Spiritus movens - portal za duhovnost

Piše: Ružica Filipović

U novije vrijeme izdane su dvije knjige čiji sadržaji začudno korespondiraju: to su Smisao života Terryja Eagletona i Protiv sreće, u pohvalu melankoliji Erica G. Wilsona.

Gospodine, biti u tebi, to je sve
To je sve, to je savršenstvo, to je spas.
Tjelesne oči zatvoriti, oči srca otvoriti
i uroniti u tvoju nazočnost.

Sabrat ću i svoje rastresenosti
i povjeriti se tebi.
Sebe stavljam u te kao u veliku ruku.

Nije mi potrebno govoriti da ti čuješ.
Ne treba brojiti čega nemam,
Niti treba govoriti tebi što se na ovom svijetu događa
i zašto nam je potrebna tvoja pomoć.

Ne želim bježati od ljudi niti im izmicati.
Niti ću mrziti buke ni jurnjave.
Želim ih samo uključiti u svoju šutnju i biti
pripravan za tebe.

Htio bih šutjeti umjesto svih što trče,
što buče, što su rastreseni,
imati vremena umjesto svih što vremena nemaju.
Sa svojim osjetilima i mislima čekam da ti dođeš.

Gospodine, biti u tebi, to je sve, što za sebe molim.
Time sam izmolio sve što mi treba za vrijeme i za vječnost.
Što god moja molitva bivala pobožnija i usrdnija,
sve manje sam imao što govoriti.
I na kraju posve sam umuknuo.
I postao sam slušatelj.
A to je nešto posve suprotno od govora.

Piše: Ružica Filipović

Smještena u Delhiju kao lektorica hrvatskog jezika, autorica Nataša Nedeljković (rođena u Zagrebu 1968. godine, diplomirala i magistrirala kroatistiku) ovim djelom koje se opire žanrovskim odrednicama (nije zbirka putopisa, niti reportaža, niti eseja, iako tekstovi sadržavaju elemente svih tih žanrova) propituje svoj odnos prema Indiji pokušavajući kroz prizmu književno obrazovane zapadnjakinje upoznati čitatelja sa kulturološkim i duhovnim razlikama između zapadnjačkog i indijskog poimanja stvarnosti: "Indija me se dojmila i počela utiskivati u ove stranice čim sam stigla u Delhi, kao lektorica za hrvatski jezik, a nije prestala ni do danas."

Piše: Boris Beck
tekst iz časopisa Tema

Slawomir Mrožek, koji je stekao svjetsku slavu svojim teatrom apsurda, kao da je sam napisao tijek svoje starosti. Pošto se 1997, nakon tri desetljeća egzila, vratio u Poljsku, doživio je moždani udar koji mu je oduzeo ne samo moć govora i pisanja, nego i sjećanje. Malo-pomalo, uzevši ime Baltazar, počeo je mučno pisati priču o životu. Ali čijem? To je autobiografija, nazvana Baltazar, napisana izvana, to je priča o vlastitom životu onakva kakvu su mu je drugi ispričali; Baltazar je intrigantan jer ga je napisao pisac koji je iznova učio pisati, ali i sumnjiv jer nikad ne znamo čija su zapravo Baltazarova sjećanja. Baltazar je knjiga koja je pisca izliječila od nesposobnosti da piše, potresno svjedočanstvo o borbi za svaku rečenicu, znak solidarnosti s ljudima pogođenim afazijom, dokaz koliko je krhko JA, pobjeda riječi nad šutnjom.

Piše: Josip Sanko Rabar

Vjekoslav Vidaj rođen je 1974. godine u Zagrebu. Mladost je proveo u zagrebačkoj Dubravi, te poslije osnovne upisuje srednju strojarsku školu (i to više na nagovor oca). Nakon srednje škole odlazi na redovno služenje vojske. Zatim po povratku 1993./94. radi u Končaru te odlazi u rat pod pričuvnim sastavom specijalne jedinice policije. Tako je upoznao neke krajeve kojih ga se posebno dojmila priroda (Velebit, Lika, Privlaka...). Od 1996. do 2000. studira filozofiju i religijsku kulturu na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove. Tu upoznaje buduću suprugu. Danas je otac šestero djece. Bavi se voćarstvom.

