Poezija premošćivanja
Poslano: 08.09.2011 | admin
Jakša Fiamengo: Ovjera beskraja, Naklada Ljevak, Zagreb, 2005.
Piše: Davor Šalat
Kako u dosadašnjim, tako i u svojoj novoj zbirci pjesama Ovjera beskraja, Jakša Fiamengo ponavlja tipičnu situaciju svojega pjesničkog univerzuma koji je, uz mediteransku iskustvenost, određen i jasno ocrtanim filozofskoim pa i religijskim koordinatama. Naime, radi se o tome da njegova poezija u prvome redu nastaje u obzoru platonizma, koji pak u misaonoj primjeni na vidljivu stvarnost, tu stvarnost može interpretirati kao nešto negativno, vrlo udaljeno od idealnog svijeta ideja, ili nešto pozitivno, što u klici već sadrži dio onkrajnoga svjetla. Potonja interpretacija platonizma karakterističnija je primjerice za Plotina, kao i za pojedine patrističke i skolastičke kršćanske teologe i filozofe. Fiamengo također svijet ne doživljava kao turobno mjesto Platonove špilje, već prije, u obzoru filozofije Svetoga Bonaventure, kao poprište duhovnih, svjetlosnih tragova koje se nalaze u središtu svake stvari, pomoću kojih se čovjek penje prema vrhovnome Svjetlu. Zato naš pjesnik visoko vrednuje vidljivi svijet, ali mu je svaki predmet važan u prvome redu po tome u kojoj mjeri u njemu uspijeva gonetati i doživljavati duhovnu supstanciju.
Takvim gonetanjem duhovne srži Fiamengo se zapravo platonističkom anamnezom nastoji «vratiti» idealnoj svjetlosti, a «palom» svijetu ponovno otvoriti prostore duhovnoga svejedinstva. To je u biti put od platonističkoga dualizma do Plotinova monizma, napetost između nesavršenoga, prolaznog i raspadljivoga te idealnoga i vječnog. Otuda u Fiamengovoj poeziji i neprestano povišen, gotovo himničan ton, stalna lagana euforija i zapjenjenost jezika, kojima duh nadvladava ograničenost i dovodi se u ekstatično osjećanje svejedinstva. Stoga je to pjesništvo u isto vrijeme i statično i dinamično. Dinamika mu je uvjetovana stalnim nastojanjem da se pjesma od ograničenosti uspinje do idealnih protega, a statičnost se pojavljuje kao nužna posljedica neprekidna ponavljanja jednog te istog elevacijskog napora, jedne te iste polazne i dolazne točke.
Baš zbog tog ponavljanja jedne te iste poetske situacije, najčešće i istim izraznim sredstvima i postupcima, Fiamengova je poezija često bila tumačena kao neomaniristička pa i tautološka u svojem cjelovitom umjetničkom ustrojstvu, što se također odnosilo na, kako je ocjenjivano, njegovu jezičnu inflatornost. Kako se već moglo zaključiti, nama se ne čini kako je svrha Fiamengove bujice riječi nekakvo nastojanje da se čitatelja zadivi retorikom ili da se – davanjem prvenstva riječima nad stvarnošću - upozori na jezičnu narav našega kozmosa. Iako se - kolateralno - uistinu događaju i takvi učinci, bujnost i obilno naviranje Fiamengova pjesničkoga izraza zapravo ima karakter autentičnoga poetskog događanja u kojem se uprisutnjuje obilno naviranje samog života iz njegovog prvotnog i vrhovnog izvora. Zato poetski univerzum našega pjesnika upravo i jest – metonimijski rečeno – «ovjera beskraja», odnosno, s jedne strane, prelijevanje vječnosti preko cijele stvarnosti te, s druge strane, uprisutnjivanje te vječnosti, koje se uvijek nanovo događa u samom činu stvaranja pjesme i u njezinoj semantičkoj mreži.
