Spiritus movens - portal za duhovnost

piše: Nataša Sajko

Jesenje veče A.G. Matoša školskom je recepcijom posredovano kao ogledni primjer pejzažne pjesme. No, koje još poruke u sebi nosi taj tekst što korespodnira s putopisnim zapisom Oko Lobora?

Jesenje veče

Olovne i teške snove snivaju
Oblaci nad tamnim gorskim stranama
Monotone sjene rijekom plivaju
Žutom rijekom među golim granama.

Iza mokrih njiva magle skrivaju
Kućice i toranj, sunce u ranama
Mre i motri kako mrke bivaju
Vrbe crneći se crnim vranama.

Sve je mračno, hladno; u prvom sutonu
Tek se slute ceste, dok ne utonu
U daljine slijepe ljudskih nemira

Samo gordi jablan lišćem suhijem
Šapce o životu mrakom gluhijem.
Kao da je samac usred svemira.

Piše: Boris Beck

”Mozak je kao računalo koje će prestati raditi kada zakažu njegove komponente. Ne postoji raj ili zagrobni život za pokvarena računala”, riječi su kozmologa Stephena Hawkinga iz jednog intervjua u kojem je poručio da ni filozofija ni teologija nemaju nikakve veze s istraživanjem svemira.

Piše: Davor Šalat
Poezija Danijela Dragojevića u njegovoj zbirci pjesama Žamor

Čini se možda paradoksalnim, ali udjel mraka ponekad može povećati svjetlo, neograničenim prostorom uzdrmati opne manjega svjetla da ga otvori prema većem, središnjem svjetlu. No, vrijedi i obrnuto. Udio svjetla može povećati prostor mraka, otvoriti ga iz njegove posvemašnje drugosti prema svojevrsnoj duhovnoj vidljivosti koja čim se nastanjuje u riječima, već ih rastvara u svjetlosnije metonimije kao što je, primjerice, cvrkut. U relativnome svijetu, a apsolutni nismo ni iskusili, tama i svjetlo su relacionirani, međusobno si kadikad suzuju ili pak šire prostiranje.

Piše Stjepan Lice

Čovjek može proživjeti mnoge dobitke i gubitke i pritom ostati prepoznatljiv i svoj. No, odijeli li se od čuda svog života, njegova ljudskost iz njega iščezava. Čovjek je povazdan izložen mnogovrsnim iskušenjima da čudo svoga života da u zamjenu za kojekakve zavodljive obmane, kao što su sigurnost, obilje, čast, vlast i njima srodne ispraznosti. I događa se da im lako, tako bolno lako podlegne.

Piše Boris Beck

U vrtić moje kćeri upisao se dječačić iz Slovenije čiji otac radi nešto u diplomaciji. "Znate koju je riječ mali prvo naučio u vrtiću?", pitao me njegov otac. "Prvi dan mi je došao i rekao: 'Tata, znaš kako Hrvati kažu hitro? Przo!'"

Piše: Ružica Filipović

Jadranka Brnčić zaposlena je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, dosad je objavljivala znanstvene i stručne tekstove, prozu i haiku-poeziju, s Krunoslavom Pranjićem s francuskog je prevela knjigu Andréa Chouraquia Deset zapovijedi danas (Konzor, Zagreb 2005), a samostalno je autorica nekoliko knjiga, pa tako i knjige Biti katolik još (u izdanju Golden marketinga - Tehničke knjige, Zagreb 2007). Doktorski rad joj je iz područja hermeneutike: Ricoœurovo tumačenje biblijskoga teksta, a pred izlaskom joj je i nekoliko knjiga o problemu interpretacije biblijskoga teksta.

Piše: Franjo Nagulov
kritički uvid u zbirku poezije Stigme svagdana Ivana Babića (Ivan Babić: Stigme svagdana. Zagreb, udruga Jutro poezije, 2011.)

