Politička religija
Poslano: 24.09.2011 | admin
Piše: Ivan Šarčević
(Preuzeto iz Svjetlo riječi, broj 340/341, Sarajevo srpanj-kolovoz 2011.)
Ništa se u povijesti čovječanstva nije pokazalo izopačenije od političke religije, jer se njezina nasilnička mimikrija skriva u srcu religijskih institucija koje se smatraju vlasnicima nedodirljivog i svetog.
U višenacionalnoj komunističkoj Jugoslaviji, iznikloj iz ratnog vihora s rasističkim i nacionalističkim sukobima, sve su se razlike – posebno one nacionalne i religijske – držale pod strogom kontrolom. Religije su predstavljale dvostruku opasnost za komunistički režim. Prva je ležala u činjenici da su konfesionalne razlike, povijesno gledano, najviše pridonijele formiranju nacionalnog identiteta, a druga da su religije bile i sredstvom i razlogom krvavih međunacionalnih sukoba i ubijanja. Zato je Partija nadnacionalnom ideologijom "bratstva i jedinstva naroda i narodnosti" željela u jednoj državi primiriti i apsorbirati nacionalne (partikularne) razlike i istodobno obesnažiti religiju kao najvažniju kohezivnu snagu nacionalnoga.
Budno je pazila na sve religijske institucije i rad vjerskih službenika kako se ne bi dogodio povratak u prošlost. Iz sistema je proizlazilo da se prema svemu religijskom treba odnositi s nepovjerenjem pa i opresivno jer je religijsko po sebi, smatrali su partijski komesari, nešto krajnje reakcionarno i zaostalo, antirevolucionarno i antidržavno. Ako se tomu doda da su od srednjega vijeka, a osobito od prosvjetiteljstva, religijske institucije u sukobu sa sekularizacijom i modernim liberalizmom, s ljudskim slobodama i pravima, s pitanjem moći u društvu, biva još jasnije zašto su se suvremeni režimi, osobito države realnog socijalizma, borili protiv religije i religijske institucija i zašto su se ove u međusobnom sučeljavanju pretvarale u paralelne ili getoudruge, čak protudruštva.
Kad se komunizam raspadao u višenacionalnim državama, sloboda je prvenstveno smatrana nacionalnom i religijskom slobodom. U političkoj promjeni nacionalno i konfesionalno postali su utočištem onih koji su nacionalnu ili vjersku slobodu smatrali temeljnom slobodom čovjeka. No nacionalno i religijsko postali su i pribježištem raznovrsnih hulja i spletkaroša kojima su i patriotizam i religija postali sredstvom do političke i druge društvene moći. Stoga su u novim političkim strankama, gotovo bez iznimke nacionalnim, vođe i glavni agitatori najvećim dijelom postajali komunistički i religijski nacionalisti, a i oni koji su jedino s mimikrijom rodoljublja i vjerništva mogli sačuvati glavu od lustracije i javnih prozivki. (Većina njih je postala vjernicima/katolicima da bi bili Hrvati.)
Nove političke garniture obasule su religijske institucije i službenike zaslugama za herojstvo u obrani nacionalnoga i odmah ih upregle u projekt osvajanja vlasti i stvaranja novih nacionalnih država.
S druge strane, religiozni službenici počeli su se smatrati najzaslužnijima za rušenje komunizma i u novim konstelacijama počeli tražiti političke i ekonomske privilegije za povijesne zasluge. U trijumfalističkoj euforiji nosioci nacionalno-religioznih projekata preuzimaju funkciju nezaobilaznih političkih faktora u stvaranju i uređivanju novih nacionalnih država. Počinje politizacija religije i sakralizacija nacionalne politike, počinje kupovanje uzajamne lojalnosti. Tako se gotovo ništa u novim državama nije događalo bez religijskih predstavnika i njihova blagoslova. I velikosrpsko-crnogorska agresija i oni manji ali ništa manje krvavi ratovi, osobito između Hrvata i Bošnjaka, iako nisu religijski ratovi, i danas se velikim dijelom opravdavaju religioznim razlozima, osobito starim religijskim sjećanjima na prošlost stradanja. Viktimološkom mitomanijom staro se zlo drugoga napumpava do nepočinjenih grozota samo da bi se zanijekalo svoje zločine i da bi se grešna prošlost učitala nedužnim suvremenicima druge nacije i vjere i time opravdalo da s drugima jednom zasvagda treba raskrstiti. Ta stara zla su primjerice islamizacija, ratovi i robovanje pod Turcima, "nabijanje na kolac", pokrštavanja, logori, ekonomska izrabljivanja, razne kolonizacije i uopće teška vremena pod okupacijom protivničke religije. Nitko u viktimološkom zlopamćenju nije otišao tako daleko kao velikosrpstvo i njegovi podržavatelji iz Pravoslavne crkve.
Ni danas, dvadeset godina nakon pada u "nacionalne demokracije", ništa se bitno nije promijenilo – osim što se pojačala žrtvenička mitomanija. Religije su i dalje najotporniji i najjači kohezijski faktor nacionalnoga identiteta, glavni materijal za razne ideologije, osnovno sredstvo obrane protiv tobožnje biološke ugroženosti na rubnim susretištima različitih nacija i kultura. Religijska sjećanja na zlo drugih i dalje bujaju u obredima i simbolima. Te obrede i simbole podržava nacionalna teologija čije je središte žrtva i viktimizacija. Sav naš prostor i obitavanja i sjećanja postao je spomenički prostor vlastite žrtveničke memorije a skoro sva religijska vremena i svetkovine obilježene komemoracijama i martirološkim besjedama.
