Kultura bez Boga

Nama se dogodilo nešto još bolje nego Mrožeku: moždani udar nije nam zahvatio moć pisanja i govora, jedino sjećanje. "U svakom bi gradu trebalo podići spomenik trima osobama kojima dugujemo civilizaciju: knjižničaru, učitelju i prevodiocu. Knjižničaru jer čuva memoriju nacije, učitelju jer je prenosi novom naraštaju i prevodiocu koji nam daje memoriju drugih nacija", kaže Alberto Manguel, autor Povijesti čitanja. Ali mi više ne čitamo, ne obrazujemo se i ne trebamo prevodioce, osim za golemu količinu tekstova kojima svakodnevno treba hraniti nove medije, stavljajući ih na web brže nego što se ugljen ubacivao u Titanicove kotlove. To su tekstovi, kako kaže prevoditelj Andy Jelčić, za dnevnu uporabu i scensko izvođenje, pa nam treba još samo "dizajner diskursa" koji, riječima Dietera Hermanna Schmitza, redigira i prerađuje, lokalno prilagođava, oblikuje tekst iznova i sažima ga.

Takav kratkotrajni život tekstova čini da sve što se dogodilo prije pet godina postaje nedokučiva prošlost. "Davne 2002", reći će, primjerice, mlada spikerica. Davne prošle godine, davnog prošlog mjeseca, davnog jutra... Zašto uopće pamtiti onoga koji je bio slavan prije petnaest minuta? Dizajniranje tekstova i amnezija poprimaju sulude oblike u Baltazar-gradu. U Vijencu broj 408, iz listopada 2009. Božidar Alajbegović, čovjek koji ima dvije knjige kritika i redovni je suradnik Trećeg programa Hrvatskog radija, objavio je prikaz novog romana Michaela Ondaatjea Divisadero. Počinje ovim riječima:

Kanadski pisac Michael Ondaatje rođen je 1943. u Šri Lanki, odakle se 1954. s majkom seli u Englesku, a od 1962. živi u Kanadi. Sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća predavao je englesku književnost na različitim kanadskim sveučilištima, a dosad je objavio pet romana i dvanaest zbirki poezije. Dobitnik je brojnih nagrada, uključujući i Booker za roman Engleski pacijent (1992), prema kojem je snimljen istoimeni film, dobitnik devet Oscara 1997. Na hrvatski su jezik prevedena njegova djela: Sabrana djela Billyja Kida, Engleski pacijent, Zvuk krvi, Obiteljsko naslijeđe i Anilin duh. Kritika kao glavne karakteristike Ondaatjeova pisma ističe uspješno spajanje prošlosti i sadašnjosti te lokalnih i globalnih tema, kao i pomnu analizu psihe i intime pojedinca u okrilju društvenih sukoba, što je sve prepoznatljivo i u autorovu novome romanu Divisadero, nedavno objavljenu u Hrvatskoj, u izdanju zagrebačkog AGM-a i u prijevodu Dragana Koruge.

Ispričavam se na opširnom navođenju tolikih suhoparnosti, ali to je nužno da biste mogli uživati u rečenicama s korica romana Divisadero koje je rutinski ispisao izdavač u želji da proda svoju robu:

Michael Ondaatje, kanadski pisac šrilankanskog podrijetla, rođen je 1943. u tadašnjem Cejlonu. Godine 1954. s majkom se preselio u Englesku, a od 1962. živi u Kanadi. Sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetog stoljeća predavao je englesku književnost na različitim kanadskim sveučilištima. Od 1967. objavio je pet romana, dvanaset zbirki poezije i memoare. Dobitnik je brojnih nagrada, uključujući i Booker za roman Engleski pacijent (1992.), prema kojem je snimljen istoimeni film, dobitnik devet Oscara 1997. Njegovo pismo krase tipično postmoderna fragmentarnost i pripovjedni interes za povijest. U svojim djelima Ondaatje uspješno spaja prošlost i sadašnjost, lokalne i globalne teme, intimu pojedinca i društvene sukobe, što ga čini jednim od najznačajnijih i najčitanijih svjetskih književnika našeg vremena. Na hrvatski su jezik prevedena njegova djela: Sabrana djela Billyja Kida, Engleski pacijent, Zvuk krvi, Obiteljsko naslijeđe i Anilin duh. S engleskog preveo Dragan Koruga.

