Proces duhovnog poniranja

Danas se u čovječanstvu razvila mistička svijest svijeta

Granice religija i nacija postoje; razlike između kultura i jezika ne možemo ukloniti. Razlike se moraju priznati i respektirati. Ali, u dubljim slojevima svijesti postoji kultura duhovnosti koja duboko povezuje ljude među sobom i preko granica njihovih zemalja. U tome u njoj možemo zamijetiti božanskog Duha. Duh ruši zidove među nama.

Da bismo protumačili ovaj znak vremena, bilo bi dobra spoznati razliku između duhovnosti i religije. Razmišljanje o toj razlici može nam pomoći u razumijevanju ove nadaleko raširene vjerske krize. Fenomen koji postoji u područjima svih religija je da se mnogi ljudi u postojećim oblicima religije ne osjećaju zadovoljeni. Tradicionalni govor teologije i simboli u izvođenju kulta ne govore im mnogo. Ljudi osjećaju da im vladajuće strukture zajednice vjernika nisu ni bliske niti ih oduševljavaju. Usprkos tome traže dublji konačni smisao života, traže vrijednosti koje jamče socijalno ophođenje, slobodu i kvalitetu. Traže prilaze k tišini koja im daje hranu i traže putove poniranja. Često vode ovi putovi preko granica vlastite religije prema pašnjacima (područjima) drugih religija. Učitelji i simboli drugih religija izazivaju određenu fascinaciju. Živimo u vremenu u kojem postoje intenzivni međureligiozni i međukulturalni susreti. Kao nikada prije.

Je li to prijetnja kršćanstvu? Ili, možemo li u tome posebno prepoznati susret s Božjim Duhom; Duh puše tamo gdje hoće! Jedno je jasno: mnogim tražiteljima nije u konačnici važna religija nego duhovnost, nije im važna tradicija, prošlost, nego iskustvo Boga u sadašnjosti.

Religija je izraz duhovnosti koji je prepun simbola

Duhovnost

Duhovnost je u stvarnom značenju riječi iskustvo Duha: obuzetost Duhom Božjim. Duhovnost je temelj osjećanja za apsolutno, za ono što sve nadilazi i prožima, za obuzetost svetim, božanskim. Duhovnost je univerzalno iskustvo spokojnosti, zaštićenosti u temelju bitka koje nas nosi i privlači kao krajnji životni cilj. Duhovnost daje pojedincu posljednji smisao, a društvima dublje uporište. Ona obilježuje svakodnevicu svih ljudi jer svatko želi da mu život ima smisla i radosti. Duh Božji djeluje u srcima svih ljudi i mijenja život svakog čovjeka. Svatko u sebi vidi trag ove prisutnosti Duha koji sve mijenja. Mnogi to ne bi željeli priznati, drugi to pak pokušavaju potisnuti. Ali dopustiti u sebi i oko sebe djelovanje božanskog Duha - o tome se u duhovnosti i radi. To je konačno milost, ali i zadaća. Milost daje unutarnju slobodu, radost; zadaća zahtijeva stalno obraćanje i disciplinu. Duhovnost je spoznaja ove milosti i sudjelovanje u toj zadaći. Duhovnost čini svakog samostalnim; usidrenim u svom istinskom biću.

Vjera je konkretan prilaz k duhovnosti. Vjera znači prepustiti se tom Duhu, dati mu prostora, otvoriti mu srce (credere = cor dare). Duhovnost je univerzalna zamjedba, vjera je konkretno iskustvo. Vjera je često povezanost s pojedinačnim simbolom ili događajem otkrića božanskoga.

Religija

Religije su duhovnosti izražene simbolima. Simbol je sredstvo preko kojeg vjera dobiva svoj oblik, kojim se izražava duhovnost. Različite dimenzije duhovnosti simbolima se (symballein = skupiti) spajaju, artikuliraju, integriraju. Simbol je jezik duhovnosti. Simbol otvara prilaz prema božanskom području i omogućuje nam da iskustvo Boga premjestimo u život. Postoje u osnovi četiri izraza u vezi sa simbolima: u engleskom označeni su oni sa četiri "c" što znači: creed, cult, code i community. (To su: vjerski sadržaji, obredne upute, etičke norme ponašanja i zajedničke strukture). Preko ta četiri simbola nalazi duhovnost - konkretno vjera - svoj izraz u religiji.

