Ljubica Benović, Naklonost
Poslano: 12.12.2010 | admin
Otoci u vremenu. Tragovi neba sjaje se od sebe.
Koliko ljudi nosim u svome srcu. I sa kojima sam
vezana. Kakve su to niti.
Zemlja je kratka. Povezuje nas nebo. I slike. Stabla.
I treptaji u njegovim granama. Svjetlo i sjena.
I šumor lišća. Sad slab.
Sad jak. Koliko blago. Kolike milosti.
Biti voljena u tako malenoj zemlji, voljeti u njoj
znači žeđati i žuđati ko žedna zemlja kraljica kruha
kraljica žute boje mudrih polja
kada se kao zlativo razdanjuje njiše prostire žari
užeženo polje srpanjsko
u Drinovcima.
U oku mjesec u srcu obala
sa koje odlaze moji brodovi svakodnevno
a ruže se crvene u vrtu rumene
Sve okrenuto je pučini
Pučina si ti. U prostoru. Iznad njega nad zvijezdama
Bez ičega ičega. Nema, nisi, ništa. Poznaješ ništa?
Baš danas su dječaci iz susjedne kuće unosili
cjepanice. Počinje mirisati na snjegove. Osjećam koru
drveća i dubinu šume. Ponirem. (Taj prostor…)
U njem se skriva nepoznati vrtlog. U Gornjem jezeru
baca se riba.
Iznad vode stoji svaki dan slika Medvednice. Izdiže
se skladno u odnosu.
Svila svjetla i niti njene koje izvučene kroz oblake
i paučine oblačne
dodiruju sve slike, svaku pojedinu, svaku svaku. I
svaki njezin trenutak.
Stepenice Milene Lah
One su blize
Nagnuti nad ponor nebeskoga svoda
Tim bi’ se stepenicama mogla približiti malo
onom svilenom ponesenom prostoru, tamo je i zrak
topliji i skuplja se više svjetla i sjena, zemaljskih para
te onih vodenih jezerskih, jata meni posve nepoznatih sitnih
kukaca. Taj prostor nadlete ponekad i patke, one divlje, zar ne
Ne znam ni sama je li to tako Naše,koje su narasle uz naše jezero
Pa pa pa Boje se tako one malene patkice.Gledajući tako, pomalo. Bogu hvala.
I gdje je smrt u tomu i gdje lakomost i dio svijeta s
kojim ćemo se sastati i potom rastati: položaj juga,
jugu otvorena njiva Pernica, sav pribor nalazi se na
radnom stolu Ptica pjeva na vrhu bora U dubini moje
šume druga dubina Ne osjećam prolaznost ni u dnu
nožnoga palca Poniremo Tamo se nalazi plod i izvor
voda, moja prva kap U kantu je silazilo zlato sunce
usred pustinje Tako cjelovito sjala je voda moga dida
Lukice U podne Njen gib i okus sada sastaju se s
mojim sadašnjim trenutkom (znanjem o tome)
Prožima me utjecaj najranijeg još do danas: sve što
je u tome tvarno: prolaznost, pustinja nedjelje,
čekanje ispred kuće, stolac dida Lukice, plavičasta i
crvena boja crkvenih prozora Iz moje kuće izlazi dim
Izdiže se crkva svetoga Mihovila po svojoj ljepoti i
veličini nekada nadaleko poznata diljem Bosne i
Hercegovine sve do Sarajeva.
Gledali smo emisiju o Žumberku. Puno toplih sličica o
tome kraju, puno toplih riječi o njemu.
O kako ću kad sastavim ovu priču sjati, sastavit će
mi se nekada prazninom ispunjen prostor sam od sebe.
Usred voda
Ponizni, tako ćemo jedni pokraj drugih živjeti,
uzdizati se ujutro na tržnicu Uvečer putevi vode na
sve strane Uzbrdice vode stablima ususret
Što su prostrane bujne krošnje usred ovoga svijeta
nego ukras
Usnuli mladić
Svaki trenutak ima svoju boju i svoju melodiju
Istim ritmom, tako preobraženi, kako lako se čini
Mjesečina Prelijeva se na Lokrumu zrno soli
A kad se susretnemo, pomislim: isto, isto
Tiha melodija u nedjeljno ljetno poslijepodne
Sama sam Odgojena sam u srednje tradicionalnoj obitelji
Od ništa Posebno mjesto pridajem ljubavi iz koje se
prostiru sva svjetla i svi prostori blago se njome sjaje
I duboke stoljetne plave šume I one imaju svoje puteve
Postoji put šume Prinosi tome svaki pojedini stanovnik
svijeta ponaosob Možeš otopiti planine leda u srcu,
pronaći koji pjeva psalme podno cedrova stabla u dubini
njegova najdubljeg hlada nadomak zelene zelene paprati
Kasno je i uzaludno sjediti na obali i gledati
otvorenim očima
kako nestaje vrbovo lišće u toku mirne prolaznosti
Tako i ja danas, a kišan je ljetni dan, slušam
Gregorijanski koral
i moje se srce i moje se srce izmiruje sa svim što je
donio
ovaj miran kišni dan
