas opskrbljivao kao što opskrbljava ptice, osvanu gladne a zanoće site” Prenosi se od Muhammeda ibn Ka’ba, a on od Ibn Abbasa, Allah zadovoljan obojicom, da je rekao: “Allahov Poslanik a.s. je rekao: “Koga raduje da bude najčasniji od ljudi, neka se boji Allaha; koga raduje da bude najjači od ljudi neka se pouzdaje u Allaha; a koga raduje da bude najbogatiji među ljudima, neka se više oslanja na ono stoje u Allahovoj ruci od onoga što je u njegovoj ruci.”

Omer r.a. je ispjevao sljedeća dva bejta:

“Spokojan budi jer su
Svi poslovi sa Allahovim određenjem
ako je nešto negdje drugom namjenjeno
nikada ti se neće dati
ah ako ti je to određeno
od tebe ne može pobjeći”

Upitan je Jahja ibn Mu’az, Uzvišeni Allah mu se smilovao: “Kada će čovjek biti od onih koji se (istinski) pouzdaju?”, pa je on rekao: “Kada bude zadovoljan Allahom kao povjerenikom (vekil).” Bišr, Alllah mu se smilovao, je rekao: “Kada neko od vas kaže: ‘Ja se pouzdajem u Allaha, taj laže, jer, Allaha mi, da se on pouzdaje u Allaha, bio bi zadovoljan sa onime što On čini sa njim.” Rekao je Ebu Turab en-Nahšebi, Uzvišeni Allah mu se smilovao: “To je bacanje tijela u robovanje (ubudijet) i vezanje srca za priznavanje Gospodara (rubbubijet), smirenje sa dovoljnošću, pa ako mu se dadne zahvaljivaće, a ako mu se uskrati, saburaće.” Zunnun, Allah Uzvišeni mu se smilovao, je isto tako jednom čovjeku koji ga je pitao o tevekkelu, rekao: “To je odbacivanje (ovosvjetskih) gospodara i prekidanje povoda (sebeb)”, pa mu ovaj koji ga je pitao reče: “Reci mi još!”, pa on reče: “Bacanje nefsa u ubudijet i njegovo vađenje iz rububijeta.” I također je rekao: “To je prekidanje slavoljubivih namjera, uprave svoga nefsa i lišavanje pripisivanja sebi svakog pokreta i moći.”

Što se tiče zahirskog pokretanja koje je vezano za sticanje po sunnetu, ono ne poništava srčani tevekkul, nakon što se rob u svome srcu uvjeri da je određenje od Allaha Uzvišenog, jer je mjesto tevekkula srce, i on je potvrda imana. Onaj ko negira sticanje, taj negira i sunnet, a ko negira tevekkul, taj negira i iman. Ako je nešto od povoda sticanja opskrbe otežano to je sa Allahovim, Azze ve Dželle, određenjem, a ako je olakšano, to olakšanje je od Njega, Azze ve Dželle. Tako, tjelesni organi i vanjština tog čovjeka su pokrenuti da stiču povode opskrbe sa naređenjem Allaha, Azze ve Dželle, a njegov batin je smiren sa obećanjem Allaha, Azze ve Dželle. Prenosi se od Enesa ibn Malika, r.a. da je rekao: “Došao je čovjek na svojoj kamili i pitao: “O Allahov Poslaniče, da li da je ostavim na tevekkul?”, pa mu Alejhisselam reče: “Zaveži je, pa onda tevekkul.”

Rečeno je: “Onaj ko ima tevekkul je kao dijete koje ne zna ni za kakvo drugo utočište osim majčinih grudi, tako da se on ne upućuje nigdje osim ka svome Gospodaru, Azze ve Dželle.” Rečeno je: “Tevekkul je odbacivanje sumnji i prepuštanje svega Caru careva.” Rečeno je: “Tevekkul je povjerenje u ono što je u Allahovoj, Azze ve Dželle, ruci, a napuštanje očekivanja bilo čega od onoga što je u rukama ljudi.” Rečeno je: “Tevekkul je ispražnjavanje tajne od razmišljanja o pribjegavanju parničenju u traženju opskrbe.”