Samotna potraga za Bogom i hrvanje s požudom smrti ovkraj vremena

Svugdje, kamo god se okrenem,
Žive moja braća:
U podrumu,
Na katovima.

A nad nama svod, sjajna krošnja,
Šumi, pjeva...

Sinoć usnih ljestve Jakobove:
U pomrčini nicahu iz grma.

Taj grm bješe moje srce.

Ljestve, 1960.

Potraga započinje već u prvoj objavljenoj pjesmi Poslanici mrtvoga (1932), a ne staje do posljednje Otrovane lokve (1960). Grčevita je ta unutrašnja, gigantska Vidina borba između žudnje da pronađe smiraj u naručju Božanskom, u konačnom susretu s bićima koja osjeća, naslućuje i susreće u licima supatnika i zemne potrebe da živi u svijetu, prljavom i trivijalnom, u kojem je lijepo sve što je sitno i nezamjetno, potrebe da živi sjećanja na bokeljski zavičaj oblikovana u svom duhovnom krajobrazu. Većina književnih kritičara koja se zanimala za stvaralaštvo Viktora Vide zamjećuje tri tematska kruga koji ga zaokupljaju i isprepliću iz pjesme u pjesmu: smrt, zavičaj, duhovnost.(2) Mi ćemo se osobito osvrnuti na posljednju, stavljajući je u novi, do sad neistraženi kontekst – antimodernizma(3), kako ga omeđuje i razmatra Zoran Kravar (Antimodernizam, 2003) "kao historiografsku oznaku za određenu skupinu kritičkih pogleda i reakcija na modernu, pri čemu se pod modernom ima na umu razdoblje novije povijesti koje se, kako je danas uobičajeno u povijesnim znanostima, omeđuje pojavom prosvjetiteljskih tendencija u 18. stoljeću i, s druge strane, samoproglašenim i još uvijek aktualnim povijesnim stanjem za koje se tvrdi da nije posve istovjetno s pravom ili 'prvom' modernom, a za koje se nude nazivi 'postmoderna' (Lyotard 1979), 'druga' ili 'refleksivna moderna' (Beck 2001), 'likvidna moderna' (Bauman 2000)".
__________________________
(2)Lucijan Kordić,Viktor Vida – pjesnička vizija osobe: "Poezija Viktora Vide vrlo je zatvorena, personalna; ona je bljesak i jeka njegova osobnoga svemira i vremenskih lokalnih osjećanja. Sa svime time ona ne prestaje manje biti prikladna da postane poezija i svih ljudi. Centar pjesničkoga doživljavanja je sami pjesnik, njegovi zanosi i lomovi; njegove ljubavi. Prema tome, ta poezija se može zvati 'centrifugalnom', jer izražava u prvome redu oscilacije pjesničkoga osobnoga ambijenta. No njegovo je pjesništvo u isto vrijeme i objektivno jer polazi od objektivnih okolnosti, koje postadoše supstrat same pjesničke ličnosti. Štoviše ono je konkretno rađa se iz svagdašnjih stvari, zbivanja i osjećanja te samih snova, koji više puta imaju isključivo značenje samo za pjesnika.", Književna kritika o Viktoru Vidi, Dora Krupićeva, Zageb, 2006., str. 70., Isto i Marijan Matković:Viktor Vida, Orfej iz tuđine: "(...) hrvatska novija poezija ne poznaje pjesnika u čijem je djelu u tolikoj mjeri ugrađena njegova intima, ne poznaje tako čitljivu potresnu poetsku ispovijed kao što je čitamo u hermetičkim stihovima nesretnog emigranta Viktora Vide. I ne samo da se u tim pjesmama odrazuju životne čežnje, prigušene boli, zasanjene uspomene, idealizirano djetinjstvo čarobnih idila, nego i smrt. Smrt u svim vidovima, ponačešće smrt izbaviteljica. Smrt koju patnik treba poželjeti.", isto, str. 86., te Božidar Petrač, Viktor Vida – pjesnik sjećanja i samoće: "Vidina zaokupljenost Objavom Božjom, Kristovim utjelovljenjem i prisutnošću Boga u ljudskoj povijesti nije do sada imalo toliko pjesničke snage, suvremena izraza i zaista posebne nadahnutosti. S velikim se razlozima taj splet pjesama može svrstati među najbolje hrvatske religiozne pjesme.", isto, str. 107.

