Meditacija, kao put k iskustvu Boga
Poslano: 30.06.2011 | admin
Hugo M. Enomiya-Lassalle
Biblioteka Teološke teme, Knjiga 22, Mostar-Zagreb, 2002.
Piše: Ružica Filipović
Kontemplacija je najviši izraz čovjekova duhovnog života, ona je čovjekovo osposobljavanje za ljubav ili rečeno riječima Thomasa Mertona: "U pustinju ne idemo da umaknemo ljudima nego da naučimo kako ih naći." Kontemplacija je iskustveno upoznavanje Boga, ispunjenje naše najdublje čežnje da ljubimo i budemo ljubljeni. "Od ljubavi se živi", da parafraziramo narodnu (ne)mudrost Od ljubavi se ne živi. Za istinsku nas ljubav samo Bog može osloboditi.
Knjiga isusovca Lassalla govori o putevima kršćanske meditacije. Otac Lassalle, jedan od najznamenitijih suvremenih učitelja meditacije obraća se ljudima koji ozbiljno shvaćaju svoj religiozni život.U predgovoru objašnjava razloge za nastanak knjige: "Potreba za meditacijom nije na Zapadu nikad bila tako velika kao sada. Dakako, ne misli se pritom uvijek na ono što se na kršćanskom području podrazumijevalo pod meditacijom i razmatranjem. Razlozi toj težnji su znatnim dijelom psihološke naravi: čovjek traži zaštitu od opasnosti da ne podlegne grozničavoj užurbanosti tehniziranog života ili, u slučaju da je već podlegao, traži sredstvo za duševno ozdravljenje."
Često kršćane koji su izgubili unutarnji dodir sa Crkvom više privlače nekršćanske religije, osobito tehnike meditacije jer čeznu za iskustvom vjere, iskustvom Boga. "Postoje ljudi koji su rođeni kao mistici. Čim počnu moliti, sve se u njima okreće u nutrinu i spaja u jedinstvo kojem diskurzivno mišljenje samo smeta. Mole i meditiraju kako to čine mistici. Za takvog, mistički obdarenog čovjeka bio bi gubitak vremena razvoj koji se u ovoj knjizi preporuča. Oni kojima je lakoća u molitvi dana moraju na taj dar odgovoriti težnjom za moralnom savršenošću. Takvi ljudi povedu dublji razgovor o molitvi ili o tome ne pročitaju u knjigama koje su napisali mistici te uvide da im je dodijeljena posebna milost. Teško pronalaze duhovnog voditelja i često upadaju u unutrašnji konflikt. Većina ljudi, međutim, ne posjeduje neku posebnu molitvenu milost.
Iako je meditacija kao sredstvo liječenja za modernog čovjeka i te kako učinkovita, autor naglašava "jednom i zauvijek" da nije dovoljna samo meditacija nego i rast u vrlini: "...ako čovjek trajno ne nastoji živjeti tako da izbjegava grijeh i ovladava svojim nesređenim nagonima, nikakva metoda meditacije neće ga unaprijediti." Zanimljivo je da autor demistificira strah, osobito od "istoka" koji je u Crkvi i te kako prisutan: "Ta valjda se nećemo kolebati da naučimo od drugih religija ono što tamo možemo naučiti." Ukazuje na Drugi vatikanski sabor koji se jasno izrazio u prilog integriranja nekršćanskih metoda meditacije u kršćansku duhovnost (Dekret o misijskoj djelatnosti Crkve, br. 18). Obraća se duševno zdravim ljudima koji su sačuvali svoju kršćansku vjeru, koji žele iskusiti neposredan susret s Bogom na nadracionalanoj razini.