Jörg Wienecke
prevela: Ljerka Jovanov

Empirijska istraživanja prof. dr. Wilfrieda Belchera i dr. Galuske o duhovnim krizama (glavno predavanje na ljetnim susretima „Würzburške škole kontemplacije (WSdK)“ 1999. objavio je časopis „Kontemplation 1./2000.“ U predavanju autor dokumentira proces društvenih promjena: ljudi u takvim krizama očekuju 68% pomoći od psihoterapeutskog liječenja, a samo u neznatnom dijelu od „svećenika, tj. duhovnih pratilaca“. U svojem referatu istražuje Jörg Wienecke odnos između psihoterapije i duhovnosti. SJH

Sebastian Painadath, DI
prevela: Ljerka Jovanov

Dozvoliti Duhu Božjem da nas obuzme, otkriti samog sebe u dubini čovječjeg bivstvovanja, biti jedno s praizvorima svega živoga i iz svega toga ostvariti svoje istinsko biće, pokazati koje su im međusobne sveze - o tome se govori u ovom članku od Dr. Sebastiana Painadatha. On osvjetljava pritom i međusobne sveze duhovnosti, religije i vjere.

Mi živimo u milosnom vremenu razvoja čovječanstva. Duh Božji čini ljude-tražitelje sposobnima prelaziti i preko granica religija, kultura, nacija i govornih područja da bi vidjeli, mislili, ljubili i tako živjeli.

Zygmunt Bauman
"Postmoderna etika"
AGM Zagreb
Piše: Boris Beck

"Moralna je odgovornost najosobnije i neotuđivo ljudsko vlasništvo te najdragocjenije ljudsko pravo. Ne može se oduzeti, podijeliti, ustupiti, založiti ili pohraniti na sigurno. Moralna odgovornost je bezuvjetna i beskrajna, a očituje se u neprestanoj strepnji da se nije dovoljno očitovala. Moralna odgovornost ne traži potvrdu za svoje pravo da bude ili za svoje pravo da ne bude. Tu je prije svake utjehe ili dokaza i nakon svake isprike ili razrješenja grijeha" - to su riječi poljskog sociologa Zygmunta Baumana iz knjige "Postmoderna etika" koju je upravo, u prijevodu Dorte Jagić, objavio AGM iz Zagreba.

Ivan Golub: Hodočasnik/ Peregrino, Odgođena šutnja
Školska knjiga, Zagreb-Barcelona, 1999.
Piše: Davor Šalat

U zajedničkom izdanju Školske knjige i nakladničke kuće iz Barcelone Oikos-tau, objavljena je dvojezična zbirka pjesama Hodočasnik/Peregrino istaknutoga hrvatskoga književnika, teologa i povjesničara kulture Ivana Goluba. Ova se Golubova zbirka ponešto razlikuje od prethodnih jer uglavnom sadrži pjesme široko shvaćene duhovne tematike koje su uspjele ući u završnicu Međunarodnoga natječaja Fernando Rielo za neobjavljenu duhovnu poeziju, koji je održan 1996. godine u Madridu. Tako je taj natječaj velikim dijelom uvjetovao tematski obzor zbirke, kao i nastojanje da se pjesme ne objave samo na hrvatskom izvorniku, već i u španjolskim prepjevima čiji su autori Albertina García Corveras-Razum i Francisco Javier Juez Gálvez.

Kršćanska Sadašnjost, Zagreb, rujan 2008.
Piše: Ružica Filipović

Temeljna intencija knjige je ukazivanje na neizmjernu Božju ljubav u koju smo uronjeni i koja nas poziva na ljubav prema drugima jer u konačnici, kad razgrnemo sve "zavjese", uviđamo da ništa osim Ljubavi istinski ne egzistira.

