Vjera, ufanje i ljubav u Utjesi kose Antuna Gustava Matoša

Uvod

Utjeha kose prvi je, možda najbolji, vjerojatno najčešće interpretiran Matošev sonet.(1) Napisana je u veljači 1906. u Beogradu. Šaljući ga nedavno pokrenutome Savremeniku, Matoš je napisao da šalje burgiju, kad ne može «što bolje».(2) Pjesma je pisana simetričnim dvanaestercima, s čvrsto urezanom cezurom iza šestog sloga i trohejskim rasporedom naglasaka, oblikovana prema strogim zadatostima soneta: s obgrljenim rimama u katrenima (abba) i ukrštenima u tercetima s paralelnom rimom u poanti (cdc dee). Formalno izbrušen matoševski sonet(3) katrene suprotstavlja tercetima prema općim načelima važeće poetike da unutrašnja struktura mora biti dvočlana i da između katrena i terceta mora biti odnos očekivanja i ostvarenja, napetosti i opuštanja.(4) Pjesma je naslovljena neobično i neočekivano – utjeha kose. Naslov pobuđuje pitanja koja se tijekom čitanja ne razrješavaju već usložnjuju i izazivaju različite konotacije. Kako je moguće da kosa daje utjehu? U kojem je to kontekstu moguće? Već naslov sugerira ključ za iščitavanje teksta – prijenos značenja i područje simbolizacije, sinegdohe i metonimije mora biti prostor istraživanja ponuđenih rečeničnih konstrukcija.
__________________________
(1) Dvije su ponajbolje interpretacije Utjehe kose u hrvatskoj književnoj interpretaciji: Zorana Kravara u Matoševoj lirici, Ključ za književno djelo, Kravar – Oraić Tolić, Matoševa lirika i proza ŠK, Zagreb, 1996. str. te Milivoja Solara u Vježbama tumačenja, MH, Zagreb, 2005. str. Ova interpretacija polazi od tamo izrečenih sudova.
(2) Wikizvor, Utjeha kose, www.wikipedia.org
(3) Svetozar Petrović, Stih u Škreb-Stamać, Uvod u književnost, Globus, Zagreb, 1986.
(4) Svetozar Petrović, Stih u Škreb-Stamać, Uvod u književnost, Globus, Zagreb, 1986.