(3)Antimodernizam kao filozofski, ideološki i književni svjetonazor razmatra Zoran Kravar u knjizi „Antimodernizam“,Zagreb, 2003., a analizira i nekoliko hrvatskih književnika slijedeći antimodernističku doksu u knjizi "Svjetonazorski separei", Antimodernističke tendencije u hrvatskoj književnosti ranoga 20. stoljeća, Zagreb, 2004. http://www.ffzg.hr/kompk/tekstovi_knjizevnost.html.

Anđeoske antinomije

Za Viktora Vidu i njegovo suočavanje sa protusvijetovima – ovostranosti i onostranosti, transcedencije i materijalizma, života i smrti i drugih dihotomija svojstvenih antimodernističkom poimanju, anđeli su važni posrednici, oni su tajanstveni glasnici s one strane tamnog kruga života. Dolaze u svjetlosti i dozivaju s ruba transcedencije. Pjesniku je teško ne prepustiti se, oglušiti se njihovom zovu.

Neki put nas zovu anđeli:
Mi se oglušimo na tajanstven zov.

Ali kad bdijemo, kroz pukotinu noći
sjetimo se, prepoznavši glas
da su svijetli anđeli

u krug života sašli
i tamnim rubom kruga dozivali nas.

Zov, 1954.

Pjesnička se tema razvija antitetički: suprotstavljaju se život i smrt, tišina i glasanje, ostvarene su sljedeće antiteze: zov – oglušenje; svjetlost – tmina; rub – granica; bdijenje – sjećanje; tamni rub – svijetli anđeli. Jezgrovito i mistično, pomno birajući leksik i reducirajući ga metonimije i sinegdohe (krug života, tamni rub), prilagođavajući dužinu stihova pjesničkim iskazima, pjesnik iskazuje temu hrvanja života i smrti na rubu, tjeskobom ispunjene egzistencije. Bdijenje je pjesnikovo opiranje snu, a san za njega Objava, vizija, proročanstvo, put u onostranost. Sjećanje, to je intuitivno prepoznavanje bivših života koji se naziru kroz pukotinu noći, taj rasjek vremena, susretište svjetova. U pjesmi se prepoznaju temati karakteristični za antimoderniste: iskon – intuitivno sjećanje – voljno odustajanje. Pjesnik Viktor Vida vjeruje u anđele. I njihovu opstojnost. Objavu. Pa konačno, i sam je rođen na blagdan Anđela Čuvara, 2. listopada.

Ja VJERUJEM u anđele: ima ih posvuda.
Na mostovima danju stoje od mramora,
Nepomični s nasmijanim licem prema nebu.

A kad dođe večer i svjetiljke se pale
I vode tmaste dobiju prelive ko svila,
Anđeoska lica od noći i od svjetala se ozare

I lete k nebu, k drugim kerubinima,
Jer svi anđeli Božji imaju krila.
(I kose im lepršaju na vjetru u jesen,
Kad lišće pada
U džardinima).

***
Zemlja je nastanjena anđelima.
Sretam ih svaki dan.
Jedan mi kaže uz put koliko je sati,
Veseo što može da mi pomogne,
Drugi, kada padne mrak,
Ljubazno mi veli pravac puta.
(Jedan od tih, koji paze, da čovjek ne
zaluta
I da u velegradu ne izgubi vlak.)

***
Ali najanđeoskiji anđeo u cijelom mom životu
Bijaše jedan ptičar.
Anđeo je sjedio na prašnom asfaltu,
A ja sam baš prolazio.
Bio sam malo gladan, od prašine i od
Bola.
U grlu me peklo, žeđao sam.
Na zidovima svugdje pisalo je:
-Pijte Coca-Cola!
Anđeo – taj ptičar – pozvao me k sebi,
I reče mi, kako sve je san:
Moj umor, žalost večeri, šum u
Krošnjama.
U gajbicama pjevale su ptice
Svih mogućih boja.