Religija je potrebna da bi se unutarnje duhovno iskustvo moglo razumjeti i podijeliti s drugima

Svaka religija koja je ušla u povijest ima ta četiri oblika izražavanja. Oni funkcioniraju kao četiri osnovna stupa koji drže uspravnom zgradu religije. Ljudi trebaju te elemente simbola da bi produbili vjeru, da bi je razjasnili i dalje predavali. Kao što čovjek treba neki konkretan jezik da bi svoje misli razjasnio i izrazio, i religija nam treba da bismo razumjeli unutarnje duhovno iskustvo i da bismo ga mogli drugima posredovati. Mi ljudi nismo nikakvi otoci; pripadamo univerzalnoj duhovnoj baštini. Iskustva ljudi koji su živjeli prije nas i išli duhovnim putovima, trebala bi nas nadahnjivati i pratiti. Spisi i simboli, tradicije i strukture religija su odatle neophodna pomoć na našem duhovnom putu.

No pristup k duhovnosti može se ostvariti i pomoću elemenata koji nisu religiozni. Danas se govori o kvazireligijama ili prirodnoj mistici. Ima veoma mnogo dubokih duhovnih spoznaja koje su nastale na temelju zauzimanja za pravednost, mirovnih pokreta i s1. Različiti oblici umjetnosti, pjesništva, mnogi socijalni projekti i pokreti za oslobođenjem proizlaze iz težnje i zauzimanja za ostvarenje sveukupnog dobra za sve ljude i sadrže duhovne perspektive.

Sekularna duhovnost u porastu je danas znak vremena

U njenim raznovrsnim oblicima možemo prepoznati djelovanje božanskog Duha: Duha koji puše gdje hoće. Duhovnost i religija su međusobno povezane kao što je skriveno korijenje u vezi s vidljivim granama stabla. Duhovnost je sadržaj religije; religija je obličje duhovnosti. Duhovnost je dubinska dimenzija religije; religija je govor duhovnosti. Duhovnost je kao skriveni izvor iz kojeg izviru religije kao rijeke. Religija bez duhovnosti ne može čovjeka promijeniti; duhovnost bez religije ne može povezati čovjeka s duhovnom baštinom.

Poniranje

Duhovnosti je potrebno prethodno razdoblje preobrazbe jer je ona doživotni proces. Duh Božji produbljuje ljudsku svijest tako da možemo dublje zamijetiti tko smo zapravo. Na ovom unutarnjem putu stalno se pitamo: Tko sam ja? Proroci s Himalaja, mudraci iz Kine, izraelski proroci, grčki filozofi, pustinjski oci kao i kršćanski mistici - ljudi-tražitelji svih krajeva i vremena postavljali su si isto pitanje: tko sam zapravo ja? Ne radi se zapravo o spoznaji sebe samoga, kao npr. kako se u životu snalazimo, nego o tome kakva je spoznaja o našem istinskom ja, što o sebi samom zaključuje u svom sržnom području svaki subjekt. Duhovni proces preobrazbe odvodi tražitelja od svog ega prema sebstvu, od površine prema spoznaji dubine svoje svijesti. Radi se ovdje o poniranju koje prolazi kroz tri područja: područje budne svijesti, podsvijesti i duhovne svijesti.

Budna svijest

To je područje svijesti u kojem se najčešće nalazimo od jutra do večeri. Zato se u Upanisadama označuje kao budna svijest (jagrit), (Brihadaranyaka Upanisad, 4.3,1-9). Ovdje je pozornost pet naših osjetila prije svega upravljena prema vani. Dojmove, koji se zamjećivanjem osjetila iz vanjskog svijeta slijevaju prema unutra, razum prerađuje i tumači.

Riječ razum (mens, mind, manah) mora se ovdje razumjeti u sveobuhvatnom smislu jer on sadrži sposobnosti shvaćanja, volje, osjećanja i odlučivanja, misli, osjećaje, fantazije, predodžbe, sudove i sjećanja koji postoje u tom području razumijevanja. Razum nas povezuje s vanjskim svijetom, ali i s unutarnjim životom ukoliko pokušamo razumjeti to što se odvija u nama. Razum može razumjeti nešto samo onda ako to može predočiti pomoću nekog predmeta (opredmetiti). Sve u nama i oko nas što nam je na dohvat, razum objektivira (čini objektom). Sve biva shvaćeno u odnosu ja-ti (ja-druga osoba) i ja-neki objekt (nešto drugo). Kad nešto želim razumjeti, tad ću to promatrati kao predmet, objekt. Ako samog sebe želim razumjeti, moram se učiniti objektom.

