Naša e-lista
Upišite se na našu Mailing listu

 

Postanite član
Registrirajte se ovdje.
Članstvom dobivate mogućnost komentiranja.
Humanitarna akcija
Donirajte "Marijine obroke" gladnoj djeci Trećega svijeta - samo 70,00 kuna koje možete uplatiti na žiro račun Zagrebačke banke 2360000-1102102666.

Više o svemu u članku:
"Glad u cyber dobu - kupite život čovjeka za 70 kuna"

Citati poznatih

Caird
"Kad bi čovjek bio samo stvorenje prolaznih osjeta i impulsa, niza slutnji što dolaze i odlaze, nestalnih maštarija i osjećaja, tad ništa za njega ne bi moglo imati karakter objektivne istine ili stvarnosti. No povlastica je čovjekove spiritualne naravi da se može prepustiti misli i volji mnogo većoj od svoje vlastite. Za njega se zaista može reći da kao biće koje misli i koje je svjesno samoga sebe živi u ozračju Univerzalnoga Života. Kao biće koje misli, ja u vlastitoj svijesti uvijek mogu potisnuti i ugušiti svaki pokušaj samopotvrđivanja, svaki pojam ili misao kojki su isključivo moji, svaku želju koja izvire iz mene kao pojedinačnog jastva - jednom rječju, ne živjeti više vlastitim životom, nego dopustiti da moju svijest obuzme i prožme beskrajni i vječni život duha. A ipak u tom odricanju od sebe istinski zadobivam sebe samoga, ili ostvarujem najviše mogućnosti vlastite prirode.(...) Položaj čovjeka koji je stupio u religiozni život jest takav da mu zlo, greška, nesavršenost zapravo ne pripadaju: to su izraštaji koji nisu organski povezani s njegovom pravom prirodom; u svojoj biti, kao što će biti iu stvarnosti, već su potisnuti i poništeni, a u samom procesu poništavanj postaju sredstvima duhovnog napretka. Premda čovjek nije oslobođen iskušenja i sukoba, u onoj unutarnjoj sferi u kojoj se odvija njegov istinski život, borba je završena, pobjeda već izvojevana. Duh ne živi konačnim već beskonačnim životom. Svaki otkucaj bila njegova postojanja izraz je i ostvarenje Božjeg života."

u knjizi Williama Jamesa "Raznolikosti religioznog iskustva" stoji da je autor teksta škotski transcendentalist Caird
Statistika
Trenutno posjetitelja: 7
Najviše odjednom: 35
Dana: 19/04/2010
Zadnja posjeta: 21/05/2012

Davor Šalat - pjesme

Poslano: 14.09.2009 | admin

PISMO IZ KAPADOKIJE


Prašina miluje Kapadokiju.
Podzemni gradovi spliću žive s naizgled
mrtvima. Stijene izjeda čežnja odavno
potrošenih glasova.
Golubovi pismonoše raznose intimu
negdašnjih asketa koji su se presvukli u
anđele. Bog u sebi zaneseno mrmlja:
Kapadokija, eh, Kapadokija...
I imena svih druga mjesta uzmiču pred
tolikom nježnošću.





STIDLJIVI ANĐEO


Anđeo skriva mač. Stidi se svoje
moći.
Radije bi brao divlje kupine i
iskušavao krilatog konja koji juri prema
obzoru.
No on je anđeo.
Djeca se uporno drže njegova imena i
zlodusi zahtijevaju bitku.
Njegov mač je riječ, napokon to
shvaća.
I počini grijeh pjesništva.




BRATISLAVA, BEČ


Bratislava se s Bečom valja u snježnoj
postelji. Da ih ne uznemire, autobusi se
vraćaju u svoje gradove.
A gdje si ti u bezimenim pustama u
kojima crkava svaki autobus? Kuda si
naumila i kamo si stigla? Zebu me pitanja
i znam što ćeš reći: Bratislava, Beč...
A ja sam taman kao Dunav u siječnju
i plovim nutarnjim koritom u koje te ne
mogu povesti. No snijeg sipi neodsvirani
koncert, otvaram oči za zimu i postajem
bijel – posve nalik tebi.




ZLATO MRTVOME KRALJU


U pustinji pijesak se razmjenjuje kao bakšiš
na bazarima. Vrpca života odmata se povrh dina i
karavane nose zlato mrtvome kralju.
Stoljetni vjetrovi nabrali su piramide, ljudi su
bili tek njihove ruke, a potom prah. Tko je doveo
noć u srce piramide i sad orgija njezinim mračnim
smislom?
I kao da je pod pijeskom tajni tekst, a mi još
ne znamo čitati. Tek se deve dive našim praznim
očima koje je progutala Sahara. Plaze jezik i
nepogrešivo pronalaze izmaštanu oazu.