Ptičar, 1948.

Često su Vidini anđeli metonimički – ptice, kukci, bube, oni upućuju na praizvor, prapočelo svijeta, njegovu jedinstvenost, bezvremenost.

Ništa nije slađe od ovog počinka u čkalju
Osluškivati bezvremenost,
Zuj bubice u kruni cvijetka.

Groblje pokraj mora, 1952.

Ptica(4) spaja nebo i zemlju, ptice su anđeoske, one su materijalizacija anđela. Ptice su i simboli duša koje žude da se digne u nebo:

Ja sam davno mrtav
i svoju večer snivam
u stablu, koje drhti od cvrkuta ptica.
Moji su dani prošli
i kroz bršljan noći
suzu oka moga briše Večernjica.

U tunelu, 1953.

__________________________
(4)Simbolika ptice preispituje se prema Rječniku simbola, J. Chevaliera i A. Gheerbranta, NZMH, Zagreb, 1994. Vida u svojim pjesmama spominje i lastavicu, golubicu: "mjesec nad zaljevom/golubica s grančicom u kljunu (...) Nebom golubice lete/Na dlanu Joj noć/a na licu ruža cvjeta." (Ex voto, 1950); ševu: "Nek se ševa triput obrne u zraku/i tako da mi traje svijelom presječena/nad strništem,gdje kukci sitne jade zbore/mlađu iz oblaka, što u lokvu zirka."; ćuka: "Sjećaju se tebe ptice, pravednici/i junaci žedni s vijencem od lovora", Fragmenti iz "Mrtvog vremena".

Teološke reminiscencije i antimodernistički protusvijetovi

Suvremena je civilizacija odbačena stihovima: Žeđao sam,/Na zidovima svugdje pisalo je:/Pijete Coca-cola! Instant utjeha, brzinski odgovori, mjehurići i kofein – nije li to moderna potraga za Istinom koju Vida tako fino ironizirajući odbacuje? Antimodernistički trag može se pratiti i u pjesmi Proroci (1955).

Prije no što su Kaldejci
Strijeljali Hetite.
Prije kamena iz praćke,
Što zviždi prema čelu divova.
Pustinjama lugova
Hodali su proroci.
Hranili su se paljevinom ljeta:
Gustim gnijezdima.
S vrelom preko ramena silazili su rijekama,
Na koje pada vatra oklopnika.

Zemlja još u njedra
Sprema krhotine zvijezda,
Što se ne odvojiše.
Zvijezde svijetla tijela,
Gasnu nepročitane,
Pod proročkim stopalima.

Oni gonetaju tutanj vremena:
U večer su hrast, gdje spavaju ptice.
U jutro su toranj
O koji se, stučeni,
Ratnici rasipaju.

Proroci (1955.)

Dvjema agramatičkim rečenicama, Vida naglašava prapostojanje proroka – oni su bili prije pravila, prije obračuna, u Zlatno doba prije civilizacije. Hranili su se paljevinom ljeta – i pustim gnijezdima (nema ptica, nije potrebno posredovanje između protusvijetova) Bili su skupljači s vrećom na ramenima. Proroci su svjedoci prostor-vremena što se još sjeća jedinstva zemlje i neba, no zvijezde gasnu nepročitane pod proročkim stopalima. Tom svjetlosnom metaforom, civilizacija uspinjanja i napretka dovedena je u pitanje. Zvijezde, svijetla tijela (znaci božanskosti, bezvremenosti, jedinstvenosti) gasnu u času kad proroci krenu gonetati tutanj vremena (označuju početak dinamike, prolaznosti, pojedinačnosti, ljudskosti). To je trenutak kad se čovjek odmeće od Boga, od svoje božanske prirode, od svog svjetlosnog poslanja, kad prestaje biti "onaj od prije", prije početka povijesti. Proroci su posrednici, oni su i stan za ptice (anđelske), a i toranj (utočište) za stučene ratnike u pohodu na civilizacijske uspone. Zar i u antologijskoj religioznoj pjesmi Tri kralja ne čitamo žal za izgubljenim jedinstvom u metafori:

Prvi kralj napuni pješčanik:
Sad počinje vrijeme.