Čovjeku je potreban ovaj proces racionalnog analiziranja i emocionalnog poimanja da bi sebe i vanjski svijet razumio i sebi protumačio, svladao ga i promijenio. U ovom procesu nastaje ja-svijet. Ja se razvija u susretima sa ti/nešto. Svaki čovjek treba dobru ja-svijest da bi mogao hrabro i sigurno susresti druge.

Što se događa kad razum pokuša razumjeti božansku stvarnost. Od božanskoga (od Boga) se stvara objekt promatranja. Boga se gleda kao osobu kojoj se obraćamo i koju obožavamo. Bezimeni dobiva sada ime; Bezoblični počinje dobivati oblik.

Bez imena i oblika razum ne može sebi rastumačiti misterij Boga

Čovjek kao osobno biće treba ovaj oblik međuosobnog susreta. Čovjek, „ja“, treba iskustvo da mu netko govori i da ga prihvaća to božansko „ti“. Svaki čovjek, svako „ja“ treba iskustvo Božje ljubavi. Tek po tome „ti“ postat ću ja stvarno „Ja“! Ovaj princip vrijedi prije svega za duhovni život. Po susretu s Bogom ljubavi moguće je čovjeku osjećati da ga Bog prihvaća. Tako postaje sposobniji respektirati i druge ljude kao od Boga ljubljena bića: Ljubav zacjeljuje rane; Ljubav Božja mijenja naš slomljeni život u novi život.

Susret s tim osobnim Bogom dovodi do iskustva izlječenja

Svaka se religija trudi da ljudi steknu to iskustvo izlječenja. Za to postoje u svim religijama osnovni oblici međuosobnog susretanja s transcendencijom, s Apsolutnim, s Božanskim. Oni se u molitvenoj praksi izražavaju kao geste i obredi. Čovjek kao tjelesno biće treba takve oblike da bi po tijelu iskusio ljekovitu blizinu Božju. Čovjek kao društveno biće treba i takve trenutke međuosobnih susreta s drugim ljudima da bi s njima podijelio iskustvo izlječenja i da bi ga to obogatilo i pratilo. Takvi oblici dolaze iz kolektivnog iskustva neke religijske zajednice i time povezuju vjernike s duhovnom baštinom čovječanstva. Zato se i traže učitelji s Istoka koji nisu nikada zanemarili osnovne oblike molitve i pokreta (Bhagavad-gita, 18.5).

No tražitelj ne smije nikada zaostati u gornjem površinskom području. Budući da je božansko neshvatljiva tajna, treba gledati iza svih imena i oblika međuosobnih susreta i prepustiti se nadosobnom iskustvu.

Augustin opominje: „Ako poimaš (shvatiš, definiraš) što je Bog - onda to više nije Bog!“

Bog doista nije neka osoba o kojoj snagom razuma znamo da postoji pa ga možemo definirati. Možemo ga spoznati samo po Duhu koji „sve proniče pa i dubine Božje“ (1. Kor 2,10) Deus semper maior (Bog je uvijek više) - to je osnovna istina svih mistika u svim religijama. Misticizam je dubinska dimenzija duhovnosti.

Žena na Jakovljevu zdencu upitala je Isusa: „Gdje se treba klanjati Bogu: u Hramu židovskom u Jeruzalemu ili na svetom brdu samarijskom u Siharu?“ Isusov odgovor nije se vezivao ni uz jednu religiju, nego je proizlazio iz duhovnosti: „Ali dolazi čas - sada je! - kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini. Bog je duh i koji se u njemu klanjaju u duhu i istini treba da se klanjaju.“ (Iv 4,23-24). Ovo je jasan poziv prepustiti se dubljoj razini iskustva. Ovdje se međuosobni susret pretvara u nadosobno iskustvo. Ovdje se molitva produbljuje po kontemplaciji. To je dublje unutarnje zbivanje koje donosi Duh Božji.

