O odnosu psihoterapije i duhovnosti
Poslano: 24.12.2009 | admin
Jörg Wienecke
prevela: Ljerka Jovanov
Empirijska istraživanja prof. dr. Wilfrieda Belchera i dr. Galuske o duhovnim krizama (glavno predavanje na ljetnim susretima „Würzburške škole kontemplacije (WSdK)“ 1999. objavio je časopis „Kontemplation 1./2000.“ U predavanju autor dokumentira proces društvenih promjena: ljudi u takvim krizama očekuju 68% pomoći od psihoterapeutskog liječenja, a samo u neznatnom dijelu od „svećenika, tj. duhovnih pratilaca“. U svojem referatu istražuje Jörg Wienecke odnos između psihoterapije i duhovnosti. SJH
Kako stoje stvari
Psihoterapija je sigurno reakcija na stanja duševnih patnji u kojem se traži više od samog objašnjavanja, informacija o određenim međuovisnostima. Čini se prije svega da se radi o modernoj disciplini koja je i sama osnovana na temeljima medicinskih predznanja. U osnovi postupak s duševnim rastom čovjeka i s time povezanim kriznim stanjima vrlo je star. Takva praksa potječe iz najstarijih epoha ljudske kulture. U njima su se vračevi brinuli o zdravlju članova svog plemena. Oduvijek je i u svećenikove dužnosti pripadala pratnja u duševnim poteškoćama. Gledamo li psihoterapiju kao pojam današnjice i govorimo li o brizi za čovjekovo duševno zdravlje - i tu je ona tisućljećima uvijek bila povezana sa svetim, numinoznim, što se, kad to logički želimo interpretirati, i ne može shvatiti. Svećenik je bio posrednik između svijeta ljudi i svijeta bogova. Čovjek se doživljavao sudbinski povezanim s nadsjetilnim i s posljedicama svog vlastitog razmišljanja i djelovanja. Utoliko je to njegovo područje stalno bilo i stvar religije. U odgovarajućim religioznim obredima slavili su se bogovi koje su ljudi magijom htjeli prizvati da im pruže zaštitu i pomoć. Na koji se način liječenje bolsenih tada počelo provoditi promjenom svijesti onih koji su tražili pomoć je već druga tema. U svakom slučaju u tim je stvarima postojala uska veza između religioznosti i liječenja. Pojmovi heil, Heilung i heilig imaju u njemačkom jeziku i isti korijen.
Fatalno razdvajanje
Naše vrijeme trpi zbog razdvajanja svetog od razumnog, vjere od znanja. Zbog toga moderne psihoterapeutske metode malo mogu pomoći u područjima prirodne religioznosti. One ili razjašnjavaju religiozna stanja i krize kao općenito patološke, ili traže za svoju praksu vlastitu religioznu sliku svijeta kao pozadinu na kojoj bi se onda moglo razjasniti ono što je prethodilo, a što se nije moglo smjestiti ni u koji obrazac terapeutske prakse. K tome moderna psihoterapija rabi specijalne stručne izraze pa određena nerazjašnjena duševna stanja označuje kao bolesti koje se po svojim simptomima čine sličnima onima koje su navedene i dijagnostički definirane. Učinak takvih posebnih, (u)lančanih odnosa između uzroka i posljedice čiji simptomi su, čini se, već utvrđeni, odnosno dijagnostički definirani, je razlog da se određena duševna stanja i patnje na taj način ne razumiju i ne mogu liječiti. Tako, racionalno interpretirani, oni ne egzistiraju u stvarnosti. Ono što se ne može objasniti, što se ne može smjestiti u sustav racionalnoga, to se smatra bolesnim ili jednostavno izvan discipline, ako je terapeut kojem dođemo dovoljno tolerantan da sam prizna svoje vlastite granice u poznavanju religioznoga.
Kako prevladati to razdvajanje
Tako stalno predstoji zadatak naučiti što više o prevladavanju ovog razdvajanja, kako s duhovne strane tako i s terapeutskih aspekata. Zato što tradicionalne religije zanemaruju stjecanje znanja o duši, o psihičkim procesima unutarnjeg razvoja s tim u vezi, pobožnost se u pravilu reducirala na samu ideologiju. Ovoj nedostaju momenti potrebnog individualnog iskustva u vezi s nekom odgovarajućom svijesti. Ne može se reći da su takvi nedostaci prisutni samo na jednoj strani, a na drugoj nisu. Nedostaci se mogu prepoznati kad čovjekovo postojanje dospije s onu stranu znanstvenih pravila. Na pitanje o čovjekovu identitetu, o njegovu zdravlju i njegovim krizama ne može se teoretski odgovoriti na zadovoljavajući način.