Tri kralja, 1951.

I u Sužnju vremena (1956.), pjesmi koja je dala naslov drugoj Vidinoj objavljenoj zbirci pjesma, možemo pratiti trag antimodernističkog, ili čak primitivističkog(5) mišljenja.
__________________________
(5)Richard Heinberg, Primitivistička kritika civilizacije: "Zamišljena slika izgubljenoga Zlatnog doba slobode i bezazlenosti koja se nalazi u središtu svih svjetskih religija predstavlja jednu od najsnažnijih tema u povijesti ljudske misli te je najraniji i najkarakterističniji izraz primitivizma – vječne vjere u nužnost povratka počecima. Kao filozofska ideja primitivizam svoje predstavnike ima u Lao Ceu, Rousseau i Thoreau, kao i u većini predsokratovaca, srednjovjekovnih židovskih i kršćanskih teologa te anarhističkih društvenih teoretičara 19. i 20. stoljeća; od kojih su svi dokazivali (na različitim osnovama i na različite načine) superiornost jednostavnog života povezanog s prirodom. U posljednje vrijeme i mnogi antropolozi pokazuju divljenje prema duhovnim i materijalnim prednostima života najprimitivnijih društava – preživjelim lovcima-sakupljačima koji čine manje od jedne stotine jednog postotka svjetske populacije.", http://www.elektronickeknjige.com/zbornik/primitivisticka_kritika_civilizacije/index_page_000.htm

Ne znam, što sam, gdje sam, kamo idem,
samo ovo zagonetno tijelo mi je jamac
da iz Punoće odlomljen bih, ubačen u vrijeme
između Ničega i Svega, potucalo i samac.

Ne znam, gdje sam, ni da li možda sanjam, da sanjam
Stepenice Noći u pustoši živih, i da bršljan
Moj trup obavija, pa s očiju ga rasplićem, uklanjam
I dižem vjeđe sna nad pukotinom, gdje će propast "Ja".

Sužanj vremena, 1956.

Odvojen od Boga za Vidu, čovjek gubi put, smjer, puninu bića. Gubi duhovni zavičaj, ostaje sam. Duboka duhovna i religiozna introspekcija pjesnika dovodi do spoznaje da je zatrovan (simbolika bršljana upućuje na vječno vraćanje, vječiti krug umiranja i rađanja) i bačen u pustoš civilizacije, a on bi se uspavan digao do Boga da budu jedno. Metaforizacijom i evokacijom, sredstvima za kojima često posižu antimodernisti, pjesnik govori o naslućivanju prostora što spaja i omogućuje komunikaciju s onostranošću. I tad On kroz zid od jaspisa(6) netremice zuri/u svaki moj kret i prstenjem mi daje znak/da je za me izmislio svijet, kalež sunca, krilo tame.
__________________________
(6)Viktor Vida koristi simboliku kamena jaspisa u religioznom kontekstu. Ivan u Otkrivenju vidi onoga "koji živi" u vijeke vijekova kao kamen jaspis ili sard (4,3), prema Rječniku simbola, J. Dhevelier, A. Gheerbarant, NZMH, Mladost, Zagreb, 1994., str. 222