Autor je knjigu posvetio "ženi obučenoj u sunce" - koja ga je pozvala u svoju "Plavu četu" - i otkrila mu ljepotu i veličinu svećeništva. On je franjevac, dr. Ivan Ivanda, član hercegovačke provincije koji trenutno živi i radi u Župi svetog Stjepana na Čerinu (Čitluk). Knjiga je zbirka eseja (franc. essai - pokušaj; sam ih autor naziva pokušajima "pričanja o Bogu") zapisanih u raznim prigodama. Ti su "zapisi" objavljeni u časopisima "Kana", "Naša ognjišta", "Glasnik mira" i "Rhema". Poticaje i nadahnuća autor pronalazi u djelima teologa H. U von Balthasara, Karla Rahnera i Josepha Ratzingera.

Naklada Jesenski i turk, Zagreb, lipanj 2008. godine

Piše: Ružica Filipović

Pitanje znanja i njegovog vrednovanja kao i stanje visokog obrazovanja polemički propituje knjiga Konrada Paula Liessmanna, Teorija neobrazovanosti, Zablude društva znanja. Autor je sveučilišni profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Beču i jedan je od najistaknutijih i najcjenjenijih austrijskih znanstvenika. Knjiga je u Austriji doživjela čak 16 izdanja.

Prije nekoliko mjeseci knjigu je s njemačkog preveo ugledni germanist i slavist Sead Muhamedagić, dobitnik godišnje nagrade Društva hrvatskih književnih prevodilaca 1996. te državne nagrade Republike Austrije za književno prevođenje 2001.

Jesu li i naši studenti prepoznali "zablude društva znanja"?

Piše: Davor Šalat

Josip Sanko Rabar: Pjesme bratu Suncu, Alfa, Zagreb, 2008.

...

TRINAESTI DAN

Zeleni smo, žuti, ljubičasti. Nepomirljivi. Uvijek pronalazimo nove razloge za izbavljenje. (Davimo.)

A, dovoljno je tek otrgnuće lista, obrtaj oko vlastite osi, da padnemo u vrtove bez glasa, da se ogule tornjevi gradova, veseli beskućnici, potamne jezera u nama.

Što će nam silovita izbavljenja? Što će nam parade države vojske? Što će nam velike zgrade, gomile papira, kazneni zakonici?

Dovoljno je gol izaći na studen, kao Njofra, prigrliti Sunce i dugo pričati s njim. Dovoljno je zagrliti vuka da vuk promijeni ćud, a dlaka ostaje. Ako je oko tebe ruka Boga koja grli obojicu.

Dovoljno je tek raširiti ruke. Ako tkaš uz Tkalca čarobni ćilim svijeta, pa onda letiš na njemu.

...

Josip Sanko Rabar u svom je raznolikom stvaralaštvu autentičan i vjerodostojan. Zauzima se, naime, u duhu kršćanskoga personalizma, za ljudski integritet, za ucjeljivanje dekomponirane čovjekove osobnosti čije se raznolike osobine sve više komadaju i tako unizuju. Naš autor pak smatra da niti jedna partikularna sposobnost (iako vrlo vrijedna) ne može biti važnija od čovjekove cjelovitosti koja mu omogućuje istinski odnos s Bogom, ljudima i cijelim stvorenim svijetom. U svjetlu toga Rabar se protivi fah-idiotizmu i smatra da se punini života koji, kako ispovijedaju teisti, potječe od Boga, najviše približuje međusobno prožimanje različitih ljudskih djelatnosti (religija, filozofija, umjetnost, znanost, tehnika) i uočavanje da sve te djelatnosti zapravo imaju isti izvor u Božjemu stvaranju.

Kruno Pranjić

Na tragu Matoševe misli i tvrda uvjerenja iz eseja i feljtona da je umjetnost (književna napose) kadra otkriti potpunije istine o životu negoli pojedinačne znanosti (humanističke, društvene, pa i "prirodne"), i u Ive Andrića ustalio se stilistički postupak umetanja univerzalnih iskaza (generalizacija, poopćavanja što sažimlju kakva, mahom tanahna, životna iskustva i zapažanja) sve i kad stvara manje prozne oblike (priče, a u romanima uprav obilato). Zapitat će se tkogod u čudu: da otkle(n) Andrić u vezi s Matošem? Odavle(n): jedva punoljetan, Ivo Andrić oglasio se nekrologom za Matoša, prvo govorom u Beču, u studentskom klubu "Zvonimir", a 1. svibnja, iste, 1914, tiskom u zagrebačkom polumjesečniku "Vihor":
– da je Matoš fanatik života i vjernik ljepote;
– da i kad ima u čemu krivo, ima grandiozno krivo;
– da ima na skladištu riječi teških kao kamen i lakih kao perje;
– da je Hrvatska lijepā, pogažena zemlja, varana, izrabljivana, napola dekroatizovana.
I završuje citatom iz Gričkoga dijaloga, gdje vapi stih:

– Zakaj naši novci drugom tečeju?