Duhovne tradicije
Mistika s kojom dolazimo u vezu u području višeslojne duhovnosti na jedan ili drugi način, ne poznaje nikakvih „terapija“, barem ne u smislu kako se one danas razumiju. Ipak, svaka ozbiljna meditativna vježba vodi čovjeka k tome da postane svjestan samoga sebe, posebne duhovne energije u sebi koja se ne može objektivirati i koja u njemu i kroza nj dobiva svoj oblik. To se događa po individualnom iskustvu kada se čovjek kontemplirajući prepusti takvom graničnom području postojanja. Probudi li se čovjekovo „ja“ koje je u dodiru s transcendentnim i postane li on svjestan jedinstva svega postojećega, uklanja se takoreći istovremeno temelj individualnih patnji i liječenje postaje moguće.
Smisao života
Nitko stvarno ne može živjeti bez individualnog smisla života. Pa i kad odbija svaku religiju, čovjek mora ipak tražiti odgovor na temelju svoje prirodne religioznosti u vezi s početkom, smislom i ciljem svoga života. Pa i kad odgovori imaju negativan karakter, proces neizbježno vodi u područje psihičkog, u kojem se na osnovu individualnih uvjerenja pojavljuju posljedice za duševno doživljavanje. Depresije, letargija i osjećanje apsolutnog besmisla imaju često svoj izvor u takvim negativnim reakcijama. U gubitku ozbiljne duhovnosti unutar religije leže i svi sljedeći gubici, jer u isključivo racionalnoj i dogmatskoj interpretaciji postojanja ne može se naći individualni smisao života. S druge strane u sekularnoj znanosti glasi premisa - to je skoro kao neka tiha ispovijest vjere - čovjek i sve što postoji nastalo je pukim slučajem. Učini li se to dogmom, a druge se mogućnosti isključe, tada osiromašuje i čovječji duh. Duševni konflikti nastaju onda kad bez odgovora ostaju pitanja osobnog identiteta i s time povezane individualne sudbine. Terapeutski se može - što odgovara materijalističkoj slici svijeta - traženje smisla života shvatiti kao izraz dječjeg straha od bespomoćnosti i kao nedostatak samokontrole. Prema tome slijedi da treba govoriti o ovisnostima i nezrelosti. Ali onome koji u muci traži dublji smisao, ne može se stvarno pomoći takvim procjenama, a da ga se dodatno ne optereti novim napetostima.
Glavni bi problem u toj situaciji trebao biti da ni psihoterapija ni tradicionalne religije momentalno nisu opremljene da bi čovjeku u potrazi za smislom života mogle pomoći na presudan način.
Odgovor mistike
Mistika na to odgovara: prvo, ne shvaća čovjek stvarnost takvom kakva ona jest, nego si stvara o njoj sliku, oblikuje je u sebi i živi u pravilu s takvim slikama, predodžbama i konstrukcijama svojih osjetila, dakle s iluzijama. Tek kad čovjek nauči istovremeno vidjeti pojavnu sliku stvari i energiju koja svemu što postoji daje lik i sve prožima, može istovremeno spoznati stvarnost takvom kakva jest. Za to treba razviti i svoju intuiciju.
Drugo: smisao osnova svega postojećega su izvan ljudske sposobnosti spoznavanja i racionalnog instrumentarija koji tome pripada. Zato je u smislu mistike jedna od glavnih čovjekovih zadaća razviti svoju svijest, proširiti je i produbiti. Tako ozbiljna duhovna vježba omogućuje da se posreduje taj smisao onome tko je upućen da se duhovno integrira i da se približi granicama svoje svijesti. Svijest i instanca koja promatra u nama uključuju za većinu ljudi sadržaje misli, sjećanja, principe. No, to dvoje treba razlikovati jedno od drugoga. Često se u našem načinu razmišljanja na to ne pazi, nego se ostaje u mislima na nekoj određenoj neizoštrenosti pojmova. O tome kako postupamo s mislima i idejama ili kako ih izvrćemo, o stupnju razumijevanja (uvida) s kojim su one povezane u našoj svijesti ovisi i naše postojanje i ljudski život. Ukoliko se, naravno, oblikuje ljudska stvarnost utoliko se shvaćaju misli i ideje i utoliko se stupanj razumijevanja povezuje s vlastitom sviješću. Zašute li sve misli, svi osjeti i sve predodžbe u tijeku kontemplativne vježbe, tada ostaje samo svijest sama. Tome odgovara i značajno pitanje koje „ja“, koja instanca u čovjeku u stvari opaža, a što biva opaženo? Pokuša li se ipak ova instanca koja promatra i opaža shvatiti neposredno, tada ona izmiče racionalnom zahvatu. Ona nije neki objekt koji se može shvatiti razumom.