Podsvijest

Unutarnji proces vodi tražitelja uskoro kroz tamna područja podsvijesti. To je hod kroz prašumu. Znamo da svim našim postupcima s ljudima i stvarima stalno upravljaju čimbenici nesvjesnoga. Oni se sastoje od slojeva podsvijesti koje nismo prepoznali. Moglo bi se govoriti o osobnoj i kolektivnoj podsvijesti. Osobna podsvijest je tijekom vlastitog životopisa prije svega oblikovana prema iskustvima koja smo stekli u prve dvije do tri godine života kao i u prenatalnoj fazi (razdobljem prije rođenja). U maternici osobne podsvijesti nalaze se sjećanja i naslijeđene osobine, neizražene misli i potisnuti osjećaji. U dubljim su slojevima kolektivne podsvijesti pohranjeni arhetipovi povijesti razvoja cijelog čovječanstva. Svi se ti elementi sada javljaju na višestruke načine u snovima.

U Upanisadama je to drugo područje označeno kao svijet snova (swapna). Sanskrtska riječ swapna (san) doslovno znači: obogatiti se (swam apnoti iti). Kroz snove dostižemo dublje slojeve svog sebstva (svoje biti). Slike iz snova pojašnjavaju to što se događa duboko u nama. Ne sanjam ja, moje sebstvo (moja bit) sanja! Nema zapravo više moga „ja“ kao subjekta, kad spavamo ili sanjamo. Tu smo mi u dubljem stanju svijesti.

U ovom području svijesti nastaju mitovi i bajke svih naroda. Zato ove arhaičke priče i arhetipske slike i djeluju posvuda tako fascinantno. One su u skladu s unutarnjim psihičkim strujama, iscjeljuju psihičke smetnje. Kultura koja potiskuje mitove, naginje tome da razvije agresivne načine ponašanja ili da potone u dubinu praznine i besmisla. Religija koja isključi svoje mitove, gubi snagu simbola koji mijenja svijet i djelotvornost govora koja čini to isto.

Mitovi i slike iz snova mogu biti i vrsta govora Božjeg. Duh koji stanuje u nama stalno nam progovara iz njih. Ako pripazimo na slike iz snova, doživjet ćemo unutarnje pokrete božanskog Duha. A kad mitove protumačimo, osjećamo kako nas mijenja prisustvo Duha u svim kulturama i religijama. Židovi, kršćani i muslimani veoma cijene priče koje govore o Božjoj objavi. Istočne religije kao hinduizam, taoizam i šintoizam imaju dubok osjećaj za govor mitova, a to je ujedno i važeći govor Božjeg samoobjavljivanja, tu govori Bog sam. Kad bi došlo do međusobnog susreta zamjedbenih struktura obiju hemisfera, bio bi to plodonosan proces gledom na budućnost čitavog čovječanstva. Povijesna svijest može preoblikovati društvo, senzibilitet za mitsko liječi pojedinca u njegovoj biti.

U mitovima i slikama iz snova može nam govoriti Bog

Put kroz prašumu podsvijesti mogao bi biti i zastrašujuće iskustvo. Ovdje smo suočeni sa sjenama iz psihe, s povredama iz prošlosti, uznemireni i opterećeni strahovima. Oni djeluju kao blokade na duhovnom putu prema unutra. Da bismo napredovali, preporučuju duhovni učitelji tri ljekovita sredstva:

1. Simboli pretvorbe. Pojmovi i misli čvrsto nas zadržavaju u području razuma. Simboli nas prate na nekom dubljem putu. Izabrani simboli postaju aktivnom maštom kao predmeti, pojmovi i tako se meditativno produbljuju. Sa simbolom se identificiramo i postajemo svjesni unutarnjih pokreta Duha. Može se npr. uzeti arhetipska slika stabla. Vježbenik se identificira (poistovjeti) s jednom granom drveta i doživljava tako vezu s deblom, korijenjem u zemlji i životvornom strujom sokova koji struje kroz njih. Na taj način, asimilirajućim postupkom sa simbolom drveta postaju različiti elementi podsvijesti nešto skladniji i tako se oslobađa i put prema unutra.

