J(EH)OŠUA, BEN MIRJAM VE JOZEF
Poslano: 14.12.2009 | Jadranka Brnčić
Piše Jadranka Brnčić
Isus (hebr. Jošua) bio je Židov. Majka mu bila Mirjam, a zakoniti otac Josef. Odrastao je u Galileji, u Nazaretu (Nacriju).
U suvremenoj kršćanskoj, najčešće pozitivističkoj teološkoj literaturi, kada je riječ o Isusovoj povjesnosti, i u naše dane nailazimo tek na djela koja propituju povijesne dokumente njegova vremena sa svrhom da dokažu da je On “doista” postojao. A onda se gotovo redovno prešućuju neke činjenice Isusova života, među kojima je temeljna: da je bio Židov! A to ne znači tek da je bio židovskog porijekla, nego znači da je potpuno prihvaćao vjeru i tradiciju svojega naroda; pa se onda “preskače” na značenje njegove osobe za kršćane koji ga prihvaćaju kao Mesiju, sa svim kulturnim, religijskim i simboličkim naslagama iza kojih jedva da se možemo probiti do izvorne njegove ljudske osobe. Istodobno, crkvena povijest i teologija jedva da priznaju metapovijest, tj. činjenicu da povijest kulture, religije i mentaliteta tvori više interpretacija povijesti nego što bi je tvorili tzv. povijesni događaji.
Postoji stanovit sraz između “povijesnog Isusa” i “Isusa vjere”, ili kako kaže Marcus Borg – između “preduskrslog” i “pouskrslog Isusa”, ali ne treba vjeru odvajati od povijesti nego ju valja iz nje iščitavati. A razumijevanje povijesnog Isusa nemoguće je bez razumijevanja i Tore, i vremena u kojem je On živio, i Talmuda koji je sačuvao svjedočanstvo tradicije kakvu je i Isus prihvaćao.
Kršćanska teologija sav svoj nauk crpe iz Tore, uči da je Novi zavjet ispunjenje Staroga, a da je Isus ostvarenje Obećanja potomstva, blagoslova i dolaska Mesije dana židovskomu narodu, tj. praocima: Abrahamu, Izaku i Jakovu. Kršćanska tradicija svoje simbole i obrede posuđuje iz židovske. Sve u svemu: – bez Tore i židovskoga naroda ne bi bilo ni Isusa ni kršćanstva. Ipak, zbog činjenice da Židovi nisu prihvatili povijesni razvoj Isusova učenja koje je, zbog spleta političkih i ideoloških okolnosti, uglavnom djelovanjem apostola Pavla, ubrzo bilo istrgnuto iz židovskoga korijena i presađeno u pagansku, helensku filozofiju i kulturu, kršćani su Židove, svoje suvremenike, vrlo rano, naprosto, izgnali iz Obećanja, pridržavši ga samo za sebe. “Izbacili” su Židove i iz svojega iščitavanja Biblije, rijetko tražeći da im kao njihova starija braća pomognu u njezinoj interpretaciji. Budući da je za sebe posvojilo Obećanja dana Židovima, tradicionalno katoličanstvo ponašalo se kao da jedino ono ima ključeve ispunjenja Tore.
Samo u mjeri u kojoj će kršćani prepoznati svoju izvornu povijest, tj. povijesnog Isusa, moguć je istinski dijalog između judaizma i kršćanstva. Isus nije bio kršćanin. Prihvatiti tu činjenicu ne znači da bi se kršćanstvo, vraćajući se u svoju kolijevku, trebalo prepustiti judaizmu. To bi, doista, bilo apsurdno. Prihvatiti činjenicu da je Isus bio pobožan Židov znači htjeti upoznati judaizam zato da bi kršćanstvo jasnije razaznalo svoj vlastiti identitet i bilo autentičnije te da bi se proželo izvornom Isusovom porukom i u Crkvi mu bilo vjernije. Upoznati judaizam znači razumjeti što Bog očekuje od kršćana, a što od Židova te da to nije isto – kršćanstvo ima svoju misiju koju mu je povjerio Bog, a judaizam svoju. Židovi su pozvani da budu potpuni baštinici Božjeg obećanja i time svjedoci Saveza s Bogom koji potpuno oslobađa cio jedan narod, po njemu i sav svijet, a kršćani su, prihvaćajući Krista, pozvani biti odgovorni za svijet, biti pokretači, nadahnitelji i čuvari civilizacije ljubavi. Iako je u konačnici cilj isti – uspostava Kraljevstva Božjeg na zemlji, ne može se biti i Židov i kršćanin istodobno: da bi se ispunila Njegova Riječ, Bogu je potreban i jedan i drugi, trebaju Mu oba Saveza, svaki u svojoj posebnosti i nezamjenjivosti.
