381 korak - putopis jednom ulicom

Polako krećem prema Savskoj i zastajem nakon 17 koraka. S lijeve strane je fiskulturna dvorana u kojoj je suđen Stepinac. Da je agilni komunistički tužitelj znao da zatirući biskupa proizvodi sveca, radije bi pojeo svoju optužnicu; ovako si je Jakov Blažević osigurao slavu sličnu Pilatovoj. Uvijek ga zamišljam kao u Majstoru i Margariti, Pilat i Blažević sjede na pustom Mjesecu i provode lošu vječnost. A kako doći do dobre vječnosti? Gledam niz Ulicu Izidora Kršnjavoga, nema uopće prolaznika (a zašto bi i imala, potpuno je bezvezna, s jedva par kućnih brojeva). Njezina ravna crta ispod kestenova djeluje poput male beskonačnosti. Putovanje i jest život, treba trčati dobru trku, kako kaže Sveti Pavao, biti prvi, ne drugi ili treći, i osvojiti pobjednički vijenac.

Idem polako dalje. Na 56. koraku zastajem i gledam teodolite na nasipu srednjoškolskog igrališta. Sjećam se vježbe iz astronomije na tom istom mjestu prije dvadeset i nešto godina. U pola deset navečer krenuo sam od kuće, a roditelji su se samo nasmijali kad sam im rekao da idem na fakultet. Oblak je zastro Mjesec koji smo promatrali. "Volim gledati oblake kako prolaze, bijele oblake", rekao je asistent koji je vodio vježbe, a ja nisam znao da je to stih iz Spleena Pariza. Na tom sam igralištu trčkarao i prije trideset godina, dok sam pohađao V. gimnaziju. Na jednoj od rijetkih fotografija iz škole stojim ondje s četvoricom kolega. "Prijateljstvo je neophodno čovjeku za dobar rad pamćenja", kaže Kundera. "Sjećati se svoje prošlosti, nositi je uza se, to je možda nužan uvjet da se, kako kažu, sačuva integritet svoga ja. Da to ja ne zakržlja, da sačuva svoj obujam, potrebno je zalijevati sjećanja kao cvijeće u loncu, a to zalijevanje traži stalan dodir sa svjedocima prošlosti, to jest prijateljima." No živim lišen prijatelja. Ponekog još čujem na mobitel, možda poneki e-mail, rijetko pivo u gradu ili ribice u Palmeti. Pa kad već nemam prijatelja, mogu barem prolaziti prostorima gdje sam se s njima družio.

Na 70. koraku nalazim se nasuprot dječje bolnice u Klaićevoj. Uz secesijski sanatorij dograđena je pedesetih, prema izboru švicarskog arhitektonskog časopisa Raum & Wohnen, jedna od najljepših zgrada u Zagrebu. Nažalost i prečesto sam u njoj, upoznao sam sve njihove odjele. Mihovil mi je u pedijatrijskoj čekaonici jednom pao na radijator - jedan šav. Dok sam ga u drugoj prilici lovio po Dugoj ulici, Tamara je tako skakala u kolicima da ih je prevrnula. Kad me rendgenski tehničar vidio s djetetom natučena lica, bio je sumnjičav i pitao me zavidnom lukavošću: "Što, žena je kriva?" "Ne, ja sam", rekao sam i tako se i ne znajući spasio prijave za zlostavljanje. Kirurga je posjetila i Klara, a sad ondje vježbamo s Martom. U dvorištu je spomen-ploča za Ivana Markulina koji je 1995. poginuo uklanjajući eksploziv rasut iz kasetne bombe. S njegovima sam rođakom Mijom - koji mu čak i sliči - stajao u tom trenu na fronti, a kasetne su nas bombe netom prije nadzvučnom brzinom preletjele putujući do Zagreba.