U kršćanskoj se praksi započinje s načinom meditacije koji voljno koristi razum i predodžbe. Čovjek može razmatrati neku riječ ili zgodu iz Evanđelja jer kršćanin nastoji oblikovati svoj život prema primjeru i učenju Isusa Krista. Ponekad ga iznenada dotakne riječ iz Evanđelja nakon koje shvaća što mora činiti ili što treba prestati činiti. Čovjek se okreće Bogu moleći ga za vodstvo, prosvjetljenje i snagu. Za ovakav način razmatranja daje u svojim Duhovnim vježbama Ignacije Loyola podrobne upute. Međutim, meditacija se mora produbljivati. Postoje stupnjevi molitve: usmena molitva koja se čita, molitva sabranosti, molitva srca i na koncu, motrilačka, čisto duhovna molitva koja vodi iznad razine svijesti. Kad se moli Isusova molitva koja se u istočnoj crkvi prakticira već tisuću godina, moli se iz srca uz neprekidno ponavljanje kratke formule Isuse Kriste Sine Božji smiluj mi se. Molitva u svom napredovanju ide od izvanjskog prema unutarnjem i istovremeno od aktivnog do pasivnog ponašanja molitelja. Utjeha koja se osjeća na početku razmatranja je dar milosti koju Bog poklanja čovjeku kako bi ga ojačao u njegovim nastojanjima u razmatranju i molitvi. Razmatranje postaje jednostavnije nakon što se djelatnost razuma povuče. Ta se vrsta molitve u kršćanstvu naziva "molitva sabranosti" i "molitva mira". Johanes Tauler molitvu sabranosti uspoređuje s izvorskom vodom koja je uvijek svježa jer stalno izvire. Predmetna se meditacija mora prije ili kasnije zamijeniti s nadpredmetnom koja se događa u dubini duše. Prema Lassallu, na Zapadu je racionalni element prenaglašen. Ljudi svjesno ili nesvjesno teže iskustvu Boga a ne uvjeravanju u ispravnost vjere putem dokaza.
Odgovor na pitanje kako se čovjeku otvara put za meditaciju dao je prije 600 godina autor "Oblaka neznanja". Pisac Oblaka je, čini se, bio engleski kartuzijanski monah. Taj je spis uvod u mističnu molitvu. U predgovoru autor upozorava učenika da taj spis ne bi trebalo dati na čitanje osobi "dok se posve ne uvjeriš da je ona duboko sklona posve i savršeno slijediti Krista." Pod "oblakom" se razumijeva sfera koja se nalazi između Boga i čovjeka, sfera kroz koju čovjek mora prodrijeti: "Stoga iskorijeni sve spoznaje i osjećaje koje imaš o svemu stvorenome, posebno o tome što znaš o samom sebi jer odatle što znaš o samome sebi i što o sebi osjećaš, ovisi sve znanje i svi osjećaji koje imaš za sva stvorenja. Neusporedivo je lakše zaboraviti druga stvorenja nego samoga sebe; jer ako ti revno u tome ustraješ, otkrit ćeš da između tebe i Boga ostaje gola spoznaja i osjećaj o sebi samome i onda kad si davno zaboravio druga stvorenja, njihova i vlastita djela. Ova znanja i osjećaji moraju se tako dugo uklanjati dok ne dođe vrijeme kada ćeš zaista i osjetiti svrhovitost takvog nastojanja." Današnjim riječima rečeno, autor govori o praznini svijesti ili ispražnjenosti duha. Prvi preduvjet je svakako čistoća srca jer bi bila drskost težiti dubokoj, uzvišenoj molitvi a da se istovremeno ne trudimo riješiti neurednih sklonosti i grijeha jer nas grijeh udaljuje od Boga. Čovjek na taj način priznaje da je dosadašnje njegovo znanje pojmovno i ograničeno dok je Bog neograničen našim pojmovima. Ignacijeve su riječi: "Nitko ne zna što će Bog učiniti onome koji se odazove." Upravo ovaj način meditacije, nesvjesno, sve više oplemenjuje čovjeka. To je pasivno čišćenje o kojem govore svi mistici.
U "tamnoj noći" o kojoj često govori sv. Ivan od Križa čini se da je tama sve dublja, a kod molitelja slabi nada da će jednom stići do kraja. Meditacija postaje put poniranja na kojem moraju biti uklonjene sve neuredne sklonosti.
