O sreći i smislu

Eagleton je jedan od najpoznatijih teoretičara književnosti na svijetu, poznat po glasovitoj Književnoj Teoriji iz 1983. U jednoj od svojih posljednjih knjiga u neomarksističkom stilu O teoriji i nakon nje razmišlja o poziciji kulture koja se suočava s velikim brojem "supkultura" karakterističnih za postmodernizam koji je, uostalom, upitan, naime, "ubio" ga je globalni kapitalizam.

U najnovijoj knjizi "Smisao života" odlučio se, iako svjestan da se time izlaže raznorodnim kritikama, pozabaviti ni manje ni više, smislom života. Zanimljivo je da se donedavno ni jedan teoretičar ne bi doveo u situaciju da se bavi nečim toliko "nepopularnim" kao što je smisao života, no Eagleton je poznat po svome buntovništvu i propitivanju autoriteta bilo koje vrste, pa tako i ovom knjigom izaziva poststrukturalističke, a zatim i postmodernističke teorije koje više niti ne pokušavaju razmišljati o ljudskom životu kao cjelini.

Knjigu započinje rečenicom: "Filozofi imaju iritantnu naviku da pitanja analiziraju umjesto da na njih odgovaraju. Naime, za mislioce smisao je više pitanje jezika nego objekta, odnosno smisao proizlazi iz toga kako govorimo o stvarima, a nije obilježje samih stvari."

Za razliku od filozofa, odgovor teologa na pitanje o smislu postojanja glasi Bog, no Eagleton se pita je li ljudski mozak uopće sposoban riješiti neka pitanja, među inim i pitanje smisla. Autor parafrazira Heideggera (Bitak i vrijeme) koji čovjeka prepoznaje kao jedinu "životinju" svjesnu tjeskobe, smrtnosti, nade, strepnje ili apsurda.

Međutim, priča o strahu češća je među umjetnicima i filozofima 20. stoljeća nego primjerice 12. stoljeća. Za srednjovjekovnog je čovjeka bitak vodio ka transcendenciji. Moderni čovjek više ne živi u uvjerenju da njegov život ima temelj, cilj i smisao. U postmodernoj se kulturi s nepovjerenjem gleda na široke perspektive i velike priče. Smisao više nije skriveni duhovni sadržaj zakopan ispod površine, ali ipak, nekakav smisao treba iskopati jer se ne otkriva spontano. Kad se malo bolje razmisli, postmoderni čovjek nije uopće pokopao Boga, nego mu je dao niz novih imena poput Prirode, Čovjeka, Razuma, Povijesti, Moći, Žudnje itd.

U prvim desetljećima 20. stoljeća, u klimi osporavanja gotovo svake tradicionalne vrijednosti, pojavila se kultura preispitivanja.

Doba modernog kapitalizma donijelo je način života posvećen moći, profitu i materijalnom opstanku, dok su vrijednosti ljudskog zajedništva i solidarnosti premještene na marginu. Glavna zadaća politike je upravljanje i manipulacija, a ne formiranje života u zajednici. Razum je i prečesto sveden na sebično kalkuliranje dok moral postaje privatna stvar pojedinaca. Kultura se sve više bavi zaokupljanjem pozornosti ljudi u slobodno vrijeme pretvarajući se u industriju ili granu proizvodnje, sve se više svodeći na društveni dekor.

Eagleton baš u tom otjecanju smisla iz javne sfere vidi razlog uspjeha različitih besmislica New Agea: "Duhovnost je postala ili tvrda kao kamen ili gnjecava. Pitanje o smislu života palo je u ruke gurua koji su mogli jamčiti zadovoljstvo, uz primjenu pravih tehnika u 12 koraka ili mjesec dana. Tako se i religija pretvorila u profitabilnu industriju."

Na ovom se mjestu Eagleton dodiruje s Ericom G. Wilsonom, profesorom engleske književnosti na sveučilištu Wake Forest u Winston Salemu u Sjevernoj Karolini i njegovom knjigom Protiv sreće, s tim da valja napomenuti kako pod pojmom sreće obojica autora podrazumijevaju specifičan, američki tip sreće o kojem govore Billy Graham i Norman Vincent Peale, poznati po propovijedanju tzv. "pozitivnih misli".