Na 119. koraku sjedam konačno na klupu. Nije li me na ovaj put primamila upravo mogućnost da sjedim u hladu pod kestenovima? Tako je ugodno da ne bih imao ništa protiv toga da prosjedim ondje čitav život. S klupe vidim Elektru. Na jesen 1992. nazvali su me s burze i poslali onamo jer da traže geodete. Željeli su uzeti nekoga pošteno, bez veze, i za nas trojicu su upriličili test. Jedini sam točno odgovorio na sva pitanja, ali samo zato što su bila bizarna i ticala se više Marulića i Gundulića nego geodezije. Pitali su i koliko su visoki tornjevi katedrale. Onda sam znao, sada više nisam siguran; mislim da je jedan 103 metra, a drugi 105. Najgluplje je bilo pitanje "Kada ste kršteni?" I to sam znao jer sam kršten 7. lipnja, točno mjesec dana nakon rođendana (rođen sam 7. svibnja, a za taj sam datum u Kumrovcu saznao da je pravi Titov rođendan; na panou sam također sa zanimanjem pročitao da je Titu jednu presudu pročitao tetak mog oca). O smislu pitanja s krštenjem obaviješten sam naknadno: dobroćudni direktor koji nas je testirao svoje je srpsko prezime tek 1991. zamijenio bakinim židovsko-njemačkim. Na kraju su mi posao čak i ponudili, ali već mi je tada bilo jasno da moji dalekovodi idu dalje i u suprotnom smjeru od njihovih.

Ustajem s klupe i krajičkom oka vidim znak T-Coma na vrhu njihova nebodera. U taj me tren naziva jedan od rijetkih prijatelja s kojima se skoro svakodnevno čujem, pa smo čak i knjigu zajedno napisali. Ima pravo Finkielkraut, s mobitelom više ne možeš biti na putu, stalno nosiš sa sobom dom, ured ili škvadru.

- Baš gledam neboder T-Coma - kažem mu i razgovor skreće na književnu nagradu koju je dobio od njih Drago Glamuzina. Sto tisuća kuna obojici bi nam dobro došlo.
- Ali oni zbilja vjeruju da su dali nagradu najboljoj knjizi - čudi se Rajki.
- To je jednostavno - kažem ja. - Mi ćemo knjizi dati nagradu, dakle to je najbolja knjiga. To isto radi moj sin kada ga ispitujem povijest, mijenja moja pitanja prema svojim pogrešnim odgovorima. Ja ga pitam koji je glavni grad Rimskog Carstva, a on kaže Rim. Mihovile, istočnog. Misliš zapadnog, pita on.

Dok se Rajki smije, govorim mu da sam konačno poduzeo onaj put na koji sam se spremao godinama - putopis od 381 koraka. On je i tu radikalniji od mene, on je smislio putopis od kuhinje do kupaonice. Imao je naprsnut kralježak, nemoćno je ležao na podu i puzao, i čitav mu je život tada prošao pred očima.

- Sjajno - kažem ja - imaš i traumu u pozadini pisanja.
- Mi i pišemo da bi se izliječili - kaže Rajki.

Zbog tih riječi zastajem, točno na 144. koraku. Ima li u ovoj mojoj šetnji traume? Zapravo ima. Ovim sam putem između teorije pogrešaka i astronomije ponekad odlazio djevojci čije je ime značilo Crni oblak i vraćao se na popodnevne vježbe ošamućen, kako i treba kad se čovjek vraća iz susreta u kojima se sve daje i uzima. Ali se na kraju otkrilo da niti se sve davalo, niti se sve uzimalo, a ja sam iz crnog oblaka tako tresnuo na zemlju da su mi trebale godine da se ustanem. "Pamtiti znači ponovno uspostavljati bliskost", kaže Josif Brodski. Hodam Ulicom Izidora Kršnjavoga i ponovno uspostavljam bliskosti. No prostor ima i stariju povijest od moje. Gdje je sada dvorana Muzeja Mimara, bila je gombaonica Prve muške gimnazije u kojoj je avangardna umjetnička skupina Traveleri održala 1922. kazališnu predstavu Aeroplan bez motora. Kulise je Josip Seissel napravio u obliku pomičnih nebodera, a na scenu su doveli i pravog magarca za kojeg su rekli da je došao iz gledališta; budući da su u gledalištu sjedili i profesori, dečke su izbacili iz gimnazije pa su se Traveleri preselili u Beograd. Gdje je AGG, bila je ciglana o kojoj svjedoči ime kafića na uglu Kačićeve i Klaićeve. Kačićevom je nekada išao tramvaj, a tramvajska stanica, nedaleko od mjesta na kojem stojim, pretvorena je u trafiku. Na igralištu su nekad bile vojne barake čija je pekara bila malo iza nulte točke mojeg putovanja, blizu kafića Matchball. U barakama su nakon Prvog svjetskog rata bili smješteni vojnici francuskog korpusa iz Indokine - Kinezi, kako su ih zvali Zagrepčani - a potom istarske izbjeglice; spaljene su 23. siječnja 1931.

