Kako se to može biti katolik

U Deset zapovijedi Chouraqui nastoji ponukati pripadnike triju monoteističkih religija nastalih na temeljnim porukama Boga Abrahamova, Izakova i Jakovljeva, na razmišljanje o vlastitom Izvoru, na dijaloško otvaranje jednih prema drugima (međureligijski dijalog) i na izlazak iz isključivosti geta (antidogmatizam). Jedinstvo je moguće izgraditi na ideji čovječanstva shvaćenoga kao jednoj, Božjoj obitelj i to u duhu zajedničke biblijske, sinajske baštine deset zapovijedi, tj. ''deset propisa koji upućuju na Transcendenciju'' – kako u uvodu kaže sam Chouraqui. On vjeruje da je na pomolu novo čovječanstvo. Vjeru u Novog čovjeka podupiru mu Montrealski ili Tokijski protokoli, Washingtonska konvencija, tekstovi o zaštiti okoliša, Opća deklaracija o pravima čovjeka i niz deklaracija protiv rasne, vjerske i spolne diskriminacije.

Čini se da je autorica za pisanje svoje knjige bila nadahnuta, između ostalog, i njegovim stavovima, pa je završno, 21. poglavlje knjige Biti katolik još naslovila “Riječ nade za svijet mira” posvetivši ga Chouraquiju. U njegovoj je knjizi pronašla poruku nade, poruku koja od nas traži vjeru u pobjedu dobra nad zlim, ljubavi nad egoizmom, mira nad ratom, svjetlosti nad tamom – Mojsije se ujedinjuje s Isusom, s Muhamedom, ali i sa svim religijskim tradicijama koje nastoje oko etike ljudskosti.

Svoju knjigu Jadranka Brnčić namjenjuje ''katolicima koji ozbiljno shvaćaju svoju vjeru, i intelektualno i egzistencijalno; onima koji su skeptični prema svojim vjerskim uvjerenjima, ali i prema svojim vjerskim sumnjama; onima koji preuzimaju odgovornost za svoja stajališta i djela, ili barem rade na tome; onima koji osjećaju da se o Bogu ne može govoriti jednoznačno, a još manje u Njegovo Ime – o Njemu je često bolje šutjeti; onima koji prihvaćaju Isusa Krista čija se osoba ne da pretočiti u dogme i zakone niti je podložna povijesti; onima koji se do svoje komunikacije s Bogom probijaju kroz vlastite misli i osjećaje, ulaze u dijalog sa sličnima i različitima te jedva što mogu prihvatiti zdravo za gotovo, pogotovu ne gotove odgovore ma tko ih nudio...'' – kako autorica piše u uvodu knjige.

U jednom od odlomaka naslovljenog Parrhēsia promišlja grčki pojam parezije koji se prvi put pojavio u Euripida, a potom u patrističkim tekstovima gotovo tisuću godina kasnije, krajem četvrtog, pa u petom stoljeću poslije Krista, u, primjerice, Ivana Zlatoustog. Onaj koji se koristi parezijom u svom je govoru transparentan, nastoji izgovoriti što otvorenije svoje vlastito mišljenje te njime djelovati na druge. Doseći istinu može samo onaj tko posjeduje određene moralne kvalitete. Hrabrost je neodvojiva od parezije jer govoriti istinu znači izložiti se riziku ili opasnosti, no govornik svjesno odabire rizik jer smatra da je govorenje istine njegova dužnost, on bira iskrenost umjesto prijetvornosti ili šutnje. Činjenica da govornik kaže nešto opasno, različito od onoga u što većina vjeruje, upućuje na to da je on vjerovatno parrhēsiastes, osoba koja govori otvoreno.

Upravo nam se autorica otkriva kao takav govornik. Ona je katolkinja, svoju odgovornost prema vjeri shvaća ozbiljno i stoga se odlučuje postaviti pitanja koja se u našoj inertnoj, samozadovoljnoj katoličkoj sredini postavljaju rijetko ili se o njima sporadično javno raspravlja, a i tada se Crkvu kritizira mahom površno. Govori se o psihoseksualnim problemima svećenika nastalim zbog nametnutog im celibata, o mizoginiji, seksualnoj represiji i sl. No ono u čemu je Crkva najrigoroznija, naglašava autorica, njezin je stav prema individualnosti. Iako se moralni zahtjevi savjesnog pojedinca najčešće podudaraju s onim što nameće vanjski moralni autoritet, čini se da se Crkva kao institucija boji slobodnih pojedinaca koji se podvrgavaju jedino svojoj savjesti.

Problem je u pokroviteljskom stavu Crkve koja svoje članove, a ponekad i ostale velike vjerske tradicije smatra inferiornim. Čini se da nam je, da bismo danas i dalje ostali katolici, prihvatiti okamenjena uvjerenja koja se počesto ne podudaraju s našim iskustvom. Crkva se ponaša kao da ima monopol nad Istinom. Otvoren govor je ono što u današnje vrijeme najviše nedostaje Katoličkoj Crkvi. Ovakva kakva je sad, Crkva želi ''poučavati'', a ne služiti. Crkva se ne bi smjela pozivati na svoj neprikosnoveni autoritet, nego bi morala naučiti osluškivati snagu argumenata. Istina nije samo moralna, nego i intelektualna kategorija. Kršćani, dakle i katolici, pozvani su "častiti istinu koju Krist donosi, koja jest Krist i za koju Krist kaže da će nas osloboditi''. Svijet je baš zato osudio Isusa jer mu je sudio iz svoje vlastite logike. Osuđujući Isusa, prihvaća ga kao Otkupitelja smatrajući da su s njegovom smrću umrli i svi grijesi čovječanstva.

