Transformacija ličnosti (nefs)
Piše: Edin Kukavica
Treba prije svega imati na umu da je ličnost u stvari živi proces, a nipošto statična struktura psihe; ličnost nije stvar. Izvorni arapski pojam nefs u neposrednoj je vezi sa riječima u značenju dah, duša, suština, “ja” i postojanje te se stoga radi o procesu koji se odvija u vidu interakcije tijela i duše; nakon što se duša utjelovi, ona zaboravlja svoju izvornu prirodu i biva uzapćena u materijalnom stvaranju; postaje ličnost. Cilj svake duhovnosti - u predmetnom slučaju govorimo o islamskoj pa ćemo u nastavku teksta koristiti pojmove iz tesavvufskog tehničkog pojmovnika - je očišćenje srca, obrazovanje i vaspitavanje ili transformacija ličnosti i prepoznavanje Boga, Uzvišenog.
Najnižom razinom ličnosti - ili “ja” - dominiraju oholost, egoizam i potpuno sebična i samoljubiva pohota, pohlepa i požuda… nagonima koji vladaju razumom ili prosudbom te slove kao porivi ili osobine odnosno snage u čovjeku koje treba transformirati odnosno staviti pod kontrolu. Šejh Muzaffer Ozak (k.s.) u svome djelu Irshad piše:
Ličnost ili “ja” (nefs) po sebi uopće nije loš, a pogotovo ne zlo; nikada ne krivite svoj nefs, jer vaš nefs je pod kontrolom važih želja i prohtjeva. Cilj je učiniti sve radi dosezanja stupnja razmišljanja, osjećanja i ponašanja u skladu sa zdravim razumom i višim idealima, pri čemu se treba kritizirati za svaku pogrešku i prestup. Više stanje podrazumijeva potpuno zadovoljstvo Božijim davanjem bez obzira da li se radi o ugodi ili neugodi, ispunjenju fizičkih potreba ili pak ne.
Moglo bi se reći da je ovo jedini dio ljudske osobnosti i ličnosti koji ga odvodi od Istine, pri čemu njena suprotnost - najviša razina - čista ličnost ne poznaje nikakvu dvojnost niti odvojenost od Istine.
Sa epistemološkog stajališta, šehadet islamski duhovni velikani smatraju izrazom Inteligencije (’Akl) ili trakom božanskog svjetla koji se ultimativno povezuje ili čak identificira sa Duhom (Ruh), budući da samo ono što na određeni način jeste Jedno može potvrditi metafizičko jedinstvo Jednoga bez kontradikcije i/ili licemjerja. Što se tiče poricanja ili negiranja istine, sladostrasna duša ili duša sklona zlu (nafs-i emmare), ona duša koja je odvojena od duha ili bez veze sa intelektom, je ta - ili to - što apsolutizira individualni status čovjeka i strasti s tim u vezi, odvajajući ga od Stvoritelja pritvrđivanjem njegove prividne metafizičke neovisnosti; upravo ta egzistencijalna pogreška uzrok je svih nereda, neravnoteža i svakovrsnih degeneracija, a sve bolesti su tek njihove manifestacije ili simboli.
S druge strane - za tren zanemarujući činjenicu da smo i do sada baratali pojmom tradicionalna ili sufijska psihologija - moramo, zarad istine, reći da taj pojam napose ne odgovara stvarnom stanju stvari, jednostavno zbog toga što implicira relativno homogenu doktrinu psihe - nefsa napose što ipak nije slučaj. Međutim, za potrebe ovog ogleda usvojit ćemo pojmovnik sa kojim se većina naših časnih prethodnika složila i usaglasila te koji su najčešće koristili u svojim djelima, a temeljem izričitih i nedvojbenih Kur’anskih uputa; tako razlikujemo šest osnovnih koncepata - latifa (letaif-i sitte, šest profinjenosti): nefs, kalb, ruh, sirr, hafi i ahfa - koji se odnose na respektivne psiho-duhovne organe, sposobnosti osjetilne i nadosjetilne percepcije ili pak središta kontemplativnog iskustva. Naime, tesavvuf insistira na ‘buđenju’ uspavanih ili ‘oživljavanju’ obamrlih duhovnih organa ‘osjetila duhovne percepcije’ koji se imanentno nalaze u svakoj individui. Svaki od tih organa povezuje se s određenim dijelom tijela, bojom, jednim od Božijih poslanika… Buđenje odnosno aktiviranje tih organa ili osjetila potrebuje naročito obrazovanog vodiča, uputitelja, učitelja; etape aktivacijskog procesa dio su unutarnje metodologije koja se najadekvatnije i možda ponajljepše poredi sa alkemičarskim Djelom. Jedan od duhovnih velikana prošlog stoljeća Djelo napose definirao je riječima:
Svaka ljudska duša na ovaj svijet dolazi sa šansom da postane čovjek; mali je broj onih koji tog zadatka postanu svjesni, još manji broj onih koji iskreno krenu putem samospoznaje, spremni na najveća odricanja i žrtve, do čijeg kraja stignu samo rijetki.