Dizajniranje tekstova i amnezija razgolićeni u isti mah. Baltazar za tipkovnicom pokreće opciju copy-paste i redizajanira tuđu klapnu u svoju kritiku; Baltazar u dvotjedniku Matice hrvatske uzima urednički honorar, a da nije stekao ni elementarnu informaciju o knjizi čiju kritiku objavljuje; Baltazar u knjižari i knjižnici, analogno, nema nikakav ključ po kojem bi razlikovao Alajbegovića od Frya, Divisadero od Gole istine Nives Celzijus, Vijenac od Mikijevog zabavnika; Baltazar koji čita ovaj članak u Temi pita se koga vraga ovaj luđak piše o nečemu što se odvilo davnog listopada 2009. Primjera površnosti i kratkih nogu ima koliko god hoćete. Jedan hrvatski list jednog je davnog utorka objavio članak o tome kako je Sanader ucijenjen u Bruxellesu i prisiljen na ostavku; vijest u srijedu prenosi Delo i tršćanski Il Piccolo, još uvijek s naznakom hrvatskog izvora; vijest potom prenose talijanski portali, ali kao naznaku izvora navode Il Piccolo; u četvrtak Silvije Tomašević pročita tu vijest na jednom od portala i javlja je u Večernji list kao senzaciju iz Rima, ne posumnjavši da lokalni talijanski list nema doušničke izvore ni u Bruxellesu ni u Zagrebu; svi hrvatski portali promptno prenose vijest kao talijansko otkriće. Analogno pranju novca možemo govoriti i o pranju tekstova.

Odakle Mrožeku baš Baltazar? Jamačno asocijacija na Baltazarovu gozbu iz Knjige proroka Daniela. Kralj Baltazar održao je terevenku za tisuću svojih dvorana, savjetnika, žena i ljubavnica; ondje se jelo iz zlatnog i srebrnog posuđa koje je njegov otac Nabukodonozor oteo iz jeruzalemskog Hrama. Usred blasfemične zabave kralj je ugledao nadnaravnu ruku kako po zidu dvora ispisuje nerazumljive riječi. "Kralj problijedje, misli ga uznemiriše, zglobovi njegovih kukova popustiše i koljena mu stadoše udarati jedno o drugo" - želio je saznati što piše, ali ni svi njegovi mudraci nisu napisano mogli protumačiti. "Ali to je preteško", najčešće su riječi koje čujem u svim razgovorima o knjizi, pa sam ih čuo i od kolegice (obrazovane na Filozofskom fakultetu) nakon što je pokušala čitati Divisadero. Baltazar više ne može čitati. Da je Baltazar planinar ili alpinist, on se nikada ne bi popeo ni na Himalaju ni na Mont Blanc. "Pa to je previše strmo", rekao bi i izabrao šetnju po ravnom.

Biblijski Baltazar je po cijelom svojem kraljevstvu tražio nekoga tko još zna čitati i našao jednog jedinog, Daniela, čovjeka u kojem je "prebivao duh Boga svetoga". Daniel je svojim pogledom obuhvatio sudbinu i oca i sina. Pamtio je Nabukodonozora, da je bio izgnan iz društva, da mu je srce postalo slično životinjskom, da je živio s divljim magarcima, jeo travu poput goveda i kupao se u rosi. Baltazarova budućnost nije bolja: na zidu su napisane riječi Mene, Tekel i Parsin, a znače da je Bog izvagao Baltazara i izmjerio njegovo kraljevstvo te da je on prelagan; kraljevstvo će biti razdijeljeno i predano Medijcima i Perzijancima. Baltazarova je sudbina zapečaćena - a kako bi i bilo drugačije kad više ne zna čitati i kad prepušta drugima da ga tumače. Uzrok propasti je posvećeno posuđe ukradeno iz Hrama, posuđe koje se u ovoj priči koristi na tri načina:

1) u sklopu hramskog obreda židovski svećenici na njemu pripravljaju posvećene kruhove koje potom jedu, što katolici smatraju pralikom misne žrtve;
2) Nabukodonozor ih otima iz sakralnog okruženja i prenosi u državnu riznicu kao politički simbol;
3) Baltazar ih iznosi pred svoje goste i rabi kao najobičnije posuđe.

Nabukodonozor se tako otkriva kao oličenje moderne kulture koja je nastala kao nadomjestak za religiju. Država koja preuzima u svoju riznicu kapital sakralnog ona je ista država o kojoj je Matthew Arnold napisao da je plemenita, sigurna, miroljubiva i vječno nepromjenjiva. Nakon što su 40.000 godina kultura i umjetnost bile povezane s transcendentalnim, ta je veza prekinuta; prostor kulture postaje posve zemaljski, a država preuzima prerogative Božjeg kraljevstva. Kako je to uvidio Arnold, estetika nadomješta religioznost, a kultura jamči da će biti sačuvan poredak. Jer liberalna kapitalistička država može svoju slobodu političkog i trgovačkog udruživanja održavati u miru, ali u ratu nastaju poteškoće: čovjek moderne pita se zbog čega bi morao poginuti kad poslije neće moći niti trgovati niti glasati? Zato jednadžba od dva člana dobiva i trećega: sloboda + biznis + religija = domovina. Ali ljudi više ne vjeruju i treća noga tog tronošca sve je kraća. Tronožac se opasno nakrivio kad je poda nj, u zadnji čas, podmetnuta knjiga. Nabukodonozor uzima tako auru svetosti i vječnosti vjeri i daje je kulturi. Nabukodonozorova kultura je ta koja će dati nužnu koherenciju naciji, providjeti mitove o utemeljenju i osigurati viziju budućnosti.