Jošua, ha-Nacri
“Isus je stostruko ukorijenjen u židovstvo svoga vremena: da bi se upoznali svi elementi njegova bića i njegove sudbine, ne treba činiti ništa drugo nego iščitavati povijest ljudi i zemlje”, piše Joseph Kastein, autor Povijesti Židova (Eine Geschichte der Juden, Berlin 1931).
Isus (hebr. Jošua) bio je, dakle, Židov, Mirjamin i Josefov sin, odrastao u Galileji, u Nazaretu (Nacriju). Jošua (ili u dužoj verziji: Jehošua, što znači “Bog je spasitelj”) ime je koje se često davalo židovskoj djeci (treće je po učestalosti u kasnom razdoblju Drugog Hrama), a ono u Jošuinu slučaju ima i dvostruko značenje: Isus donosi Božje spasenje i On je onaj koga je prorok Izaija navijestio: “Tvoj Jošua dolazi…” (Iz 62, 11). Dječak je odgajan kao Židov, u tradiciji i vjeri svojih predaka. Njegovi roditelji devetog su ga dana po rođenju donijeli u Hram da, prema običajima, bude obrezan te su za obred Brit mile prinijeli golubove (što znači da su bili siromašni /usp. Lev 12,2.6.8/) za majčino obredno očišćenje (Lk 2, 21-24, usp. Lev 12,2-8, Pnz 18,4). Godinama su zajedno dolazili u Hram na proslavu velikih židovskih blagdana (Lk 2,41), što je bio znak njihove osobite pobožnosti. Za obred Bar-micve, dvanaestogodišnji Jošua se temeljito pripremao razgovarajući s rabinima, učiteljima vjere i tradicije, pokazavši mudrost neuobičajenu za njegovu dob (Lk 2,42).
Hasid
Kao i djetinjstvo, i Jošuina mladost i muževno doba bili su ispunjeni obdržavanjem židovskih vjerskih običaja. Kao pobožan Židov (gotovo da smijemo reći hasid, tj. izvoran pravovjernik), običavao je odlaziti na Šabat u sinagogu (Lk 4, 16s), čak i za putovanja (Mk 1,39; Mt 4,23.35). Vjernički je slavio sve židovske blagdane pohodeći Hram u Jeruzalemu te u tim zgodama tumačio svoje poslanje (Iv 2,13; 5,1; 7,2; 8, 12; 10, 22-23. 37-39; 13,1-2). “Penjao se” u Jeruzalem da bi slavio Pashu (hebr. Pesah; Iv 12,12; Mk 14,12-26); svetkovao blagdan Sukot, blagdan primanja Tore (Iv 7,1-39); moguće je pretpostaviti da je njegov govor o svjetlosti održan za vrijeme Hanuke, blagdana svjetlosti (Iv 10,22-23). Poštivao je Hram očekujući da njegovi učenici prinose uobičajene žrtve (Mt 5, 23-24) i plaćaju hramski porez (Mt 17,24-27).
Molio je uobičajene molitve onog vremena (usp. Mt 6, 9-13). Njegova najdraža molitva, Oče naš, sastavljena je od trećeg, petog, devetog i petnaestoga blagoslova iz Osamnaest blagoslova (Amida): “Oprosti nam, naš oče, jer smo zgriješili, oprosti nam naš kralju jer smo zgriješili protiv tvog praštanja. Budi blagoslovljen, Adonaj, milostiv i uvijek spreman na praštanje!” A, naravno, redovno je izgovarao uobičajen blagoslov, kiduš, nad vinom i kruhom (usp. Lk 22, 19-20). Nadalje, kao i svi pobožni Židovi onog vremena, postio je i dijelio milostinju.