Wilson, dakle, nije protiv ushićenja nakon dugog razdoblja patnje ili blaženstva koja izvire iz života ljudi posvećenih ublažavanju tuđih patnji, on je protiv "jeftinog" zadovoljstva "srećkovića", ljudi koji, prema mišljenju autora, hodaju u stanju polusljepoće, žive život pun potiskivanja (jer kad vam je cilj da u svakom trenutku budete sretni nužno morate potiskivati neizbježnu tugu). Upornim ponavljanjem "dobro mi je", "dobro mi je" zatomljuje se melankolija, tuga i mrzovolja, no tako potisnuta, ona odlazi u podsvijest i svejedno se očituje u nekom vidu neurotičnog ponašanja. Ljutnja koju autor osjeća prema "goničima sreće" u dobroj mjeri proizlazi iz njegovih vlastitih pokušaja da postane jedan od srećkovića koje sada tako oštro žigoše. Upoznao je doktrinu sreće iz prve ruke.

U poglavlju Čovjek boli prepričava svoj pokušaj bijega iz tuge u vedrinu; iako se prihvatio jogginga, pokupovao hrpu knjiga na temu kako biti sretan, redovito se šišao i glačao odjeću, često govorio "super" "i sjajno", bavio se jogom (pa ostavio jogu i prešao na tai chi), na kraju je morao zaključiti da je nepopravljivo melankoličan. Na koncu, radije bira melankoliju nego da se podvrgne uzmicanju u klišeje kolektivnog. "Srećkovići" su zaluđeni do te mjere da cijelom svijetu nameću svoj imperijalni ego, svodeći različitost na istost. Ono što autora osobito ljuti njihovo je pretjerano samoljublje u kojem ima nešto što umrtvljuje dušu.

Protest protiv prisilne sreće nije potpuno nov. Godine 2001. prevedena je knjiga Pascala Brucknera Neprestana ushićenost, s podnaslovom Esej o prisilnoj sreći u kojoj je autor nastojao raskrinkati "novo kolektivno sredstvo za omamljivanje zapadnoga društva", a to je kult sreće. Opsjednutost srećom svoj vrhunac dostiže u drugoj polovici 20. stoljeća. Ona uvjetuje dva načina ponašanja: konformizam i zavist: ili se prilagođavamo onome u čemu uživa većina ili nas ispunjavaju zavišću oni izuzetni kojima je sreća bila sklona.

Buržoaski poredak, poredak osrednjosti, banalnosti, plitkoće i vulgarnosti osobito je pogodovao zaokupljenosti ovozemaljskom srećom. Sve se vrednuje onoliko koliko je ugodno ili neugodno. Od čovjeka se zahtjeva da bude ushićen, da što bolje iskoristi život tako da, ako u tome ne uspije, sam sebe muči i grize. Tako se geslo prosvjetiteljstva o pravu na sreću pretvorilo u prisilu, u dogmu.



Međutim, ostaje pitanje: "Kako se do sreće dolazi: dobiva li se iz pouzdanog izvora, zahtijeva li je se, može li je se naučiti, treba li nekoga oponašati da bismo postali sretni?" Još je Aristotel isticao vrijednosti koje su imale prednost pred srećom: slobodu, pravdu, ljubav, prijateljstvo. I Bruckner, poput Wilsona naglašava da nije protivnik sreće nego je protiv pretvaranja toga suptilnoga osjećaja u kolektivnu drogu koju bi svi morali uzimati bilo u kemijskom, bilo u duhovnom, psihološkom ili informatičkom obliku. Kad nas sreća dotakne, prema Bruckneru, doživljavamo je kao posljedicu milosti, a ne promišljenosti i posebnog nastojanja.

Težnja za srećom dio je ljudske prirode, no problem je u tome što je pojam sreće krajnje neodređen. Već spomenuti Aristotel pod srećom podrazumijeva blaženstvo koje je više stanje duše, ali takvo stanje koje predstavlja volju življenja u vrlini, a vrlina je ne samo misaoni stav nego praktični način života, društvena praksa.

Često se razlikuje užitak kao prolazan osjećaj od sreće kao trajnoga stanja. Ono što iritira i Wilsona i Eagletona i Brucknera je sladunjavo poimanje sreće po kojoj se, primjerice, pretvaramo da je slabost sramota, ne priznajemo ništa osim uspjeha i sustavno poričemo neugodne istine poput društvenog siromaštva, globalnog zatopljenja, uništavanja na stotine životinjskih i biljnih vrsta i slično. Čak štoviše, u tom poricanju Wilson vidi opasnost za čovjekovu inventivnost, kreativnost i svaki viši duhovni život jer se sustavno "satire" melankolija: "Pitamo se hoće li uz tolike antidepresive, jednoga dana slatka tuga postati stvar prošlosti. Pitamo se hoćemo li prerasti u društvo samozadovoljnog smješka. Lica ozarenih sladunjavošću paradirat ćemo pastelima trgovačkih polica. Zasljepljujući neon svijetlit će nam pute." U melankoliji vidi poziv za preuzimanjem osobne odgovornosti u ostvarenju autentičnog života. Ako se melankolične krize i trenuci potištenosti sustavno budu potiskivali, preostat će samo nastojanje za nepromjenjivošću, a u konačnici, opsesija takvom srećom postat će vrsta nesvjesne nekrofilije. U pohvalu melankoliji navodi primjere mnogih umjetnika: Keatsa, Melvillea, Blakea, Beethovena, Lennona... koji su svoja melankolična stanja pretočili u umjetnička djela. Za autora je rješenje u prihvaćanju svijeta onakvog kakav jest, podjednako radosnog kao i tužnog. Bitno je osloboditi se unaprijed definiranih matrica i odvažiti se kroz tugu i melankoliju ugledati svijet u njegovoj prolaznoj ljepoti. Melankolija je u konačnosti strah od smrti.