U Hrvatskoj to Nabukodonozor nije počeo jučer. Nadbiskup Bara Andrija Zmajević (1628-1694) autor je knjige Država sveta, slavna i kreposna, a Ivan Tomko Mrnavić u Rimu je 1630. objavio životopise 22 ilirska sveca kraljevske krvi u kronici Regiae sanctitatis Illyricanae foecunditas (Obilje ilirske kraljevske svetosti); Pavao Ritter Vitezović skupio je čak 152 državna sveca, a sačuvani su u njegovu rukopisu Indigetes Illyricani sive vitae sanctorum Illyrici (Domoroci ili životi svetaca Ilirika). Nacionalni sveci i heroji - kako piše Zrinka Blažević u svojim analizama hrvatskog ilirizma, pojave sukladne njemačkom teutonizmu i poljskom sarmatizmu - sredstva su sakralizacije nacionalnoga i nacionalizacije sakralnoga, što u Hrvatskoj znači da imamo ravni put od gotskih kraljeva iz Ljetopisa popa Dukljanina do svečanog zastora HNK Vlahe Bukovca na kojemu umjetnici lebde nebeskim predjelima. Književnost, slikarstvo, opera, kazalište, povijest - svi se oni u 19. stoljeću trse nadomjestiti vjeru, samo da se regruti ne razbježe u šume. Ponajprije nam je trebao borbeni ep, a za to se pobrinuo ban Mažuranić; naši su ga pradjedovi znali naizust onako kako su njihovi očevi znali Nicejsko-carigradsko vjerovanje. Za tu je svrhu dovoljno sirov i divlji, pa je prikladniji od Grobničkog polja njegova šogora Dimitrije Demetra - ono je također veličalo rat i imalo pet pjevanja, ali s drugačijim umjetničkim pretenzijama; autor je pogledavo prema Italiji, a ne na Balkan. Nabukodonozor se neumitno pretvara u životinju. Porin, Dolazak Hrvata na more, Ero s onoga svijeta, Juran i Sofija - sve je to isto što i Titov naprijed, Bitka na Neretvi, Džamonjin Podgarić i Davičova oda Udbi; kao u Cabaretu, kad se dječačićeva bezazlena oda krajobrazu pretvori u nacistički marš, veličanje pejzaža završilo je u Jasenovcu, a svjetsko bratstvo radnika bilo okončano na Golom otoku.

Ne znajući da je totalna vizija kulture moderne izgubljena i nepovratno kompromitirana, Franjo Tuđman je utemeljio hrvatsku državu kao član Akademije i Društva hrvatskih pisaca, graditej Oltara domovine i pisac Bespuća povijesne zbiljnosti - no već je njegov nasljednik bio svjestan da vlada Baltazar-gradom, pa tako Stipe Mesić nije nikada bio pokrovitelj nijedne kulturne priredbe. Baltazar nije Nabukodonozor; sabrana djela s naslovima u zlatotisku imaju Lenjin, Staljin, Tito, Mao Zedong i Tuđman, a Čačić, Radić, Tomčić, Friščić i Žužul imaju samo portfelje dionica. Pokazalo se da visoka kultura ne može biti zamjena za vjeru, umne i lude bolje povezuje nogomet nego lektira. Bakica s krunicom ima o čemu razgovarati s Benediktom XVI. i može posramiti sve njegove doktorate, kao što i domar može s generalnim direktorom u prolazu kvalitetno komentirati prekršaj u šesnaestercu, ali Slavoja Žižeka Baltazari više ne mogu pratiti, makar ispunili kino Europa do zadnjeg mjesta za vrijeme njegova predavanja u Zagrebu. Intelektualac može biti zvijezda, ali ga se ne može razumjeti. Nabukodonozorova kultura Baltazaru je jednako nerazumljiva kao i viša matematika Zagrebačkim mališanima. Andrew Wiles je 1993. u Cambridgeu tijekom tri dana javno izvodio dokaz Fermatovog posljednjeg teorema, a ovako je Simon Singh opisao taj spektakl: "Bilo je to najvažnije matematičko predavanje stoljeća. Dvije stotine matematičara bilo je kao začarano. Jedva četvrtina njih potpuno je shvaćala gustu mješavinu grčkih simbola i algebre koji su prekrivali ploču. Ostali su bili jednostavno zato da bi bili svjedocima nečega za što su se nadali da će biti povijesni događaj."