I u antologijskoj pjesmi Otrovane lokve, koju je Vida napisao samo tri mjeseca prije samoubojstva, poprište zbivanja je ljeto u gradu gnjilih trava/iskidanih, vrelih, tužnih sanja. Kad bira rječnik pjesnik posiže za snažnim slikama i jakim epitetima, koji upućuju na truljenje, materijalnost koje su, naravno u opreci sa duševnim, intuitivnim, nedohvatnim snovima. Nestanak sunca razotkriva svu bijedu suvremene civilizacije: Onda je oblak zastro sunce/i rijeka grunu kaljužom/zelenih zmijurina/između klobučaka nafte. Snažne slike kojima estetizira svoju odbojnost prema gradskim krajolicima asociraju na Baudelairovu estetiku ružnoće, koju je Vida usvojio još za svog zagrebačkog razdoblja, kad se priključio Wiesnerovim "Gričanima", matoševcima, i brusio svoje secesijske kvartine. No, stihovi koji su pred nama ogoljeni su na jaki, ekspresionistički kolorit. Vrijedilo bi istražiti kad koristi koju snažnu boju za metaforizaciju, a kad se zadržava samo na tonovima – bijelog i crnog. Civilizacija Vidu kao i svakog antimodernista odbija, iz nje se treba skloniti: jedino trajno utočište, Vidi je – smrt. Stoga konstatira:

Nije teško umrijeti.
Teško je živjeti:
Lomiti se na asfaltu.
Otrovane lokve
Za Vidu religioznost je nijekanje civilizacije, a smrt antimodernistički izbor.
Kroz otvoren prozor ispijeno,
Lukavo slijepljeno, zeleno oko Noći
U mene magično pilji.

Duboko dolje šumori
Grad noževa, razlivenih pića
i kockarnica.
(...)
Ja ću svući ovo tijelo
Ko prljavu košulju.
Ti ćeš me obući u zrak i kaplje rose.

Noćni Harlem, 1956.

Drago Šimundža ovako analizira pjesnikove dvojbe: "Zaustavimo li se časkom na teološkoj tematici i misaonoj koncepciji svijeta, zaključit ćemo da se one u Vidinoj poeziji, usprkos pragmatičnim nemirima i egzistencijalnoj gorčini,uzajamno prožimaju i prate. Život ga progoni, sudbina izaziva, ali on i u nemiru ostaje metafizički siguran. Bog mu je temelj svega; vječnost mu stoga nije upitna. Anđeli su mu pred očima, smrt otvara nove prostore u svjetlu kršćanske eshatologije, nijedan pokret neće biti izgubljen. U toj su mu se koncepciji pozitivističke antinomije i modernističke kontraverze netragom gubile."(7)
__________________________
(7)Drago Šimundža, Bog u djelima hrvatskih pisaca, Matica hrvatska, Zagreb, 2005., svezak drugi

Hrvanje s požudom smrti ovkraj vremena

Vidi je smrt draga. S njom započinje i zatvara svoj opus. U tome se slažu svi književni kritičari koji su se bavili njegovim stvaralaštvom.

Vinko Grubišić kaže(8): "Smrt je u Vidinoj poeziji među najdominantnijim motivima. Od njegove prve pjesme Poslanica mrtvog pa do zadnjih pjesama (objavljenjih u HR 1960), među kojima su i Otrovane lokve smrt je nazočna na toliko načina, u toliko spodoba..."
__________________________
(8)Viktor Vida koristi simboliku kamena jaspisa u religioznom kontekstu. Ivan u Otkrivenju vidi onoga "koji živi" u vijeke vijekova kao kamen jaspis ili sard (4,3), prema Rječniku simbola, J. Dhevelier, A. Gheerbarant, NZMH, Mladost, Zagreb, 1994., str. 222

Tonko Gazari uzvikuje(9): "Smrt! Smrt je kod Vide možda najsnažniji motiv, koji vrlja iz njegovih stihova, a koji nas je u tajnom fluidu“ rastavio od njega zauvijek."
__________________________
(9)Tonko Gazzari, Estetska analiza poezije Viktora Vide, u Književna kritika o Viktoru Vidi, isto, str. 126 – 127

A Marijan Matković konstatira: "Čini se – Viktor Vida završava svoj život u trenutku kad je poetski iscrpao sve svoje motive, kad ni smrt, koja ga je potpuno ispunila, više ne bijaše živo vrelo inspiracije. Preplavivši ga potpuno, ona je u njemu mogla još samo roditi nijemi plač i muziku – Riječ je bila ugušena... Pjesnička pustolovina završena."(10)
__________________________
(10)Marijan Matković, Viktor Vida, Orfej iz tuđine, u Književna kritika o Viktoru Vidi, isto, str. 96

