Spiritus movens - portal za duhovnost

Piše: Jadranka Brnčić

Pjesmu nad pjesmama, himan nad himnima (hebr. Šir ha-širim), posvetili su sinagogalni oci kao najsvetiju knjigu Biblije: 117 stihova od kojih je sastavljena otkrivaju dvije razine čitanja koje se skladno nadopunjuju: ljudski plan, na kojem autor na scenu stavlja muškarca i ženu ujedinjene u ljubavi, i kozmički plan, koji se odnosi na svekoliko stvaranje u širokim obzorima iz kojih ova ljubav izvire i u kojima se kreće.

Piše: Jadranka Brnčić

4Ljubav je velikodušna,
dobrostiva je ljubav,
ne zavidi,
ljubav se ne hvasta,
ne nadima se,
5nije nepristojna,
ne traži svoje,
nije razdražljiva,
ne pamti zlo;
6ne raduje se nepravdi,
a raduje se istini,
7sve pokriva, sve vjeruje,
svemu se nada, sve podnosi.
8Ljubav nikad ne prestaje.

Tekst Muke sačinjen je od nekoliko epizoda: 1. pomazanje u Betaniji; 2. Posljednja večera; 3. molitva na Maslinskoj gori; 4. Isusovo uhićenje; 5. zataja i suđenje; 6. raspeće i smrt; 7. prazan grob.

Piše Jadranka Brnčić

Primjeri obraćenja na temelju čitanja Biblije protežu se kroz cijelu povijest kršćanstva. Oni počivaju na mističkom iskustvu pojedinaca, ali i na prirodi samoga razumijevanja biblijskoga teksta.

Piše Jadranka Brnčić

Isus (hebr. Jošua) bio je Židov. Majka mu bila Mirjam, a zakoniti otac Josef. Odrastao je u Galileji, u Nazaretu (Nacriju).

Piše: Jadranka Brnčić

Prispodoba o suhim kostima (Ez 37,1-14) u tradiciji kasnog judaizma i ranoga kršćanstva, uključujući i tradiciju crkvenih otaca, bila je viđena kao anticipacija vjere u uskrsnuće mrtvih, shvaćena u tjelesnom i individualnom smislu. Dakako ne treba diskreditirati takvo tumačenje, ali se valja zalagati za višeglasnost razumijevanja Ezekielove vizije inherentno žanru. Uzimajući u obzir tri bitna momenta proročkoga diskursa – riječi, simboličke geste i vizije – prvo se zaustavlja na pojmu navještaja kao bitnom okviru proročke poruke, bez obzira je li posrijedi navještaj propasti ili izbavljenja. Navještaj smrti ili života – što je i glavna tema Ezekielove perikope – ono je mjesto neodređenosti iz kojega je moguće iščitati simbolička značenja. Ovakvo hermeneutičko čitanje izabrana teksta pridonosi i novom čitanju samoga plauzibilnog motiva uskrsnuća.

Piše: Jadranka Brnčić

Knjiga o Jobu priča je o pobožnu i sretnu čovjeku čiju vjernost Bogu Šatan hoće uzdrmati kako bi pokazao da vjernost ne ovisi o nagradi koja joj kao slijedi, nego isključivo o slobodnome ljudskom srcu. Bog dopušta da Job bude izložen kušnjama te mu budu oduzeti svi razlozi za ljudsku sreću. Priča o Jobu – koji je zatečen iznenadnim gubicima te traži rješenje životnim patnjama što izgledaju besmislenima i suprotnima Božjoj pravednosti – «najfilozofskiji» je (najproduktivniji za filozofsku refleksiju) od svih biblijskih tekstova zbog toga jer pita: upravlja li Bog pravedno svijetom?, odakle proizlazi i pitanje: čemu patnja u svijetu? U cijelom biblijskom korpusu gotovo da nećemo naići na pitanje zašto (u tome je Job najsmjeliji), nego, uglavnom, na odgovore kako. Ne zašto nešto činiti, nego kako da bi ljudski život bio kvalitetniji – bit je biblijske mudrosti kakvu, naposljetku, doseže i Job.

Piše: Jadranka Brnčić

Pojam grijeha javlja se u religijskom kontekstu i, u najširem smislu riječi, najčešće izražava nepodudarnost ljudske i Božje volje – odvajanje od Boga. Biblija u prvim poglavljima Knjige Postanka opisuje čin toga odvajanja u priči o Adamovu i Evinu «prvom» grijehu (u teologiji taj se grijeh naziva i «istočnim», u smislu «prvotnim»). Prvi grijeh ne možemo razumjeti promatramo li ga kao izdvojen, pojedinačan ljudski čin odstupanja od uspostavljenoga moralnog zakona. On se nije dogodio u vremenu koje razgraničava uzrok i posljedicu, nego ga valja tumačiti etiološki: uzrok se pokušava razumjeti posljedicom, a individualno korporativnim. Prvi grijeh je svojevrsno stanje u kojem smo rođeni. Iako mi nismo uzročnici Prvoga grijeha, on je, dakle, svojevrsna interiorizirana kob u koju upadamo rođenjem, kakvu valja shvaćati dijalektički, ne kao bivanje nego kao mogućnost činjenja. Taj Grijeh naprosto je naša, ljudska sposobnost da griješimo, naše pristajanje na to da griješimo, što proizlazi iz slabosti strukture našeg bića zbog koje je uopće moguće da griješimo. Zlo je, zapravo naša sposobnost da životu negiramo njegovu vrijednost, ili, drugim riječima, zlo je odbijanje (aversio) života nasuprot okretanja (conversio) životu. No, Grijeh u povijesti kršćanske misli nije uvijek tako tumačen.

