Vjekoslav Vidaj (Kipson) - “Kako se živi pridižu iz mrtvih”
Poslano: 05.02.2010 | admin
Piše: Josip Sanko Rabar
Vjekoslav Vidaj rođen je 1974. godine u Zagrebu. Mladost je proveo u zagrebačkoj Dubravi, te poslije osnovne upisuje srednju strojarsku školu (i to više na nagovor oca). Nakon srednje škole odlazi na redovno služenje vojske. Zatim po povratku 1993./94. radi u Končaru te odlazi u rat pod pričuvnim sastavom specijalne jedinice policije. Tako je upoznao neke krajeve kojih ga se posebno dojmila priroda (Velebit, Lika, Privlaka...). Od 1996. do 2000. studira filozofiju i religijsku kulturu na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove. Tu upoznaje buduću suprugu. Danas je otac šestero djece. Bavi se voćarstvom.
Počeo je pisati 1992.-93. Potom se odrekao pjesništva i staroga sebe. Mnogo je pjesama spalio iz samokritičnosti. Sve do otprilike 2007. godine kada pod utjecajem obraćeničkog života s Kristom počinje ponovo pisati. Tako da više ne živi sebi, već da proslavlja Milost.
Godine 2009. u studenom Vidaju izlazi prva knjiga, zbirka pjesama "Kako se živi pridižu od mrtvih". Već iz samog naslova naslućujemo eshatološku, transcendentnu i duhovnu karakteristiku Vidajeve poezije. Vidaj slavi Krista i Boga koji je Ljubav. Nerijetko aludira na Bibliju. Kao grad na gori ljubav se nalazi na Zemlji. Kraljevstvo Božje već se nalazi ovdje u kreposti vjernika. Vidaj opjeva ljepotu prirode koja je upristutnjenje transcendentnog Boga. Sam pjesnik kao kršćanin svojim je grijehom kriv za raspeće Krista. Piše: "O, kako li mi odgovori kada pođoh kopljem o tvoj bok!" Bog ga drobi i rastaljuje. Sve čini novo. Piše: "Osnaži, Gospode, mnome što je u djetetu."
Vidaj je duhovni pjesnik i često pjesnik duševnog krajolika. U njega ćemo naići na neobične i čudne sintagme. Deformirane imenice, glagoli umjesto imenice, novokovanice uz poneki arhaizam. Na primjer: "Zakovanj svenemir", "Istopljene snasti", "poslijetkom" itd. Mističnu auru daje sinestezija, oksimoron, personifikacija i drugo. Često je to ispovijed sebstva gladnog za Bogom. Čežnja za djetinjom čistoćom i siromaštvom duha. Kao u pravih vjernika znatan je naglasak na težnji ka slobodi za Boga. Često veže Boga uza slobodu. Što je čovjek u Bogu, to je sloboda bez igdje straha, jeda ili nemoći.
O Bogu kaže slično Ivanu od Križa: "A još više nema što se izvan njega daje i tu je sva milina." "Pomalo se dajući u susret, razganuh krvlju s križa, oživjeh kako se rastapa mrak, i zidovi i vrijeme." Kristova krv bijeli bijelje od oblaka, dok Duh sliva milost. Svemir je poezija pomazana krvlju i idealom. Pjeva o zvjezdanom nebu kao čudu, ili o vakuumu kumira. Neke predmete sjetno opjeva kao što je otrgnuto cvijeće u vazi. Poneka mu vjerska pjesma nije pjesma već vjerska izjava ili teološka misao. No možemo naći na različite vjerske pjesme, ispovijedi u prvom licu, gorko samokritičke, ili poneku molitvu. Bog je Ljubav koja glupo pretvara u lijepo, a neznatno u vrijedno. Sva se sloboda izvan Boga "uprašinjuje" i bljutavi kao moda. Atributi su često novi i svježi. Jezik je taj koji diktira pjesmu, kao na primjer: "natečene dveri tečnosti"; "Zora što se zari zlata"; "O, riječi živa što žižeš život". Život raste od Božje riječi.
