Paradoksalni jezik ljubavi

Rabar je, dakle, vjerodostojan jer ne samo da teorijski umuje o žuđenom integritetu čovjekove osobnosti i svih njegovih djelatnosti, već takav integritet doista i pospješuje svojim neobično svestranim stvaralaštvom u kojem se skladno prožimaju pjesništvo, pripovijedanje te eseji i kritike s područja književnosti, filozofije, teologije, religiologije, sociologije, povijesti, likovnosti, filma i televizije. Tako je primjerice nedavno - krajem prošle godine - objavio zbirku eseja pod naslovom Umjetnost i vjera, u kojoj lucidno i precizno govori na koji način sposobnost za umjetničko stvaranje i sposobnost za vjerovanje u Boga ili transcendentnu instancu nazvanu nekim drugim imenom supostoje - s međusobnom autonomijom, ali i prožimanjem - u istome čovjeku. Uz nesumnjivo dosegnutu univerzalnost, ti su eseji ujedno i Rabarov intelektualni i duhovni autoportret u kojem se jasno zrcali programatsko usmjerenje vlastitoga umjetničkog stvaralaštva. I doista, dovoljno je malo pozornije pročitati pjesme iz novoobjavljene zbirke Rabarovih pjesama pod naslovom Bratu Suncu kako bi se detektiralo da njihovi glavni poetički šavovi umnogome odgovaraju intelektualno-duhovnome svijetu koji se u spomenutim esejima očitovao na, dakako, znatno diskurzivniji i pojmovniji način.

No, da ne bismo pomislili kako je poezija našega autora tek neko suho ostvarivanje prethodećih joj teoretskih nacrta, valja posebno potcrtati da Rabar ni u teoriji umjetnost ne vidi kao kakvu racionalističku i redukcionističku djelatnost, već, naprotiv, smatra da je ona svojom nesvodivošću, proturječjima, ali i intuiranjem dubinskoga smisla zapravo najbliže životnoj punini koje je Bog ne samo stvoritelj, već i neprekidni jamac. Naš autor zato pledira i sam se upušta u svojevrstan duhovni skok u nepoznato, u kojem se i samome Bogu omogućuje maksimalna sloboda djelovanja i nadahnjivanja pojedinoga umjetnika u njegovu činu stvaranja. Tako se i kod Rabarove poezije vidi zanimljiva napetost između spontanosti i promišljenosti, sugestivne višeznačnosti i programatskijih stihova, snažnih metaforičkih preskoka i nedvosmislene konkluzivnosti.

Nadalje, cijela zbirka Pjesme bratu Suncu mogla bi se, pomalo oksimoronski, opisati kao uvijek nova i začudna varijacija na istu temu ili pak kao velika raznolikost koja izvire iz istoga korijena. Naime, premda jedna dubinska tema dominira cijelom zbirkom, njezina je konkretizacija najčešće vrlo svježa i neočekivana, čime Rabarova poezija uspješno izbjegava zamku tezičnosti, dociranja i monotonosti. Naš autor zapravo temeljne topose franjevačke duhovnosti u svojoj autentičnoj vjerskoj i pjesničkoj proživljenosti i kompetentnosti reaktualizira u svagda nemirnom i očuđujućem slogu suvremene poezije. Kada se u jednome eseju pita na koji bi način danas – u bitno drugačijem vremenu - pisao jedan prvorazredan i u svome vremenu izrazito moderan kršćanin i književnik kao što je bio Marko Marulić, onda Rabar pogađa bit i svoje, poezijom izražene, duhovnosti. Ta nam poezija, naime, odgovara na vrlo slično pitanje – na koji bi način danas Sveti Franjo Asiški napisao svoju Pjesmu bratu Suncu ili Pjesmu stvorova, kakva bi ona bila kad bi je se prepjevalo u suvremenu poeziju i suvremeni svijet.

U tome bi pak Rabarova temeljna smjernica bila prepoznavanje (možda teže nego u doba Svetog Franje) ljepote i dobrote Božjega stvaranja čak i u najtamnijim životnim realnostima, gledanje takvih realnosti na drugačiji, dobrotom deautomatiziran, način i duhovno pa i fizičko "vraćanje" cijeloga svijeta Bogu kao njegovom ishodištu i cilju. Naš pjesnik na taj način izbjegava jednostranost mnogih poezija kršćanskoga nadahnuća, koje, umjesto istinskoga suočavanja sa životom i njegove duhovne preobrazbe, nude sakralizirani eskapizam i klišejizirano "aranžiranje" vjerskoga i pjesničkog iskustva.

