Nadosobna dimenzija pjesme
Poslano: 13.06.2009 | admin
Ivan Golub: Hodočasnik/ Peregrino, Odgođena šutnja
Školska knjiga, Zagreb-Barcelona, 1999.
Piše: Davor Šalat
U zajedničkom izdanju Školske knjige i nakladničke kuće iz Barcelone Oikos-tau, objavljena je dvojezična zbirka pjesama Hodočasnik/Peregrino istaknutoga hrvatskoga književnika, teologa i povjesničara kulture Ivana Goluba. Ova se Golubova zbirka ponešto razlikuje od prethodnih jer uglavnom sadrži pjesme široko shvaćene duhovne tematike koje su uspjele ući u završnicu Međunarodnoga natječaja Fernando Rielo za neobjavljenu duhovnu poeziju, koji je održan 1996. godine u Madridu. Tako je taj natječaj velikim dijelom uvjetovao tematski obzor zbirke, kao i nastojanje da se pjesme ne objave samo na hrvatskom izvorniku, već i u španjolskim prepjevima čiji su autori Albertina García Corveras-Razum i Francisco Javier Juez Gálvez.
Ipak, zbirka Hodočasnik, prije nego li je neki sasvim novi izričaj Golubova stihovanja, zapravo je svojevrsna rekapitulacija glavnih sadržajno-izražajnih obilježja i poetičkih usmjerenja koja su se očitovala u njegovim dosadašnjim pjesmama i zbirkama. Takvu tvrdnju potkrepljuje i činjenica da spomenuta zbirka ne sadrži neke posve nove pjesme, već su u nju uvršteni dosad neobjavljeni tekstovi koji su napisani u različitim razdobljima, kao i desetak pjesama iz Golubovih zbirki Trag (1993.) i Oči (1995.).
Istodobno, svojom raznovrsnošću nova zbirka čini stanovit poetički pomak u odnosu na Golubovu latinsko-hrvatsku zbirku pjesama Ultima solitudo personae/Lice osame iz 1997. godine, koja sadrži u strukturalnom pogledu međusobno vrlo bliske pjesme u kojima su zanimljivi poetski učinci uglavnom postizani kombinacijom monumentalističkoga izraza nalik biblijskom (osobito njegovoj latinskoj inačici u Vulgati) i minijaturističke pjesničke forme, odnosno kombinacijom širokih i proročkih vizija i intimističkih ugođaja.
Zbirka Hodočasnik sastoji se, naime, od pjesama vrlo različitoga sadržaja, poetskoga tona i lirskih postupaka pa u njima jasno odjekuju pojedina razdoblja golubova poetskoga stvaralaštva ili, preciznije rečeno, raznoliki (no ipak razmjerno ustaljeni) poetski izričaji koji naizmjence dominiraju u njegovom pisanju. Tako u novoj zbirci zamjećujemo jasno profiliran tip pjesama u kojima prevladava povišen (ponekad gotovo patetičan, usrdan, svečan) ton i istaknuta uloga lirskog subjekta, u kojim se apelaciji, afektivnosti i opisivanju koriste (često gotovo doslovno preneseni) motivi, simboli, metafore i širi izričaji karakteristični za biblijsku starozavjetnu i novozavjetnu tradiciju. U takvim se pjesmama proširene egzistencijalne perspektive često tematiziraju tegobne ratne prilike, uvidi u dubinske slojeve vlastite ili tuđe egzistencije te molitve i zahtjevi Bogu koji, zaodjeveni u potresni stil biblijskih proroka, zadobivaju neku nadosobnu, kolektivnu i sveopću dimenziju.
Sasvim su drugačije intonirane Golubove pjesme (par excellence lirske) u kojima je narativnost pa i svaka diskurzivnost u sjeni čiste slikovitosti i zbijene misaonosti. U takvim se pak pjesmama najčešće uočavaju zakonitosti i ljepota pojedinih dijelova prirode i svemira te se u prirodnim procesima i ciklusima nenametljivo zapaža uređeni, skladni i ljepotni trag samoga Stvoritelja i njegove djelatne nazočnosti. Te su pjesme pravi biseri Golubova minijaturističkog umijeća da se s tek nekoliko riječi, vrlo često korištenih u poeziji, stvore neka originalna pjesnička značenja i ugođaji.
Također, valja nam spomenuti ne toliko neki zaokruženi tip pjesama, već stalnu Golubovu poetsku tendenciju da tematizira pojedinosti svakodnevnoga života, kao i da u pjesme unosi neke stvarnosne podatke, ljude i događaje. Takva bi se nastojanja mogla motriti u okviru širih težnji Ivana Goluba da poveže najveće s najmanjim, najopćenitije s najkonkretnijim, vidljivo s nevidljivim, označujuće s označenim, imaginacijsko sa stvarnosnim. Ukratko, težnji da se uoči dubok sklad i dobrota čitave stvarnosti te neka analogija i povezanost Stvoritelja i njegovih stvorenja, koje su se na poseban način istaknule Božjim utjelovljenjem.
Spomenuta tematsko-izražajna raznovrsnost pjesama u zbirci Hodočasnik također jasno pokazuje Golubovo vrlo široko shvaćanje duhovne poezije ne kao izravnog, programatskog, uskokonfesionalnog poetskog izričaja, već kao najšireg i najraznolikijeg doživljavanja i izražavanja svijeta koji ima svoj duhovni, odnosno svoj religiozni temelj, i čovjeka koji je kao slika božja zapravo povlašteni predmet duhovne lirike. U tom smislu nova zbirka, kao uostalom i cijelo stvaralaštvo Ivana Goluba, može biti svojevrstan putokaz s jedne strane hrvatskom pjesništvu kršćanskoga nadahnuća koje, da bi doista bilo pjesništvo, nužno mora (kao Golubovo) zadovoljiti estetske kriterije, te s druge strane hrvatskom pjesništvu koje se je (katkad i zbog neuvjerljivosti duhovne poezije) nastojalo posve odreći duhovne dimenzije, ali koje je na taj način počesto bitno osiromašilo svoju misaonu vrijednost.
Posebno pak treba istaknuti da zbog svoje tematsko - izražajne raznolikosti zbirka Hodočasnik ipak nije neki nepovezani zbir pjesama, već se u njezinoj koncepciji zapaža tematska i ugođajna rasporedba unutar koje se poetski oblikuju neke glavne egzistencijalne, kozmičke i religiozne protežnosti i napetosti. Tako se u spomenutoj zbirci poetski ispisuje cijeli jedan ciklus zemaljskoga, upravo ljudskoga, postojanja koje se doživljuje kao hodočasnički put od ograničenosti do punine, od čovjeka do Boga, od radosnoga, ali još nezreloga jutra i mladosti do blage i sazrele noći i starosti. Ivan Golub na taj je način, usprkos prigodnom natječajnom povodu za zbirku, uspio uobličiti jednu od svojih najcjelovitijih i najprodubljenijih poetskih knjiga koja svojim poetskim raznoglasjem, ali i jasnom zaokruženošću čini svojevrsnu panoramu čitavoga njegovog pjesništva, kao i jedan od njegovih estetski najvrednijih dosega.
