Davor Šalat - pjesme

Anđeo skriva mač. Stidi se svoje
moći.
Radije bi brao divlje kupine i
iskušavao krilatog konja koji juri prema
obzoru.
No on je anđeo.
Djeca se uporno drže njegova imena i
zlodusi zahtijevaju bitku.
Njegov mač je riječ, napokon to
shvaća.
I počini grijeh pjesništva.

Bratislava se s Bečom valja u snježnoj
postelji. Da ih ne uznemire, autobusi se
vraćaju u svoje gradove.
A gdje si ti u bezimenim pustama u
kojima crkava svaki autobus? Kuda si
naumila i kamo si stigla? Zebu me pitanja
i znam što ćeš reći: Bratislava, Beč...
A ja sam taman kao Dunav u siječnju
i plovim nutarnjim koritom u koje te ne
mogu povesti. No snijeg sipi neodsvirani
koncert, otvaram oči za zimu i postajem
bijel – posve nalik tebi.

U pustinji pijesak se razmjenjuje kao bakšiš
na bazarima. Vrpca života odmata se povrh dina i
karavane nose zlato mrtvome kralju.
Stoljetni vjetrovi nabrali su piramide, ljudi su
bili tek njihove ruke, a potom prah. Tko je doveo
noć u srce piramide i sad orgija njezinim mračnim
smislom?
I kao da je pod pijeskom tajni tekst, a mi još
ne znamo čitati. Tek se deve dive našim praznim
očima koje je progutala Sahara. Plaze jezik i
nepogrešivo pronalaze izmaštanu oazu.

Piši, koji si se ogriješio o olovku i
papir i svakakvu sramotu nadrljao skliskom mišlju.
Piši i ne pamti ni jedne riječi, čak te i slovca
mogu odati. Možda se ograde spuste, isuše
jezera i izrone zarasli nakovnji vedrine, tupi
noževi kojima si sijekao maglu.
Piši, samo takvog treba te pjesma, a njeni
čuvari možda ne primijete tvoje dronjke. Saznaj
sve o pregibima ruke, putanjama olovke i o
zvjezdanoj gramatici. Uputi se u mračne saveze
riječi, napose u glagole koji šute u nepokretnom
svijetu.
Piši, možda ti hrabri upitnik daruje pjesmu,
možda se kruh razlomi baš na tvome nepcu.

Posrebrila se pustinja. Mana polako
razniježi i mrgodna usta. I Sinaj bude krotko
zrnce na dnu stopala.
A svemir nam pretražuje nutarnju krletku.
U njoj slavuji izdužuju život preko Aheronta.
Bog nam se obznanio u pijesku. Prevario
Egipat i Izrael, izglačao čovjeku nebesku kožu.

U pijesku se posvadile sve riječi.
Ali tek na trenutak.
Jer Bog ih ništi vjetrom
I sve se vraća početku.
No pijesak je ustrajan
I nema čovjeka
koji se nije rasuo u njemu.
Sada je noć.
U pustinju je upisan
konačan broj zvijezda
i u meni više nema
čamca što preplovljuje smrt.

To je kao da ti se rečenica olabavila i ti joj
više ne možeš ništa. Ide u svim smjerovima,
nosi cipele nepoznatih ljudi i više nema šešira
pod kojim bi se sakrila.
Tko je tko u toj rečenici i hoće li ona
obnoviti već oljušteni luk, mogao bi znati tek
savršen jezik kojeg ne obuzdava niti jedan
čovjek.
No ona svejedno navire na usne, uvlači se u
stablo od pijeska i nepogrešivo izgovara
abecedu pustinje.
Možda nam ipak prišapne pod kojom se
dinom zaglavio naš izgubljeni automobil i
koliko nam benzina treba za putovanje do neba.

Prevrćem kamenčiće uz more, preslagujem
značenja, zbijam sunčevinu u stručke koromača.
Zaljev se privija uz mene, čamci su mu
pitomi kao janjad. A u meni je zgasnuli samostan
u kojem sunce neprestano posti i mjesec svake
noći štipa paški kamenjar.
Zagrijao sam sve molitvene sobe, dočekao
Boga koji mi je ruke premezao uljem i u uši mi
sakrio sol. Pa opet moram nakupljati samoga sebe
posred razbacanih kamenčića i urušenih kula od
pijeska.
A tek sam se počeo igrati, premještati komad
po komad Velebita i neoprezno vježbati
budućnost.

U svom srcu umro je grad. Sad mu tetošimo preostale
kuće i obilazimo zalud rascale perivoje.
A ti me gledaš kao rijeka koja obnavlja vrijeme i
u tebi množe se ribe koje nalaze put do zatajenog
jezera.
Japanke ti baršune moj pjev o iščezlom trgu.
"Što je to grad?", pitam te.
"Kad mu svi stanovnici umru, ja ga ponovno
rađam i veselim se njegovoj tajni koju ne znam
odgonetnutu", tvoj je još zapitaniji odgovor.

Našao si pticu koja je vrijeme. Iskrzanim letom
odvaja valove od škrapa i potapa mjesec u prebrzo
more.
Na njezinim krilima pera posustaju: nebo
milosrdno češlja otoke koji su već prešli u vječnost.
Pomisliš da ti nijedan meteor neće poštedjeti
misli i da te ni starost neće osloboditi od ruševnog
svemira.
Nikada se nećeš izvrnuti iz stolca besmrtnosti, a
vrijeme će isteći kao pokvaren sok iz hrđave limenke,
grakne ti ptica koja više ne zna letjeti.

Novo u kolumni

• O dijalogu
• Vjerujem
• Opazke VIII
• Opazke VII
• Opazke VI

Najčitanije u kolumni

• Katolička crkva o kontracepciji i o pobačaju (6630)
• Seksualna zlouporaba žena u Katoličkoj crkvi (4351)
• Hipokrizija (4163)
• Žene u Katoličkoj crkvi (3912)
• OTVOREN GOVOR U CRKVI (3771)

Komentari u kolumnama

• Drinske mučenice - eutanazijom do vječnog života (1)
• Futuvvet (1)
• Božić ipak dolazi (1)
• Vedska književnost (2)
• Žene u Katoličkoj crkvi (1)