Antologija s aktualnim učincima
Poslano: 04.07.2011 | admin
Vladimir Lončarević, Božidar Petrač, Nevenka Videk: Hvaljen budi, Gospodine moj – Sveti Franjo u hrvatskom pjesništvu
Piše: Davor Šalat
Vrijeme je, očito, intenzivnijega antologičarskog (i ne samo antologičarskog) promišljanja hrvatske poezije o samoj sebi, o svojoj dijakroniji i sinkroniji. Samo pisanje pjesama, naime, svagda uključuje i nekovrsnu svijest o tome kako i zašto se piše, a ta se svijest vrlo često «brusi» u plodonosnom srazu s drugim pjesnicima, posebice onima koji pišu istim jezikom. Nije stoga ni najmanje slučajno da su sada već i mnogobrojne antologije i panorame hrvatskoga pjesništva, koje su se intenzivnije nego prije sačinjavale u zadnjih petnaestak godina, sastavljali odreda sve sami pjesnici (uz to, dakako, i kritičari i teoretičari – Hrvoje Pejaković, Tonko Maroević, Branko Čegec, Miroslav Mićanović, Tvrtko Vuković, Zvonimir Mrkonjić, Goran Rem, Miloš Đurđević, Sanjin Sorel, Ante Stamać).Te su antologije i panorame, znano je, imale međusobno korjenito različite metodološke i sadržajne koncepcije, a uglavnom su obuhvaćale poeziju cijeloga (ili samo drugog dijela) dvadesetog stoljeća, ili najnovije pjesništvo, ili (samo Stamaćeva antologija) hrvatsku poeziju u cijeloj njezinoj povijesti.
Selekcijski uvidi ponekad su, međutim, bili specijalistički usmjereni prema određenome sadržajnom ili formalnom aspektu domaćega pjesništva pa je, primjerice, Goran Rem napravio antologiju hrvatskoga pjesništva iskustva intermedijalnosti, a sastavljeno je i nekoliko antologija koje su se bavile nekom temom u poeziji. U takve «tematske» antologije spadaju i izbori iz hrvatskoga pjesništva religioznoga i duhovnog nadahnuća (ostavimo sad po strani pitanje nema li cjelokupno pjesništvo ili njegov najveći dio određenu duhovnu dimenziju već samim time što je duhovna djelatnost). U prošlome, proklamirano ateističkom, sustavu jasno je da su se takve antologije mogle vrlo teško, a najčešće nikako, objavljivati pa se je do 1990. godine pojavilo samo nekoliko takovrsnih knjiga, od kojih je najveći odjek imala i antologija Nevena Jurice i Božidara Petrača U sjeni transcendencije, 1987. godine (drugo je, prošireno, izdanje doživjela 1999.). Nakon takve «općeduhovne» antologije, došlo je i vrijeme za monotematske knjige posvećene, primjerice, marijanskoj, božićnoj, pasionskoj, uskrsnoj lirici, a prije dvije godine objavljena je i velika antologija Vladimira Lončarevića Krist u hrvatskom pjesništvu, koja se bavi temom Krista od početaka naše poezije do danas.
Po sličnome modelu, a i s već poznatim autorima, nastala je i opsežna antologija – s gotovo sedamsto stranica - koja tematizira Svetoga Franju u hrvatskom pjesništvu. Riječ je o knjizi Hvaljen budi, Gospodine moj - Sveti Franjo u hrvatskoj književnosti, koju su sačinili Vladimir Lončarević, Božidar Petrač i Nevenka Videk, i to u povodu osamstote godišnjice utemeljenja franjevačkoga reda. Valja naglasiti da su općenito razmjerno rijetki antologijski izbori koji obasižu cjelokupnu povijest hrvatske poezije od njenih početaka do danas. U takvim se izborima ne radi samo o iznimno zahtjevnome kritičko-selekcijskom, već i o širefilološkom poslu koji zahtijeva odlično poznavanje povijesti hrvatske književnosti i njezina obrađenoga pa i ne posve obrađenog korpusa.
Uza sve moguće poteškoće u sastavljanju takvoga antologijskoga obuhvata, naknadno se, međutim, događa i svojevrsno udivljenje pred cjelovitom slikom koja izroni u jednoj takvoj knjizi. Tako je, posebice i zbog posvećenosti jednoj temi, i s antologijom Hvaljen budi, Gospodine moj. Već je, ne samo književno, već i ljudski, dojmljiva dirnutost tolikih umjetnika riječi tijekom cijelih sedamstotinjak godina jednom te istom temom i jednim te istim živodajnim nadahnućem kao što je to život i duhovnost Svetoga Franje Asiškoga. U takvome nadgeneracijskom i višestoljetnom zajedništvu očituje se, dakako, i velika raznolikost razdoblja, stilova, sadržajnih naglaska i inovacija, versifikacijskih postupaka, povijesnojezičnih osobitosti pa i samih funkcija pojedinih pjesničkih tekstova. Taj očuvani odnos između duhovno-književnoga zajedništva i raznolikosti kao da na osobit način omogućuje pune kompetencije književnopovijesnoga uvida. Uspostavlja se, naime, neko, ujevićevski rečeno, «pobratimstvo lica u svemiru», odnosno razlikama obogaćena, a neugrožena srodnost. Sam Sveti Franjo u takovrsnoj smislenosti i unutarnjoj poezanosti unutar hrvatske franjevske poezije zasigurno bi lako prepoznao «sestricu književnost» kao još jedan od divnih i dobrih Božjih stvorova.