Samoubojstvo kojim je dokrajčio svoj ovozemaljski put, svoje požudno hrvanje, intrigira često i više od njegove literarne obrade iste teme koju je živio od svoje prve napisane pjesme.(11)
__________________________
(11)Borislav Maruna. Dvostruki emigrant ili principe constante in exilio, u Književna kritika o Viktoru Vidi, isto, str. 75. "(...) mistifikacijom Vidine smrti već danas, pet godina nakon nje, otežano je prilaženje Vidi čovjeku i pjesniku."

Svjetlost i tmina. Život i smrt. Zvijezde i zemlja. Opreke svojstvene antimodernističkoj doksi u kojima se kreće Vidina poezija natopljene su metaforama koje su toliko blještave, sjajne, poetične, metafizičke, da bismo samo istražujući njih stigli do biti njegove zgusnute i hermetične lirike. U Vide svjetlost je trajna konotacija Božanstva.(12)
__________________________
(12)Recimo u metafori kalež sunca, gdje nailazimo na simboliku svetoga Grala, simboliku Kristove krvi, koja je početak i svršetak svijeta, znak besmrtnosti i spoznaje. (isto J. Dhevelier, A. Gherbarant, Rječnik simbola NZMH, Mladost, Zagreb, 1994.)

U Ime Oca i Sina i Duha Svetoga.
Tišina. Kucaj srca. Vedra noć.(13)

__________________________
(13)Isticanja su moja.

U Ocu je vrijeme izmjereno
On je početak i kraj veličanstvenih ura
Na dušinu sunčaniku.
Vidim Te, Oče, u beskrajnoj kugli,
Gdje se kao u zrcalima odrazuješ.

Tvoje je ime ispisano na vjetru
I na usni Arkanđela,
Koji drži zublju
I plameni mač.
Na vodi što se od Tvoje vječnosti
Ježuri.(14)
(...)

Gorući Grm (1948)

__________________________
(14)Za simboliku ježinca Rječnik simbola navodi: "U učenju katara (AMAG, 175) provobitno jaje, simbol koncentriranog života, značilo je dvostruku prirodu Krista: moć ujedinjenja u božanskom i ljudskom.", (isto J. Dhevelier, A. Gherbarant, Rječnik simbola NZMH, Mladost, Zagreb, 1994.)

U pjesmi koju kritičari višekratno ističu kao antologijski primjer religiozne lirike(15) pjesnik upravo antitezama tišine i kucanja, mirovanja i kretanja, svjetlosti i tmine, početka i svršetka, stvarnosti i odraza, siromaštva i bogatstva, vode i zraka, rada i spokoja, vjere i nevjere, ranjivosti i otrova, upućuje na jedinstveno počelo svega: Dok se ne prenuh od šaputanja Tvoga/U svijetu/ bio sam sam,/Ko zaboravljena frula/Il slomljen stup u travi.
__________________________
(15)Ivo Lendić, Viktor Vida i njegova poezija, u Književna kritika o Viktoru Vidi, kaže: "U prvoj zbirci pjesama Svemir osobe, Buenos Aires, 1951., u kojoj su sakupljene pjesme uglavnom objelodanjene u Glasu sv. Antuna, prihvaća simbol 'Gorućeg Grma' kao oblika Objave Božje. Ontološka komponenta njegove lirike veže se izravno uz simbol vizije, iz koje je čovječanstvo po prvi put čulo veličajne riječi Božje Objave. 'Ja sam, koji jesam' dakle uz izvor svega bitka. Nakon pjesničkog prihvaćanja starozavjetne Objave, sretamo ga, kako ispovijeda svoju vjeru u misterij Presvetog Trojstva, glavnu dogmu kršćanstva. A onda ga vidimo, kako prihvaća proroke, koji pripremaju čovječanstvo na Kristov dolazak, dovodi nas do misterija Inkarnacije (Večer Navještenja), do misterija Betlehemske štalice, gdje nam crta u stihovima poklonstvo Triju Kraljeva. Slijed u ovom nizu pjesme o pokolju nevine djece, o bijegu sv. Obitelji u Egipat." Str. 22