No autorica, sljedeći Girarda, smatra da je ono što je osuđeno sam čin žrtvovanja, Sotonin sustav plaćanja i otkupa, kazni i nagrada, dakle nasilja. Obrazac se laži obrće kad, prema Girardu, trijumf nad žrtvom postaje trijumfom žrtve. Ne iskupljuje Isus naše grijehe, nego nam oslobađa put da budemo poput njega. Tako sustav Božje istine postaje sloboda od same strukture laži koja je čovječanstvo uhvatila u zamku nasilja. Na taj se način uspostavlja osobna moralna i intelektualna odgovornost svakog pojedinca koji želi u sebe primiti "esencijalno biće u njegovu providnosnom misteriju", a izbjegava se jeftini sentimentalizam, danas vrlo prisutan u raznim, pokretima, primjerice karizmatskim.

René Guenon, na kojeg se i sama autorica na više mjesta u knjizi poziva, smatra da kršćanstvo nije religija nego inicijacija. Inicijacija ne otvara svjetlost, ne podučava ćudorednom savršenstvu i ne lišava bolesti, nego otkriva i prosvjetljuje svaki mrak u središtu kvarenja bitka koji može biti umni, moralni i tjelesni. Inicijacija upućuje na apsolutnu čistoću i cjelovitost koja, iako neozbiljena, u svakom čovjeku postoji kao stalna i vječna. Kršćanstvo, po njemu, oslobađa od iskvarenosti i čovjeka otvara prema zbiljskom bitku. To je znanje bilo zastrto od vremena korupcije bitka (pada) i njegovo otkriće daleko je nadilazilo sposobnosti ma kojeg čovjeka. Značaj okretanja mogao je otkriti samo Mesija (Bogočovjek) i obraćenje je mogao ozbiljiti samo on. Zato je Isus rekao: ''Otkrit ću sakriveno od postanka svijeta.'' (Mt. 13, 35)

Autorica svoju poziciju definira kao poziciju svojevrsnog personalizma. U središtu pozornosti joj je ljudska osoba, njezina ontološka i etička vrijednost. Iako ne drži do podjela na liberalno i konzervativno kršćanstvo jer takve podjele lako mogu postati samo još jedan prostor sukoba, ipak će samu sebe, dakako uvjetno, doživjeti kao liberalnu kršćanku. Liberalno kršćanstvo odlikuje razina osobnog prihvaćanja kršćanske poruke, kritičko čitanje Biblije, univerzalističko poimanje spasenja, otvorenost drugim religijskim tradicijama kao i otvorenost drugim znanstvenim disciplinama koje ravnopravno stoje uz teologiju, dok se takozvano konzervativno kršćanstvo razlikuje od liberalnoga svojim ortodoksnim stavovima prema povijesti, tradiciji i autoritetu.

Ali vjera nije ideologija, ona je put ostvarivanja punine ljudskosti, ona ''uključuje samokritiku i trajno, aktivno ili kontemplativno preispitivanje vlastitih uvjerenja i vlastita bivanja, pa i kritiku onih kojima je zvanje i poziv da o Bogu i vjeri govore, i to živeći u skladu s onim što vjeruju''. Jadranka Brnčić, naposljetku, postavlja sama sebi pitanje koje će joj možda mnogi postaviti: Zašto je katolkinja još? Njezin je odgovor da vjeruje i prihvaća Boga koji se očitovao u Isusu Kristu, s kojim čovjek ulazi u komunikaciju preko ljubavi za bližnje i preko sakramenata, da prihvaća Crkvu kao posrednicu u komunikaciji s Bogom. No, ona razlučuje duhovnu dimenziju Crkve od institucionalne, a instituciju je moguće podvrći kritici.

Iako je Crkva puna slabosti, autorica vjeruje da one ne razgrađuju temelj na kojem je Crkva nastala, to jest ne dotiču Duh koji je u nju položen. Odnos prema Crkvi je isti kao odnos prema ma kojem drugom autoritetu. Autoritet je potreban da nam naznači granice, ali slobodni smo tek kad izaberemo iz obilja vlastita srca.

Novo u kolumni

• O dijalogu
• Vjerujem
• Opazke VIII
• Opazke VII
• Opazke VI

Najčitanije u kolumni

• Katolička crkva o kontracepciji i o pobačaju (6630)
• Seksualna zlouporaba žena u Katoličkoj crkvi (4351)
• Hipokrizija (4163)
• Žene u Katoličkoj crkvi (3912)
• OTVOREN GOVOR U CRKVI (3771)

Komentari u kolumnama

• Drinske mučenice - eutanazijom do vječnog života (1)
• Futuvvet (1)
• Božić ipak dolazi (1)
• Vedska književnost (2)
• Žene u Katoličkoj crkvi (1)