Sve za obitelj - komičar, scenarist i glumac Željko Pervan

Boris Beck

Foto: Filip BRALA

“Sve su različite. Ono što je fenomen koji sam ja zamijetio je ta ralikovnost u odnosu na moje roditelje i mene u istoj dobi. Između mene i mojih cura bez obzira na dobne razlike, nema nikakvih jazova. U temama razgovora, otvorenosti, razmjenjivanju glazbe, mi smo u mnogo toga vršnjaci. Između nas postoji nevjerojatno prijateljstvo”, govori Željko Pervan te ističe da između njega i kćeri postoji i neograničeno povjerenje.

“Uzajamno se cijenimo, držimo do mišljenja, ja nisam nikad rekao ‘ne’, a da nisam objasnio razloge. Ne želim ‘ne’ s pozicije sile, da slušaju jer su inferiorne. Meni je najviše žao djece kad netko smatra da su blesavija. Djeca samo nemaju iskustva, sve drugo imaju u neograničenim količinama.”

Činjenica da im je otac javna osoba ne utječe na živote Pervanovih kćeri. “One znaju čime se ja bavim i jesu mi podrška, ali imaju svoje živote i potpuno su isključene iz javnosti. One ne žele biti u medijima. Zašto bih ih ja nagovarao na nešto što ne žele. Uostalom i na mom primjeru vide da je dosta teško biti izložen svakovrsnim pogledima, tome da vam milijuni važu kakvi ste bili, to je abnormalni pritisak.”

Ali zato kad dođe kući, Željko Pervan, kako sam kaže, skida oklop i prepušta se obiteljskim radostima. Dok govori o igrama s najmlađom kćeri Pavlom i ne pokušava zatomiti sreću nego raznježeno opisuje zajedničke trenutke. “Moja Darija se sablažnjava kako se ja tako mogu igrati s Pavlom. Jer mi se igramo bjesomučno. To su igre gdje je ona ili leopard ili tako neka životinja, a ja sam guba koja ju injekcijom uspava jer joj je šapa ranjena i onda je tako uspavanu nosim u krevet i onda liječim šapu. Prvo ja moram pogoditi koja je ona životinja. Po kretnjama odmah znam. Ako se popne na trosjed, onda je leopard jer se kao gepard ne bi mogla penjati. Nevjerojatna je. Onda joj dam sendvič pa ga ona odmah otfura gore da ga hijene ne bi nanjušile.”

Uspoređujući sebe kao roditelja prije 22 godine kad je dobio prvu kćer i danas Željko Pervan ističe bitnu razliku: “Prije sam se plašio, razdirali su me strahovi, svako malo mi se činilo da ne diše.”

Za njega ne vrijedi uzrečica: malo dijete - mala briga, veliko dijete - velika briga. “Po meni je upravo suprotno. Primjerice, problem je kad su mali, kad već znaju govoriti, ali još uvijek ne znaju što su dogme. Kad ih boli grlo i sirup je grozan, taj koncept moranja nečeg što nije dobro, djeca odbijaju. Sad im vi morate objasniti zašto je nešto što nije dobro zapravo dobro. Nemaju ni osjećaj za vremenski odmak, ne razumiju da će im sutra biti dobro. To kod njih ne postoji. Tako da je mala Pavla jedno vrijeme stalno plakala. Kad bismo odlazili iz Istre, plakala je kao da nikad više neće doći. Isto tako kad bismo iz Zagreba odlazili u Istru. Nemaju svijest o vremenu, o tome što je tri dana, pet dana, ponovno. Kod njih je sve konačno.”

Željko Pervan, kako sam kaže, nije planirao imati veliku obitelj. “Nije postojao nikakav plan protiv nacionalnih manjina u Hrvatskoj”, kaže u svom osebujnom stilu.

On ne dolazi iz velike obitelji, ima samo jednu sestru. “Ljudi vole nalaziti tumačenja za sve, pa tako i za veličinu obitelji. Pavla je došla na svijet u specifičnim okolnostima. Kod velike većine parova Pavla ne bi postojala. Prvenstveno zbog bolesti moje žene Darije, zbog lijekova koje pije. Ali život je jači, ne možete to zaustaviti niti to želite. Tako da je ona pravi primjer kako ne možete planirati.”

Za Pervana ne stoji pretpostavka da mnogobrojnija obitelj podrazumijeva žrtvovanja: “Sve se to kompenzira. Prijateljica moje mame, kad je moja mama dobila drugo dijete, rekla joj je da njen sin može pojesti dva sladoleda, a sestra i ja svatko po jedan. Međutim, količina radosti kompenzira sve. Meni je puno puta kroz tijelo prošla radost od događaja koji će se dogoditi, a ja ću prisustvovati. Unaprijed, avansna radost. Kao što slijepi ljudi imaju izoštren njuh tako i ta se i ta količina brige kod roditeljstva kompenzira da dobijete i puno više dobroga. Ne bih rekao da je brojna obitelj teret, jer imate li dvoje, troje ili četvero djece, ne vidim tu neke bitne uštede.”

Na pitanje što misli da je najvrednije što je dao svojim kćerima, Pervan kaže: “Najvrednije im je dano uvjerenje i sigurnost da bez zadrške znaju da postoji dobro i loše. I da je borba protiv tijela vječita borba. Postoji u psihijatriji jedna rečenica vrlo opasna za mlade ljude, a koja kaže da je ono što je ugodno obično ok. Ugodno je i još malo zaspati, puno toga je ugodno, ali obično ono što nije ugodno, to te izgrađuje. Nije ugodno osam sati dnevno vježbati violinu, ali to je nužno, bez toga nema postignuća. Cijelo vrijeme tijelo vuče na jednu stranu, a um na drugu. Tu je presudna ta vaga za dobro i loše.”

Opisujući ulogu svoje supruge u odgoju kćeri, Željko Pervan kaže: “Darija je nesalomljiva i šutljiva dobrota. Ona je nevjerojatna osoba, konstantno je ok, dobra, nikad ne plane. Ta mirnoća je nevjerojatna. I naš odnos je poseban. Od 30 djece u razredu 22 ih ima rastavljene roditelje. A naše kćeri vide nas dvoje, našu zezanciju, mi se lovimo po stanu, šalimo se, škakljamo, kao klinci.”

A kad je riječ o praktičnoj podjeli brige o djeci, Željko Pervan kaže da uživa dolaziti po kćeri pred školu: “Fora mi ih je spasiti nakon dana u školi. Mija ima praksu u Novoj bolnici u 7,15 ujutro i školu do sedam navečer i ona može ići na tramvaj, ali zašto ako ja imam vremena doći po nju. Uvijek sam tu za njih, kad god treba. I sve se stigne. Ma koliko padao u nesvijest od umora. Budio bih se u pet do sedam ujutro da bih Miju odvezao na praksu, kao super sam, a ne znam za sebe, ne znam di sam od umora. Ali treba se žrtvovati, šta imam ja od sebe, ja više ne očekujem od svog života ništa. Sve sam već proživio, vidio, sad sam logistika. I to je super. Ni od djece nemam nikakvih očekivanja. Samo nadu da će biti sretne.”