Rigalica

Gledam je, a ono jarac od kamena, izbečio se nad ponorom Kaptola, razjapio usta, kao da bljuje nevidljivi mlaz praznine, tužnih krupnih očiju, izbočena čela i široke njuške, više magarac nego jarac. Isprana novinska crno-bijela fotografija, ali, ipak, ona kao da šilji i oštri obrise ovoga neobično razdražena lika, brusi mu suprotnosti svjetla i tame, skuplja mu mrak u kutovima očiju i tugu podno jagodica. Podvlači mu sjenu i kovitla je, i crnu uvlači u razjapljena plačna usta. Vidim: jarac, sav se napeo, izbočio glavu s rogovima i skamenio se u grčevitu skoku nad provalijom:

- Piši o meni!

Kao da čujem. Valjda je viknuo upravo to? Što li drugo?

Strši gotovo čitav metar iz galerijske ograde. Iz njezine snježnobijele kamene čipke, nedavno obnovljene, ili kako se to učeno kaže: "rekonstruirane". Galerija s ogradom i stupićima zapravo je sasvim nova. Nedavno je u dijelovima isklesana iz kamena i metalnim škripavim liftom pažljivo, komad po komad, dignuta u visinu, trideset osam metara, tamo gore visoko nad pročelje zagrebačke katedrale, i tu je zgodno složena, kao da je od lego-kockica. Pri dnu ograde postavljene su rigalice, da prilikom kiše odvode vodu s poda galerije u dubinu, na naše glave.

Sve su ih, da se iznova ne raspadnu, učvrstili najsuvremenijom tehnikom. Ufajućim sidrima od nehrđajućeg čelika i još čvršćom "epskom" (ili, nekakvom sličnom?) smolom. Zlu trebalo. Tako i kameno srce služi crkvi. Ružnjikave rigalice, kameni cvjetovi, stupovi, ritam i sklad. Iako s tornjeva još uvijek pada kamenje na ranjeni kip Gospe i osakaćene anđele bez lica. Sipi kamen na naše kišobrane.

Kakvim li su to kamenom zidali našu katedralu? Nekakav mekan, krhki, lomljiv, što jauče kad ga glođe zub vremena pa se drobi, i sipi, i pada u većim ili manjim komadima i komadićima. Kao pijesak u klepsidri. Kao obala morska usred Zagreba. Ljušti se katedrala kao banana. Mrvi u prah i pepeo. Eh, što ti je crkva s malim "c". Zgrada tek. Kamen. Izvana gladac, a jadac. Tako je sa svakom zidanom crkvom. Propala bi, savršeno, da nema nekih sasvim živih i živcatih ljudi. Bez takvih, vjernih, crkva je jadnija od puževe kućice bez puža. Ipak, i prazne puževe kućice umiju biti čudno lijepe! Raskošne, vedre i šarene arabeske, zavijuci puni neočekivanih tajni, tople i ljupke boje.

- Piši o meni! - zarida iznova rigalica. (Bit će da sam zaboravio tu narikaču.) Bila bi koza da nije jarac. A možda i jest koza, ali s rogovima? Vidim je na slici, samo što se ne rasplače. Ma da, mislim da sam je skužio. Htjela bi biti u "centru pažnje". No, badava. Gore visoko pod nebom sićušna je kao komarac. S Kaptolskoga se trga tamo gotovo ništa ne vidi. Svi ti likovi gore kao da su stvarani samo za Boga i anđele i viši svijet, ili, samo za našu maštu. Kad usnemo i sanjamo, ili, kad budni maštamo bajke, tada rigalice ožive u visini, i tamo svašta rade. Ili su one, možda, tek kažiput pticama gdje da najlakše slete i sviju svoja gnijezda? Ili su pak semafori-znakonosci za uskrsnule duše dok se ove trčeći uspinju uz tornjeve u nebo?

Pitam se jesu li sve ostale rigalice toliko ružne? I šišmiš i lav, pas i žaba, mačka i gušter? Jesu li sve tako tužne? Pa što im onda vrijedi ako smo im nagrižen kamen zamijenili novim tijelom od rimskog travertina, ako im je srce ostalo kameno i lice nakazno?

Kad vrijeme glođe tornjeve, a oni onda sniježe teške pahulje od čipkastih kamenih ukrasa, izbočene narikače dobivaju strašne pljuske, raspada im se lik u krupnim krhotinama i u nebo okreću isprano prazno lice. Visoko gore blizu neba u izmaglici njihove nam kamene rane ostaju nevidljive.

U proljeće. Kad padne pljusak na ogrijanu zemlju. Kada se pupovi bude i klijaju, i izdanci niču i sokovi se meškolje u nama. Kada smo svi trava i kukurijeci, dok vjetar raspiruje neke nove slatkaste i čudne mirise posvuda, i propuhuje ih nježno kroza srce i kaput, a krupne kišne kapi blaže uzbuđene travnjake, u zraku titra sunčeva zraka, i Sunce bliješti u crnome vrtlogu oblaka. Kada se zacakli duga i uzdigne svojim blistavim raznobojnim lukom visoko, visoko i više od bilo koje katedrale. I pljusak svira u šupljim tornjevima. Tad rigalice plaču. Nariču iz svojega kamena.

Obilni mlaz suza razbija se o kaptolski pločnik.

Vidim te narikačo! Gledam kako bljuješ mlaz s neba. I pričinja mi se kao da mu je svaka kap satkana od upita:

- Zašto sam ugrađena u crkvu od kamena? Zašto služim tek zgradi u fasadu uzidana?
Ali, ne, pretjerujem. To ne može biti pravi razlog tvojega plača. Ti malo čudovište! Užasavaš se svoje ružnoće. (I ništa više.)

Gledam te kako krasiš crkvu svojom karikaturom, u paučinastoj ljepoti rascvjetala kamenja. Nečujan krik smisla. Ton u akordu zdanja što se iz nas harmonično propinje u nebo. U okamenjenoj glazbi koju zovemo: katedrala.

Ljepota koja pjeva u visini. Eto, što si. I ne znaš koliko si lijepa!
- Piši o meni! Piši, piši, šiši, šiši, šiši... Šušti, pljušti rigalica.
Ili se to meni samo čini da me zoveš i vapiš: - Piši o meni!

Rugalica, rigalica.

Svejedno, ja pišem.

Novo u kolumni

• O dijalogu
• Vjerujem
• Opazke VIII
• Opazke VII
• Opazke VI

Najčitanije u kolumni

• Katolička crkva o kontracepciji i o pobačaju (6630)
• Seksualna zlouporaba žena u Katoličkoj crkvi (4351)
• Hipokrizija (4163)
• Žene u Katoličkoj crkvi (3912)
• OTVOREN GOVOR U CRKVI (3771)

Komentari u kolumnama

• Drinske mučenice - eutanazijom do vječnog života (1)
• Futuvvet (1)
• Božić ipak dolazi (1)
• Vedska književnost (2)
• Žene u Katoličkoj crkvi (1)