I u Anđelu mrtvih, pjesmi koja eksplicitnije ukazuje na vezu između Vidine obuzetosti motivom anđela i smrti, taj anđeo što obilazi usahli puk i zemlju što se mrvi, znakovita je izgleda:

Od kacige do stopa
Teče mu sjaj
-suze mladosti –
u sažganu travu.

Anđeo Mrtvih, 1949.

Mnogobrojne svjetlosne metafore ukazuju na drevni kult klanjanja svjetlosti, na božanskost njezine naravi. Ona je praizvor, iskon, jedinstvo. U Sužnju vremena, pjesmi koja imenuje prvu Vidinu zbirku, spominje se "kalež sunca", u Prorocima "Zemlja još u njedra sprema krhotine zvijezda", u Fragementima iz "Mrtvog vremena" "Svemir se rastvara od iskrena ganuća nad pokrovom moje noći bijele", u Prozoru na more "tajac sunca", u pjesmi Groblje Vida kaže:

I znam, da su prsti Boga blagi
I prozirni: sve se stvari kroz njih vide
I krijesnice i ruže.

Polisidenton naglašava spoznaju da u konačnici nestaje materije, ostaje svjetlost, prozračnost, vedrina. Pa i smrt je nagovještena svjetlošću. Kasna jesen je zlatom obasjana, ako je shvatimo kao metaforiku starenja, uviđamo da Vida zaziva blagost umiranja.

Poslije kiše zlatno nebo
Navješćuje perivoje,
Sveti Mihovile Arkanđele,
U suncu kasne jeseni.

Groblje, 1948.

Upravo sitna božja stvorenja: leptirice, šturci, cvrčci, zrikavci, bube najčešće nastanjuju Vidine poetske krajolike, mediteranske, bokeljske krajolike, koji su se sa stvarnog zemljovida preselili u duhovni (kao i u drugih naših svojevoljnih prognanika – Kranjčevića, Matoša, Tina, Wiesnera, Janka Polića – pjesnikovih i pjesničkih uzora) onoga časa kad se odlučio na svojevoljno izgnanstvo iz nepoželjnog režima komunističke Jugoslavije, najprije u Rim, a potom u Argentinu, Buenos Aires. Ta sitna stvorenja bliza zemlji, a čujna, pjevaju, možda ne tako opojno nazorovski, o ljepoti življenja, već o bliskosti smrti, o anđelima, njihovim svjetlećim tragovima:

Leprša tako leptirica svjetlosti
od zraka lakša. U svijetu,
a opet izvan njega.

Preobražaji J. R. Jimenez-a, 1960.

Viktor Vida, kako Božidar Petrač kaže u pogovoru Duhovne Hrvatske, knjižice u kojoj sam se prvi put susrela s poezijom Viktora Vide, a često joj se ponovno navraćala, "u svojoj poeziji iz svoje izoliranosti i iskorijenjenosti naslutio i većim dijelom artikulirao sve aporije kroz koje je prolazilo i još uvijek prolazi hrvatsko pjesništvo 20. stoljeća. Sav nemir i sva tjeskoba što dođoše do izražaja pedesetih godina, progovoriše, tek nešto ranije, iz Vidine tjeskobne osamljenosti i gorkoga emigrantskog iskustva. Štoviše, to je pjesništvo izraslo ne samo iz patnje egzulskog Getsemanija nego i iz suvremene oskudice zavičajnosti i pripadanja, nedostatka punine i smisla egzistencije, osjećaja praznine i uzaludnosti ljudske jedinke."(16)
__________________________
(16)Božidar Petrač, Pogovor u Viktor Vida, Duhovna Hrvatska, poezija, Hrvatski katolički zbor MI, Zagreb, 1992.