HRABRI UPITNIK


Piši, koji si se ogriješio o olovku i
papir i svakakvu sramotu nadrljao skliskom mišlju.
Piši i ne pamti ni jedne riječi, čak te i slovca
mogu odati. Možda se ograde spuste, isuše
jezera i izrone zarasli nakovnji vedrine, tupi
noževi kojima si sijekao maglu.
Piši, samo takvog treba te pjesma, a njeni
čuvari možda ne primijete tvoje dronjke. Saznaj
sve o pregibima ruke, putanjama olovke i o
zvjezdanoj gramatici. Uputi se u mračne saveze
riječi, napose u glagole koji šute u nepokretnom
svijetu.
Piši, možda ti hrabri upitnik daruje pjesmu,
možda se kruh razlomi baš na tvome nepcu.




NEBESKA KOŽA


Posrebrila se pustinja. Mana polako
razniježi i mrgodna usta. I Sinaj bude krotko
zrnce na dnu stopala.
A svemir nam pretražuje nutarnju krletku.
U njoj slavuji izdužuju život preko Aheronta.
Bog nam se obznanio u pijesku. Prevario
Egipat i Izrael, izglačao čovjeku nebesku kožu.




KONAČAN BROJ ZVIJEZDA


U pijesku se posvadile sve riječi.
Ali tek na trenutak.
Jer Bog ih ništi vjetrom
I sve se vraća početku.
No pijesak je ustrajan
I nema čovjeka
koji se nije rasuo u njemu.
Sada je noć.
U pustinju je upisan
konačan broj zvijezda
i u meni više nema
čamca što preplovljuje smrt.




BENZIN DO NEBA


To je kao da ti se rečenica olabavila i ti joj
više ne možeš ništa. Ide u svim smjerovima,
nosi cipele nepoznatih ljudi i više nema šešira
pod kojim bi se sakrila.
Tko je tko u toj rečenici i hoće li ona
obnoviti već oljušteni luk, mogao bi znati tek
savršen jezik kojeg ne obuzdava niti jedan
čovjek.
No ona svejedno navire na usne, uvlači se u
stablo od pijeska i nepogrešivo izgovara
abecedu pustinje.
Možda nam ipak prišapne pod kojom se
dinom zaglavio naš izgubljeni automobil i
koliko nam benzina treba za putovanje do neba.




VJEŽBANJE BUDUĆNOSTI


Prevrćem kamenčiće uz more, preslagujem
značenja, zbijam sunčevinu u stručke koromača.
Zaljev se privija uz mene, čamci su mu
pitomi kao janjad. A u meni je zgasnuli samostan
u kojem sunce neprestano posti i mjesec svake
noći štipa paški kamenjar.
Zagrijao sam sve molitvene sobe, dočekao
Boga koji mi je ruke premezao uljem i u uši mi
sakrio sol. Pa opet moram nakupljati samoga sebe
posred razbacanih kamenčića i urušenih kula od
pijeska.
A tek sam se počeo igrati, premještati komad
po komad Velebita i neoprezno vježbati
budućnost.




BARŠUNASTI GRAD


U svom srcu umro je grad. Sad mu tetošimo preostale
kuće i obilazimo zalud rascale perivoje.
A ti me gledaš kao rijeka koja obnavlja vrijeme i
u tebi množe se ribe koje nalaze put do zatajenog
jezera.
Japanke ti baršune moj pjev o iščezlom trgu.
"Što je to grad?", pitam te.
"Kad mu svi stanovnici umru, ja ga ponovno
rađam i veselim se njegovoj tajni koju ne znam
odgonetnutu", tvoj je još zapitaniji odgovor.




POČEŠLJANI OTOCI


Našao si pticu koja je vrijeme. Iskrzanim letom
odvaja valove od škrapa i potapa mjesec u prebrzo
more.
Na njezinim krilima pera posustaju: nebo
milosrdno češlja otoke koji su već prešli u vječnost.
Pomisliš da ti nijedan meteor neće poštedjeti
misli i da te ni starost neće osloboditi od ruševnog
svemira.
Nikada se nećeš izvrnuti iz stolca besmrtnosti, a
vrijeme će isteći kao pokvaren sok iz hrđave limenke,
grakne ti ptica koja više ne zna letjeti.


Vaši komentari


Samo registrirani korisnici mogu komentirati.
Registrirajte se ovdje BESPLATNO!