Skrivene poruke pjesme Jesenje veče A.G. Matoša

Sonet započinje slikom usnulih oblaka, olovnih i teških. Oba metaforička iskaza mogu se povezati uz kasnojesenji krajolik zagorskoga pejzaža. Olovni oblaci svojim sivilom dozivaju asocijaciju težine koja se nadvila nad tamne gorske strane, koje putopisac imenuje Ivančicom. Oblaci puni kiše teški su i stišću pogled prema dolje. Nebo je zastrto plohom sivoće. Oblaci snivaju olovne i teške snove. Oblaci su poljuđeni. Slika asocira romantičarski motiv usamljenog pjesnika što "ko oblak samotan je luto/što dol i briješke gleda s visa" Williama Wordswortha, usamljena diva među prosječnim mnoštvom. Ali, ovi su oblaci puni teških i sivih misli. Plava su nebesa zastrta, vječnost je nedohvatna, pogled se spušta prema žutoj, blatnoj rijeci kojom monotone sjene plivaju. Odsutnom plavetnilu suprotstavljeno je snažno žutilo, boje povezane već u Heraklita uz ljudske izlučevine, žutu i bijelu sluz; boja je to prolaznosti i nestajanja, boja zemlje ilovače za koju pjesnik na drugome mjestu kaže: "(...)zemlja bo je mučni i žuhki tiranin pa obilježava svog sina i slugu. Na čelu mu brazda njenih beskonačnih briga, na koži mu boja njene ilovače i njenog zdravlja, na nogama i rukama tvrdi pečat žuljeva, pa kada seljak zabrinuto korača, vidiš kako ga pribija i zabija o svoje tvrdo tle. Taj zakon privlačivosti je više no fizički." (Oko Lobora)

Tko su sjene što rijekom plivaju? Sjene granja ili sjene mrtvaca? Rijeka je mjesto prijelaza, mjesto gdje se zaboravi tko si bio i što ti je bilo biti, mjesto gdje se duša otima od tijela i postaje dio Carstva Sjenka. Nisu li to sjene što zovu s onu stranu rijeke (kao što i drugi pjesnik kaže u pjesmi Povratak: "I kad kroz suton vidiš crnu sjenku što se miče/ s onu stranu mrke mirne vode/znaj:/ja koracam uspravan i svečan/ kao pored tebe" (A. B. Šimić). Ipak, lirski se subjekt opire zovu sjena jer su monotone, gole, mrtve kao i grane stabala što se svijaju k zemlji pod crnim teretom.

Vertikala nebo-zemlja; onostrano-ovostrano, vječno-prolazno ostvarena je metaforama i istaknutim mjestima stihova (opkoračenjima) već u prvoj strofi (istaknute su riječi: oblaci i žuto). Elementima vode i zraka, u sljedećoj će se strofi pridružiti elementi vatre i zemlje, materijalizirani slikama sunca i njiva. Jedinstvo je životnih elemenata ostvareno, no slika je martirijska: "Sunce u ranama/ mre i motri kako mrke bivaju/ vrbe crneći se crnim vranama." I dok su mokre njive jedinstvena slika zemlje koja upija vodu i vode što hrani zemlju, makar u maglama, zastrašujuća je osamljenost lirskoga ja u prostoru bez ljudi. Životna je energija oslabljena, vatra nema vjetra da je raspiruje. Magle su zastrle kućice i toranj, tu jedinu vezu "ja" i civilizacije, toranj taj arhitektonski krik čovjeka koji žudi Boga i klikće mu zanosnim zvonom zvona u ljetnim angelusima, ovdje je pogledu nedohvatan; magle, ti kumulusi vodene pare nad tlom, samo su do krajnjih granica stisnuti oblaci iz prve strofe koji more "ja" tegobnim, olovnim i teškim snovima (ili bolje reći: morama?!). Morama - suđenicama?!

