Spiritus movens - portal za duhovnost

Isuse, dok se bavimo svojim poslovima, dok nastojimo, dok se borimo, dok napredujemo i uspijevamo, dok se radujemo – možda je već tada, već sada, trenutak kada smo trebali umrijeti odavno već prošao. Možda sada i ovdje živimo samo zato što smo u datom trenutku, na datom mjestu zaobišli istinu, propustili priliku za dobro. Možda živimo na račun istine, na račun dobra, na račun čovjeka i čovječnosti koje smo zaobišli. Živimo tako kao da se životno umijeće sastoji u ovome: kako što dalje odgoditi smrt. Ne gledajući koliko smo se pritom udaljili od istine o životu.

Preuzeto iz zbirke dova (molitvi) poznatoj kao “Sahifa Sedžadija” ili “Potpuna knjiga Sedžadova” u kojoj su sabrane neke od šapćućih molitvi Imama Sedžada sina Imama Husejna, praunuka Božijeg Poslanika, mir s njime i njegovom časnom obitelji. Ova knjiga u sebi skriva riznicu tajni znanja o Putu prema Bogu i kao takva zuzima izuzetno visoko mjesto u islamu. Ova zbirka molitvi zbog svog značaja poznata je još i kao “Sestra Kur'ana”, “Indžil Ehli-bejta” (Evanđelje Poslanikove porodice) i “Psalmi islama”.

Preveli: Rusmir Mahmutćehajić i Mehmedalija Hadžić
Odabrao: Amar Imamović

(prijevod: Safvet-beg Bašagić)

Iz djela Objekt ljubavi u tesavufskoj književnosti: Muradnama Derviš-paše Bajezidagića
Autor: Adnan Kadrić
Odlomke odabrao: Senad Nanić

Sead Begović rođen je u Zagrebu 1954. godine gdje pohađa osnovnu i srednju školu te Filozofski fakultet. Između ostalog, radio je kao bibliotekar, propagandist, novinar (redakcija kulture «Vjesnik»), urednik i voditelj Tribine DHK. Kao književni kritičar surađivao je i surađuje s velikim brojem časopisa za književnost (Oko, Forum, Republika, Dometi, Mogućnosti, Poezija, Vijenac, Bridge i drugi), ali i u dnevnim novinama: Vjesnik, Jutarnji list i Večernji list. Glavni je i odgovorni urednik časopisa za kulturu i društvena pitanja «Behar».

prst u nebu

pred san
dok ti se mrak zagonetno smješka
noktima zagrebeš nebo
umočiš prst i žmirkajući gledaš
kako modri kristali rose
klize niz brojne brazde dlana
tješe hidre nespokoja među prstima
liječe okoštale strasti i nagnuća
i zacjeljuju pukotine i rane
između budne savjesti i uspavane svijesti
umočiš prst i čekaš
da mlada svjetlost opet prodre
ispod umornih noktiju
i rasvijetli antinomizam tvojih antitijela
i upije materiju tvojega antisvijeta

pred san
umočiš prst u nebo
i čekaš

Pjesnik: Mevlānā Binā’ī (بنائى)⁽¹⁾
Djelo: SEHĀ-NĀME-İ BİNĀ’Ī (سخانامهء بنائى)
Prijevod sa perzijskog na osmanski turski: Derviš-paša Bajezidagić
Prijevod sa osmanskog turskog na bosanski: Adnan Kadrić
__________________________
(1) Mevlānā Binā’ī, perzijski pjesnik od kojeg je sačuvan divan pjesama i djelo čiji prijevod dajemo posredstvom prijevoda Derviš-pašinog na turski jezik. Iz Nišapura je. Živio je u vrijeme Ali Šir Nevaija. Iz Nišapura je otišao u Bagdad, a potom u Azerbejdžan. Sekānāma možda ima i neke elemente autobiografskoga karaktera i možda donekle nosi pečat pjesnikovog vlastitog životnog iskustva.

Na Golgoti

Krvava lica, krvavih leđa
S podljevima modrica od udaraca.

Zatukoše ti ruke o drvo
Ruke kao žive ribe.

Zatukoše ti i noge da ti lakše
Bude umrijeti za mene
Jednoga od njih.

Otoci u vremenu. Tragovi neba sjaje se od sebe.
Koliko ljudi nosim u svome srcu. I sa kojima sam
vezana. Kakve su to niti.
Zemlja je kratka. Povezuje nas nebo. I slike. Stabla.
I treptaji u njegovim granama. Svjetlo i sjena.
I šumor lišća. Sad slab.
Sad jak. Koliko blago. Kolike milosti.

Izbor iz Male knjižnice Društva hrvatskih književnika Knjiga 106.
Uredništvo: Mate Ganza, Maja Gjerek, Borben Vladović
DHK, Zagreb, 2010.

Ocu 1986.

Vlado Vladić
Pjesma je pobijedila u kategoriji "što" (štokavskih pjesama) na XII. Recitalu "Josip Ozimec" koji se u održao 23. listopada 2010. u kapeli sv. Petra u Mariji Bistrici.

SVJETLOST TAME

Ulazim u tamu
Usnuli dah misli mi govori
Gdje si?

Lebdim s vjetrom snoviđenja
Sna i viđenja
Tebi Bože, izvore spasenja

Zrakom svjetlosti čiste
Toplinom mi ozdravljaš dušu
Pogledom svojim jasnoće bistre
Stavljaš me u najveću kušnju

Jer tama je svuda opet
Život je jednak svejedno
Za njega si zapravo raspet
Za moj smo život mi - jedno!