2. Molitva imena. Nitko nema hrabrosti sam prolaziti kroz prašumu. Povjeravamo se nekom iskusnom voditelju. Na unutarnjem putu poniranja se preporuča prepustiti se božanskom učitelju pomoću molitve imena. To je nadaleko raširena praksa u svim religijama. Hindusi upotrebljavaju formu kao: om, nama Sivaya (štujem Šivu), budisti ponavljaju: budham saranam gacchani (Buda mi je utočište) a muslimani izgovaraju 99 imena Alahovih. Često se sveto ime pobožno ponavlja pomoću molitvenog lanca (krunice, čisla). Ime koje izriču pojedini sadržaji je za molitelja sveto jer sadrži samo po sebi božansku energiju. Ponavljanje imena Božjeg izaziva ljekovite titraje u unutarnjem psihičkom području. Time se smetnje dijelom uklanjaju a strahovi prevladavaju. Božje ime liječi onoga koji meditira, ulijeva mu povjerenje i daje zaštićenost. Za kršćane je to ime Isus jer nam na našem putu daje osjetiti ljekovitu prisutnost Božju. Na putu kroz našu noć Isus ide pred nama i po svojoj patnji i predanju otvara nam put spasa (Hebr 5,8). Zato je za nas on božanski učitelj i unutarnji putokaz, prilaz k izvoru spasa i svitanje dana.

U njegovu svjetlu hodimo prema svjetlu. U pozornom ponavljanju imena Isusova on nas susreće ne kao povijesna osoba, izvana, nego kao spasitelj, iznutra, iz dubokih svijetlih božanskih slojeva bitka. On nas vodi od tame k svjetlu, od osamljenosti pune zebnje prema sjedinjenju s Bogom koje nas usrećuje (hesihija). Krist je Božja sadašnjost ovdje i sada: Bog s nama, Bog u nama. Preporučuje se ime Isus ponavljati svakim udahom i to unutarnjim ritmom tako da vježbenik može doživjeti duhovne titraje. U nekom milosnom trenutku probudit ćemo se za Kristovu svijest.

Krist je Božja sadašnjost: Bog s nama. Bog u nama

3. Mantra. Mantra nije riječ nego glas koji uspostavlja unutarnji sklad. Meditativnim ponavljanjem mantre nastaju ljekoviti titraji u dubljim slojevima podsvijesti. Polagano se mijenja način mišljenja koji sve konkretizira (sve pretvara u predmete) i postaje načinom mišljenja koji sve zamjedbe dovodi u ispravno stanje. Izraz mantra znači: ono čime razum biva transcendiran (prelazi granice iskustva i osjetilnog opažanja). Obično učenik na Istoku dobiva svoju osobnu mantru od nekog iskusnog učitelja. Prije svega sve su mantre nastale od pramantre glasa OM. On se razvija iz tri glasovna elementa A, U i M. A je najstariji, prvi glas čovjekov. U je srednji glas i M posljednji glas pri mumljanju. Oni označuju početak, sredinu i kraj svega. Odatle se AUM (izgovara kao OM) glasovni simbol za sve što prodire, sve obuhvaća, za sve što je cijelo, potpuno, za božansko (Prasna Upanisad 5.5). Meditativnim ponavljanje mantre OM dolazi se u sklad s božanskim titrajima u dubljim slojevima svijesti. Osjeća se poniranje od svijesti pri budnom stanju (A) preko podsvijesti kroz (U) u duhovnu svijest (M).

Duhovna svijest

Dublje od podsvijesti leži područje koje možemo nazvati duhovnom sviješću. To je područje intuitivnog zamjećivanja, transcendentnog iskustva, mistične jedinstvene svijesti. Ovdje se nalazi čovjek na granici svojeg egzistencijalnog bitka i doživljava unutarnji poziv otvoriti se neograničenim horizontima esencijalnog bitka. Ovdje se budi osjećaj za nedohvatljivu tajnu božanskoga. Ovdje duša osjeća upućenost na Apsolutno, ovdje saznaje ljudski duh svoju temeljnu usmjerenost prema božanskom duhu. Ovdje se susreću duhovni putovi svih religija.

Upanišade opisuju to stanje kao duboki san (sushupti) u kojem sve slike bivaju transcendirane. Pristup k ovom mističnom području omogućen je intuitivnom sposobnošću zamjećivanja. Na Istoku se taj unutarnji organ gledanja nutrine zove buddhi. Na Zapadu postoje izrazi kao apex mentis, scintilla animae, treće oko i iskrica duše. To je unutarnje svjetlo koje osvjetljuje unutarnji prostor; unutarnje oko kojim se gleda unutra (Lk 11,34-36); vrata kroz koja se ulazi u nutrinu srca (Mundaka Upanisad, 2.2.1). No ovo svjetlo svijetli samo ako je osvijetljeno božanskim svjetlom, ovo oko može otvoriti samo Duh Božji, ova vrata se otvaraju samo iznutra. Discipliniranim vježbanjem i askezom koja oslobađa može čovjek doći do tih vrata; tamo mora čekati! Ne samo istočni učitelji nego i kršćanski mistici naglašavaju ulogu milosti Božje. U razgovoru između čovjeka bogotražitelja i Boga koji nosi čovjeka u svom zagrljaju u Bhagavad-giti osnovna se čežnja čovjekova artikulira kao: „Gospodine, htio bih te vidjeti.“ Odgovor dolazi od Boga koji prebiva u nama: „Svojim prirodnim očima ne možeš me vidjeti; podijelit ću ti božansko oko: Sad me pogledaj!“ (11.3,8)