Piše: Josip Sanko Rabar

Unutar sve zatvorenijeg horizonta raznih sistema, u kojima općenitost misli postaje sredstvo nasilja, ubojstva čovjeka, stratište njegova digniteta, a prema tome i same Istine, javlja se krik ljudske nepovredivosti, suvereniteta pojedinca, radikalni promišljaj njegove slobode. Isključivosti jednog sustava misli koji se nameće svima filozof Karl Jaspers suprotstavlja autonomiju ljudske egzistencije i vlastito egzistencijalno shvaćanje Istine. Individualno proživljena Istina, koju pojedinac sam u sebi ustanovljuje kao ono što ga izgrađuje, daje volju za život i stvaranje, ujedinjuje ga i oslobađa svjetskih uvjetovanosti, može biti kod različitih pojedinaca na različite načine pojmovno određena i različitim riječima iskazana. Vanjskom formalnom jedinstvu Jaspers suprotstavlja unutrašnje i bitno. Društvenoj uniformnosti i totalitetu misli suprotstavlja dijalog egzistencija, odnosno borbu u ljubavi između suverenih pojedinaca i skupina.

Silvije Strahimir Kranjčević

Piše Josip Sanko Rabar

Postoji li nešto takvo kao »kršćanska filozofija«? Neki smatraju da je to contradictio in adiecto, potpuna nemogućnost. Jer ako se vjera temelji na objavi, odnosno na Isusu Kristu, ne samo na svemu onom što je on govorio i naučavao, već i na svemu što je činio, trpio i bio, dakle u potpunosti na jednoj povijesno-nadpovijesnoj osobi, s druge se strane filozofija temelji na potpuno slobodnom misaonom istraživanju, odnosno slobodnoj misli kojoj ništa ne smije stajati na putu, pa niti Bog.

O egzistencijalnoj vedrini

Piše Stjepan Lice


Stjepan Lice rođen je 1954. u Zagrebu. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Živi i radi u Zagrebu.

Objavio je zbirke lirike: Otkriće blizine (Đakovo, 1987), Govor tišine (Durieux, Zagreb, 1992), Dobra sreća (Kršćanska sadašnjost, 1993), zbirku poetiziranih priča Kako su rasli zemlja i nebo (Đakovo, 1990) i zbirku pripovijesti Putovanje kroz nebo (U pravi trenutak, Đakovo, 1992) i druga djela.

Eseje, meditacije, priče i pjesme objavljuje u Kani, Bratu Franji, Crkvi u svijetu, Glasu Koncila i drugdje.

Tomica Bajsić, "UREZI - izbor iz svjetske poezije o ratu, represiji, ropstvu..."

Piše: Ivan Šarčević
(Preuzeto iz Svjetlo riječi, broj 340/341, Sarajevo srpanj-kolovoz 2011.)

Ništa se u povijesti čovječanstva nije pokazalo izopačenije od političke religije, jer se njezina nasilnička mimikrija skriva u srcu religijskih institucija koje se smatraju vlasnicima nedodirljivog i svetog.

Jakša Fiamengo: Ovjera beskraja, Naklada Ljevak, Zagreb, 2005.

Piše: Davor Šalat

Kako u dosadašnjim, tako i u svojoj novoj zbirci pjesama Ovjera beskraja, Jakša Fiamengo ponavlja tipičnu situaciju svojega pjesničkog univerzuma koji je, uz mediteransku iskustvenost, određen i jasno ocrtanim filozofskoim pa i religijskim koordinatama. Naime, radi se o tome da njegova poezija u prvome redu nastaje u obzoru platonizma, koji pak u misaonoj primjeni na vidljivu stvarnost, tu stvarnost može interpretirati kao nešto negativno, vrlo udaljeno od idealnog svijeta ideja, ili nešto pozitivno, što u klici već sadrži dio onkrajnoga svjetla. Potonja interpretacija platonizma karakterističnija je primjerice za Plotina, kao i za pojedine patrističke i skolastičke kršćanske teologe i filozofe. Fiamengo također svijet ne doživljava kao turobno mjesto Platonove špilje, već prije, u obzoru filozofije Svetoga Bonaventure, kao poprište duhovnih, svjetlosnih tragova koje se nalaze u središtu svake stvari, pomoću kojih se čovjek penje prema vrhovnome Svjetlu. Zato naš pjesnik visoko vrednuje vidljivi svijet, ali mu je svaki predmet važan u prvome redu po tome u kojoj mjeri u njemu uspijeva gonetati i doživljavati duhovnu supstanciju.