Ne bez razloga, pjesnik koristi oblik deminutiva (kućice) kad označuje prisutnost, duhovnu, ne vizualnu, čovjeka u prostoru. Stisnuto seoce sa svojim zvonikom, iza je mokrih njiva (negdje usred oslikanog krajolika – kao što je običan čovjek začahuren između života i umiranja u svom snu koji zove život, a zapravo je hitnja prema smrti, recimo parafrazirajući Calderona i zazivajući još nenapisanog Šimića u stihovima: Smrt nije izvan mene.). Sunčeva je predsmrtna drama vidljiva samo lirskome ja. Njegov pogled hvata onaj kratki trenutak kad se sunčeva lopta spušta ispod oblaka i kratkim, crveno-ljubičastim sjajem zadnji put obasja krajolik prije konačnog odlaska s nebosklona.

Bez sunca nema života. Sunce je fotosinteza .Sunce je život. Koliko smo puta ponovili tu rečenicu ne misleći o svakodnevnu sunčevu martiriju? Jesmo li ikad mislili o sunčevu labuđem pjevu u ljepoti zalaska kad bi s uzdahom govorili kako je nebo krvavo lijepo? Na vrbovim granama skupljaju se vrane, ti zloguki glasnici smrti, i resko ponavljanje korijena crn (crneći se crnim) pojačano semantičkim crnilom vrana boji krajolik u transcendentalni sukob Svjetlosti i Mraka, Boga i Vraga, Dobrote – Zloće što grakće i zove sjene sa žute rijeke što se hrani zalutalim dušama, zarobljenim između "tu" i "tamo" ljubavlju ili žudnjom, poput Ahasvera.

Lirski subjekt uzdahne u trećoj strofi: "Sve je mračno, hladno. U prvom sutonu/ tek se slute ceste dok ne utonu/ u daljine slijepe ljudskih nemira!" Ceste se tek naslućuju, ti pravci koji nas određuju, te odluke kojima se upravljamo, ta raskršća pred kojima stojimo!, na kojima sanjamo! o ljubavima i usudnim susretima koje žudimo! i smrti pred kojom prestravljeno šutimo i čiju utjehu tražimo (kako li su stalne te teme u Matoševu stvaralaštvu). To su ceste koje sluti lirski subjekt, ali i čitatelj uznemiren spoznajom da je budućnost čovjeku nespoznatljiva i da za njega pogled u onostranost nudi tek vjera, kao što kaže Fran Mažuranić u pjesmi Svemir: "Tu prestaje zvjezdoznanstvo. Tu započinje vjera."

Tko ne vjeruje, taj je nemiran! Pogrbljenim i smrću opterećenim vrbama označenim simbolom gavrana, u zadnjoj se strofi suprotstavlja lik jablana. Već ostarjelog, s lišćem što opada, jablana koji u gordosti svoje samoće, starosti i onemoćalosti šapće "o životu mrakom gluhijem/ kao da je samac usred svemira". Lirski je subjekt dopustio sebi da probije okove sive, olovne plohe, što je zastrla plavet neba i pružio je ruke /grane uvis, spram neba. (Jablanima grane rastu uvis, a ne svijaju se tlu kao vrbama.) Jablani su ljudi što i u mraku gluhome vide život, nadu i vjeruju u novo rađanje svjetlosti iz mraka, iz kaosa svemira.

Umjetnost je još jednom preobrazila šutnju u govor, strah u nadu, nemir u vjeru, kaos u kosmos, pjesnika je spasila Riječ po kojoj se sve začelo i koju osjeća i u danima sumnji, mraka i sivila čekajući da se porodi iskra novoga života.

Novo u kolumni

• O dijalogu
• Vjerujem
• Opazke VIII
• Opazke VII
• Opazke VI

Najčitanije u kolumni

• Katolička crkva o kontracepciji i o pobačaju (6630)
• Seksualna zlouporaba žena u Katoličkoj crkvi (4351)
• Hipokrizija (4163)
• Žene u Katoličkoj crkvi (3912)
• OTVOREN GOVOR U CRKVI (3771)

Komentari u kolumnama

• Drinske mučenice - eutanazijom do vječnog života (1)
• Futuvvet (1)
• Božić ipak dolazi (1)
• Vedska književnost (2)
• Žene u Katoličkoj crkvi (1)