Razigrani spokoj

Već samim prividnim značenjsko-sadržajnim kontrastom na relaciji naslov – tekst kod čitatelja je, nedvojbeno, moguća dvojba: Dvojba vezana uz eventualnu nedopustivu pretencioznost naslova zbirke neopravdanu (ili, pak, nedovoljno opravdanu)sadržajem koji je, nije teško uočiti, daleko od pretencioznoga, brzo će nestati uvidom u autorski naznačenu poveznicu božanske svemoći i njenoga eksplicitnoga očitovanja u malim, uglavnom umjerenim bićima, stvarima i pojavama. Svagdan je, bez daljnjega, čak i na bazi sitnica koje ga sačinjavaju dovoljno velik da ujedno postane i stigmatičan i/ili da se, kod mišljenošću izrazito obdarene jedinke, očituje, najčešće, kao intelektualna stigma – kao virtualno antitijelo koje, ponekad, čak i pretjerano reagira na virus stereotipnosti uzrokujući tako intelektualno-emocionalnu, ali i nedvojbeno psihofizičko-egzistencijalnu autoimunu bolest koja dovodi do autodestruktivne autorske geste ili, pak, do onih krajnjih eksplikata tragičnih (u napasti sam reći i tragikomičnih) razmjera.

Već prva pjesma dane rukopisne cjeline (valja istaknuti kako zbirka nema istaknute podcjeline čime je, na semantostilističkoj i na grafostilističkoj razini, ostvareno svojevrsno pojačanje značenjske razine naslovne sintagme s, dakako, naročitim naglaskom na svagdan)razotkriva nam što naslovom, što sadržajem, tendenciju autorskoga nimalo tendencioznoga navođenja na nepretenciozne, ali upravo nepobitne eksplikate elementarnih vrijednosti koji, dogmatski rečeno, čine tu toliko sveznačajnu jednotu. Pjesmom Lakoća postojanja Babić, naime, daje poveznicu na ono što u daljnjim fazama rukopisa slijedi – transferirajući predodžbu velikoga u pojam istoga (koliko god to nespretno zvučalo), podižući ljudsko na razinu nebeskoga metaforičkim spuštanjem Neba na Zemlju, detektirajući Svemir kao integrativni dio svakoga od nas barem u onoj mjeri u kojoj je svatko od nas integrativni dio Svemira. Vidljivom je, dakle, autorska svijest o nemogućnosti egzistecije (makar i transcendentalne, dakako, kroz perceptivnu prizmu strogo ograničene ljudske svijesti) lišene kategorija baziranih, znano je, na dualizmu.

Dakako, vođen ovdje već spomenutom sviješću o dualističkoj naravi čovjeku spoznatljive egzistencije, Babić nije mogao ne dotaći se jednoga od najreprezentativnijih dualizama u sklopu svih onih dualizama koji su na umjetničkoj, filozofskoj te prirodoslovnoj razini nebrojeno puta analizirani. Naravno, pritom nije za zamjeriti – linearnom, a svjesnom biću kao što je čovjek, naprosto je nemogućim iz promišljanja o postojanju, prema spomenutoj dualističkoj danosti, eliminirati promišljanje o nepostojanju. Međutim, ovdje je uočiti zanos duhovne poezije kojim je realizirana, što je kod Babića osobito impresivno, postmodernistički detektirana ravnopravnost duha i tijela, a čime je postavljen vrlo neugodan kontragard ideji o tijelu kao sluzi duha, a samim tim i, što neorenesansno, što esteticistički, o makar dvodimenzionalnosti one ljudske osobitosti, koliko česte toliko rijetke, koju običavamo zvati ljepotom.

Fantastičnost ogledanja iznimnoga gotovo beziznimno jednostavnim naslovnim nizom ogleda se, iznimno, i u brojnim naslovima pjesničkih tekstova koji slijede (Nos, Pogled, Ljutnja, Krajolik, Vrt, Suton 1, Suton 2 itd.). Naglasiti je, međutim, kako Babić ne propušta povremenim naslovnim upadicama začiniti inače iznimno skladnu cjelinu ne toliko, u odnosu na kontekst, skladnim naslovima, ali upravo u mjeri potrebnoj da dojam sklada ne bi bio narušen (zadovoljenje estetskoga kriterija), a da pritom dođe do realizacije poetički ne samo podnošljive, već i dobrodošle provokacije (zadovoljenje čovjekove, koliko graditeljske, toliko i rušilačke prirode).

Pritom je od osobite važnosti spomenuti tekst naslovljen vrlo domišljatim naslovom – Tečno kiselo govno grizodušja. Dani tekst ne samo da svojim naslovom odudara od onoga što bismo, u danom slučaju, pomalo egzibicionistički nazvali uobičajenim, već je i čitavom svojom sadržajnom pojavom nedvojbeno dosljedno nedosljedan.

