Rob Riemen: Plemstvo duha, zaboravljeni ideal
Poslano: 21.05.2011 | admin
Priredila: Ružica Filipović
TIMpress, Zagreb, 2010
Prevela s nizozemskog Snježana Cimić
Autor Rob Riemen, esejist i kulturalni filozof, utemeljitelj i direktor Instituta Nexus koji okuplja istaknute intelektualce iz cijeloga svijeta, svojom knjigom "Plemstvo duha" poziva intelektualnu elitu da se založi za klasične humanističke vrijednosti sadržane u poticanju razvoja ljudskoga duha, u neprestanoj potrazi za istinom, u hrabrosti da i sami budemo mudri. Time se suprotstavlja postmodernizmu i moralnom relativizmu. Na temelju dojmljivih razgovora i priča Riemen se poziva na Sokrata, Spinozu, Nietzschea, Thomasa Manna i druge velikane uma kako bi nas upozorio da je plemstvo duha danas potisnuto na marginu ili čak zaboravljeno. Dužnost je intelektualaca, prema Riemanu, održanje svijesti o Dobru.
Baruh de Spinoza je imao dvadeset i četiri godina kada je odlučio svoj život posvetiti traganju za istinom. Radikalno je prekinuo s mentalitetom trgovačkog staleža iz kojeg potječe i odlučio se za život u askezi. Spinoza u Etici obrazlaže svoj uvid o prirodi slobode koja nije ništa drugo nego poziv za ljudskim dostojanstvom. Čovjekom ne smiju zavladati užici, bogatstvo, častoljublje, moć i strah: Pa premda se put za koji sam pokazao da tome vodi čini preteškim, ipak ga se može naći. Dakako da ono što se rijetko nalazi mora biti vrlo teško. Jer da je spas pri ruci i da ga se može naći bez velikog truda, kako bi bilo moguće da ga svi zanemaruju? Nego, koliko je sve izvrsno teško toliko je i rijetko.
Ovu je slobodu Goethe smatrao jedinim istinskim plemstvom, plemstvom duha. Thomas Mann je potkraj života napisao niz eseja koje je sakupio pod naslovom Plemstvo duha. Šesnaest eseja o problemu humanosti. Pisao je o knjigama duhovnih velikana: Shopenhauera, Nietzschea, Tolstoja, Fontanea, Lessinga, Cervantesa, Freuda i iznad svih Goethea. Knjiga je objavljena 1945. godine. Otada se gotovo nigdje ili jedva gdje može pročitati naslov koji bi u sebi sadržavao pojam plemstva duha. U našem je društvu i našem vremenu taj naziv neprikladan, a sam ideal ismijan, ironiziran ili čak zaboravljen.
Filozof Rieman J. S. Mill u knjizi O slobodi (On Liberty) upozorava suvremenike: "Stanite, promislite! Znate li vi kuda idete? Gledajte - duša pogiba!"
Ljudska sreća je metafizičko i religiozno pitanje, a ne društveni problem. Politički način razmišljanja ne može riješiti pitanje ljudske sreće. Pri tom je osobna etika značajnija od društvenih institucija. Bez tog moralnog temelja ne može postojati demokracija kao ni slobodan svijet. Život mora biti potraga za istinom, ljepotom, dobrotom i ljubavlju. To je umijeće očovječenja, njegovanja ljudske duše.
Svjedoci smo uspjeha materijalnog razvitka, ali i sve veće vulgarnosti, licemjerja i manjka solidarnosti među ljudima. Takvom se stanju čovjek ne može suprotstaviti samo političkim sredstvima. Plemstvo duha mora obuhvaćati više od šesnaestostoljetnog ideala znanja.
Činjenice su dobre za učenjake, no pjesnici svojim pisanjem zornije dohvaćaju istinu! Tamo gdje nestaje istine i slobode, nestaje i civilizacija. Nastavimo li slijediti suvremene promicatelje sumnjivih vrijednosti, nestat će zanimanja za unutarnji rast. Religiju danas zamjenjuje učenje o "Prosperitetu, Razumu, Sreći".
Relativiziranje vrijednosti započinje onesposobljavanjem ljudskog bića za nadilaženje njegove animalne prirode, čak štoviše, animalni ideal postaje idol: dobro je sve što je novo, zabavno i ugodno. Sve je dozvoljeno. Profit je vrhovno božanstvo. Ljudski odnosi se mjere po tome tko ti je ugodan, koristan i zabavan. Ako je takav, neka ostane, ako nije, neka nestane. Tim se načinom razmišljanja stvaraju osamljeni, otuđeni pojedinci koji više ne pronalaze uporišta u univerzalnim vrijednostima nego se vode mišlju:"Ja sam slobodan, sve mi je dozvoljeno". Riemen navodi kao primjer izuzetne intelektualne hrabrosti Alberta Camusa koji je prvobitno pripadao egzistencijalističkom krugu, ali kada je uočio destrukciju koja je zahvatila Zapad, osjetio je i prihvatio vlastitu odgovornost za te događaje. Smatrao je da je, kao i ostali intelektualci nihilističke škole, potkopavao civilizacijske vrijednosti što je dovelo do zamagljivanja neprolazne razlike između dobra i zla. Nije sve dozvoljeno, ljudska je sloboda podčinjena vrijednostima koje su iznad nas i koje svakoga obvezuju. Osnovna dužnost intelektualaca kao čuvara civilizacije je da prenose znanje o bezvremenim vrijednostima, da ukazuju na lažni relativizam i da raskrinkavaju laži. Neprolaznost, smisao, vrijednost, dobro, zlo, lijepo, ljubav, suosjećanje, mudrost, pravednost, samospoznaja riječi su koje ne postoje u današnjem znanstvenom jeziku. Međutim, vrednovanje stvarnosti moguće je samo razlikovanjem između vrijednog i bezvrijednog, dobra i zla.
Ovaj ćemo prikaz završiti riječima Czeslava Milosza koje je izrekao kad je saznao da mu je najdraža prijateljica Jeanne Hersch preminula, a koje Riemen citira u svojoj knjizi. Saznavši za njenu smrt, Czeslav Milosz kaže:
Što sam naučio od Jeanne Hersch:
(...)
- Da je istinoljublje dokaz slobode, a da se poslije laži zapada u ropstvo.
- Da je poštovanje ispravan izraz prema postojanju, valja, dakle, izbjegavati društvo osoba koje unizuju postojanje svojim sarkazmom i slave ništavilo
- Da je porok intelektualaca dvadesetog stoljeća bio "baratin", ili neodgovorno blebetanje.
- Da smo, neovisno o sudbini religijske pripadnosti, dužni sačuvati "filozofsku vjeru", odnosno vjeru u transcendenciju kao temeljnu odliku naše čovječnosti.
Želimo li razumjeti život, moramo se truditi pronaći odgovor na pitanje koji je ispravan način života. To pitanje, a ne pitanje koristi mora postati našim životnim pitanjem, inače naš život neće biti ništa više od formalnosti, od bespogovornog prihvaćanja očekivanja okoline ili poslušne prilagodbe vladajućim ponašanjima ili običajima.
