Nataša Nedeljković, Šira slika
Poslano: 01.08.2010 | admin
Piše: Ružica Filipović
Smještena u Delhiju kao lektorica hrvatskog jezika, autorica Nataša Nedeljković (rođena u Zagrebu 1968. godine, diplomirala i magistrirala kroatistiku) ovim djelom koje se opire žanrovskim odrednicama (nije zbirka putopisa, niti reportaža, niti eseja, iako tekstovi sadržavaju elemente svih tih žanrova) propituje svoj odnos prema Indiji pokušavajući kroz prizmu književno obrazovane zapadnjakinje upoznati čitatelja sa kulturološkim i duhovnim razlikama između zapadnjačkog i indijskog poimanja stvarnosti: "Indija me se dojmila i počela utiskivati u ove stranice čim sam stigla u Delhi, kao lektorica za hrvatski jezik, a nije prestala ni do danas."
Djelo je malo opsegom, ali cjelokupnim dojmom nadilazi svoj format. Naići ćemo na neizostavne temeljne pojmove indijske duhovnosti: iluziju, karmu duhovito i nenametljivo oslikane kroz prizore iz svakodnevnog života. Taj Mahal, scene ispred balkona stana u kojem autorica boravi, prizori iz hramova i raznih svetih mjesta...
Osobito su dojmljive fotografije Sajnekhali, delta Ganges, Zapadni Bengal i gata Dasaswamedh, Varanasi, Uttar pradesh (svi su tekstovi popraćeni fotografijama kojima je Nataša također autorica, ili fotografije tekstovima, teško je reći jer je i tekstu i fotografiji ostavljen jednak prostor: na lijevoj se stranici nalazi fotografija, a na desnoj tekst. Prizori iz svakodnevnog života odišu mirnoćom i skrivenom ljepotom.
Ples, za Indijce sastavni dio čovjekove i božanske prirode ("Nataraja, bog Shiva, sve u svemiru i stvara i uništava kroz ples") u autorici pobuđuje zaključak: "Indijski klasični ples daje tračak uvida u iluzornu prirodu svijeta - gledajući ga, može se dobiti okus onoga što mudraci dosižu tijekom desetljeća meditacije u pećinama Himalaje, baš kao što je tanka opna mjehurića od sapunice potrebna da načas uhvati svjetlost, kako bismo osvijestili njenu samorazumljivu ljepotu."
Neke životne navade Indijaca, poput nepridržavanja dogovora Europljanina mogu izludjeti, no samo dok se dublje ne zagledamo u prirodu takvog ponašanja u čijoj pozadini, međutim, stoji "nepoznavanje straha, i mir, i čistoća, i nevinost.."
U ponekim se tekstovima autorica služi postupkom kontrastiranja (Izvan sebe) ili neočekivanog poantiranja (Učitelji) ili duhovitog obrata (Pushkar, drugi put).
Poneki tekstovi podsjećaju na pjesme u prozi (postoji i jedan Haiku kojim je autorica zaustavila jutro u parku u Delhiju dok čita Rushdiea).
Prvi tekst, naslovljen Indija i ja završava lapidarnim zaključkom: "A to, da je svijet oko nas Iluzija, čiji su velovi istkani od vremena i prostora, u temelju je svjetonazora Indijaca. Nakon godinu i nešto života u Indiji, mogu reći da su i Kolumbo i Indijci u pravu. Indija je, najčešće, upravo tamo gdje mislim da nije."
Knjiga je predstavljena u sklopu manifestacije "Dani indijske kulture" koja se održala u Zagrebu od 21. 5. -29. 5. 2010. Promocija knjiga upriličena je u srijedu, 26. 5. u prostorijama KIC-a (Kulturno informativni centar), u Preradovićevoj 5, u Zagrebu. Jedan od predstavljača, prof. dr. Vinko Brešić, profesor na katedri za Noviju hrvatsku književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu svoje je stručno izlaganje završio otprilike ovim riječima: "Nakon čitanja ove knjige, zapitao sam se: Zbilja, kad sam ja to zadnji put gledao izlazak sunca?" Eto, to je ta knjiga, podsjetnik na ljepotu detalja svijeta koji nas okružuje.
Iz knjige "Šira slika"
Što je voda?
Voda je (i za Kolumba bila) put, zapravo onako pravi put, jer, koji god put svijest odabere, što rekao Freud (Notiz über den Wunderblock), nije utaban, i samo naš je.
Ganges je put vode, i evo priče s njegove obale, koja se stvarno dogodila:
U Varanasiju, pet gusaka odlučilo je prošetati po gatovima, kao što svi hodočasnici i turisti čine. Prvo sam ih čula, na izlazu iz rijeke čistile su perje i kao da su se ohrabrivale, daj, možemo mi to, idemo, hajde, sad kad smo već krenule nećemo odustati… Onda su izašle, i lijepo krenule, skoro pa nitko od šetača nije imao toliko samouvjerenosti i ponosa. I onda… Ganges se tek bio povukao poslije monsuna, ostavljajući kojih desetak metara skorene zemlje, koju su s betonske obale ispirali vodom koju su crpili iz rijeke.
Guske su naišle na takav umjetni potok, koji im je presjekao put, i u njihovoj dotad složnoj grupi nastao je kaos. Kamo sad? Dvije su preskočile vodu i nastavile hodati po gatu. Tri su krenule tim vodenim putem, dvije od njih su se vratile, a jedna nastavila.
Mogla bi ovo biti alegorija o pravom i krivom putu, ali nije. Prva misao koja mi je pala na pamet tada tamo bila je jedna situacija s poslijediplomskog studija. Pitao jedan kolega profesora Peterlića, da mu nije jasno, kamo zapravo ljudi na kraju filma Diskretni šarm buržoazije idu. Veli njemu A. Peterlić, kolega, pa kamo idu, pa nikamo.
gat Dasaswamedh, Varanasi, Uttar Pradesh