Viđenje

Što je izrekao pjesnik? Pjesma započinje rečenicom: Gledo sam te sinoć. Lirski je subjekt u poziciji gledanja. Bilo je to netom – sinoć. Bilo je to u snu. No, elipsa U snu. nudi dvostruku mogućnost tumačenja.(5) Kao i svim eliptičnom rečenicama i njoj nedostaje ključna informacija – predikat. Kad je i tko bio u snu, nije izrijekom rečeno. Je li to bio lirski subjekt koji je usnuo prizor koji će nam prepričati ili pak je nekoga gledao u snu, a sam pritom bio budan? Svaka od polazišnih situacija nudi novi i drugačiji put daljnjoj interpretaciji pjesme. Ako je lirski subjekt usnuo ponuđeni prizor, tada imamo pred sobom pokušaj da se riječima oblikuje što je ljudskim riječima teško izrecivo, ali ne i nemoguće(6) – da se ono što je simultana igra slika i prizora djeliću trenutka (jer to je ono od sna čega se sjećamo prilikom buđenja) izrekne sukcesivnim rečeničnim iskazima koji baš zato da bi oponašali strukturu sna moraju biti reducirani na slike, obezglagoljeni, a sam lirski subjekt u njemu će dobiti poziciju objekta koji je i sam promatran u prikazanom prizoru. No, što to lirski subjekt zori u svome snu? Dvorana kobna, idila cvijeća, visoki odar, agonija svijeća. Prostor idilično-zastrašujuć, tri puta je u pjesmi nazvan kobnom dvoranom. Inverzni redoslijed imenice i pridjeva naglašava kobnost dvorane. Kakva je to kobna, usudna, suđena dvorana? Usud, sudbina, kob svih je živih prekidanje životne niti – to čini u grčkoj mitologiji treća od Suđenica – izlaganje tjelesnih ostataka u kobnoj dvorani – mrtvačnici. Konačnost te spoznaje izrazno je naglašena ponavljanjem sintagme dvorana kobna tri puta na istaknutim mjestima u pjesmi – dva puta na početku drugog stiha i posljednji u prvom stihu zadnje strofe. Koristeći eufemizam pjesnik je ponišitio zastrašujuć učinak poprišta zbivanja. I dok idila cvijeća upućuje na spokoj i radost, agonija svijeća u suprotnosti je s idilom cvijeća., iako je i ta idila samo maska jezovitosti, larfa kojom se zakriva lice smrti, stanje koje podsjeća na trenutak prije vizije naznačene u snu – cvijet je simbol ljubavi i sklada, ljepote i mira. Prisjetimo se i simbolike svijeće. Svijeća je materijalizirana svjetlost, lat. lux. U Rječniku simbola(7) razotkriva se bogatstvo simbolike svjetlosti. I najranije civilizacije štovale su svjetlost kao izvorište života, praiskonsku točku, po sv. Ivanu to je Riječ koju prima «srce». Svjetlost je Krist, Put, Istina, Život, znanje , spoznaja, razum, prometejstvo, žrtva. Agonija svjetlosti njezino je skončanje. Dogaranjem svjetlosti, nastupa tama, mrak. Tama je simbol zla, nesreće, kazne, prokletstva, smrti. (Job, 18, 6, 18)(8).Sakralnost, tajanstvenost prizora još je pojačana leksemom «žrtva». Lirski je subjekt spreman (gotov) da preda život kao žrtvu.(9) Žrtvovati se znači biti spreman na razmjenu: materijalnog za duhovno dobro. Mrtvoj daje život u snu. Po snazi ova se slika može povezati sa mnogim sličnim slikama koje izviru iz folklora, literature romantizma(10) koji je arhetipizirao sliku «ljubavi na odru»(11), ljubavi jačoj od smrti, Erosu-Tanatosu.
__________________________
(5) Milivoj Solar, Vježbe tumačenja, MH, Zagreb, 2005. osobitu pozornost posvećuje takvom tumačenju pjesme s pozicije spavača – tko je taj lirski subjekt ili mrtva draga.
(6) Isto: «Svi doduše govorimo, ali znamo li doista što i kako govorimo, osobito onda kada se radi o odnosima sna i jave, vizije i zbilje, ljubavi i ljepote, života i smrti, a to su teme o kojima bi zapravo jedino i vrijedilo govoriti? Možda nas jedino pjesnički govor može upozoriti kako ipak i ugovoru samom postoji nešto drugo osim pokušaja, uglavnom uzaludnog, da se dogovorimo oko toga što bismo mogli osjećati, ili što mislimo da osjećamo. (…) Ako nas ona (pjesma. O.a) ičemu «uči» onda nas «uči» jedino tome kako se može govoriti a da se riječi pri tome ne potroše u prenošenju onoga što nam je već unaprijed poznato.»
(7) J. Chevalier – A. Gheerbrant, Rječnik simbola, NZMH, Mladost, Zagreb, 1994., str. 667 -171 natuknica svjetlost
(8) isto, i «Osjetilni svijet je obmana tame koja želi ugrabiti svjetlost, ali uspijeva samo uhvatiti njezin odraz u materiji. Izabrani, oni u kojima postoji iskra božanske svjetlosti, moraju stoga sve poduzeti kako bi otklonili i uništili vlast tijela te pronašli svoju istinsku narav, u biti božansku i svijetlu.
(9) Isto: natuknica žrtva, str. 826. :»Žrtva je simbol odricanja od zemaljskih veza iz ljubavi prema duhu ili božanstvu (…) Čin žrtve, u Starom zavjetu, simbolizira čovjekovo priznanje božanske nadmoći. Žrtva u hebrejskoj misli posjeduje posve osobito smisao. Život valja uvijek više voljeti nego smrt, žrtvovanje, života, to jest mučeništvo, valjano je samo ako je riječ o žrtvovanju smrtnog života da bi se posvjedočio viši život u jedinstvu Boga. Žrtvovanje sama sebe valja sagledati iz ispravnog kuta, jer bi takva žrtva koja bi bila posljedica ohole poniznosti bila mazohistički grije, a to bi značilo udaljavanje od punoće ljubavi.
(10) Vidi i Gilbert Durand, Antropološke strukture imaginarnog, AC, Zagreb, 1991., Silazak i čaša
(11) vidi novelu R. F. Jorgovanića, Ljubav na odru