Baltazarovu kulturu više ne prenose knjižničari, učitelji i prevodioci. Država još po inerciji postavlja spomen-ploče, otkupljuje knjige za knjižnice i plaća balerine u HNK, ali nije za to vitalno zainteresirana. Nabukodonozor je mrtav, a njegovo je kraljevstvo izmjereno i razdijeljeno; Baltazaru je tekst previše težak, a on je previše lagan. Disleksija je uvjet da napredujete u politici i medijima, a afazija je Božji dar. Za Baltazarovu raspršenu koncentraciju ono malo tekstova treba pažljivo prilagoditi, prepričati, svesti i dizajnirati, a to najbolje čine mediji. Čemu uopće povijest kad je predsjednik pretpretprošle vlade daleko kao i prapradjed i nitko mu više ne zna ime. Baltazar živi u segmentiranom društvu, kultura mu je sinkretička, pokreće ga isključivo hedonizam - u posvećenom posuđu ne vidi ništa osim zdjela iz kojih se može hraniti. U zadnjoj noći svojega života - jer je bio umoren već dan nakon fatalne gozbe - njegovo poživotinjenje ravno je Nabukodonozorovom. Nema nikakve dvojbe da su Baltazarove financije u istom stanju kao i njegova kultura: vođene užitkom i željom za samoostvarenjem i samoispunjenjem, antiintelektualne, antiracionalne i promiskuitetne. Nabukodonozor je sinu ostavio punu riznicu, Baltazar je zadužio i praunuke.

I tako smo došli do trećeg iz te davne priče s babilonskog dvora, Daniela. Ako je Nabukodonozor modernist, a Baltazar postmodernist, Daniel je fundamentalist; Nabukodonozor je totalno i totalitarno društvo, Baltazar je otvoreno društvo, a Daniel zatvoreno. Danielova kultura je judeokršćanska, ezoterična, obilježena sukobom vječnosti i vremena, borbom protiv smrti i željom za uskrsnućem; ukratko, kultura po ukusu Nikolaja Berdjajeva. Kako kaže Berdjajev, ta je kultura romantičarska, okrenuta transcendentnom, tragična jer je neostvariva na zemlji, jer je nasmrt bolesna od žudnje za nebom. Daniel uzima natrag sveto posuđe i na njemu poslužuje tekst, Riječ, vraća kulturu vječnosti i umjetnost životu. Daniel pokazuje da je bio u pravu Romano Guardini koji je smatrao da samo kršćanska kritika može raskrinkati progresistički optimizam i da je nemoguća kultura bez Boga. Nije prošlo ni stotinu godina da se umjetnost odvojila od transcendentalnog i već je umrla.

Doduše, kada se govori o smrti kulture i umjetnosti, uvijek je dobro napomenuti o kojoj se kulturi radi. Nabukodonozor, Baltazar i Daniel žive istovremeno u Babilonu. To što Daniel jedini među njima još posjeduje sposobnost čitanja, malo mu vrijedi kad nema više što čitati; Baltazari su zavladali medijima, a knjiga nije vijest. Nabukodonozor je životinja, Baltazaru je vlastiti život tuđa priča. Mrožek je kao mlad pobjegao od Nabukodonozora, i politički i umjetnički; Mrožek je zahvaljujući pisanju od Baltazara postao Daniel. Daniel nije prelagan, njegovo kraljevstvo nije izmjereno i podijeljeno. Daniel jedini može napisati svoju autobiografiju. Čitanje, govorenje i pisanje je lavlja jama u koju dragovoljno silazi, radije nego da se gosti s nepismenima ili živi s divljim magarcima.

Novo u kolumni

• O dijalogu
• Vjerujem
• Opazke VIII
• Opazke VII
• Opazke VI

Najčitanije u kolumni

• Katolička crkva o kontracepciji i o pobačaju (6630)
• Seksualna zlouporaba žena u Katoličkoj crkvi (4351)
• Hipokrizija (4163)
• Žene u Katoličkoj crkvi (3912)
• OTVOREN GOVOR U CRKVI (3771)

Komentari u kolumnama

• Drinske mučenice - eutanazijom do vječnog života (1)
• Futuvvet (1)
• Božić ipak dolazi (1)
• Vedska književnost (2)
• Žene u Katoličkoj crkvi (1)