«Beskraj» se pak u Fiamengovoj pjesmi «ovjerovljuje» prvenstveno putem glavnih simbola cjelokupnoga njegovog pjesništva: svjetlosti, mora, broda, otoka, zemlje. Te su riječi zapravo nositelji dvostrukosti Fiamengova pjesničkog svijeta: one s jedne strane evociraju sasvim konkretnu i tvarnu referenciju, a s druge su strane semantičke jezgre na kojima se, simbolizacijskim prijenosima, zasniva infrastruktura platonistički ocrtane poetske metafizike.
Oko tih se pak temeljnih simbola, upravo arhetipova spomenutoga pjesništva, pribiru cijeli značenjski grozdovi pa su čitavi poetski ciklusi zasićeni, primjerice, maritimnim krajolicima i nazivljem (latinsko jedro, ruža vjetrova, regata, jedrari, sidrište) ili inzularnim fenomenima i lokalitetima (Ogigia, Gospa od Škrpjela, kiša na otoku, suton na Elfitima, Komiža).
No, čini mi se kako, za razliku od mnogih zbirki zbog kojih je Fiamengo opravdano postao sinonim za pjesnika mora, u knjizi Ovjera beskraja najvažnije mjesto zauzima svjetlost kao, dakle, i simbol i oznaka za sasvim konkretan, fizički fenomen. Svjetlost je tako i višnji izvor svega postojećeg, i tvorbeni princip, ali i sama duhovna tvar koja neposredno stvara vidljiv svijet i neprestance prebiva u njegovoj srži. Dapače, velik dio Fiamengovih stihova u ovoj zbirci kao da svjedoči upravo tim povlaštenim trenucima kad svjetlost stvara same fizičke predmete («Samo nek prolazi svjetlost/ stara dobra pobožna/ i što više prolazi više ćemo biti u njoj/ nek je ima kamen i nek je u bilju u ulju u zraku/ u svemu cvjetnom/ u nišama izbočinama»).
Svjetlost, nadalje, kao sveopći princip vitaliteta i smislotvornosti, na nešto je složeniji, ali ništa manje zgusnut način utkana i u kulturalna naslojavanja. Fiamengo tako iščitava njezinu prisutnost u svemu što nam se u civilizacijskome smislu čini smislotvornim, kao što su, primjerice, ljepota i duhovnost antičkih, kršćanskih i suvremenih kulturnih spomenika, promišljenih urbanističkih mjera drevnih jezgri dalmatinskih, primorskih i istarskih gradova, mjesta drevne i suvremenije religiozne sakralnosti. U svemu tome pulsira svjetlost, a kad se ona u određenom sušenju života iz nekih predmeta povlači, oni – jecajima svoje prolaznosti i raspadanja – još više svjedoče o svojoj žudnji za svjetlošću i njezinoj presudnosti za svako postojanje.
Ništa manja nije ni uloga samoga jezika koji, u Fiamengovoj interpretaciji, nije ništa drugo nego spoznajno svjetlo samo, zapravo temeljna Božja i čovjekova svjetlost kojom je stvoren sav svijet (ivanovski «logos») i kojom se uvijek nanovo stvaraju novi jezični i spoznajni prostori. Zato se svojevrsna duhovna erotika stvaranja, karakteristična posebice za hrvatske sredozemne pjesnike, kod Fiamenga u jednakoj mjeri odnosi na samo stvaranje u izvanknjiževnoj i u književnoj zbilji, svjetlost i jezik su se, naime, do te mjeri isprepleli da svaka stvarnost postaje tekst, a svaki tekst postiže zbiljne učinke. Razne dihotomije (sadržaj/izraz, duh/materija, duhovna/tvarna svjetlost, zbilja/jezik, priroda/kultura), koje su svagda obilježavale Fiamengovu poeziju, u zbirci pjesama Ovjera beskraja integrirane su pa i nadvladane na dosad najskladniji način pa se čini da sve ono što je kod našega pjesnika pokatkad moglo zazvučati kao retorički neomanirizam, sada posve prirodan izraz autentičnog poetskog i spoznajnog iskustva uzdizanja od tvarnog do vječnog svjetla.
