Bog je nestvorena vječna ljubav iznad svakog znanja
Poslano: 19.04.2009 | admin
Ružica Filipović
"Osnovni je čovjekov stav ljubav prema bližnjemu - čovjek osvaja druge da zajedno s njim Boga ljube."
Ivan Duns Scot
Ono najdublje što sam spoznala dobro ilustrira glasoviti roman V. Hugoa Jadnici, osobito početak romana gdje se opisuje susret dvaju likova, njihov odnos i utjecaj koji su izvršili jedan na drugoga.
Gospodina Charlesa-François-Bienvenu Myriela, biskupa u Dignu Viktor Hugo ovako karakterizira:
"Ono što je obasjavalo toga čovjeka, to je bilo srce. Njegova je mudrost bila sazdana od svjetlosti koja dolazi iz srca."
Bio je to starac od sedamdeset i pet godina. U propovijedima koje je držao bio je popustljiv, manje je savjetovao, više razgovarao. Nijednu vrlinu nije stavljao na nedostižnu ravan. Žiteljima jednog sela za uzor je navodio postupke žitelja drugog sela. Govorio je ozbiljno i očinski, izmišljao priče kojima je župljane uvjeravao s malo riječi, a mnogo slika "baš kao što je bio način Isusa Krista koji je uvjeren uvjeravao".
Govorio je: "Pogreške žena, djece, slugu, slabih, nevoljnih i neukih - to su pogreške muževa, očeva, gospodara, jakih, bogatih i učenih."
Govorio bi i ovo:"One koji ne znaju, poučite što više možete. Društvo je krivo što ne daje svakomu besplatnu obuku; ono je odgovorno za mrak što ga proizvodi. Ova je duša puna tame, u njoj se događa grijeh. Krivac nije onaj koji u njoj griješi, nego onaj koji je u nju unio tamu."
O svemu je sudio na neki osobit i svoj način. U njegovim bilješkama stajao je i ovaj zapis koji ilustrira njegov doživljaj Boga: "Knjiga Propovjednikova te naziva Svemogućim, Makabejci te nazivaju Tvorcem, Poslanica Efežanima naziva te Slobodom, Baruh te naziva Neizmjernošću, Psalmi te nazivaju Mudrošću i Istinom, evanđelist Ivan te naziva Svjetlošću, Knjiga o kraljevima naziva te Gospodom, Izlazak te nazivlje Promišlju, Knjiga levitska Svetošću, Jezdra Pravičnošću, stvorenje te naziva Bogom, čovjek te naziva Ocem, ali Solomon te naziva Milosrđem, i to je najljepše od tvojih imena."
U poletu svoje molitve znao bi i odstupiti od kanoniziranih svetih tekstova, ali, nastavlja V. Hugo, ako je krivovjerje moliti se mimo svetih tekstova, onda su i sveta Terezija i sveti Jeronim bili krivovjerci."
Drugi lik čiju sudbinu V. Hugo opisuje je Jean Valjean. On je završio na robiji jer je ukrao kruh kako bi nahranio sestru udovicu i njeno sedmero djece. Nekoliko je puta pokušao pobjeći, ali svaki put bi ga uhvatili i kaznu mu produžili za nekoliko godina: " I onda, ljudsko društvo bilo mu je učinilo samo zlo. Ono mu nikad ništa drugo nije pokazalo osim onog jarosnog lica koje naziva svojom pravdom i koje pokazuje onima kojima zadaje udarce. Ljudi su ga dodirnuli samo s tom namjerom da ga zgnječe. Svaki dodir s njima značio je za njega udarac. Nikada od svog djetinjstva, od svoje majke, od svoje sestre, nikada nije čuo prijateljsku riječ, nikada nije naišao na blagi pogled. Prelazeći iz jedne patnje u drugu, stigao je malo-pomalo do tog uvjerenja da je život rat i da je u tome ratu on pobijeđen. Drugog oružja nije imao do svoje mržnje." S robije je izašao nakon 19 godina mračan i ogorčen.
