Neriječ
Poslano: 27.10.2010 | admin
Piše: Davor Šalat
Riječ o kojoj želim pisati jest neriječ. Je li to uopće riječ ili je to negacija same riječi? Ipak, iako izriče negaciju, to je – već i samim svojim materijalnim označiteljem – itekako riječ, riječ kao i sve druge riječi. Problem je, međutim, u njezinoj semantičkoj usmjerenosti prema izražavanju, bolje rečeno naslućivanju nekog stanja koje ne bi imalo riječi, koje bi zapravo bilo nešto sasvim drugo od same riječi. Ta riječ – neriječ – tako istodobno očituje i moć i nemoć jezika.
Uistinu je spoznajno moćan onaj komunikacijski sustav koji može uprisutniti nešto što je sasvim drugačije od njega samog, nešto što bi u konačnici dovelo do njegova raspada i uminuća. No, možda je preuzetno vjerovati da jezik doista može prevariti samog sebe, da može zaći sebi iza leđa i uistinu govoriti o nečemu što je negacija samog govorenja. Jezik sam tako nam i ne može precizno odgovoriti na pitanje o čemu točno govori i što točno znači riječ neriječ.
Ako, međutim, utvrdimo granice jezika (može li on uopće i imati jasne granice?), kojeg ćemo se onda sredstva latiti u daljnjem iskanju misaonog - možda posve realnog, a neizrazivog - prostora onkraj riječi? Hoćemo li posegnuti za glazbom, slikom, za intuitivnim uvidima koji su često neuhvatljivi za ikoju jezičnu klopku? Ne postoji li, međutim, neko temeljno ljudsko nemirenje s inače uistinu vjerodostojnom, poznatom Wittgensteinovom konstatacijom da «o onome o čemu se ne može govoriti, valja šutjeti»? Šuti li, međutim, čovječanstvo o onome o čemu se ne može govoriti? Nije li samo postojanje raznovrsnih oblika doslovno i metaforički shvaćene «tamne tvari» prevelika kušnja za ljudski ipak urođeno «brbljavi» mozak, a da bi on – sebi protuprirodno – zamuknuo?
A taj «brbljavi» mozak, kako i sama ta sintagma kaže - uza sve poštovanje prema zvuku, slici i drugim oblicima neverbalnoga spoznavanja i izražavanja - umah posegne za riječju. Ponekad možda samo za tepanjem ili buncanjem, za pojedinim slovima ili hotimice pobrkanim riječima, ali počesto i za visokoartikuliranim diskursom s očuvanom rečeničnom i nadrečeničnom razinom. Netko bi mogao cinično, ali i dosta opravdano, primijetiti da što je neki tekst artikuliraniji, to više pretpostavlja i neki razmjerno domišljen i izraziv sustav mišljenja pa se time to više udaljava od onog neizrazivog – od, dakle, neriječi.
S druge je pak strane jasno da je jezik, kao istodobno instrument i izraz ljudske spoznaje, tijekom tisućljeća i stoljeća dijelove onoga nepoznatog neprestance spoznavao i izražavao, upravo verbalno uprisutnjivao. Time je i sama neriječ – ono što je bilo ili jest neizrazivo – postupno ipak postajala riječ, no, što je više bila uvlačena u jezik, kao da su sve više rasli razmjeri onoga što jezik tek treba posvojiti i onoga što nikad neće moći biti posvojeno. Stari je to spoznajni paradoks da što su širi horizonti, veće je i područje onkraj njih. Paradoks spoznaje tako biva i paradoks jezika i obrnuto.
No paradoks nije nešto što će zapriječiti pa počesto ni obeshrabriti ljudsko mišljenje jer je on, čini se, jedna od temeljnih struktura postojanja, što ne isključuje i povremenu mogućnost prevladavanja paradoksa. Zato i riječ neriječ, koja je svojevrsno utjelovljenje paradoksa, nipošto nije besmislena iako njezino puno semantičko prostiranje nikad i nećemo moći dokučiti. Ona nam je, u onom što od nje ipak možemo razabrati, upravo drugo ime za paradoks naše gotovo nagonske potrebe za osvajanjem nevidljivog i istodobnog udaljavanja od konačnog pronicanja tajne postojanja.
Neriječ se time neprestance bori za naša usta i jezik zajedno s riječju. Može se, dapače, reći da se nikad ne pojavljuju jedna bez druge, da su si međusobno gotovo jamac širenja i razvoja. Znači li to da se svaki put kad govorimo, i ne znajući, približujemo neriječi? Čini se, međutim, da nam na to pitanje same riječi, sam jezik, nikad ne mogu posve odgovoriti.