Odatle se individualno pitanje o smislu u životu ne može jednostavno razjasniti samo interpretiranjem ili doktrinarnim razjašnjavanjem. Sve što daje smisao u vezi je s dušom, kao osnovom čovjekova bića, s njegovom prirodnom religioznošću ako nas odgovor na pitanje o vlastitom identitetu može smiriti i osloboditi. Duhovnost time dobiva svoje značenje za čovjekova duševna stanja jer ona uključuje naročit način spoznavanja i proširuje granice individualnog uvida u realnosti. Tako može biti veoma važno za neki terapeutski postupak nešto što se doduše ne može spojiti s apstraktnim znanstvenim sustavom i s odgovarajućom terminologijom, ali unatoč tomu ima odlučujuće značenje za onoga koji trati smisao i koristi njegovoj duševnoj dobrobiti. Na tom je mjestu potreban korak dalje u poznavanju građe u današnjem društvu da bi se ubuduće mogli prevladati problematični načini razmišljanja.
Poteškoće u posredovanju
Treba pritom uzeti u obzir i problem s jezikom. Naši se pojmovi pojavljuju u izvanjskim, vidljivim simbolima iz života. Zato se određeni događaji mogu izraziti jezikom samo u obliku koji se približava onome što opisujemo. Priopćavanju je zato postavljena određena granica jer stvarnost stalno prethodi govoru. Druga je spoznaja da govor sa svoje strane po svojim definicijama i apstraktnim pojmovima tek stvara neku stvarnost koje i ne bi bilo bez njega. Tako je govor istovremeno neke vrsti proces; opisujući ono što jest, on ne opaža cjelovito, nego na njega djeluje i mašta. Mi svojim sjetilima po njihovim funkcijama, svojim mislima i emocionalnom ustroju, određenim individualnim i kolektivnim predodžbama i načinom priopćavanja konstruiramo i nehotično neku određenu stvarnost s kojom moramo dalje živjeti i s kojom smo konačno sudbinski vezani.
Paradoksije
U našem mišljenju i opažanju imaju vrijeme, prostor i zakon uzroka i posljedica važno mjesto. Drugačije je s intuitivnim opažanjem. Ono daleko nadilazi takve uvjete, a njegova se osnova mišljenja promatra s nekog drugog gledišta koje ga relativizira. Tako uvijek dolazi do paradoksnih izjava koje se sa stanovišta logike čine besmislenima, ali koje se stvarnosti u području duhovnosti daleko više približavaju od racionalnih definicija. Kontemplacija dopušta da se iskusi neposrednost bitka i omogućuje neki drugi način „sadašnjosti“ i „opažanja“. To znači relativiziranje aristotelovske logike: sic et non, tertium non datur (da ili ne, trećeg nema). Iskustva mogu biti nelogična i besmislena, ali usprkos tome sadrže istinu.
Intuicija kao cilj
Drugi problem - kako dospjeti do mističnih iskustava jest prekoračenje granice vladajuće svijesti razvojem intuitivnog opažanja svega što postoji. Intuicija izmiče svakoj kontroli razuma. „Ono“ ne može biti spoznato što je sjetilima predočeno i utvrđeno. Čovjek može imati samo slutnju o onim energijama koje čine njegovo postojanje i njegova opažanja. Za ljude koji dovoljno dugo idu duhovnim putem nije međusobno razumijevanje jako teško. Ako oni međusobno komuniciraju, može se nekome tko stoji po strani sve činiti nepregledno, katkada potpuno nerazumljivo, ili će to što se tu govori zvučati gotovo spekulativno. Zato i jest šutnja u mistici od tolikog značenja. Može se suština čovjeka prepoznati po podudaranju njegova govora s mišljenjem i djelovanjem, po duhu koji ga nadahnjuje i po tome što je pritom značajno. Ovdje leži velika razlika između znanstveno racionalnog mišljenja po kojem se mjeri katkada važeći znanstveni pojam, po određenim pretpostavkama i zakonitostima. Latinska riječ „intueri“ znači „pogledati“, „promatrati“. Misli se na neposredno opažanje stvarnosti bez ikakve interpretacije ili vrednovanja, bez uporabe razuma. Intuitivno spoznavanje je direktno shvaćanje stvarnosti u smislu „pounutrenja“ „razumijevanja“ i „uviđanja“. Ovaj se način opažanja razlikuje jasno od racionalnog mišljenja jer se po mogućim slutnjama i uvidom u bit stvari mogu naći rješenja problema, u kojima se, ne uspoređujući ih, poseže za sjećanjima i dojmovima iz prijašnjeg životnog razdoblja koja su se zadržala u pamćenju. Ovaj način „uživljavanja“ u konkretnu situaciju u ovdje i sada je određeni izraz kreativnosti stvaralaštva i ima često sasvim spontani karakter.