Lirski je subjekt zapanjen stao. Vidi sebe u šutnji, bez plača, krika koji katarzički čisti i pročišćava. Nemoć emocionalnog odaziva rječito iskazuje dvjema negacijama koje okružuju glagol plakati. Dvorana kobna puna je smrti krasne. U ovoj rečenici uočavamo sljedeću podvojenosti – on je stao, a smrt je krasna ispunila prostor dvorane. Smrt je personificirana oksimoronom karakterističnim za modernističku, bodlerovsku poetiku –ružno se estetizira, poljepšava. Smrt je krasna. Mrtva je krasna. Misaoni paralelizmi dovode do sažimanja, analepse/katalepse, figure znakovite za razdoblje. Sonet ne dopušta ponavljanja, objašnjavanja, nižu se slike pune pridodanih značenja koja smo pozvani razotkrivati. Pa ipak dva put kaže nisam (plako). Kao da se sam čudi toj neprirodnoj reakciji. A što jest? Sumnjao je. A sumnjati je tako ljudski! Toliko ovozemaljski. I sv. Petar sumnjao je da će Isusa zanijekati, i tri puta trebao je pijevac zakukurikati da bi shvatio snagu Riječi. Sumnja da su tamne oči jasne. Oči – ogledalo duše, osjetilni organi kojima primamo podražaja iz izvanjskoga svijeta i preobražavamo ih u svoj nutarnji svijet misli i osjećaja. Očima gledamo, očima nas gledaju. Pjesnički subjekt gleda oči Mrtve, no nismo sigurni gleda li ih vanjskim, fizičkim ili/i unutarnjim, duhovnim okom. Koje od njih je zapanjeno, sumnja? I ponovno dvojnost, antiteza, tame i jasnoće. Samo ovaj put suočavamo se s preokrenutom slikom stvarnosti. Prizor zorimo s drugu stranu očiju, iza kapaka. Tamne su oči bile žive, a sad kad su mrtve, one su jasne. Tama je sumnja, živost, dvojba, skrivanje, igra, višeznačnost, a jasnoća je svjetla, Jedna, Istinita, jednoznačna. Tumačeći simboliku svjetlosti naišli smo i na sljedeći iskaz u Rječniku simbola:(12) « Kao u Postanku, tako i u Indiji i Kini, svijet je nastao odvajanjem tame i svjetla koji su prvobitno bili pomiješani. Povratak počecima mogao bi se dakle izraziti razrješenjem dvojnosti, uspostavljanjem prvobitnog jedinstva.(..)Simbolizam onkraja svjetlosti i tame u nekih mistika proizlazi iz vjerovanja da se božanska bit ne može spoznati ljudskim razumom.»(13) A iz tih tamno-jasnih očiju nekad mu je bolji život sjao. Nekoć je tama bila život, a život je sad smrt. Banalnom metaforom boljega života, učestalom u onodobnoj lirici, pjesnik zamućuje dublja značenja pjesničke vizije koju nudi pogled ispod trepavica, vizije kojom je iniciran u mistiku odnosa života i smrti.
__________________________
(12) Chevalier – A. Gheerbrant, Rječnik simbola, NZMH, Mladost, Zagreb, 1994., str. 667 -171 natuknica svjetlost
(13) Takvo poimanje izražavaju jednako neki muslimanski duhovni oci kao i sv. Klement Aleksandrijski, sv. Grgur Nisenski (Mojsije na Sinaju prodire u božansku tamu) i Pseudo_Dionizije Areopagit.