...

SUNCE

Ne prepoznajem te Sunce!

Lupam o tvoja vrata cijelu noć. Skidam se gol da me prepoznaš. Blatnjav sam i krvav.

Usprkos budnim čuvarima. Usprkos lukavim zmajevima na dovratnicima i bešćutnim stupovima što drže nebo. Usprkos vlastitom gnoju i zloći.

Odvojili su te, zakrabuljili, slatko opjevali, ubili su te noseći maske preko obraza, spalili vatrenim metlama obožavanja. Tvrde da si od snijega napravljen, brate. Tope snijeg i dokazuju te.

Našli su te na ulici, na raskrižju, u ludnici.

Bio si ružan i popljuvan. Tako sam te prepoznao.

...

Rabar tako i počinje knjigu pjesmom u kojoj Sunce prepoznaje tek kao "ružno i popljuvano", kao da hoće reći da se Krista ne može pronaći tek u nekoj sentimentalističkih koj pa i trijumfalističkoj pobožnosti ("Odvojili su te, zakrabuljili, slatko opjevali,/ ubili su te noseći maske preko obraza, spalili/ vatrenim metlama obožavanja"), već u onom najmanjem bratu – franjevački frater minor - koji je prezren od fizičkih i duhovnih mogućnika. Prepoznajući Krista kao dionika (naravno ne u moralnom smislu) i iskupitelja spomenutih tamnih realnosti, Rabar zapravo otvara put vlastitom lucidnom, kritičkom, ali i iskupljujućem pogledu na grozote svijeta ("Sestro vodo, prljana i zagađivana otpacima/ tvornica, golemim gradovima, potopljenim tankerima...// ...Uzalud ispireš naše gradove pune uglednih/ ljudi. Tko će ugled isprati s njih? Oprati sebične/ ruke?// Žalosna sestro kako te rasiplju uludo! Čujem te/ pod zemljom kako tečeš. Padaš posvuda s neba./ (Strašno rasipanje!)// A, potrebna je tek kap suze da iznova budemo čisti"). Naš autor u stilu franjevačke duhovnosti zapravo pažljivo osluškuje sve stvorenje (prirodu, svemir, životinje, čovjeka) koje, kako kaže Sveti Pavao, "zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima sve do sada".

U ciklusu pak pjesama, pomalo provokativno nazvanom Jarče Bože!, Rabar zapravo do paroksizma (često i ironično) očituje girardovski žrtveni mehanizam u kojem se beskonačno žrtvovanje drugoga radi lažnoga samospasenja ("Hitno trebamo naći krivca. Bez kažnjavanja/ krivca neće ponovno izići Sunce. Nebo će se/ opasno nakriviti.// Dajemo oglas u novine: traži se žrtveni jarac/... ...Kad se javi – rastrgamo ga. I pojedemo./ Ponovno smo nevini") može prekinuti tek kristovskom žrtvom samoga sebe za druge ("Došao je jarac koji je ponudio sebe umjesto/ drugih. Jarac koji lišće brsti. Tko ga pojede/ prestaje žderati sebe i ostale.// Sve se više hranimo lišćem. Sve je manje onih/ koji žderu druge. Opasna situacija. Klanje/ može izgubiti smisao").

...

6.

Jarac pokreće lanac događaja koji ga nužno dovodi do tragičnog svršetka.

Pun je snage karaktera i sudbine, dosljedan sebi. Zalaže se za istinu i pravdu, makar to plaća životom.

Jarac za jarcem, jedan za drugim kreću putem tragičnih nesporazuma. Put do pravde i istine popločan je kožama nebrojenih jaraca.

Hodamo, hodamo, s kože na kožu. Nikako da stignemo.

...

Takvi duhovno-egzistencijalni i misaoni obrati pogoduju Rabarovom poetskom stilu koji je bitno obilježen antitetičnošću, oksimoronima i paradoksima te smjelom i svježom asocijativnošću ("Umjesto propasti, preobražavamo se. Iznad/ vrhova planina otvaraju se golema vrata./ Ovce pasu oblake, jarci lete u nebo.// Svi se nudimo da da nas progutaju, nitko nas ne želi gutati. Obrat u srcu svijeta"). Naš autor takvim misaonim i izraznim obratima stvara neku produhovljenu lebdivu stvarnost koja, po svome religioznom nadahnuću i modernističkim postupcima, ima određene sličnosti s umjetničkim svjetovima, primjerice, Nikole Šopa i Marca Chagalla.