Piše: Jadranka Brnčić

Tradicionalan pristup biblijskome tekstu
Poteškoće u tumačenju ma kojeg pisanog teksta, pa tako i Biblije, uglavnom ovise o tome do koje mjere autor teksta i čitatelj imaju zajednički svijet jezika i iskustva te o specifičnosti sadržaja i oblika njihove komunikacije. Ustaljeni način interpretacije biblijskoga teksta bio je sve do XVII. stoljeća uglavnom dogmatski i teološki: skučeno i doslovno shvaćanje nadahnuća (kao da je Bog "šaptao" tekst u uho autorima) zanemarivalo je ulogu autora i redaktora u pisanju i sastavljanju knjiga te ignoriralo mogućnost razvoja unutar objave, kao i slojevitost interpretacije. Većina kršćanskih egzegeta promatralo je Bibliju kao zbirku spisa poslanih s neba ili kao reportažu o događajima neovisnima o kulturnoj ili povijesnoj sredini vremena o kojem govore ili u kojem su nastajali.

Piše: Jadranka Brnčić

Interpretacija teksta iz Postanka (Post 1,1-2,4a) dobar je primjer na kojem se može vidjeti kako Paul Ricœur, francuski filozof i hermeneutičar, razmišlja o konvergenciji različitih egzegetskih metoda, ovdje genetičke i strukturalne. Zanima ga kako i zašto genetička metoda, kojom se pristupa slojevima različitih redaktura teksta, priziva strukturalnu metodu. Pritom se oslanja na egzegezu Gerharda von Rada i Wernera H. Schmidta. Potom analizira povijest redakcija te, naposljetku, na temelju egzegeze Paula Beauchampa, pokazuje kako ove metode, odvojeno i udruženo, smjeraju prema (hermeneutičkoj) interpretaciji.
Ricœur izolira temu "razdvajanja" kao književnu konvenciju koja strukturira tekst o stvaranju u niz dinamičkih opozicija: red i kaos, noć i dan, biljke i životinje itd. Drži da je tekst usredotočen na prirodu, a ne na čovjeka, što je u stanovitu srazu s uobičajenim pristupom većine tradicionalnih teologa poput Karla Bartha ili Gerharda von Rada – oni tekst stvaranja tumače kao prolog Petoknjižja, a stvaranje čovjeka kao vršak povijesno spasenjskoga kretanja unutar biblijskog korpusa. No, iako je nauk o stvaranju neodvojiv od nauka o spasenju (oba imaju isti eshatološki horizont), dramatska priča o stvaranju ima i svoje vlastite kategorije koje valja promišljati zasebno.

Piše: Jadranka Brnčić

André Chouraqui, Deset zapovijedi danas (Deset besjeda za pomirenje čovjeka s ljudskošću) – u židovstvu, kršćanstvu, islamu i drugdje u svijetu – Konzor, Zagreb 2005, str. 358; prijevod Jadranka Brnčić i Krunoslav Pranjić

Knjiga je, u francuskome, objavljena u Parizu 2000. Posrijedi su Deset zapovijedi, tj. Besjeda u tradiciji židovstva, kršćanstva i islama (te drugih velikih, dalekoistočnih religija iz Indije, Japana, Kine, Perzije...).

Autor je vlastoručno napisao Predgovor hrvatskom izdanju. Zagovara uvjerenje da su velike svjetske religije osnova za globalnu ETIKU, jedina podloga za uspostavu svijeta bez ratova, svijeta miroljublja, snošljivosti i ravnoteže u majci prirodi sa svim njezinim živim i neživim bićima.

Piše: Jadranka Brnčić

Kako to Isus izvrće logiku ljudske pravde? Ne daje opće pravilo, nego četiri puta u nizu daje neobične, paradoksalne naputke kakvi svaki put iznenađuju, skandaliziraju: umjesto uzvraćanje udarca, okretanje drugog obraza; umjesto parničenja, davanje posljednje odjeće; umjesto jednu, hodanje dvije milje; umjesto ustezanja, davanje onome tko zaište (usp. Mt 5,40-42). Promotrimo li izbliza Isusovu retoriku, primijetit ćemo da svoje primjere smješta u ograničene, rijetke i nevjerojatne situacije, svaki puta rasvijetljene činom što bismo ga obično nazvali pretjeranim: okretanje drugog obraza, dok na svijetu ima toliko obespravljenih skupina ljudi, čini se pasivnošću; dati posljednju odjeću, znači sam ostati gol; ako hodati milju znači hodati pod teškim teretom i vjerojatno na zahtjev poslodavca koji ne plaća, što li tek znači hodati dvije milje; ako li onaj tko nema gotovo ničeg pozajmljuje na svaki upit, neće mu ništa preostati i od čega će živjeti.

Nadnaravni Kur’an, 3. dio

Da bi jedna vjera bila istinita, mora biti od Boga u potpunosti, u dijelovima koji se ne mogu odvojiti od vjere, a ne samo da joj porijeklo bude od Boga.

Moj prvi kriterijum: Ako tražim Božju vjeru, onda Sveti spisi moraju biti od Boga

Dok sam izučavao vjere, jedan od mojih ciljeva je bio da čitam njihove svete spise direktno, kako bih sa izvora saznao šta ta vjera propovjeda. Očigledno je to ono što je u meni probudilo radoznalost da čitam Kur’an.