Antologija Hvaljen budi, Gospodine moj zapravo je otvorena riznica svih hrvatskih povijesnih, regionalnih, stilskih i jezičnih posebnosti, i u njoj se može vrlo plastično doživjeti višestoljetne mijene hrvatske duhovnosti i izražajnosti. Pjesme ukupno 169 autora u antologiji (navedeno je i nekoliko pjesama anonimnih autora) posve su sraštene s općim književnopovijesnim razdobljima hrvatske književnosti pa je zanimljivo pratiti na koji su način o Svetome Franji pisali anonimni srednjovjekovni začinjavci u 14. i 15. stoljeću, najistaknutiji i nešto manje istaknuti pjesnici latinizma, renesanse, baroka, prosvjetiteljstva, romantizma i realizma u 16., 17., 18. i 19. stoljeću, te mnogobrojni pjesnici raznolikih poetičkih usmjerenja tijekom 20. stoljeća i s početka novoga tisućljeća.
U inače opsežnome i vrlo instruktivnom predgovoru (koji je zapravo svojevrsna studija o hrvatskome franjevskom pjesništvu) Božidara Petrača ocjenjuje se da, usprkos neprekinutoj povijesti spomenutoga pjesništva, ipak postoje i znatnija pomicanja sadržajno-izraznoga naglaska. Naime, kako piše Petrač, «kao i u umjetnosti, i u pjesništvu se u starijim razdobljima najčešće opijeva Franjin život ili mu se molitvom utječe u prošnji za duhovnu pomoć, dok se u novije i najnovije doba, osobito u XX. stoljeću, Sveti Franjo doživljuje izraženije i distinktnije osobno, pa mu se najčešće pristupa s doživljajnom posebnošću, koje nastaje ili nosi pečat egzistencijalnih stanja i individualnih poimanja odnosno specifičnih doživljaja svakoga dotičnoga pjesnika».
U predgovoru se nadalje ističe da se je pisanje franjevskih pjesama posebice intenziviralo potkraj 19. i u prva dva desetljeća 20. stoljeća, osobito o 700. obljetnici rođenja i smrti Svetoga Franje te 700. godišnjici utemeljenja franjevačkoga reda. Sastavljači antologije, međutim, sasvim su opravdano težište knjige stavili na našega najizrazitijeg i navrednijeg pjesnika nadahnutoga franjevskom duhovnošću – Nikolu Šopa, kao i na Vladimira Nazora koji je više puta i na više načina pjevao o Svetome Franji.
Iako je poezija vjerskoga nadahnuća velik dio dvadesetoga stoljeća gurana na marginu ili čak onemogućavana i posve prešućivana, najveći broj hrvatskih pjesnika koji su pisali o svetome Franji baš je iz toga razdoblja (u antologiji zauzimaju više od tri četvrtine stranica), a, kako je odavno primijećeno, što su vanjske okolnosti protivnije poštivanju Božjega stvaranja, to se jače nameće potreba i nadahnuće duhovnošću asiškoga sveca. Baš zbog toga i u današnjim uvjetima općega moralnog i ekološkog posrtanja Franjin nauk o svetosti, dobroti i ljepoti stvorenoga svijeta u koju je upisana Stvoriteljeva ljubav, jedno je od mogućih uporišta pomoću kojih i mnogi suvremeni hrvatski pjesnici nastoje preokrenuti tendencije posvemašnjeg obesmišljavanja umjetničkoga stvaranja. To, nažalost, često vodi i u poeziju kojoj je deklarativnost važnija od istinske književne sugestivnosti (i u ovoj antologiji ima, dakako, takvih pjesama koje su pisane po kakvoj skučenoj i već istrošenoj «špranci»), no i u suvremenom pjesništvu franjevskoga nadahnuća u knjizi Hvaljen budi, Gospodine moj ima sasvim dovoljan broj tekstova koji takovrsno pjesništvo legitimiraju kao važan, nažalost atipičan, dio našega aktualnog poetskog vremena.
Pisanje poezija, kao što znamo, ne događa se u nekom zrakopraznom prostoru pa se stvarnosna, književna i duhovna ponuda nekoga razdoblja na izravniji ili neizravniji svagda upisuje u pjesnički aktualitet. Važnost antologije Hvaljen budi, Gospodine moj baš i jest u potvrdi da je i duhovnost Svetoga Franje i njegovih sljedbenika, kao i općekršćanska duhovnost, jedna od itekako vrijednih činjenica i posve aktualne zbiljnosti. Tu pak činjenicu, kojoj se čak ponekad može i suprotstavljati, nije međutim više moguće zanemariti. S druge strane, pjesnici franjevskoga i općekršćanskoga nadahnuća ovom knjigom dobivaju precizno mjerilo vrijednosti i inovativnosti vlastitoga pisanja pa se, dakle, ne radi samo o nekom, za mnoge dosadnjikavom, preslagivanju književnopovijesne građe, već o antologiji s posve aktualnim učincima.
Nakladnik: Alfa i Vijeće Franjevačkih zajednica u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, Zagreb, 2009.