Tomica Bajsić, "UREZI - izbor iz svjetske poezije o ratu, represiji, ropstvu..."

Vladimir Lončarević, Božidar Petrač, Nevenka Videk: Hvaljen budi, Gospodine moj – Sveti Franjo u hrvatskom pjesništvu
Piše: Davor Šalat

Vrijeme je, očito, intenzivnijega antologičarskog (i ne samo antologičarskog) promišljanja hrvatske poezije o samoj sebi, o svojoj dijakroniji i sinkroniji. Samo pisanje pjesama, naime, svagda uključuje i nekovrsnu svijest o tome kako i zašto se piše, a ta se svijest vrlo često «brusi» u plodonosnom srazu s drugim pjesnicima, posebice onima koji pišu istim jezikom. Nije stoga ni najmanje slučajno da su sada već i mnogobrojne antologije i panorame hrvatskoga pjesništva, koje su se intenzivnije nego prije sačinjavale u zadnjih petnaestak godina, sastavljali odreda sve sami pjesnici (uz to, dakako, i kritičari i teoretičari – Hrvoje Pejaković, Tonko Maroević, Branko Čegec, Miroslav Mićanović, Tvrtko Vuković, Zvonimir Mrkonjić, Goran Rem, Miloš Đurđević, Sanjin Sorel, Ante Stamać).

Hugo M. Enomiya-Lassalle
Biblioteka Teološke teme, Knjiga 22, Mostar-Zagreb, 2002.
Piše: Ružica Filipović

Muradnama Derviš-paše Bajezidagića
Autor: Adnan Kadrić
Odlomke odabrao: Senad Nanić

Priredila: Ružica Filipović
TIMpress, Zagreb, 2010
Prevela s nizozemskog Snježana Cimić

Autor Rob Riemen, esejist i kulturalni filozof, utemeljitelj i direktor Instituta Nexus koji okuplja istaknute intelektualce iz cijeloga svijeta, svojom knjigom "Plemstvo duha" poziva intelektualnu elitu da se založi za klasične humanističke vrijednosti sadržane u poticanju razvoja ljudskoga duha, u neprestanoj potrazi za istinom, u hrabrosti da i sami budemo mudri. Time se suprotstavlja postmodernizmu i moralnom relativizmu. Na temelju dojmljivih razgovora i priča Riemen se poziva na Sokrata, Spinozu, Nietzschea, Thomasa Manna i druge velikane uma kako bi nas upozorio da je plemstvo duha danas potisnuto na marginu ili čak zaboravljeno. Dužnost je intelektualaca, prema Riemanu, održanje svijesti o Dobru.

Piše: Davor Šalat

Riječ o kojoj želim pisati jest neriječ. Je li to uopće riječ ili je to negacija same riječi? Ipak, iako izriče negaciju, to je – već i samim svojim materijalnim označiteljem – itekako riječ, riječ kao i sve druge riječi. Problem je, međutim, u njezinoj semantičkoj usmjerenosti prema izražavanju, bolje rečeno naslućivanju nekog stanja koje ne bi imalo riječi, koje bi zapravo bilo nešto sasvim drugo od same riječi. Ta riječ – neriječ – tako istodobno očituje i moć i nemoć jezika.