Tramvaj - Radosni zvon
Poslano: 01.05.2010 | admin
Piše: Josip Sanko Rabar
Moj subesjednik imaše mjeru, zlatnu trsku, da izmjeri grad, vrata njegova i zidine.
Otkrivenje, 21,15
Nosim sa sobom bilježnicu i vozim se zagrebačkim ulicama. Ulazim i silazim. Gledam. Zapisujem. Kod kuće dotjerujem zapisano.
Prebacio sam torbu preko ramena, u nju stavio papire i olovke. Izgledam kao kakav slikar. Čak mi je i brada velika, gusta i riđa, slikarska. Torba na meni klepeće kao da je u njoj slikarski pribor. Tražim prizore po gradu, kao što crtač traži gradske vedute, zgrade ili kipove, pa im mjeru uzima olovkom: pruža olovku ispred svojih očiju, mjerka omjere, pažljivo motri detalje, unosi ih na razapeto platno. A, ja? Što ću ja kad nemam platna? Dovoljna mi je bilježnica, ili neki drugi komad papira. Naslanjam se na zid, sjedam na klupu, pa umjesto da crtam... pišem. Nižem riječi jednu za drugom, pletem ih i obrćem, kao da tonem u predmete, mirišem, pipam, uvrćem vid, razlažem, palim ih kao prskalice, udišem. Žongliram između razina zbilje. Prelazim preko mostova pameti. Gdje je granica? Zagrebu prilazim kao pisac, a ne kao slikar, no, možda sam i nekakav slikar? Tko zna?
Koristim se bilješkama iz novina, turističkim prospektima i fotografijama. Ponekad baš razglednicama! Izrežem fotografiju ili uzmem razglednicu i stavim je na stol, pa je motrim. Strpljivo vrebam i buljim, sve dok razglednica više ne može izdržati pa drekne! A, onda zapišem ono što joj se omaklo. No, u pravilu odlazim na lice mjesta, u prostranstva grada, na ulice i trgove, ili gore na brežuljke, da udahnem mutnjikav zrak, osjetim razne mirise, buku i vjetar na licu.
Poslije, kada zabilješke zbrojim u cjelinu, činim to gledajući s "one strane". S motrišta s kojeg se ljušte mikrokozmi. Nastojim opisati stvari onakve kakve jesu... dolje, u meni! Ne istjerujem nekakvu stvar po sebi ili predmet bez duše. U meni dišu stvari, i sve nekamo teži i krvari, igra u sve i gubi, svi ljudi, to jest ja. Svaki je čovjek mikrokozam i svaka stvar. Dovoljno je razotkriti neki detalj, i u njemu je, gle, već sve ostalo. Razgledati razglednicom neko mjesto, smješteno u Zagrebu, a gledati zapravo u nešto nesmješteno i nesagledano.
Otkrit ću vam tajnu. Zagreb je skrivečki sagradio Stvoritelj, podigao mu kristalne providne zidove, izmislio njegove radosne i tužne stanovnike, ljude nemirne, smetene i kontraproduktivne. Žedne. Lude djevice i mudre pijanice. Čudno je napuknut Zagreb, ispresijecan željama. Naše čežnje zakrivljuju prostor oko nas: bezdno se otvara na svakom uglu, a prostor se ruši u neprostor, i uskrsava kroz crnu rupu u čisto svjetlo na drugoj strani, u dugu boja što kaplje s kista mog šaranja po razlupanoj lupinki Zagreba. Razlupano jaje? To sam ja! Zrcalim iznutra modru apokaliptiku zagrebačku. Nekima je ona još monotona industrijska izmaglica. Ali, ne za dugo. Gle, već se otvaraju rupe na tlu i suklja sumpor, anđeo brusi plameni mač! Stanujemo u Otkrivenju, a nemamo pojma. Osim ako to netko ne zapiše na papir... Onda to prihvatimo tobože kao pjesničku maštu.
Zašto putujem kroz Zagreb kao da me vrag tjera? I služim se svim prijevoznim sredstvima. Tramvajem, autobusom, gradskom željeznicom, uspinjačom, pa i vlastitim dvjema nogama. Osobito njima, iako u središte grada obično stižem tramvajem, naguran s vama, dragi moji čitatelji. U metalnoj modroj kutiji, u znoju i dahu. Svi sljubljeni! Kao sardine. Osjećam vaše čežnje i snove, tresem se i plutam, zovem. Vozim se tramvajem, a o tramvaju ne pišem. Kakve su to Zagrebačke razglednice na kojima ne drnda bar neki tramvaj? Bar da šumi neki "bešumni"? Po praznu papiru. A, čujem ga. Zvoni i trese se, zvecka i stenje, cvili oko ugla. Ne vozi li on na odredište? Kuda? Kamo? Odvlači nas protiv naše volje.
Razgledavam tramvaj, stavit ću ga u uvodnu razglednicu. Modar kao nebo, odlazi nekamo, nosi nove ljude, a mene više u njemu nema. Zašto sam sišao kad tramvaj ide dalje? Krenuo sam od Novog Zagreba i sišao u centru, dok tramvaj nastavlja vožnju, izvan vidokruga, sve do obronaka Medvednice, do čistog sunca iznad smoga, gdje je sve oštro pod bistrim okom neba. Pod nogama je Zagreb pjena tučena bjelanjka, jestiva i blistava!
A, ovdje je tako mutno, magleno i prljavo. Gdje sam?
Mjerim li Zagreb?, a bezmjeran je! Izmjeren sam zapravo - ja, grad me mjeri zlatnom trskom: želi me vidjeti kako sam razmjeran gradu. Zagreb se zaljubio u mene. Subesjednik moj.
Vozim se i dalje, a, kamo se vozim? Vrtim se u krug. To Zagreb pleše kolo. Ljudi brišu prozorsko staklo i zure u vozila i zgrade. Dahću mi u lice, natiskani između rođenja i smrti. Tramvaj lovi sebe za rep i dahće. Hoće li uloviti sam sebe?
Razvozi me tramvaj od razglednice do razglednice i u svakoj se ogleda. Kažem: "Tramvaj." A, Bog zna što je to?
Modro je, i okreće iza ugla.
Kažem: "Tramvaj." A, on mi radosno zvoni.