Intuicija je vrIo stara duševna sposobnost koja može u čovjeku i zakržljati, pa se u razvoju pojedinca mora stalno iznova razvijati. O njoj često ovisi preživljavanje čovjekove vrste. Ta spoznaja kao plod slutnje istinskog bitka svoga postojećeg, često je čovječanstvu, s obzirom na njegovu samosvijest, puno više posredovala nego što je to bilo moguće čistim umovanjem. Utoliko je i pristup k stvarnosti religioznog i svetog u čovjeku obilježen najčišćim oznakama. To su uvijek bila vrata u sveobuhvatnu stvarnost.
Duševna pratnja je umijeće
Mistika polazi od iskustava i obraća se stvarnosti - bez isključivanja razuma (!) - u prvom redu intuitivno. Zato i jest duševna pratnja čovjeka pod vidom intuicije prije umijeće nego znanstvena disciplina. Biće nekog čovjeka ne može se samo tako shvatiti i odrediti razumom. Široka prostranstva osobnosti čine se često iracionalnima i osjećaji ih neusporedivo više označuju od zakona logike. Mišljenje se vraća na svoj izvor u kontemplativnoj vježbi i pratnji, a istovremeno se izoštruje jer onaj koji vježba ne zadovoljava se više samom apstrakcijom, nego traži ono što se zaključuje u stvarima i iza horizonata nama mogućeg spoznavanja. U drugim su vremenima zato govorili o ljudima koji neke stvari znaju zato što su ih vidjeli da su vidioci. Takvo „viđenje“ o kojem se pritom radi smatralo se intuitivnom spoznajom onoga što postoji.
Značenje kontemplacije za duševne procese
Najvažniji je moment u posvješćivanju čovjeka vježba pozornosti po kojoj se čovjek - pa i kada trpi - sve više i više identificira s onim dijelom samog sebe koji promatra i opaža svojim ja (selbst). On se sve više oslobađa u vježbi pozornosti od identifikacije sa svojim dotadašnjim predodžbama, s unutrašnjim slikama, osjećajima koji ga pritiskuju i mislima koje ga muče i razvija tako na posebno integrirajući način neku vrstu „samosvijesti“ koja mu daje snagu da djeluje i često dokončava svoje patnje.
Ipak, svaka duhovna vježba je u nekom odnosu s dotičnim kulturnim krugom iz kojeg proizlazi. Pritom područje u kojem živimo u kojem se nalazi onaj koji vježba (ili trpi) i njegovi religiozni korijeni igraju veliku ulogu. Utoliko se i ne može samo tako lako kopirati neka metoda kad se radi o duševnoj pratnji, nego se mora voditi računa o danim životnim uvjetima i svjetonazoru onoga koji vježba. Posljedice istog načina vježbanja su veoma različite i ovise o različitim kulturnim sredinama i oblicima, koji zavise o duševnoj pozadini i vrsti svjetonazora. Oni koji vježbaju trebaju sami sebe upoznati „očistiti svoje srce“, osloboditi se tijekom vremena od oholosti, umišljenosti, zabluda i svakog sebičnog ponašanja (pohlepe za materijalnim dobrima, taštine i častohleplja). To je vrlo teško. Može doći i do paničnih reakcija, do aktiviranja duboko sakrivenih strahova i kaotičnih situacija kod kojih se neprestano mijenjaju granice osobnog opažanja i vanjskih pojavnosti. Katkada se onaj koji vježba čini svojoj okolini u takvom stadiju razvoja doslovno „ludim“.
Koristi
Za duševno je vodstvo u duhovnom smislu razvoj osobnosti i intenziviranje religiozne svijesti nekog čovjeka od istog značenja kao i u psihoterapiji. K tome treba naučiti da religiozni kapaciteti ljudske duše koje imamo na raspolaganju i koji su često dugo stajali neuporabljeni nisu bez vrijednosti, nego su terapeutski uključeni u individualnim duševnim procesima razvoja. Obratno, duhovna vježba nikad nije slobodna od tih duševnih razvojnih stupnjeva i njenih mogućih tamnih strana. Kontemplativna vježba nema ništa zajedničko s bijegom od svijeta ili sentimentalnim osjećanjem. Zato je pri vođenju ili pratnji ljudi veoma važna i psihoterapeutska orijentacija i određene osnovne spoznaje u toj disciplini. Može se u psihoterapiji razviti bolje razumijevanje mistične tradicije kad se ona promatra pod vidom duševnog razvitka kao rani i iskušani oblik spoznavanja svega što postoji, makar i mnogo toga u početku izgledalo malo čudno.