Još dublje od područja nesvjesnog leži drugo područje,
... ovdje se susreću
duhovni putovi
svih religija.
Snagom toga milosnoga gleda se prema unutra u sržno sakralno područje bitka. Univerzalni simbol za taj božanski prostor je srce. Što se vidi u njemu? Prvo - ali i posljednje - mora se reći: ne vidim ništa! Radi se ovdje o iskustvu koje se ne da opisati. Svaki pokušaj izraziti se imenom ili oblicima ostaje bez uspjeha. Spoznaja da se o tome ništa ne zna je najdublja mudrost. Ali ne radi se ovdje o agnosticizmu, nego o pravoj mističnoj pogođenosti neshvatljivom božanskom tajnom. Ne radi se o nekom nihilizmu, nego o iskustvu neizmjerne dinamike božanskog života.

Budistički izraz sunya - često prevođen kao praznina - u stvari znači dinamika transcendencije. (Korijen riječi swi = ekspandirati, transcendirati se) U Vedanti hinduizma govore učitelji o punini bitka (poorna). Kršćanska zamjedba je trojstvo s dinamičnim međusobnim prožimanjem (perihoreza). U svim duhovnim školama postoji osnovni uvid: temelj bitka nije nešto statično, nego stvarnost koja samu sebe i sebe izlijeva. Bog je duh (Iv 4,24) str.12. Iskustvom ove unutarbožanstvene dinamike - koja se zapravo može označiti kao ljubav - spoznaje se što je njen istinski bitak: spoznajem svoj bitak u Božjem bitku i Božji bitak u svojemu (atmani atmanam atmana pasyati, Upanišade). To nije način mišljenja koji sve supstantivira (predočuje kao predmet) nego produbljeno (proćućeno) iskustvo sjedinjenja.

Ovdje se božansko ne susreće kao 'ti' nego kao svoj vlastiti bitak, ne kao objekt nego kao subjekt. To je iskustvo jedinstva svega što jest. „Tko upozna brahmana sam postaje brahman“ (brahmavid brahmaiva bhavati, Mandukya Upanisad, 3.2.7). „Tko Boga prepoznaje, božanskim postaje“ (quisque Deum intelligit, Deus fit, Toma Akvinski).

Takvim okom, milošću prosvijetljenim, sve se promatra: vidi se Boga u svemu i sve u Bogu, prepoznaju se titraji božanskoga bitka u cjelokupnom kozmosu. U ovom iskustvu univerzalne teofanije (bogoobjavljenja) susreću se svi duhovni putovi. Ovaj pogled na svijet čini ljude prije svega milosrdnima. U radostima i patnjama svih bića doživljava se prisutnost Božja. U stvarateljskom otvaranju rascvatnji ljudskog duha, kao i u evoluciji u prirodi, spoznaje se dinamika božanskoga. Onda će zauzimanje za pravednost, mir i očuvanje svega stvorenja postati su-djelovanje s Božjim duhom koji 'sve čini novo'. Sve sekularno dobiva sakralni smisao. U srcima materije osjete se titraji duha. Tijelo postaje hram Duha, zemlja je tijelo Božje, svijet postaje prostor božanskoga. Utjelovljenje Riječi na čemu je sazidana kršćanska duhovnost je potvrda ovog pogleda na svijet koji sve integrira.

Snagom milosnog svjetla
gleda se u nutrinu,
u sakralno područje
jezgre bitka.

Isusov put

Ovom shemom triju područja svijesti pokušat ćemo označiti unutarnji Isusov put. Isus je živio s jasnom svijesti svoga poslanja. Često je rekao: Otac me šalje (Iv 5,36-38; 7,28-29). Znao je da ima božansko podrijetlo (Iv 13,3) i ispunjava božansku zadaću (Iv 5,36). Tko je taj Bog koga zove Ocem (abba)? Je li to neka patrijarhalna spodoba koja kraljuje negdje na nebu?

