Sveobuhvatna umjetnost
Poslano: 23.12.2008 | admin
Piše: Josip Sanko Rabar
Umjetnost ipak sadrži istinu, dobrotu i ljepotu
Kada je o umjetnosti počela temeljito misliti, filozofija ju je određivala najobuhvatnijim pojmovima: mikrokozmom makrokozma, utjelovljenom idejom, vidom totaliteta ili apsoluta, ili imanentnom transcendencijom. Umjetnost nikada nije nešto. Ona je sve: imanentno-transcendentno, opće-posebno-pojedinačno, individualno-univerzalno, egzistencija-transcendencija, itd. Svako svođenje umjetnosti na samo jedan pol dvojstva, ruši njenu konkretnost, njenu osobinu da nosi osobine apsoluta, slike ljudskog svijeta i onog što nadilazi svijet. Razumije se, umjetnost u tome nije usamljena, i religija i filozofija iskazuju sličnu usmjerenost prema apsolutnom i transcendenciji.
Umjetničko djelo sadrži univerzalno, sveljudsku poruku, ali prelomljenu kroz vrlo individualnu prizmu. U umjetnosti je itekako prisutno i posebno: pripadnost određenim zajednicama i zakrivljenost vremena i prostora, ukratko, povijesnost. Umjetnost je izrazito povijesna i ujedno natpovijesna. Da nema u sebi povijesnog, ne bi bilo povijesti umjetnosti, povijesti književnosti itd. Da nema natpovijesnog, umjetnost bi zastarijevala, međutim ona zrači kroz stoljeća i tisućljeća. Da nema pripadnosti, ne bi bilo češkog, američkog, iranskog ili hrvatskog filma, drame, slikarstva. Mnoge su zajednice kojima umjetnik pripada: vjerske, ideološke, nacionalne, lokalne itd.
Umjetnost, filozofija, religija, sve transcendiraju svijet. Samo znanost (bar naizgled) ne. No, zar nije (znanstvena) tehnika neka vrsta transcendiranja postojećeg? Makar i najtrivijalnija vrsta transcendiranja.
Ako kažem da je umjetnost uvijek istinita, dobra i lijepa, užasnut ću današnje teoretičare i kritičare, zaprepastiti poznavatelje umjetnosti kakva je već barem stotinu godina, ružna, u krizi, neurotična, bolna, disharmonična. Pa usprkos tome, to je tako. U zadnjih stotinu godina umjetnost stalno umire, no nikako da zaista umre, stalno gubi svoje osobine, no nikako da ih izgubi.
Umjetnost se itekako odnosi na istinu, ali da ne bude nesporazuma, ne toliko na tematsko naviještanje istine, što je posao filozofije, religije, ideologije, osobito propovijedi (koja sama ponekad može biti granični rod umjetnosti, ukoliko ima posebne umjetničke kvalitete), koliko na druge vidove istine. Na primjer, bogatstvo simboličkog sadržaja (transcendirajućeg), a osobito na poseban vid istine koja se inače zove "iskrenost", dubinska iskrenost prema samome sebi. Istina umjetnosti rijeka je ponornica, a ne neki vanjski i vidljivi idejni tok. Utoliko je i umjetnost naviještanje istine, samo na njen osebujan način koji jedva i rijetko podnaša eksplicitne propovijedi i deklaracije. Umjetnost je istinita. Istinita istinom dubine duše, istinom slobodne egzistencije koja uspijeva nadići samu sebe, prikazujući sebe, ili svoj svijet, originalno, sažeto i bogato, bez uljepšavanja, dapače karikirano, u svakom slučaju slobodno. Umjetnost sadrži oba transcendiranja. Pisac je transcendentan (i slobodan) u odnosu na svijet, ali i svijet, djelomično baš i zbog toga, sadrži transcendenciju koja mu je duboko imanentna.
Umjetnost se itekako odnosi na i dobrotu. Samo ne na površan način. Ne prečicom. Ne trivijalnim pobjedama dobrote nad zloćom. Ako život nije toliko trivijalan, zašto bi umjetnost morala biti? Ukoliko neki književnik ili filmski scenarist želi pobjedu dobra nad zlom, mora je prilično duboko ukopati, bez jeftinih, plitkih i izlizanih rješenja. Veliki su književnici često činili suprotno, pisali su tragedije. No, i tragedije su pobjede dobra nad zlim, samo dublje i transcendirajuće. Treći su kopali još niže, pa se u njihovom mraku, naizgled, ne vidi nikakvo svjetlo, no i tu potajno pobjeđuje ljepota života iskazana samom kvalitetom izričaja. Ako je i najgora vizija života lijepa, onda je život, možda ipak, dobar.
Umjetnost je i lijepa. No, ljepota umjetnosti također je osebujno umjetnička ljepota. Nije riječ o tematiziranoj ljepoti, ni o ljepoti sadržaja. Oni nisu bitni. Bitna je snaga umjetničke forme. Ono što nas obuzima, što nam se sviđa jest to kako je izrečeno, a ne što. Mnogi književnici ili filmski scenaristi to dobro znaju pa kreću prečicom da što ljepše izraze što ružnije pojave. Takav trivijalan reducirajući pokušaj često rezultira šundom. (Za razliku od kiča koji želi biti sav lijep!) Tajna visokokvalitetne umjetnosti, međutim, vrlo je složena. Ona ne uključuje samo dobrotu, istinu i ljepotu, već i vrhunsku jednostavnost u vrhunskoj složenosti (integrirajuću snagu), i mnoge druge osobine.
Umjetnost je uvijek donekle istinita, dobra i lijepa, samo duboko skriva, ukopava to svoje svojstvo. Pogotovo danas, kada posvuda vreba opasnost kiča. Umjetnici uglavnom ne tematiziraju istinu, dobrotu i ljepotu, jer je to nebitno za umjetničku vrijednost djela. Oni samo slute. Njihove je ljudskost i težnja k onom što nadilazi čovjeka, makar i sasvim nesvjesno, istinita, dobra i lijepa.