Nakon puštanja s robije, Jean Valjean pokušava pronaći prenoćište, ali ga nigdje ne nalazi, osim kod biskupa Myriela koji ga ugosti večerom i prenoćištem uz riječi: "Ovo nije moja kuća, to je kuća Isusa Krista. Ova vrata ne pitaju onoga tko ulazi ima li ime, nego boli li ga što." Biskup se nije bojao lopova i ubojica. To su za njega bile izvanjske, male opasnosti. Upozoravao je da se radije bojimo sami sebe: "Predrasude, eto lopova; poroci, eto ubojica! Velike opasnosti su u nama samima. Nije važno što ugrožava našu glavu ili naš džep. Treba misliti samo na ono što nam ugrožava dušu."
Nakon što je biskup Myriel ugostio Valjeana, ponudio mu je i prenoćište. No, bivši robijaš nije mogao odoljeti napasti da ukrade srebrni pribor za jelo. Nije daleko odmakao s ukradenim stvarima jer su ga ubrzo uhvatili žandari i doveli biskupu. I evo, dolazi dio zbog kojeg sam i izdvojila ovaj ulomak: umjesto da biskup nasrne na robijaša u svom "pravedničkom" gnjevu zbog krađe srebrnog posuđa i zloporabe povjerenja, on prikriva krađu pretvarajući se da je posuđe zapravo njegov poklon robijašu. Čak štoviše, prije odlaska poklanja mu još i srebrne svijećnjake uz riječi: "Ne zaboravite, ne zaboravite nikad da ste mi obećali da ovaj novac upotrijebite na to da postanete pošten čovjek... Jeane Valjeane, brate moj, vi ne pripadate više zlu nego dobru. Ja otkupljujem vašu dušu; ja je oduzimam od crnih misli i od prokletstva i dajem je Bogu."
Malo-pomalo dolazi do preobrazbe J. Valjeana i on postaje vrijedan i čestit poslovan čovjek koji mnogima pomaže. V. Hugo je imao neizmjernu vjeru u čovjeka: "Mogu li ljudi učiniti zlobnim čovjeka koga je Bog stvorio dobrim? Može li sudbina potpuno preobraziti dušu i učiniti je zlom, ako je ta sudbina sama zla? Može li srce postati nakazno i zadobiti neizlječive rugobe pod pritiskom prevelike nesreće, kao moždina hrpetnjače pod suviše niskim svodom? Pa zar nema u svakoj ljudskoj duši, i zar nije napose u duši J. Valjeana postojala jedna praiskra, jedna božanstvena suština koja se ne može pokvariti na ovom svijetu, koju dobro može razviti, podstreknuti, zapaliti, rasplamtjeti i dovesti do izvanrednog sjaja, a koje zlo ne može nikada potpuno ugasiti?"
U dvobroju časopisa "Jeka Tišine" iz 2008. godine čitamo svjedočanstvo jedne žene iz New Jerseya: ona se nalazi na početku odsluženja šestogodišnje kazne zatvora. Kad je prvi put srela svećenika, bila je puna bijesa jer joj je prijetila kazna od 30 godina zatvora. Ponašala se, prema vlastitim riječima, kao "najveći razredni huligan". Jednog dana, nakon što je pomogla poredati stolice za sat tjedne meditacije, svećenik joj se obrati uljudno: "Oprostite, gospođice, ali ja bih doista tako volio kad biste ostali ovdje." I zatvorenica svjedoči kako je taj čin kapelana blagih manira, pun uljudnosti preokrenuo nešto u njoj: "I vidite, tako je taj dar velikodušnosti, meni podijeljen, imao značenje zlatne mogućnosti da upotrijebim tih šest godina u blizini s Gospodinom, da ga slušam u tišini, i osjetim Isusovu prisutnost u najjednostavnijem činu ljudskog kontakta!"