U Ivanovu se evanđelju slikovitim jezikom mistika pokušava pojasniti unutarnja spoznaja Isusova. Isus je doživio najdublje jedinstvo s Božanskim u svom srcu („Ja i Otac jedno smo“, Iv 10,30). Osjećao je božanske izvore spasa koji su se u njemu otvorili. U svojem se poniranju spustio do intuitivnog područja zamjedbi buddhija i spoznao tko je on zapravo („... no ako i sudim, sud je moj istinit jer nisam sam nego - ja i onaj koji me posla“, „Onaj koji me posla sa mnom je i ne ostavi me sama ...“, Iv 8,16,29). Kao što deblo nekog stabla govori preko korijena, govorio je Isus: („…a Isus je znao da mu je Otac sve predao u ruke i da je od Boga izišao...“, „...jer sam od Boga izišao i došao; nisam od sebe došao, nego me on posla“, „...izišao sam od Oca i došao na ovaj svijet...“, I v 13,3; 8,42; 16,28). Svoj život dobivam od Oca (Iv 6,57).

Otac je praizvor života, ima život u sebi i dao je Sinu život koji ima u sebi (Iv, 5,26).
Otac koji me je poslao je u meni (Iv 8,29) / Ja sam u Ocu i Otac je u meni (Iv 14,10,20).
Otac i ja jedno smo (Iv 10,30).

Ovaj slikoviti govor pojašnjava da je Bog, kojeg Isus naziva Ocem, temelj i dubina njegova bića. Kao što se skriveni korijen otvara i oblikuje u stablo tako se Otac daje Sinu. Kao što stablo stalno raste iz korijena i po korijenu živi, tako živi i Sin iz Oca i po Ocu. S ovom božanskom, sviješću o Samom sebi mogao je Isus reći: Tko mene vidi, vidi Oca. Tko mene sluša, sluša Oca (Iv 14,9-10,24; 12,49) Stablo je zapravo sin, dijete korijena, a Duh je kao sok stabla. Iz korijena, Oca, preko Sina slijeva se Duh kao voda životvorna. (Iv 7,39) Snagom Duha rađa Otac Sina, a po Duhu ostaje Sin jedno s Ocem. Otac, Sin i Duh su jedno po esenciji, biti (homousios), a ipak različiti po egzistenciji (ekstasis): postoji neizmjerna dinamika života i ljubavi u božanskome.

U svome je srcu Isus doživio najdublje jedinstvo s božanskim

Rani crkveni oci rabili su ovaj slikoviti govor da bi rastumačili tajnu Trojstva: „Bog je izrekao Riječ kao što je korijen donio izdanke, kao što izvor stvara vodenu struju, kao što sunce stvara zraku svjetla. Svi ovi oblici izražavanja su zapravo izlijevanje bića iz onoga sto je njegov izvor. Jer izdanak je dijete korijena i struja je dijete izvora i zraka svjetla je dijete sunca. Svaki praizvor je materinsko tlo, a sve što postoji rođeno je iz nekog izvora. To još više vrijedi za Riječ, što je zapravo ime za Sina, koje je dobio u pravom smislu i ima ga od početka.“ (Tertulijan, Adv. Praxean, 4) „Otac je korijen Sinov“ (Ambrozije, ML.16,642). „Sin je rođen iz izvora koji se zove (koji je) Otac“ (Origen, Komentari Ivanovu evanđelju 3,5). Isus je doživljavao Oca kao preegzistenciju svoga bitka, kao stvarni subjekt njegova djelovanja i tako iskusio najdublje jedinstvo bitka s Ocem.

Kao što je Isus iskustvo božanskoga
stekao
kao preegzistenciju svoga bitka i
doživio kao
korijen i izvor,
tako bismo i mi trebali
iskusiti u sebi prisutnost Božju

Theosis

Isus je želio nama - koji smo pošli njegovim putem - saopćiti svoje iskustvo. On je želio da mi sudjelujemo u njegovu iskustvu i dublje spoznamo što smo zapravo. Zato je rekao: "Kao što je živi Otac poslao mene tako ja šaljem vas (Iv 17,18). Kao što ja živim po Ocu, tako ćete vi živjeti po meni (Iv 6,57). Kako ja u Ocu ostajem i Otac ostaje u meni, tako sam i u vama, a vi ste u meni (Iv 15,10; 17,21). Kao što smo Otac i ja jedno, tako i vi budite jedno u nama u savršenom jedinstvu (Iv 17,23)." Ta riječ poistovjećivanja (kathos) koja se stalno ponavlja upućuje nas da je vjera u Isusa Krista postala milosno imanje udjela u njegovu iskustvu jedinstva koje vodi k božanskom temelju.