Na 148. koraku okrećem se prema Westinu. Dok je to još bio Interconti, i dok u njega nisu puštali u tenisicama i trapericama, nervirali su ih studenti koji su išli prečicom preko crvenog tepiha. Onda su oko ulaza stavili ogradu, a naš je profesor marksizma, za kojeg su pričali da je bivši sjemeništarac, rezignirano rekao: "To je ograda kroz koju mogu proći debeli, a mršavi ne". U trapericama i tenisicama u tom sam se hotelu zatekao 5. kolovoza 1995. Bio je pun stranih novinara i nije bilo teško naći posao prevoditelja - a zatim sam s njima mahnito jurio od Galbraitha do Bihaća, vukući za rukav Srbe koji bježe i Bosance koji nisu mogli vjerovati da su slobodni. Na 280. koraku vidim balkon u Savskoj na koji je Sanja Iveković sjela 1979. uoči prolaska Titove limuzine i, s čašom viskija u ruci, glumila masturbaciju, kako stoji u katalogu njenih performansa. Tebalo je 15 minuta da policajac s krova hotela to prijavi na zemlju pa da joj pokucaju na vrata i zatraže "da se uklone ljudi i objekti s balkona". Na 330. koraku vidim kako se vijori zastava na HNK: Magelli se uvijek zbog toga ljuti jer, kako kaže, "kazalište ne pripada Hrvatskoj nego svemiru". Do 360. koraka mi je jasno zašto sam odabrao baš ovu ulicu - iako sam drugdje prolazio i češće, i duže, i s važnijim poslovima, nigdje kao ovdje ne spaja se sve što čini moj život. S tog mjesta vidim ugao Vodnikove i Savske gdje je uredništvo Zareza, lista koji mi je promijenio život; tu je Hrvatsko novinarsko društvo, iz kojeg sam doduše istupio, ali ipak u novinama jedem svoj kruh; tu je Jesenski i Turk koji mi je izdao dvije knjige, uključujući i najnoviju; i konačno, tu je Perkovčeva u kojoj moram ovih dana potražiti paradentologa jer je došlo vrijeme da i meni počnu ispadati zubi.

Ishodao sam točno 381 korak. Tramvaji jure Savskom, nebo je vedro, crni oblak se davno raspršio. Na mobitelu je 10.19. Budući da je sav moj život ostao iza mene, ovo bi mogla biti i smrt. Ogledavam se na sve strane, mogao bih još toliko reći, ali neću. Dovoljno mi je zadovoljstvo da sam stigao na kraj svog puta.

Novo u kolumni

• O dijalogu
• Vjerujem
• Opazke VIII
• Opazke VII
• Opazke VI

Najčitanije u kolumni

• Katolička crkva o kontracepciji i o pobačaju (6630)
• Seksualna zlouporaba žena u Katoličkoj crkvi (4351)
• Hipokrizija (4163)
• Žene u Katoličkoj crkvi (3912)
• OTVOREN GOVOR U CRKVI (3771)

Komentari u kolumnama

• Drinske mučenice - eutanazijom do vječnog života (1)
• Futuvvet (1)
• Božić ipak dolazi (1)
• Vedska književnost (2)
• Žene u Katoličkoj crkvi (1)