Sve što mi želiš reći, kaži mi
pred njim, tamnim kruhom na stolu.
Oko njega zidovi i zvijezde. I svi obruči
koji stežu moje srce.

Pred njim, trajnijim od svih zastava,
kaži mi, ako smiješ, svoju osudu.
On će znati. I sve će strahove
učiniti smiješno malim.

Pred njim, kruhom na stolu,
što se neprekidno obnavlja u nadi,
možeš mi život zamijeniti smrću.
S njim ću je veselo blagovati.

Slavko Mihalić

Anđeo

Promjenjivo vrijeme koje me ždere ...
Po djelovanju milosti kuha me da se promijenim u pravog asketu, vojnika svijetla.

Krumpiraaaaaaa, lukaaaaaaaaaa dere se ispod prozora u mraku podsjećajući na ovograđanske neimaštine.
Krumpiraaaaaaaaa, lukaaaaaa
Kako da to kupim kada nemam danas ni za kruha
Evo i frižider sam ugasila već jer u njemu stanuje samo mala lampica.

Odjednom iznenada zakuca mi prijatelj na vrata
i gozbu nosi.
Kavu, kolače, par kuna za djecu i poljubac anđela.

...

Piše: Josip Sanko Rabar

Moj subesjednik imaše mjeru, zlatnu trsku, da izmjeri grad, vrata njegova i zidine.


Nosim sa sobom bilježnicu i vozim se zagrebačkim ulicama. Ulazim i silazim. Gledam. Zapisujem. Kod kuće dotjerujem zapisano.

Piše: Boris Beck

Na Trešnjevci sam živio od 1996. do 2007. i često na putu u grad prolazio Ulicom Izidora Kršnjavoga, čeznutljivo promatrajući klupe ispod kestenova. Neodoljiva mi je bila pomisao da prođem ispod tih krošnji, kao Cesarić u jednoj nostalgičnoj pjesmi, ali nikako stići. Na koncu sada, 27. svibnja 2009, u 10.15 stojim na uglu Kršnjavoga i Kačićeve i krećem na odavno planirani put do Savske. Prvo se okrećem prema Tehničkom fakultetu (sada AGG): skroz lijevo u prizemlju nekoliko prozora ima rešetke, gdje sam u proljeće 1994. surađivao na jednom projektu profesora iz teorije pogrešaka. Radio sam bezvoljno od devet ujutro do podneva, a potom u parku spremao prijemni ispit za studij kroatistike. Čim sam ga položio, pozdravio sam se s teorijom pogrešaka, a kasnije sam čuo da su moj prilog ocijenili kao čistu zbrku. U auli tog fakulteta prvi me put ugledala Martina: čekao sam neki ispit ispred referade Arhitekture. Drveni stolovi još uvijek stoje ondje, ali zahod je novi. Isplati ga se posjetiti. Arhitektima su zahodi fetiš, a ovaj je najluđi u Zagrebu. To vam je veliki crni kvadar, istovremeno proziran i nepristupačan. Morate se šuljati oko njega dok vam se iznenada ne otvore skrivena vrata i usuditi se ući u nešto što je najsličnije crnom monolitu iz Odiseje u svemiru.

Josip Sanko Rabar

Toptanje odjeka

Bez ičega sam na zemlju došo,
U zemlju sići ću prazan posvema.
Zašto da onda žalim, kad vidim
Da za grobom ničega nema?

Ivan Česmički, "De se ipso"
(preveo Nikola Šop)

Na obali donjega maksimirskog jezera sagrađen je Paviljon jeke i posvećen gorskoj božici Eho.

Kada prođeš kroz paviljon, stižeš do mosta koji desno preko jezera vodi u Zoološki vrt na Labuđem otoku. Ili, možeš nastaviti ravno sve do slapa niz koji gornje jezero otječe u donje.

Piše Jadranka Brnčić

Svim dragim čitateljima naše web-stranice blagoslov kroza cijelu novu godinu!

Piše: Nataša Sajko

Utjeha kose

Gledo sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.

Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.

Sve baš, sve je mrtvo: oči dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,

U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: — Miruj! U smrti se sniva.

(Iz zirke pjesama "Pjesme bratu Suncu")

Planina

Gledam te planino nijemu od čekanja. Tako je
malo penjača po tvojim obroncima, tako je
malo pogleda u daljine.

Daleka, modra, šutljiva, nedostižna planino.
Okrećeš i mamiš poglede zauzete gradskim
brigama, usađuješ crv čežnje u naše oko.
Što se krije iza tebe? Iza devet gora i dolina?
Srce nam je već tamo. U modrilu.

Putuje naše srce hladnim vrletima. Srce skitnica.
Jednom će krenuti u prazninu između
zvijezda. Galaksije će postati preuske. Istraživati
ćemo u Bogu prostranstva puna disanja
i beskonačne blizine. Počevši od tebe planino.

Nemirno je naše srce. Dok se ne smiri u
beskraju.

PISMO IZ KAPADOKIJE

Prašina miluje Kapadokiju.
Podzemni gradovi spliću žive s naizgled
mrtvima. Stijene izjeda čežnja odavno
potrošenih glasova.
Golubovi pismonoše raznose intimu
negdašnjih asketa koji su se presvukli u
anđele. Bog u sebi zaneseno mrmlja:
Kapadokija, eh, Kapadokija...
I imena svih druga mjesta uzmiču pred
tolikom nježnošću.