U tercetima nastupa razrješenje, oslobođenje napetosti, ukočene sumnje, zabezeknutosti, šoka. Utvrđujući: Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke/sve što očajanjem htjedoh da oživim lirski se subjekt suočava sa stvarnošću smrti i popisuje je – katalogizira. Zanimljivo je da se nigdje ne susrećemo s uzvikom, krikom koji bi bio očekivan odziv na grozu spoznatog, ističe Solar. Susrećemo sa razotkrivenom spoznajom mistika koji zna da je smrt samo drugo lice života. Oči su ogledalo duše, a dušu primamo prvim udahom da bismo radeći postali čovjekom, kao da nam govore sinegdohe iz prethodnih stihova. U očaju htio je vratiti nju Mrtvu u život, oživjeti je u očaju, slijepoj stravi i strasti muke, poput Poeovog junaka iz Gavrana što noću lista mračne, prašne knjige, alkemijske, ne znajući u svojoj konačnosti da je bilo kakav pokušaj prethodnoga osuđen na propast. Kakva je to slijepa strava – je li to ta osjećajna zaslijepljenost i okrenutost vremenskoj dimenziji sadašnjosti koja ne dopušta otvaranje duhovnog oka ili oka srca koja po Plotinu, Sv. Augustinu ili sv. Pavlu nudi sintetičko i globalno opažanje onkraj vremena. Oko srca je čovjek koji vidi Boga, ali i Bog koji vidi čovjeka. Ono je instrument ujedinjavanja Boga i duše, Principa i stvorenog.(14) No, u strastvenoj muci, čovjek ne vidi Boga. To je muka samotrapljenja, mazohističkog užitka kojom je obilježen prvi tercet. Ipak, misao se opkoračenjem prenosi u posljednju strofu u kojoj je izrečena poanta. Nakon što je tri puta (božanski broj tri još se jednom pojavljuje na strukturnoj razini ponavljanja riječi i sintagma– tri puta kobna dvorana, tri put sve, stavljen uz znakovitosti dvojčanih ponavljanja – a broj dva je ljudski, Adama i Eve – tužnu/ mrtvu; idila cvijeća/agonija svijeća; prezent/perfekt, strast muke/misli sive) utvrdio da je sve mrtvo, lirski se subjekt prepušta sivim mislima. Napetost popušta, zorenje u ovostranost, grozu «kobne dvorane», strah od smrti nestaje i nastaje ravnodušnost, sivilo, nestaju opreke u kojima se kretala pjesma – božanske i zemaljske znakovitosti brojeva tri i dva te je moguć dijalog svjetova. Stoga veznik samo ne isključuje posljednje stihove iz prethodnih iskaza, već je riječ i o prostor-vremenskoj dekontekstualizaciji – kosa je sinegdoha umirućeg života, personifikacija mrtvaca, života koji se stapa s onostranošću, ona nudi zor u transcedenciju. Kosa je još bila živa i ona progovara nadahnuta Riječju: Miruj, u smrti se sniva! Progovara imperativom, opominjući. Upravo taj iskaz iznenađuje svojom jakošću, uvjerenjem. I tako se na kraju soneta simboličnost usložnjava novim snom. San i smrt se izjednačuju, ali i razjednačuju. U smrti se sniva, stoga smrt i san jesu i nisu isto. Jer pitamo se ima li snova bez smrti i smrti bez sna? Utjeha koju kosa izražava čitatelja ostavlja zatečenim – jer iz svoje pozicije ovostranosti i žudnje za životom neće na nju pristati. Tek kad se okani svoje sebičnosti i potrebe za trajanjem spoznat će što je i lirski subjekt spoznao i utješiti se – tko vjeruje, nada se i ljubi spoznat će život vječni. A u tom će životu biti oslobođen svih težina ovozemaljskog trajanja – emocija straha, sumnje, očaja, strave, mučeništva i žrtve i obasjan svjetlošću ući će u Ništa, vječno blaženstvo.
__________________________
(14) isto, natuknica Oko, str. 450-451


Zaključak

Mogli bismo zaključiti da se još jednom potvrdila moć Riječi, svjetlosti što sja u mraku, koja se materijalizirala u metafizičkoj i transcedentalnoj moći poezije, kako bi se gledanjem u snu sna pokazalo jedinstveno počelo svega bitka, u kojem nestaje opreka svjetlosti i mraka, života i smrti, zajedništva i rastanka, sad i nekad, osjećaja i razuma, intuicije i spoznaje i prepoznaje jedinstvena punoća Praznine.

Novo u kolumni

• O dijalogu
• Vjerujem
• Opazke VIII
• Opazke VII
• Opazke VI

Najčitanije u kolumni

• Katolička crkva o kontracepciji i o pobačaju (6630)
• Seksualna zlouporaba žena u Katoličkoj crkvi (4351)
• Hipokrizija (4163)
• Žene u Katoličkoj crkvi (3912)
• OTVOREN GOVOR U CRKVI (3771)

Komentari u kolumnama

• Drinske mučenice - eutanazijom do vječnog života (1)
• Futuvvet (1)
• Božić ipak dolazi (1)
• Vedska književnost (2)
• Žene u Katoličkoj crkvi (1)