Ružica Filipović

"Osnovni je čovjekov stav ljubav prema bližnjemu - čovjek osvaja druge da zajedno s njim Boga ljube."

Ivan Duns Scot

Ono najdublje što sam spoznala dobro ilustrira glasoviti roman V. Hugoa Jadnici, osobito početak romana gdje se opisuje susret dvaju likova, njihov odnos i utjecaj koji su izvršili jedan na drugoga.

Piše: Nataša Sajko

Začudna je tegobna ljepota kojom pjesnik Viktor Vida(1), vjerujući u iscjeliteljsku snagu Riječi traga prostranstvima poetskog i rječotvornog, kako bi se u praznini svijeta približio transcedenciji onostranog. Metonimija uspinjanja, sinegdoha ljestava kao osobnog i emotivnog rasta do mističnih istina, teološke asocijacije, redukcija stiha na najosnovniji iskaz da bi se ogoljela bit Riječi, u pjesmi Ljestve najzornije ukazuju na najbolje u Vidinoj lirici.
__________________________
(1)Viktor Vida rođen je 2. listopada 1913. u Kotoru. Gimnaziju završava u Podgorici, a studij jugoslavenskih književnosti i talijanskog jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Godinu dana boravi u Rimu kao stipendist Talijanskog zavoda za kulturne veze s inozemstvom. Po povratku postaje knjižnjičar u Istituto di Cultura Italiana u Zagrebu. Godine 1942. odlazi u Veneciju, pa zatim u Rim gdje do sloma Italije radi u Agenzia Giornalistica Italo-Croata.
Početkom 1948. odlazi s obitelji u Argentinu gdje u Buenos Airesu dobiva stalno namještenje državnog činovnika. 25. rujna 1960. počinio je samoubojstvo bacivši se pod vlak. Za života je objavio dvije zbirke pjesama: Svemir osobe (1951.) i Sužanj vremena (1956).

Piše: Josip Sanko Rabar

Umjetnost ipak sadrži istinu, dobrotu i ljepotu

Kada je o umjetnosti počela temeljito misliti, filozofija ju je određivala najobuhvatnijim pojmovima: mikrokozmom makrokozma, utjelovljenom idejom, vidom totaliteta ili apsoluta, ili imanentnom transcendencijom. Umjetnost nikada nije nešto. Ona je sve: imanentno-transcendentno, opće-posebno-pojedinačno, individualno-univerzalno, egzistencija-transcendencija, itd. Svako svođenje umjetnosti na samo jedan pol dvojstva, ruši njenu konkretnost, njenu osobinu da nosi osobine apsoluta, slike ljudskog svijeta i onog što nadilazi svijet. Razumije se, umjetnost u tome nije usamljena, i religija i filozofija iskazuju sličnu usmjerenost prema apsolutnom i transcendenciji.

Umjetničko djelo sadrži univerzalno, sveljudsku poruku, ali prelomljenu kroz vrlo individualnu prizmu. U umjetnosti je itekako prisutno i posebno: pripadnost određenim zajednicama i zakrivljenost vremena i prostora, ukratko, povijesnost. Umjetnost je izrazito povijesna i ujedno natpovijesna. Da nema u sebi povijesnog, ne bi bilo povijesti umjetnosti, povijesti književnosti itd. Da nema natpovijesnog, umjetnost bi zastarijevala, međutim ona zrači kroz stoljeća i tisućljeća. Da nema pripadnosti, ne bi bilo češkog, američkog, iranskog ili hrvatskog filma, drame, slikarstva. Mnoge su zajednice kojima umjetnik pripada: vjerske, ideološke, nacionalne, lokalne itd.