Osobito je istaknuti i mjesta, subjektivno primijećeno, izuzetne estetske uspjelosti. Takva mjesta sugeriraju narativni pjesnički izričaj kao onaj kojemu, sudeći po omjeru narativnih i nenarativnih tekstova, Babić, nažalost, ne teži. Ili, možda, i ne nažalost – možda je posrijedi svjesno doziranje autorske iznadprosječnosti s ciljem lišavanja mogućnosti čitateljskoga zasićenja autorski iznadprosječnim. To nipošto ne znači da je većina zbirke prosjek, već da su dani punktovi, u odnosu na estetski iznadprosječnu cjelinu iznadprosječni, što sugerira njihovu u potpunosti nedvojbenu te po svakom pitanju realiziranu izvanrednost. Takvo je opažanje naročito vezati uz tekst naslovljen Mjesto molitve.
Spomen Raymonda Carvera u navedenom je tekstu moguće tretirati kao katalizator blic-transformacija lirskoga u narativno tkivo, premda je tragove narativnosti lako uočiti u brojnim Babićevim tekstovima dane zbirke. Međutim, usudim se reći kako ni na jednom drugom mjestu u ovoj knjizi narativna poezija ne dolazi u prvi plan kao u tekstu navedenom u cijelosti. Ujedno, koliko god s moje strane to zvučalo sebično subjektivno, ni na jednom drugom mjestu u knjizi nije moguće govoriti o estetskom uspjehu u mjeri u kojoj je govoriti neposredno nakon čitanja spomenutoga teksta. Drugim riječima, ukoliko nije suviše diletantski za danu prigodu počastiti se sintagmom estetski orgazam, ovdje bih se poslužio otprilike takvom sintagmom – izrazom koji oslikava mjeru u kojoj je autorska ekspresija izazvala onu čitateljevu što, dopustivo je, nije kanonskoga predznaka.

Nije zgorega, kao svojevrsnu posebnost navesti i tekst Sv. Franjo u Rami, postmodernističko-religijski (kanonsko potencijalno blasfemični tekst) pisan po uzoru na ritmičko-retoričku prozu viđenu, kada je hrvatska književnost u pitanju, još u tekstu drage nam krasotice Bašćanske ploče, a koji, pak, stilistički verificiranom kanonu suprostavlja značenjsko-sadržajnu, ali i postmodernistički već posve konvencionalnu nekonvencionalnost koja, srećom, niti najmanje ne narušava kvalitetu vrhunskoga teksta, a što po tko zna koji put potvrđuje kako eventualna iscrpljenost svega pismovnoga ne znači manju mogućnost kvalitetne produkcije (o čijoj poraznoj čestotnosti možemo razgovarati tek kroz prizmu odnosa financijske nadmoći komercijalnoga nad kvalitativno reprezentativnim sadržajima). Od ovdje dobrodošlih narativno-poetskih ispada (koji formom gdjegdje naginju i pjesmi u prozi) tek je nešto slabijom, eventualno, pjesma Dimenzija nade, ali opet u spominjanom kontekstu – gdje izvanredno nazivamo izvanrednim u odnosu na izvanredan kontekst.

Značajno je i zapažanje Davora Šalata u pogovoru knjige. Šalat tako, između ostaloga, kaže: Kod Babića se, zapravo, većina stvari događa negdje između, kako na makroplanu (cjeline knjige), tako i na mikroplanu (pojedine pjesme). Stanje Između je Babiću urođeno, imanentno njegovom pjesničkom postojanju. O stanju koji je Šalat prozvao stanjem Između govoriti je, dakako, kao o autorsko-stvaralačkoj pozicioniranosti između dva pola one kategorije koje se sam autor svojim stvaralaštvom dotiče, a o čemu je ovdje već bilo riječi. Dao sam si i tu slobodu složiti se sa Šalatom koji će reći kako Babić ne igra na jednu te istu kartu, odnosno kako nije podlegao stilskom automatizmu, mada nerijetko nisam načistu što se to u suvremenoj umjetnosti može smatrati provjerenim, a što ne. U takvim se situacijama uvijek sjetim Milanjine opaske koje se, svojevremeno, dotakao i Branko Maleš – Sve je to poluprecizno i sve se to može reći i drugačije.

Zaključno, udruga Jutro poezije ljubitelje je poezije počastila još jednim iznimnim naslovom koji karakterizira permanentna stilska osjetljivost, vidljivo zanatsko umijeće, ali i emocionalni predznak koji danom tekstu pridaje danas ne toliko čestu, samim tim i vrlo izazovnu neoromantičarsku notu na tragu osjećajne pričljivosti pjesnika čija je pojavnost bila rubna te kao takva lišena važećih poetičkih pravila igre.

Novo u kolumni

• O dijalogu
• Vjerujem
• Opazke VIII
• Opazke VII
• Opazke VI

Najčitanije u kolumni

• Katolička crkva o kontracepciji i o pobačaju (6630)
• Seksualna zlouporaba žena u Katoličkoj crkvi (4351)
• Hipokrizija (4163)
• Žene u Katoličkoj crkvi (3912)
• OTVOREN GOVOR U CRKVI (3771)

Komentari u kolumnama

• Drinske mučenice - eutanazijom do vječnog života (1)
• Futuvvet (1)
• Božić ipak dolazi (1)
• Vedska književnost (2)
• Žene u Katoličkoj crkvi (1)