Kao kršćani ne možemo u duhovnom životu zanemariti Isusov put. Kao što je Isus to božansko, preteću svog bitka, doživljavao kao korijen i izvor, tako i mi moramo u sebi imati iskustvo Božje prisutnosti. Bog je stvarni subjekt našeg bića. Kao grane rastemo mi iz korijena - temelja Očeva, po Sinu, a u životnoj struji Duha. Naš život neće procvjetati pred Bogom nego u Bogu (unutar božanskoga procesa). Duhovni život ostvaruje se u Kristu: Krist je ljekovita sadašnjost božanskoga u nama. „U njemu živimo, mičemo se i jesmo“ (Djela 17,28).

To je mistično iskustvo koje vjera u Krista budi u nama. U dubini ovog iskustva Pavao povika: „Ne živim više ja, Krist živi u meni“ (Gal 2,20).

Jedna struja sokova oživljuje korijen i stablo i sve grane; jedan Duh ispunja naš život božanskom energijama. Tako „bivamo ispunjeni čitavom puninom“ (Ef 3,19). Kao grane što ih obnavljaju životni sokovi i nas stalno mijenja Duh Božji i preobražava u božanski život. Tako su kršćanski mistici govorili o oboženju, pobožanstvenjenju čovjeka (theosis, deifikacija).

„Theosis znači po milosti imati udio u onome što se nalazi u Božjoj naravi“ (Ivan Damašćanski, Exp. Fidei, 88,18). „Bog je postao čovjekom da bi čovjek postao Bogom“ (Augustin, PL.38, 1997). „Riječ postade čovjekom da bi čovjek mogao postati božanskim“ (Atanazije, PG,23 192). U Isusu je Bog postao čovjekom da bi u nama probudio sakrivenu dimenziju božanstvenosti. Na Isusu prepoznajemo što smo zapravo i za kakvu dubinu iskustava smo pozvani. Snagom mističkog poniranja produbljivanjem vjerovanja smijemo mi sami sebi radosno reći: Ja sam grana božanskog stabla (Iv 15,5); Ja sam dio božanskog tijela (Rim 1.2,5); Ja sam struja iz božanskog vrela (Iv 7,38); Ja sam sin / kćer Božja, baštinik Božji i subaštinik Kristov (Rim 8,14-17); Ja sam iskrica Božja (Učitelj Eckhart); Ja sam kaplja božanskog mora (Terezija Avilska; Ja sam plamen božanskog ognja (Ivan od Križa).

Ovakve slike predaju nama kršćanima golemi osjećaj vlastite vrijednosti i duboku samosvijest. Vjera nam daje radost života. Vjera nam daje hrabrost reći budućnosti da. Vjera produbljuje našu svijest time što spoznajemo da smo i mi božanski. Kad u poniranju dođemo do te spoznaje, uvidjet ćemo da se na pravom duhovnom putu svih religija, u ovoj mističnoj svijesti o Bogu, susreću putovi svih re1igija. Konačno radi se o iskustvu istog Duha u srcima svih ljudi koji djeluje i pretvara život svakog čovjeka u božanski život. Tako gledajući postajemo mi svi suhodočasnici, sestre i braća.


P. Sebastian Painadath DI, rođen 1942., voditelj Ašrama Sameeksha - centra za indijsku duhovnost - u Kaladyu (Indija). Indijski isusovac je traženi voditelj duhovnih vježbi i učitelj meditacije.

Novo u kolumni

• O dijalogu
• Vjerujem
• Opazke VIII
• Opazke VII
• Opazke VI

Najčitanije u kolumni

• Katolička crkva o kontracepciji i o pobačaju (6630)
• Seksualna zlouporaba žena u Katoličkoj crkvi (4351)
• Hipokrizija (4163)
• Žene u Katoličkoj crkvi (3912)
• OTVOREN GOVOR U CRKVI (3771)

Komentari u kolumnama

• Drinske mučenice - eutanazijom do vječnog života (1)
• Futuvvet (1)
• Božić ipak dolazi (1)
• Vedska književnost (2)
• Žene u Katoličkoj crkvi (1)