Govorim s Bogom zato što sam sam
Od početka pa do kraja vremena
Sam, prepušten sebi samome.

Samoća (1947)

Prijevod: Anka Katušić

Možda nije čudno je što u promišljanju teme praznine u hrvatskom pjesništvu druge polovice 20. stoljeća Krešimir Bagić ispustio promisliti doprinos Viktora Vide, možda je to bila još jedna (ne)namjerna praznina, kojom se opravdao na kraju svoje rasprave.(17)
__________________________
(17)Krešimir Bagić, Treba li pisati kako dobri pisci pišu, Tema praznine u hrvatskome pjesništvu druge polovice 20. stoljeća, Disput, Zagreb, 2004., str. 109.: "Naravno da sam izostavio ili zaboravio spomenuti neke važne autore, opuse, tekstove i stihove. Stoga im se ona ovom mjestu ispričavam.No, zar nije logično da se u tekstu koji se, uz ostalo bavi prazninom – makar i nepažnjom – nešto prešuti, da se u njemu pojavi nekoliko praznih mjesta koja će ga na posredan način približiti njegovu predmetu?!"

Praznina koju bi valjalo ispuniti jer Viktor Vida to sasvim sigurno zaslužuje svojim poetskim doprinosima hrvatskoj poslijeratnoj lirici, osobito onoj duhovnoj i religioznoj, koja je i prije vremena dala naslutiti kojim će se smjerovima razvijati hrvatski stih, ritmika, metaforika. Ogoljavanje stihova, traženje jednostavnosti. Možda je baš to i najveća vrijednost njegove potrage – odlučnost da se dokaže vrijednost riječi. Njihova poetičnost. Možda je Vida antimodernist, a možda i prorok – spoznavši nemoć riječi, lijepih, milozvučnih riječi da dopru do smisla, on odustaje od potrage, uz vjeru da:

Nedostojan Tebe, dobri Oče, zbog nepostojanosti
U ljubavi na zemlji, bit ću haran
radi snijega
i svjetlosti kojih se sjećam.

Elegija, 1950.

I:

Živjet ću u uspomeni,
Sleđen, skrućen, uzapćen.
O stvaralački Bože, u Tebi cvatu galaksije
I prve ljubavi, što gore kao luči.

Smrt i preobraženje, 1952.

LITERATURA

1. Viktor Vida, Duhovna Hrvatska, poezija, Hrvatski katolički zbor MI, Zagreb, 1992.
2. Književna kritika o Viktoru Vidi, priredio Branimir Donat, Dora Krupićeva, Zagreb, 2006.
3. Olinko Delorko, Oto Šolc, Viktor Vida, Izabrana djela, priredio Marijan Matković, PSHK, NZMH, Zagreb, 1982.
4. Drago Šimundža, Bog u djelima hrvatskih pisaca, svezak drugi, MH, Zagreb, 2005.
5. Zoran Kravar, Antimodernizam, AGM, Zagreb, 2003.
6. Krešimir Bagić, Treba li pisati kako dobri pisci pišu, Disput, Zagreb, 2004.
7. J. Dhevelier, A. Gherbarant, Rječnik simbola NZMH, Mladost, Zagreb, 1994.
8. Primitivistička kritika civilizacije, zbornik, priredio Robert Posavec, http//www.elektronickeknjige.com/zbornik/primitivisticka_kritika_civilizacije/index_page_000.htm

Novo u kolumni

• O dijalogu
• Vjerujem
• Opazke VIII
• Opazke VII
• Opazke VI

Najčitanije u kolumni

• Katolička crkva o kontracepciji i o pobačaju (6630)
• Seksualna zlouporaba žena u Katoličkoj crkvi (4351)
• Hipokrizija (4163)
• Žene u Katoličkoj crkvi (3912)
• OTVOREN GOVOR U CRKVI (3771)

Komentari u kolumnama

• Drinske mučenice - eutanazijom do vječnog života (1)
• Futuvvet (1)
• Božić ipak dolazi (1)
• Vedska književnost (2)
• Žene u Katoličkoj crkvi (1)