Ljubav, Milosrđe - riječi su koje smo bezbroj puta čuli i pročitali, znamo li im pravi smisao. Najviše što jedni drugima možemo učiniti je "odzrcaliti" ljubav koju Bog ima za svakoga od nas. Zato je Krist toliko inzistirao na međusobnoj ljubavi. Čovjeku je prvi "glas" o Božjoj ljubavi ljubav koju doživljava u interakciji s drugim ljudima. Prije nego što doživi "direktno" obraćanje koje mnogi nazivaju prosvjetljenjem, jedini svjedok "beskonačnosti" mu je ljubav koju doživljava u svojoj okolini. Ne doživi li je od čovjeka, teško će povjerovati da je Bog doista Ljubav i da ga voli "vječno i nepromjenjivo". Doista, ništa nas ne može od te ljubavi odvojiti, nikakav naš promašaj niti pad, ona nam može biti "zastrta", ali nikada uskraćena. Proroci to oduvijek ponavljaju, ali kako je teško u to povjerovati. No jednom, kad se uvjeriš, kad doživiš da si doista "utemeljen" u božjoj ljubavi, gubiš potrebu za izvanjskim priznanjem, za nadmetanjem, za čašću i slavom, slobodan si od konformizma jer znaš da već u Bogu sve imaš.
Ljubav spašava, ozdravlja, preobraća. Kad ne bismo ni jednom u životu spomenuli niti jednog sveca, izmolili ni jednu molitvu, nikad čuli za proroke i vjerska učenja, a imali sposobnost za bezuvjetnu ljubav, poznavali bismo Boga. U tome je naša najveća odgovornost: "Odvažiti se na ljubav i ljubavlju "pričati o Bogu" bez puno riječi i uvjeravanja. Stoga me oduševljava početak "Jadnika" jer V. Hugo intuicijom umjetnika "pogađa" suštinu preobrazbe "drugog", a ona ide samo kroz ljubav i povjerenje. Netko je rekao : "Samo ljubav spašava palog čovjeka."
Zvuči jednostavno, zar ne? No, nije baš lako. Nešto vrlo moćno, vrlo snažno unutar nas sprečava nas da živimo životom ljubavi. Sv. Pavao ga naziva našim "starim čovjekom", neke druge tradicije duboko ukorijenjenim egom punim sumnji, strahova i nepovjerenja. Sufiji govore: "Odreci se svoga Ja":
Priznaj i promijeni sve
Ograničeno i usko ja, sebi sebe uskraćuješ.
Prikuj me u kutiju riječi hladnih, a kutija
Ta sanduk mrtvački je tvoj.
Tko sam ne znam.
Zbunjen sam i nerazumijevanjem obasjan.
Kršćanin nisam, ni Židov, zoroastrijac nisam,
Čak nisam ni musliman.
Zemlji ne pripadam, niti kojem poznatom
Ili nepoznatom moru.
Priroda me ne može posjedovati niti polaže
na me pravo, kao ni nebo,
Ni Indija, Kina, Bugarska,
Rodno mi je mjesto bezmjernost.
Znaka ni dati ni primiti ne umijem.
Veliš da vidiš moja usta, uši, oči, nos - al' moji
Oni nisu.
Život sam života.
Ona sam mačka. Ovaj kamen. Nitko.
Dvojnost k'o staru krpu odbacih,
vidjeh i spoznah sva vremena i svjetove sve,
Kao jedno, jedno, uvijek jedno.
Što bih stog učiniti trebao da priznaš
Tko to zbori?
Priznaj i promijeni sve!
Tvoj to vlastiti glas odzvanja Božjim zidinama.
Rumi
Ja - svijest ograničava ljudsko zapažanje, spoznaje se samo jedan vid cjelokupne stvarnosti. Stoga, dok god smo poistovjećeni sa svojim "Ja" (ego), ne možemo vidjeti svijet drukčije nego što nam ga ta Ja - svijest predočuje.
Čini se da mistici upozoravaju na potrebu upoznavanja naše dublje razine koja se nalazi "ispod" razine Ja - svijesti kako bi se iskustveno doživjelo jedinstvo koje je već oduvijek postojalo. Bog čovjeku koji je "spreman", čije je unutarnje oko postalo čisto nakon aktivnog i pasivnog čišćenja poklanja zamjećivanje uvijek prisutnoga jedinstva.
Na to je vjerojatno mislio L. N. Tolstoj kad je zapisao: "Krist uči ljude da je u njima nešto što ih uzdiže nad ovaj život s njegovom jurnjavom, njegovim strahovanjem i uživanjem. Tko shvati Kristovo učenje, osjeća se kao ptica koja do tada nije znala da posjeduje krila, a sada shvaća da može letjeti, biti slobodna i da se ne mora ničega bojati."