Pripremajući se za put poniranja, čovjek se povlači u stanje koje sadrži suzdržljivost i povučenost, tijelo treba mirovati, bilo da čovjek sjedi, kleči ili leži. Nastoji se osloboditi misli. U procesu poniranja čovjek najprije prolazi kroz svjesne procese ili sadržaje koje doživljava kao smetnje. Potom nastupa stanje svijesti koje je ujednačeno, razmišljanje je, koliko je to moguće, utišano. Bog je prisutan iako ili baš zato što čovjek na njega ne misli voljno; ako želimo ući u Božji bitak moramo najprije ući u potpunu tamu, kao što nas upućuje i Grgur Nazijanski: "Budući da je napustio sve što se činilo da postoji, a ne samo ono što osjetila zamjećuju, nego i ono što um misli da vidi, sve više prodire u nutrinu, dok s nastojanjem svoga duha ne potone u nevidljivu i nedokučivu tamu; tamo on vidi Boga." Jan von Ruysbroeck piše da svako stvorenje teži prema svom izvoru ne bi li ondje našlo svoj mir.
Mistično iskustvo je kod kršćana osobno, za razliku od istočnih religija. U prosvjetljenju kod zena bitak se spoznaje neosobno, dok u kršćanstvu ima vid susreta s Ti-osobom. Ona ga ne samo dotiče, već mu se i obraća, poziva ga, zadužuje ga s odgovornošću, ocjenjuje, voli. U "Oblaku neznanja" je taj fenomen ovako izrečen: "Čudesno je kako se mijenja duševno stanje čovjeka kada počinje duhovno osjećati to Ništa koje djeluje u Ničemu i u Nigdje. Kada duša to prvi put pogleda postaju joj vidljivi njeni grešni čini...Mnogi dospjevaju dotle, ali pošto je bol koju osjećaju tako velika, a nedostaje im utjeha, oni se vraćaju natrag k razmatranju tjelesnih stvari i u izvanjskom traže materijalnu utjehu umjesto duhovne koju još nisu zaslužili, a ona bi postala njihovom nagradom da su ustrajali." Mistici kroz bolna iskustva jačaju u poniznosti umjesto da padnu u oholost.
U osobni doživljaj spada i svijest o Božjoj prisutnosti u kojoj se On ne može promatrati, ali ga se osjeća, primjerice u području srca. Nedvojbena svijest o prisutnosti Boga u vlastitu srcu zajednička je svim kršćanskim misticima. Iskustvo te prisutnosti povezano je s dubokim mirom i radošću koja nadmašuje sve što je dotad bilo poznato kao prirodno. Mistična iskustva sadržavaju veliku pouzdanost. U susretu s osobnim Ti ja je obogaćeno osjećajima koji ga osposobljavaju da se otvori ljubavi prema bližnjemu. "Stoljećima neprekinutu struju mistike povezuje velik broj osobnosti čiji je život bio obilježen mističnim stavom. To su likovi formiranog, individualnog kova, ljudi kojima je bilo poklonjeno bogatstvo religioznog doživljaja koje se kao cjelina nikad nije moglo podvrgnuti formalnoj analizi. Mistiku ništa nije tako vrijedno kao čudesan događaj doživljen u ekstatičnom sjedinjenju."
Mistici su bili uvijek uvjereni da im mistično iskustvo pribavlja pouzdane spoznaje.Treba napomenuti da postoje opasnosti obmane. Stari su mistici utvrđivali kao kriterij je li neki doživljaj susreta imao kao posljedicu ljubav, blaženstvo, plemenitost, čišćenje ili pak nemir, razdor ili čak buđenje nagona. Svaki dodir čovjekova duha s božanskim Duhom mora izazvati duhovnu radost ili pak kajanje i stid. Postoje i vanjski kriteriji koji se ogledaju u ponašanju ljudi; je li ih neki doživljaj učinio npr. poniznim i spremnima da pomažu, ili nadmenim i bez ljubavi. Autor na kraju knjige razlaže i pojavu koja se nalazi u predvorju mistike, ali se smatra stanjem uznapredovalog poniranja ili čak utonuća koje već prodire u mistiku. To se iskustvo može nazvati "mističnom slutnjom", to je ono prvo iskustvo da smo "dodirnuti".
U kršćanskoj mistici stopljena je mistična iskustvena spoznaja s vjerskom spoznajom koja potječe od Objave. Na temelju postojećeg vjerskog znanja shvaćanje Božje nazočnosti postaje događajem osobnog susreta.