Evanđelja navode da se Jošua i odijevao poput odana Židova: kada mu je prišla žena koja je krvarila, uhvatila ga je za rese odjevnoga plašta, cicit (u evanđeljima se koristi grčki naziv kraspedon; usp. Mk 6,56; Mt 9,20; Lk 8, 44) koje je Bog bio naredio nositi nepokolebljivo pobožnim Židovima (Br 15,37-41). Posve je vjerojatno da je Jošua običavao svoje jutarnje molitve obavljati stavljajući tefilin, dvije kutijice s odlomcima iz Tore što ih pobožni Židovi stavljaju na ruku i na čelo (usp. Pnz 6,3-9). Naime, kritizirao je licemjerje i taštinu pismoznanaca i farizeja koji su voljeli isticati svoja vjerska obilježja da bi se pokazali pobožnima, dok su zapravo, kako kaže Jošua, “jedno govorili, a drugo činili” (Mt 23, 1-7). Takvo ponašanje osuđivali su i kasniji rabini.
Krštenje vodom kojemu se podvrgao bilo je, kako svjedoči Talmud (Sanhedrin 39a), uobičajeno u ono vrijeme: označavalo je ulazak mladog čovjeka u zrelo doba, njegov prelazak iz statusa učenika u status učitelja. Kao što je bio običaj, i Jošua je s trideset godina postao učiteljem (rabbi) te nije poučavao samo u sinagogama, nego i na otvorenom: na trgovima, u poljima, na putovima.
Dakle, Jošua je vjerno obdržavao zakone i propise vjerskoga života onog vremena, tj. i usmenu i pisanu Toru, a rekao je učenicima da trebaju poštivati sve običaje kao i farizeji, samo ne na način na koji oni to čine. A da nije bilo tako – kako kaže David Flusser – ne bi mu bilo dopušteno javno govoriti u sinagogama i na javnim mjestima, kao što je radio tijekom triju godina. Čak i neki incidenti zbog njegove kritike licemjernoga obdržavanja Zakona, govore u prilog tomu da su ga poštivali i “nadstojnici sinagoga” (roš kneset?) kao vjernog Židova, a kasnije i važnog vjerskog vođu kojemu su neki čak “padali pred noge” (Lk 8,41; Mk 5,22).
Ne samo da je poštovao sve zapovijedi i propise Tore do u sitnice (Mt 5,17-19) nego je prihvaćao i neke dodatne, farizejske (Mt 23,2-3) kao što su: davanje desetine od uroda trava, metvice, kopra i kima (Mt 23, 23; usp. Talmud, Maasrot 4,5), posebni blagoslovi nad hranom (Mk 6, 41; 8,6), recitiranje Halela (aleluja) hvalidbenih psalama za vrijeme večere uoči Pesaha, Seder Pesah (Mk 14,22-23,26). Neki židovski egzegete Jošuin odnos prema Zakonu i propisima (Halaha) smatraju ortodoksnim.
Po Jezekielu Kaufmannu Jošuini stavovi bili su bliski stavovima farizeja, čuvara, zagovornika i učitelja starih tradicija. No, iako se Jošua uglavnom slagao s njihovim naučavanjem, u nekim je aspektima pokazivao neovisnost. No, i to je uobičajeno u rabinskoj tradiciji judaizma koja dopušta i individualne pristupe, čak i kad se oni protive glavnoj struji. Primjer su suprotnosti između Šamajove i Hilelove škole iz I. st. po Kr. u interpretaciji tradicije. Jakov Hllel (Hilel Stari), babilonski Židov, član Sanhedrina, čuven je sa svoje poniznosti, blagosti i mudrosti zabilježene u mišnajskomu traktatu Pirkei Avot (Izreke otaca), a Šamaj, palestinski Židov, suvremenik Hilelov, po strogosti u svojim stavovima i protivljenju svakoga dodira s Rimljanima. Ipak, obje su prihvaćene kao legitimni smjerovi unutar judaizma.