U ovom pojmovnom kontekstu kraj ili Cilj je jedna vrsta upotpunjenja, odnosno duhovni stupanj na kojemu ljudsko biće postaje Čovjek, proces napose naziva se Putem ili sejr-i sulukom, a svaka etapa Puta podrazumijeva jedan organ i njemu odgovarajući pristup. Pritom treba imati na umu da Bog, Uzvišeni, nije stvorio dvije iste duše te tako ne postoje dvije iste osobe te da je pristup svakoj individui potpuno originalan i bez prethodnog uzora, tako da ne postoji ni jedinstven obrazac. Ono što je zajedničko svim ljudima je da, prema većini autora - naime gotovo svim - svi posjedujemo šest ‘duhovnih organa’ ili perceptivnih osjetila ili sposobnosti, čije buđenje, oživljavanje ili kako mi to najviše volimo definirati čišćenje predstavlja suštinu, svrhu i cilj sufijske filozofije ili duhovnog Puta. Prva i temeljna etapa Puta je (pr)očišćenje čovjekove osnovne sladostrasne prirode (terbijetu’n-nefs), za kojom slijedi čišćenje duhovnog srca (kalb) (tezkijetu’l-kalb) do stupnja ogledalne reflekcije kako bi postalo prijemčivo za Božansku Ljubav (’Išk), potom prosvijetljenje duha (tedždželijetu’r-ruh)*, pojačano oslobađanjem od egoističnih nagona (teklijjetu’s-sirr) uz pomoć i sa ciljem sjećanja i spominjanja (zikr)** Božanskih Lijepih Imena odnosno Njegovih Uzvišenih Sifata, s konačnim ciljem skidanja koprena s posljednja dva organa koji se respektivno nazivaju, hafi i ahfa.
- - -
* Tedžellijet (pl. tedželli) ili teofanija u domenu postojanja jeste manifestacija božanske Istine u smislu beskrajnog savršenstva i neograničene slave; Božije teofanije u suštini su izljevi Njegove Uzvišene Ljepote, Njegovoga Savršenstva i Njegove Ljubavi uprizorene u ogromnom prizorištu - Univerzumu. Načelno, teofanije se manifestiraju na tri razine koje Ibn Arabi naziva hazretima (Prisustvima ili Dostojanstvima): prva razina: Čista Suština ili egzistencijalne teofanije Suštine; to su determinacije Allaha, Uzvišenog, Navlastito, jer On (Uzvišen je On!) Svojom Suštinom transcendentira sve manifestacije i forme. Svijet iz kojega isijavaju - manifestiraju se - ove teofanije naziva se Jedinost (alemu’l-ehadijjet) ili Domen Jedinosti. U ovome univerzumu božanska Suština pojavljuje se upriličena u vidu neopisivosti, naziva i/ili kvalifikacija; to je svijet čiste Suštine koji se smatra Misterijom nad Misterijama i Tajnom nad Tajnama iz koje potječu teofanije Suštine, ogledalo u kojemu se ogleda Apsolutna egzistencijalna Stvarnost. druga razina: Atributi ili egzistencijalne teofanije božanskih Osobina, to su determinacije Boga, Uzvišenog, Navlastito, za Sebe, aspektima Svojih Suštinskih Imena i Atributa. Svijet osobit za ovu vrstu teofanija je Ujedinjenost (alemu’l-vahdet) ili Domen Ujedinjenosti Suštine sa Njenim Atributima. Bog/Istina manifestira Se i u Svojoj Suštini i u Svojim Suštinskim Savršenstvom nakon što zakrivenosti kao Skrivena Riznica; potječu iz promišljanja onoga što Ibn Arabi naziva svetim emanacijama (fejzu’l-akdes); u ovom osobitom svijetu teofanija postojanja koja su određena za utjelovljenje pojavljuju se u formi nepromjenjivih stvarnosti. treća razina: Djela ili djelatne egzistencijalne teofanije budući je Božija priroda napose Suština, Atributi i Djela, upredstavljena Njegovim Lijepim Imenima. Egzistencijalne teofanije Njegovih Djela su izvanjski učinci Njegove božanske Moći u manifestiranom svijetu. Svijet u kojemu se ove teofanije otkrivaju (objavljuju!) naziva se Objedinjenost (alemu’l-vahdanijjeet) ili Objedinjenost Njegova tri aspekta: Suština-Atributi-Djela. Otkriva se svetim emanacijama (fejzu’l-mukaddes): univerzum u kojemu Se Bog, Uzvišeni, pokazuje u formi vječitih stvarnosti obuhvaća vrste i pojedince, osjetilne forme i zamisli (ideje).
** Zikr dosl. zazivanje, spominjanje, sjećanje - često u obliku zikrullah - jeste sjećanje i spominjanje Boga, Uzvišenog, Njegovim Lijepim Imenima; činiti zikr znači biti svjestan Boga. Zikr je ibadet koji podrazumijeva ponavljanje Allahovih Lijepih Imena, dijelova i odjeljaka Kur’ana Časnog i donošenje salavata na Allahovog Poslanika Muhammeda (s.a.v.a.). Tespih ili tesbih je oblik zikra koji se u uglavnom obavlja na brojanicu sa 99 zrna koja korespondiraju jednakom broju Allahovih Lijepih Imena. Zikr u tarikatima je ritualizirani obred pri čemu svaki tarikat ima vlastiti način obavljanja ovog ibadeta, bilo da se radi o zajedničkom ili individualnom prakticiranju. Ponekad se zikr obavlja uz pratnju tradicionalnih instrumenata poput defa, naja, dombaka, tara… U arapskim zemljama obred zajedničkog obavljanja zikra najčešće se naziva hadrah, koja je ujedno i vrhunac derviških skupova bez obzira na učenje ili formalnu strukturu, a mogu trajati i po nekoliko sati. Načelno, prema načinu obavljanja zikra postoje zikr-i dželli, glasni zikr jezikom, te zikr-i hafi, tihi, srčani zikr, iako sufiji radije zikr dijele po osnovu letaifa na: zikr-i nefsi, zikr-i kalbi, zikr-i ruhi, zikr-i sirri, zikr-i hafi i zikr-i ahfa.
