ANDRIĆEVE UNIVERZALIJE

Ovdje će biti naveden pokoji primjer iz poratnih (dakako: "poratnih" znači nakon II. svjetskog rata), a gdjegdje vezano uz izolirane sentencijske izažetke iz njegovih meditativnih proza kad su suodnosne s pripovjednima. Tako: u Bifeu "Titaniku" polupijani kibici i kockari
– ... ujedaju jedan drugog, naročito one stidljive i slabije među sobom, i to sa nesvesnim cinizmom, neosetljivošću neosetljivih ljudi koji kod drugog čoveka uvek pretpostavljaju potpunu neosetljivost (str. ).
Suodnosno je mjesto u Znakovima pored puta:
– Stalno posmatram kolika je neosetljivost osetljivih ljudi prema osetljivosti njihovih bližnjih (SD, knj. XVI, str. 39). Ili:
– Jeza me podiđe svega kad se samo setim kolika može da bude ravnodušnost koju često pokazujemo prema sudbini drugog čoveka, i to u ličnim odnosima i, pogotovu, u takozvanom javnom životu (Isto, str. ).

U Nemirnoj godini gazda Jevrem je
– ... stekao ugled, ono što se u trgovačkom svetu zove «ugled», to jest pravo da se može da bude u poslovima kakav hoće, da mu niko ništa ne može, da je on potreban drugima a ne drugi njemu, da ne zavisi od njihovog mišljenja ni od njihove dobre volje. Taj svoj "ugled", koji je u isto vreme i bedem i svemoćno oružje, gazda Jevrem je čuvao i naročito negovao; do njega je držao koliko i do novca samog (str. ).

A u Znakovima... još je izdašnija varijacija na istu temu ujedno otkrivajući još jedan stilistički postupak, Andriću prisan: uočavanje pa uobličivanje životnih paradoksalnosti:
– Svuda u svetu, a naročito valjda u ovim balkanskim zemljama, možete na dva načina da se odbranite i održite u struji života i da ljude prisilite da vas poštuju i – poštede. Prvi je: da stečete toliko novca i sigurnih dobara da vam niko ne sme i ne može ništa. Drugi je: da pokažete takvu ravnodušnost prema novcu, vlasti i svakom društvenom sjaju i uspehu, da vam i opet – ne može niko ništa (str. 167).

U Osatičanima pak stisnuto je pravo remek-djelce od himnopojne pjesni vrsnu a samozatajnu (nereklamerskomu) poslovanju i majstorstvu kakvo je pokazao savršen "poslenik i majstor" Jakov Bodnar mravljom marljivošću i tihom sistematičnošću dižući Osatičanima pozlaćen krst na crkveno kube/kupolu:

– Biti majstor, znači umeti odvojiti za vreme rada svoj posao od svega ostalog, znati tačno, i jedno pred očima imati: šta treba uraditi i kako to uraditi; ne obazirati se ni na što što nema sa tim veze; ne brinuti se za uspeh, ne pomišljati na neuspeh; ničega se ne plašiti, a ništa ne ostavljati slučaju; uvek biti sav pri onom delu posla koji u tom trenutku obrađuješ. Ako tako radiš sve oko tebe radi s tobom i sve ti pomaže, svaka alatka ti je prijatelj, svaka promena putokaz, a materijal pod rukom poslušan; sve ide bez greške i zastoja, ili, bolje rečeno: svaka se greška popravlja i svaki zastoj nadoknađuje. Tada tvoj posao mora da napreduje, i što dalje, sve bolje; uz put jača i biva lepši, jer raste iz sebe kao biljka iz semena koje je probrano, dobro posejano i za koje je sve predviđeno.

Biti radnik i majstor, čovek od posla! Ničeg boljeg ni pouzdanijeg u ovom životu, u kom mnogo dobra nema, a pouzdano nije ništa (str. ).

Zamijetiti je one početne i završne infinitive što uokviruju generalizacijski objektivan modus iskazivanja; ali prijelaz onaj iz infinitivnih konstrukcija u pripovijedanje u drugom licu (obrađuješ... radiš... tebe, ti, tvoj) odjednom mijenja modus i tonus u visoko prisan, intiman... Pokušati je, pomnu (idealnu/"implicitnu") čitaocu da ta mjesta zamijeni trećim licem i čarolije nesta. Preinaka ta (transform) stilske tehnike donijet će istu obavjesnost, ali neutralnu izražajnost ovog iskaza.