Besjeda na gori
Iako je Jošua vrlo oštro kritizirao prijetvornost nekih prividnih i površnih farizeja, ponekad je bio zahtjevniji i od njih samih, ne samo u obdržavanju starih vjerskih običaja nego i u očuvanju svrhe tih običaja, a ta je – ljubav prema Bogu i čovjeku (Lk 10,25-28). Međutim, i najradikalnije zahtjeve, kakvi su oni o kojima je govorio u svojoj Besjedi na gori – koja se smatra srčikom Evanđelja na isti način na koji su Deset zapovijedi (hebr. Aseret Hadiberot) srčika Tore – izrekao je konceptom i stilom (midraškim) kakvi su bili bliski tadašnjim Židovima, a posve nalik rabinskim učenjima koja su kasnije ušla u Talmud (usp. Bava mecia 88 a; Mekilta o Izlasku 18,20). Još 1911. židovski autor Gerald Friedländer, rabin u Zapadnoj sinagogi u Londonu, napisao je iscrpnu, učenu knjigu, a u novije vrijeme ima sve više autora koji se bave istom temom – vezom Talmuda i Besjede na gori.
Besjeda na gori (Mt 5,17-7,12) strukturirana je kao cjelina. Prethodi joj poziv na nasljedovanja Jošue (Mt 4,25-5,1), Blaženstva (Mt 5,3-12) te govor o lijepim i dobrim djelima (Mt 5,13-16). Glavna tema je ono što katolički teolozi zovu “novom pravednošću”. Veći dio Jošuina govora zapravo je bilo razlaganje osnovnih načela Zakona i Tore te njegovo osobno razumijevanje i tumačenje tih načela:
Uvod (Mt 5,17-20): što je nova pravednost?
Trostruki opis “nove pravednosti”:
1.novo tumačenje Zakona (Mt 5,21-42); nova pravednost je nasljedovanje Oca u izmirenju
(Mt 5,21-26), u bračnoj vjernosti (Mt 5,27-32), u istinoljubivosti (Mt 5,33-37),
neprotivljenju zlu i u ljubavi prema neprijatelju (Mt 5,39-42);
2.nova pravednost jest i nova pobožnost obnovljene tradicije milostinje, posta i molitve (Mt,
6,2-18); riječ je o skrovitoj pobožnosti pred skrovitim Ocem (usp. Bava batra 9b);
3.novi odnos prema svijetu i čovjeku (Mt 6,19-7,11): ne suditi (Mt 7,1-5), nikoga ne
prisiljavati (Mt 7,6), biti stalno povezan s Bogom (Mt 7,7-11).
Zaključak: zlatno pravilo – mjerilo našeg odnosa prema drugima jest naša vlastita potreba kako da se drugi odnose prema nama (Mt 7,12).
Ono što se obično ističe kao posve novo, Jošuino, u odnosu na Toru i rabinska učenja, jest radikalan zahtjev nenasilja, primjerice na dobiven šamar okrenuti i drugi obraz, ljubav prema neprijatelju te zadobivanje Blaženstva. (Međutim, na tragu takve radikalnosti bili su i drevni rabini.)
Čuli ste da je rečeno: 'Oko za oko, zub za zub! [Izl 21,24]' A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu! Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi! (Mt 5,38-39). Talmud govori o poniznom podnošenju uvrede čak i ako uvreditelj ne traži oproštenje (Tosefta Bava Kama 9, 29). I ne samo o podnošenju, nego i o radosnom podnošenju (Joma 23a).
Čuli ste da je rečeno: 'Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja [Lev 19,18]', a ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone (Mt 5,43-45). Iako je istina da se rabini nisu uvijek slagali oko toga kako treba postupati prema neprijateljima, mnogi od njih su zauzeli stav sličan Jošuinu. “Ljubav prema neprijatelju” (Mt 5,44) moguće je naći u sljedećoj izreci: “Ako ti netko čini zlo, moli za njega” (Josipov testament, XVIII, 2). Ili: “Bolje je biti proklet nego proklinjati” (Sanhedrin 48 b), “Tko je jak? Onaj tko neprijatelja pretvori u prijatelja” (Avot 23).
Krajnja mjera je sam Otac: da budete sinovi Oca koji je na nebesima […] Budite, dakle, savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski (Mt 5,48)! Za Toru savršenstvo Elohima je njegova pravednost, što je sinonim za milosrđe koje navodi evanđelist Luka. Poznavanje Boga znači nasljedovanje Njegove pravednosti i milosrđa (usp. Pnz 18, 13; Lev 19,2; Šabat 133 b; Lev Rabba 9,9). “Kiša blagoslivlje i pravedne i slabe” (Taanit 7a).
