Paviljon jeke

Sagrađen je na dvanaesterokutnoj (ili trinaesterokutnoj!?) osnovici s dvanaest (ili trinaest?) polustupova. I još s malom replikom na krovu nalik na kružni grčki hram s kupolom. Stupove nikad nisam brojao. Niti ne znam koliko ima prozora svinutih u luk? A, boja? Neka siva, prljavomodra, što li? Iako su mi sve vlasi točno izbrojene i svaki stup i kamen mojega života stoji točno na svome mjestu, ja, naravno, ne znam brojati. Mute mi se, kao običnom smrtniku, proporcije i omjeri, ne znam razlog zakrivljenosti prostora, ni smisao šiljka usmjerenog u nebo.

Diže se sa zelene livade svojim mračnim arkadama kao kakva De Chiricova metafizička vizija. Preprečuje, propušta i nadsvođuje put svojim bezrazložnim mitskim razlogom. Staza se diže i prolazi povišenim betonskim podom na drugu, zoološku, stranu smisla hodanja.

Koliko sam puta u djetinjstvu prolazio ovuda na putu u Zoološki vrt? Kako me samo radovao i plašio susret s ovom zagonetnom šupljinom! Nisam tada, vjerojatno, ni čuo za grčke mitove, ponajmanje za nimfu Eho. Jedino što sam dobro iskusio jest to da unutarnjost paviljona gromko odjekuje. Strugao sam o betonski pod, ili toptao nogama, uzvikivao: "Hej!" I jeka mi se točno, proračunato i pedantno vraćala, zapravo dosadno i jednoliko, a, ipak, vjerno, žestoko i uzbudljivo.

Neka vrlo proračunata nimfa, muza fizikalne akustike, zvučnih amplituda i valova, o čemu sve ja, naravno, nisam imao ni pojma.
Vile djetinjstva još su posvema svojeglava i hirovita bića. One ne znaju, ili bar, ne vole brojati. Trče naokolo za senzacijama: "Tres! - Tras! Hej! Tup! - Lup!"
Zapravo, opsjela me zagonetka ovoga prljavog betona. Vlastiti odjek mojega bića što mi dolazi u susret. Istrčavao sam ispred roditelja i utrčavao u jeku. Moju vlastitu jeku. Doduše, i u vodi sam mogao praviti valove koji se obijaju o mene, vraćaju se, pa me zapljuskuju, no, ovo ovdje bilo je tako - nevidljivo. Zagonetni šapat ili krik, nečeg ili Nekog skrivenog. Skrivenost samog mene meni samom.

Još uvijek prolazim povremeno kroz ovaj mali paviljon. Iz desetljeća u desetljeće produbljujem njegovu tajnu, sve ga manje razumijem i sve mu se više čudim.
Katkad mi čitav moj život nalikuje na jeku djetinjeg hira koji sam davno otopotao negdje izvan vremena, i čitavim vremenom, i još uvijek topoćem topotajima srca: Tup! - Lup!
Na trenutak mi sve oko mene bljesne kao tanahna gusta mreža jedne jedine beskrajne jednadžbe u kojoj je svatko sam sebi jedina nepoznanica, a sve ostalo biva providno, proračunano, lijepo pokrenuto i raspoređeno u prostoru. I pad lista, i cvrkut ptice, i zrcalo jezera u kojem naopaki svijet čeka posljednji poljubac dvaju zenita.

Labudovi šire koncentrične krugove na licu neba, iza njih blistaju krletke i kavezi, sleđeni raster životinjskih krikova.
I polarni medvjed što hoda dva koraka naprijed, zatim dva natrag, pa opet dva naprijed, i tako zauvijek.

U daljini se čuje kako tramvaj klopoće, i škripe ljuljačke jednoličnom škripom.
I svi ti prolaznici, umirovljenici, majke s kolicima i mala djeca, zastali u trenu kao kipovi, kao da putuju u sebi u nekomu neprotežnom prostoru prema konačnom susretu s Neznancem.
Vjetar raznosi mirise krošnji i kovitla oblake. Vrijeme je stalo, i ludo teče, razlijeva se u svjetlosti.
Kako šuplje odjekuje prostor u meni! Netko u paviljonu plače. A to, ipak, nisam ja. Netko. Mjeri me prostor između dvaju udisaja. I makar plačem. Još je taj Netko u meni.
Kada ćeš doći?
Ti koji prebireš i sviraš mojim dahom! Hej! -Haj!
Ne, to moj mali sin istrčava, topoće i viče. Neobično živo klupko otrgnuto od mojega mesa, moja otrčala čežnja.
On skakuće drukčije nego što sam ja ikada skakao. I sanja druge snove. Juri za svojim vlastitim hirom. I tka posebnu sudbonosnu mrežu.
Puštam ga naprijed. Jer, što mogu drugo? Svi ćemo se, ionako, susresti na mostu gdje se jezera prelijevaju poput klepsidre i nepovratno klokoće vrijeme. Svi smo tu kao još neprepoznata jeka. U dubini.
A ja, svejedno, topoćem i dalje. Nevidljivo i nečujno. Smrtonosno zaljubljen u nešto bliže od samoga mojega srca. I sveobuhvatno. Ako ugledam sebe, bit će to nesreća. No, ako opazim Tebe?
Kotač se svejedno okreće u meni, jezero zrcali Sunce, i Mjesec, labudovi pjevaju, Pitagora geometrijski izoštreno brusi svoju dalekovidnicu, sve je titraj i obrnuta slika.
No, tko sam onda ja?

Novo u kolumni

• O dijalogu
• Vjerujem
• Opazke VIII
• Opazke VII
• Opazke VI

Najčitanije u kolumni

• Katolička crkva o kontracepciji i o pobačaju (6630)
• Seksualna zlouporaba žena u Katoličkoj crkvi (4351)
• Hipokrizija (4163)
• Žene u Katoličkoj crkvi (3912)
• OTVOREN GOVOR U CRKVI (3771)

Komentari u kolumnama

• Drinske mučenice - eutanazijom do vječnog života (1)
• Futuvvet (1)
• Božić ipak dolazi (1)
• Vedska književnost (2)
• Žene u Katoličkoj crkvi (1)