U trećem pak, i završnom, ciklusu zbirke Pjesme bratu Suncu pod naslovom Dani s Njofrom Rabar ispisuje suvremeni poetski časosolov (trideset i jedna pjesma - cijeli jedan mjesec s ponizno i prisno u Njofru šatrovački izokrenutim Franjom) u kojem se, duhom Svetoga Franje, posvećuje već gotovo pobješnjelo i ispražnjeno zemaljsko vrijeme. To se čini asketskim putem odricanja od svekolike stvorene stvarnosti kako bi se ta stvarnost ponovno, preobražena, zadobila u Bogu. Put je to radikalnoga neposjedovanja, neovisnosti od zamamnosti stvorenja i žudnje za uživanjem u stvorenome. Tek tako, bez posjedovnoga iskrivljavanja, čovjek zapravo i može naslutiti duboki smisao svake stvari i na plemeniti način osjetititi dobrotu i jedinstvo Božjega svijeta ("Najbolje je poći za Njofrom. Skinuti svijet sa/ sebe. Postati prosjak, bez ičega. Ponijeti/ Globus na dlanu kao zrno graha. Češljati/ zvijezde sestrice, Sunce i Mjesec obasuti/ Božjom blizinom").

U ovome ciklusu snažih pjesničkih kontrasta i naoko paradoksalnih izraza ("Ne prskaj previše riječi u buretu punom ogovaranja./ Pustinje su naglavce postavljene, zidari otišli/ u nebo.// Ne zanosi se svečanostima lajanja. Poštuj/ zgužvane riječi. Vjeruj.// Želiš li ostati ovdje, kreni naput") vrhunac dostiže Rabarova poetska tenzija koja ima gotovo nadrealistički kolorit. Ta tenzija svjedoči ujedno o umjetničkoj snazi, ali i svojevrsnoj duhovnoj točnosti u izražavanju, do krvi zaoštrene, drame Spasenja. U njoj pak ništa manje paradoksalne, a ipak posve istinite, ne zvuče ni brojne Isusove izreke koje svagda zadaju muku onim egzegetima što ne vode računa o tome da se žrtvena ljubav prema drugima u ovome svijetu često može izraziti samo naoko paradoksalnim jezikom. No, poezija je to oduvijek znala, a Josip Sanko Rabar, kao pravi pjesnik, uspio je – i u zbirci Pjesme bratu Suncu - poslušati njezin čisti i dubinski nagovor, zatiskujući pak uši za sirenske dozive banalnosti posve horizontalnog svijeta ili tek neke prepjevane teologije.

...

TRIDESET I PRVI DAN

Ne bih htio cvjetove modrih pogleda. (Konačni obračun.)

Ne bih htio dodire tamne i zrele. (Oštre pragove pribijene o oblake.)

Ovdje se prostor nepromišljeno rascvjetao iza svih ormara. Sunce ulazi u zidove. Nebo hrli u sobu. Planine se udružile u tajne saveze. Ljudi bježe u podrume.

Kriješ se u meni, Bože, Suncem koračaš i ostavljaš vrele tragove. Tamo je ovdje.

Opečen sam i pribijen. Iz mene izlazi Njofra i širi dlanove. Kad riječi umuknu, počinje krv.

...


Knjigu možete kupiti na stranici http://www.profil.hr/knjiga/pjesme-bratu-suncu/24071/

Novo u kolumni

• O dijalogu
• Vjerujem
• Opazke VIII
• Opazke VII
• Opazke VI

Najčitanije u kolumni

• Katolička crkva o kontracepciji i o pobačaju (6630)
• Seksualna zlouporaba žena u Katoličkoj crkvi (4351)
• Hipokrizija (4163)
• Žene u Katoličkoj crkvi (3912)
• OTVOREN GOVOR U CRKVI (3771)

Komentari u kolumnama

• Drinske mučenice - eutanazijom do vječnog života (1)
• Futuvvet (1)
• Božić ipak dolazi (1)
• Vedska književnost (2)
• Žene u Katoličkoj crkvi (1)