Sve, dakle, što želite da ljudi Vama čine, činite i vi njima. To su, doista, Zakon i Proroci (Mt 7,12; usp. Lev 19,18; Tob 4,15; Šabat 31a). “Neka ti čast tvojega susjeda bude draga koliko i tvoja vlastita” (Avot 2,15).
• Onaj tko slijedi pravila “nove pravednosti” već sudjeluje u životu Kraljevstva nebeskog (aramejski: malkuta dishemaja) i uživa njegove plodove. Ali, oni nisu od “ovoga svijeta” (Mt 5,3-12):
• Kraljevstvo nebesko umjesto bogatstva [duhom], nudi siromaštvo duhom koje je novo bogatstvo, a to je bogatstvo – svetost (usp. Iz 11,4; Ps 34,18)
• umjesto utjehe, žalost koja je nova utjeha (usp. Iz 2,2 ; 21,1-3; Ps 126, 5)
• umjesto nasilja, krotkost koja krotkima daje zemlju u baštinu, a nasilnicima je oduzima (usp. Ps 37, 2; 25,13)
• umjesto hrane i pića, glad i žeđ za pravednošću koja jedina može nasititi (Psalam 5, 2 govori o onima koji su žedni Boga živoga; usp. također Pnz 16, 20; Iz 32, 17; Ps 22, 26)
• oni koji su milosrdni ne očekuju da se njima iskazuje milosrđe, nego su sami prvi milosrdni, zadobit će milosrđe (usp. Ps 12,1: Izr 14,21; u Talmudu čitamo: “Onaj tko se smiluje stvorenjima, zadobiva milost s neba” (Šabat 151b; Tosefta Bava Kama 9,30)
• oni koji su čista srca, Boga će gledati (usp. Ps 7,10; 11,7; 17,15; 24,4; 97,2)
• mirotvorci su sinovi Božji (usp. Ps 34,14; Izr 12,20; Avot 1,12)
• progonjeni zbog pravednosti već su u Kraljevstvu nebeskom (usp. Iz 1,6-7).
Nagrada za dobra djela jest na nebesima (usp. Karen Kajemet, u: Mišna: Pea 1,1). Iskustvo je to poznato drevnim Hebrejima, no Jošua dodaje nešto novo: progonjeni “zbog mene”, tj. zbog Njega, Jošue (Mt 5, 11). Židovski egzegete ovdje vide zamjenu za: “zbog Boga”. No, Luka na ovom mjestu kaže: “zbog Sina čovječjeg”. S obzirom da je nezamislivo da se ikoji čovjek u židovskoj vjeri stavlja na mjesto Boga, smatraju da je Lukin navod autentičniji: Sin čovječji eshatološki je naziv za Mesiju (usp. Ezra 13, 3; Iz 51, 7).
Chouraqui prevodi Blaženstva s aramejskoga (u Mt) u francuski aktivno: En marche: Krenite, Hodajte, umjesto kao pasivno stanje: Blago onima ili Blaženi koji. U njegovu prijevodu “siromašni duhom” su “poniženi”, a “krotki” – “ponizni”; Kraljevstvo se Božje događa u hodu, kroz životne situacije, u neprestanoj predanosti Božjim zahtjevima i nadahnućima.
Zapravo se paralele između Besjeda na gori i Talmuda mogu naći za svaku pojedinu Jošuinu besjedu, a to samo dokazuje da nije na nama ljudima da pretpostavljamo jednu religiju drugoj, nego da vidimo kako je vjernost Bogu u svakom istinski pobožnom čovjeku ista i radikalna.
Ono što je novo u Jošuinoj Besjedi na gori jest to da su kreposti koje on navodi kao kreposti baštinika Kraljevstva nebeskog upravo one kreposti koje proroci (posebice Izaija) navode kao kreposti koje će do u potpunosti imati novi Mesija. Tješitelj je ime što ga talmudski tekstovi daju novom Mesiji (Sanhedrin 98b; B’rahot 2,4-5a).