Nijedan politički skup ne prolazi bez religijskoga obreda, a gotovo nijedan religijski obred bez nacionalnih političara, nacionalnih simbola pa i nacionalističke estradizacije i profanizacije svetoga. Na komemoracijama svojim žrtvama nema spomena na vlastito zlo, nema poziva na odgovornost za budućnost novih generacija koje sa zlom prošlošću nemaju puno veze. Štoviše, vlastito se nasilje sakralizira prešućivanjem, odobravanjem ili čak heroizacijom; iz sjećanja, a i stvarno, brišu se tuđe žrtve i spomenici ili se dovode pod nazivnik "pravedne" osvete. Prošlim užasom i zločinima drugih pripitomljuje se prljava savjest za vlastite nedavne zločine. Mladi se odgajaju kao da su od rođenja samo nevine žrtve a oni drugi jedino krivci i stalna opasnost.
Nema granice između religioznoga i nacionalnoga, jedno se u drugo neosjetno pretapaju. Jedna od najvećih lukavosti nacionalnih politika ogleda se baš u tome da nacionalni identitet svodi jedino na religijski. S druge strane, jedna od najvećih lukavosti religioznih službenika, uz intelektualnu tupost, moralnu neodgovornost i vjerničko licemjerstvo ogleda se u tome što religijski identitet svode samo na zlopamćenje tuđeg zla, na svoje stradanje i žrtve. Jedini moj (naš) identitet jest onaj žrtvenički, u konačnici nepopravljiv, nenadoknadiv, neizlječiv. Jedini "njihov" identitet jest nasilje i nevjera, također nepromjenjiv. A u takvom kontekstu religije i njihove institucije žive od nemogućnosti reparacije, uskrsnuća iz žrtveničkog identiteta, od nemogućnosti opraštanja i nehtijenja obraćenja. Gotovo svi religijski skupovi, obredi i simboli postali se skloništa od mogućeg novog progona, tobožnji sigurni azil taocima prošlosti i neprežaljenim žrtvama. I sadašnjost i budućnost pretvorili su se u neoprostivu prošlost.
Dok su u komunizmu religijske institucije, izuzev rijetkih iznimki, izvana bile prisiljavane da budu protupolitika (i protudruštvo) na politički način, današnje su religijske institucije mahom postale političke utvrde vladajuće nacionalne ideologije ili stranke. Političkoj je religiji u oba sistema važnija prevlast u društvu – te odatle borba protiv vanjskih i još više unutarnjih neprijatelja – nego univerzalnost vlastite vjerničke poruke i potraga za životnim smislom čovjeka pojedinca.
Uz to, ničim politička religija ne manipulira toliko kao svetim tekstom. Većinom odbija svako pozivanje na tekst (na evanđelje), a ako ga koristi, koristi ga istrgnuto i parcijalno, ne poštujući cjelinu, ili fundamentalistički, da opravda svoj dnevno-politički interes mobilizacije ugroženoga puka. U hrvatskom političkom katolicizmu, primjerice, na to vrlo zorno ukazuju dvije biblijske žrtveničke metafore: egipatsko ropstvo i Isusov križni put. Dok je u komunizmu za Hrvate bila dominantna slika starozavjetnoga porobljenoga naroda u Egiptu pod nasilničkim "faraonskim" (titovskim) režimom, danas je osnovna martirološka slika "križni put" koji svoj vrhunac ima u Bleiburgu, jamama i političkim procesima. Njima se pridružuje i vojnička metafora "predziđa" koja se u svom mitološkom sljepilu okreće jednom protiv krivovjerja islama i terorističkih muslimana, a drugi put protiv liberalne i moralno izopačene Europe. Ni u jednom slučaju ne ide se dalje od doslovnoga (sinkronijskog) izjednačavanja hrvatskoga i židovskoga naroda, odnosno Isusova Puta križa i hrvatskoga križnoga puta, a kamoli da se granice i susretišta nacijâ, vjerâ i kulturâ pokušava razumjeti izvan konteksta sukoba i zlopamćenja – kao mogućnost obogaćivanja i plodnog prožimanja.
Politička religija živi od svojih neprijatelja. Zadnjih desetljeća su to komunizam, druga vjera i sekularni Zapad. Ne uviđa se da se velik broj nekadašnjih komunista-ateista pervertirao u nacionalističke protukomuniste koji su marksizam kao religiju zamijenili nacionalističkom religijom, klasnu borbu bojovnim patriotizmom, a klasne neprijatelje ljudima koji su za dijalog i toleranciju. Ne uviđa se da su mnogi u borbi protiv netolerantnih fundamentalista iz druge vjere zadobili još gore fundamentalističke crte. Ne uviđa se da su u borbi s neoliberalnim i sekularnim svijetom privredni kriminalci i duhovni opsjenari zavukli i premrežili sve pa i religijske institucije te ih ekonomski ili duhovno teroriziraju i ucjenjuju. Njima su, u konačnici, i nacionalno i religiozno samo sredstvo kulta bogu moći i novca.
Oni koji su u komunizmu bili više zanijekani i proganjani političari nego uvjereni vjernici, danas su postali komesari nacionalne i religijske isključivosti, trgovci svetinjama. U svakom slučaju, ništa se u povijesti čovječanstva nije pokazalo izopačenije od političke religije, jer se njezina nasilnička mimikrija skriva u srcu religijskih institucija koje se smatraju vlasnicima nedodirljivog i svetog.