Analogna je jedna autorska ispovjedna prosudba u (opet) Znakovima... kad se u prvom (gramatičkome) licu veli:
– Kad god sam bio u društvu jednostavnih ljudi, koji imaju u životu jedan određen posao i koji ga rade sa ljubavlju ili bar sa strpljenjem, ja sam se osećao dobro i, čini mi se, bivao sam bolji (str. 352).
Onō bar, i onō čini mi se, umetnuto, iskaz lišava patetike i moguće idealizacije; posrijedi je, i opet, jedan stilistički postupak čest u Andrića – relativizacija, uklon od moguće apsolutizacije... A sadržaj njegov pűtī na to da se ama baš svaki milibožji posao – kad se odrađuje pod uvjetima rečenim u cjelini iskaza – može dotjerati do savršenstva, pa bio to posao manualan (rukotvoran) bio intelektualan (umni) – i jedan i drugi poprimaju auru – da: duhovnosti! A tehnika tâ pripovijedanja/iskazivanja nazvana je: ograđivanje!

A ono majstorstvo prijelaza pripovijedanja iz (objektivnoga) u trećem licu u suptilno (univerzalizirajuće/poopćavajuće) u drugo lice – još jednom divot-primjeru; u Letovanju na jugu, u priči o skladnu još zaljubljenu supružanskome páru, austrijskoga profesora i "vjerne mu ljúbe", to ide ovako:
– Tako bi očekivao ženu da se vrati, a voleo je to očekivanje. Čekaš je, raduješ se njenom dolasku kao lepom iznenađenju, a znaš da će doći. Srećan si onom naročitom srećom pre sreće. A pre nego što se pojavi, čuješ kako te, još nevidljiva, tiho doziva... (str. ).
A taj uzorit par “raspário” se “naprasno”, prijeko, na kraju priče, iznenadno za družicu mu, naslućeno Andrićevim sižejnim “pletenijem”… (No, o tomu radije vidjeti suptilnu koliko nesvakidašnju interpretaciju u “andrićologiji”, 12.)

Drugi bračni par (osatičanski): jádo jedan, limar Alekso (=Aleksandar), manijakalno opsjednut nagnućem za slavom i podvigom i “pousela” (=postarija “cura”) Darinka koju je taj napasnik noćima i noćima budio i kinjio svojim pričinama - nije se raspário zahvaljujući tomu duševnu i odanu stvorenju od Darinke, obdarene naravnom mudrošću i samozatajnom strpljivošću, u Andrića ovako opisane:
– Néma i nepomična sad ona pita samu sebe, i svog u san utonulog druga i sve ljude na svetu, budne i zaspale: šta je to što od ničega stvara među ljudima nesporazume, sukobe i strahovanja, da sami sebi i jedan drugom kvare život i remete san i truju zadovoljstva, kojih ionako nema suviše?

... Sad joj se čini prirodno i razumljivo da čovek treba da odgovori drugom čoveku, a pogotovu onom sa kojim deli sve u životu, i to da odgovara na sva pitanja, ma kako neopravdana i nerazumljiva izgledala. Treba naći za to strpljenja i snage i bar pokušati objasniti se. To je dužnost, jer je mnogome od nas često potrebna samo dobra reč bliska čoveka. Treba govoriti, jer ćutanje je lenost i kukavičluk, i truje odnose među ljudima... (Osatičani, str. )

Pomnu čitaocu primijetiti je kako ulomak “sad joj se čini” započinje pripovjedačevim tekstom u trećem licu, te kako ta “unavodničena” sintagma, zajedno s onom da treba… “bar” pokušati objasniti se - postupno uvodi gledište lika (kao Darinkin unutarnji monolog) i to s Andrićevim karakterističnim “ograđivanjem” od kategoričnosti i apsolutizacije, a da završuje izravnom autorskom univerzalizacijom o prijekoj potrebi, razložnosti i ljekovitosti RAZGOVORA/SPORAZUMIJEVANJA u páru jednako kao i općenito među ljudima. Jer, na kraju krajeva - to je i DUŽNOST!

Novo u kolumni

• O dijalogu
• Vjerujem
• Opazke VIII
• Opazke VII
• Opazke VI

Najčitanije u kolumni

• Katolička crkva o kontracepciji i o pobačaju (6630)
• Seksualna zlouporaba žena u Katoličkoj crkvi (4351)
• Hipokrizija (4163)
• Žene u Katoličkoj crkvi (3912)
• OTVOREN GOVOR U CRKVI (3771)

Komentari u kolumnama

• Drinske mučenice - eutanazijom do vječnog života (1)
• Futuvvet (1)
• Božić ipak dolazi (1)
• Vedska književnost (2)
• Žene u Katoličkoj crkvi (1)