Iako nigdje ne spominje melankoliju kao otvaranje ka transcendenciji, čini se da u posljednjim rečenicama upućuje i na tu mogućnost neodoljivo nas podsjećajući na klasično Jaspersovo djelo Duhovna situacija vremena. U svom glasovitom djelu Jaspers upravo iz melankolije, iz nemoći što ju u čovjeku izazivaju granične situacije kao što su borba, slučaj, krivnja i smrt izvodi svoju, filozofski utemeljenu, vjeru u sveobuhvatno. On vjeruje da o sveobuhvatnosti svjedoči i velika tradicija ne samo mišljenja, nego i vjerovanja na Zapadu i Istoku od judaizma i kršćanstva do hinduizma, budizma i taoizma o čemu raspravlja u svom opsežnom djelu iz 1957. godine Veliki filozofi.

I za Eagletona blizina smrti intenzivira život, nalaže nam da uhvatimo trenutak, osvještava nam naš suodnos s drugima. Na kraju svoje knjige citira svetoga Pavla koji kaže kako umiremo svakog trenutka kako bi neprestano umiranje našeg ja postalo izvorom mreže uzajamnih usluga koje bi stvorile kontekst u kojem svako ja može napredovati.

Eagleton se čuva bilo kakve metafizike svoj stav ilustrirajući ulomkom iz evanđelja po Mateju po kojem treba dati hrane gladnome, vode žednome, dobrodošlicu neznancu... Po tome je pitanje smisla u najvećoj mjeri pitanje etike, a ne metafizike. Nema tu, po njemu, nikakvog religijskog glamura. Svjestan je da će vjernici u tome vidjeti previše ležernu verziju, no i za njih vrijedi isto pravilo, u božanskom životu sudjeluju samo ako žive na način opisan u Matejevu evanđelju.

No čini se da Eagleton ne nudi odgovor na ključno pitanje: kako čovjeku svojstvenu sebičnost pretvoriti u solidarnost? U trenutku kad se sve proglašava ideologijom, kad je sve tek relativno osim materijalnih interesa i ljudskih poriva, možemo li vjerovati samo u ljudski razum? Kao što i sam Eagleton na koncu svog eseja zaključuje, moderno doba je doba u kojem nema slaganja ni oko najvažnijih pitanja: "Naše stalne prepirke oko smisla života sigurno će se pokazati kao plodne i produktivne, ali u ovom svijetu gdje živimo preplavljeni opasnostima naš neuspjeh da nađemo zajednički smisao zabrinjavajući je koliko i poticajan."

Sve je, dakle, otvoreno, nema objektivnog, za sve ljude važećeg smisla jer bilo kakva propisanost, prema Eagletonu, sklizne u ideologiju.

Jaspers, međutim, vjeruje u objektivni smisao koji vrijedi za svakog čovjeka: on je u transcendenciji. Naime, svekolika čovjekova spoznaja je partikularna, čovjek je sam sebi nešto nedovršeno i nedovršivo. Bude li ozbiljan prema sebi, čovjek će u svijetu zahvatiti objektivnost koja mu se prikazuje kao nešto nevažno ili bi se mogao izgubiti u subjektivnosti. Jaspers, dakle, u transcendenciji vidi bitak što ga je u sebi svojstvenoj slobodi čovjek zamijenio sa samim sobom.

Novo u kolumni

• O dijalogu
• Vjerujem
• Opazke VIII
• Opazke VII
• Opazke VI

Najčitanije u kolumni

• Katolička crkva o kontracepciji i o pobačaju (6630)
• Seksualna zlouporaba žena u Katoličkoj crkvi (4351)
• Hipokrizija (4163)
• Žene u Katoličkoj crkvi (3912)
• OTVOREN GOVOR U CRKVI (3771)

Komentari u kolumnama

• Drinske mučenice - eutanazijom do vječnog života (1)
• Futuvvet (1)
• Božić ipak dolazi (1)
• Vedska književnost (2)
• Žene u Katoličkoj crkvi (1)