DESET BESJEDA
Poslano: 14.09.2009 | admin
Piše: Jadranka Brnčić
André Chouraqui, Deset zapovijedi danas (Deset besjeda za pomirenje čovjeka s ljudskošću) – u židovstvu, kršćanstvu, islamu i drugdje u svijetu – Konzor, Zagreb 2005, str. 358; prijevod Jadranka Brnčić i Krunoslav Pranjić
Knjiga je, u francuskome, objavljena u Parizu 2000. Posrijedi su Deset zapovijedi, tj. Besjeda u tradiciji židovstva, kršćanstva i islama (te drugih velikih, dalekoistočnih religija iz Indije, Japana, Kine, Perzije...).
Autor je vlastoručno napisao Predgovor hrvatskom izdanju. Zagovara uvjerenje da su velike svjetske religije osnova za globalnu ETIKU, jedina podloga za uspostavu svijeta bez ratova, svijeta miroljublja, snošljivosti i ravnoteže u majci prirodi sa svim njezinim živim i neživim bićima.
O porijeklu Zakona u drevnom Izraelu puno se raspravljalo u hebrejskoj i biblijskoj egzegezi. Većina egzegeta slaže se u jednom: uspostava Zakona tijesno je povezana s uspostavom zajednice. Pritom se mogu razlučiti dva osnovna smjera tumačenja: jedan koji slijedi put (via regalia) Saveza, a drugi koji slijedi razvoj klanovske mudrosti. Dok ovaj prvi put Zakon vidi kao način održavanja Saveza s Bogom, drugi ga vidi kao mudrost vjerskog i etičkog života u zajednici. Temeljan događaj uspostave Zakona Mojsijevo je primanje Deset besjeda na brdu Sinaj pred tritisuće godina upućenih izraelskom narodu (u Izl 20,1-17 Bog izgovara ove besjede, a u Pnz 5,1-21 prenosi ih Mojsije). Ovaj događaj interpretiran je u narativnim, preskriptivnim i mudrosnim diskurzivnim cjelinama kroz cijeli Prvi zavjet, a na njega se referiraju i temeljni događaji Drugoga zavjeta.
Deset besjeda zbir je temeljnih uputa o odnosu čovjeka prema Bogu, prema bližnjemu i prema sebi, najvjerojatnije redaktura nekoga starijeg dokumenta. U Tori nalazimo zapovijedi, zabrane, propise, upute te njihovu interpretaciju u raznovrsnim tonovima. Ponovljeni zakon, koji je preuzeo i proširio Deset besjeda iz Izlaska i Zakonik Saveza (Izl 20,22-23,33), sažimlje kao najvažniju zapovijed – ljubav prema JHVH. Zakoniku svetosti (Lev17-26) misao vodilja je nasljedovanje Boga svetoga (Lev 19,1). Ezrino djelo, povezano s konačnom redakcijom Tore, samo potvrđuje vrijednost i autoritet Zakona (usp. Ezr 7,1-26; Neh 8).
Zakon i zapovijedi
Cijeli je Izlazak građen na polaritetu dvaju diskursa: narativnoga i preskriptivnoga. Jedan pol su ispripovijedani događaji, a drugi proglašen Zakon i propisi. A onda i sam Zakon postaje predmetom priče: primanje ploča s Deset besjeda temeljan je konstitutivan događaj Izlaska. Naracija oprimjeruje propise, a propisi naraciju podižu na razinu paradigme. Napetost između narativnoga i preskriptivnoga u kasnijem je judaizmu proizvela zbirke: Halahu (zbirku zakona, rabinskih izreka i vjerskih propisa koji reguliraju svakodnevni život Židova) – slobodniju, narativniju i imaginativniju te Agadu (zbirku propovijednih i egzegetskih tekstova klasične rabinske književnosti kakva je prisutna i u Talmudu /starovjekovna zbirci rabinskih tumačenja Halahe/) – strožu i normativniju.
Druga napetost unutar biblijskoga teksta proizlazi iz načina na koji se mojsijevski zakon smješta u odnosu na hetitske propise, indirektno pitajući: može li se istodobno govoriti o moralnoj autonomiji i vjerskoj heteronomiji? Naime, hebrejski se Zakon ne razlikuje osobito od drugih zakona svojega doba, osim u jednom: na osobiti način povezuje vjeru i etiku – jedna drugu uvjetuju i jedna proizlazi iz druge. Međutim, s obzirom da su Hebreji svoj Zakon uspostavili ne samo kao potvrdu Saveza s Bogom, nego i kao sredstvo uzajamna povezivanja u zajedničkoj borbi protiv neprijatelja u kojoj je bivalo proliveno mnogo krvi, može li se govoriti o odnosu vjere i etike? Poteškoća, dakako, nije umanjena činjenicom da je zapovijedima pridodano obećanje (Abrahamu) Obećane zemlje na koju su Hebreji kao imali pravo bez obzira kojim je sredstvima dobili. Naprotiv. Ostaje, dakle, problem apodiktičke regulacije društvenoga ponašanja.
Upravo zato Franz Rosenzweig, u već spomenutoj knjizi Der Stern der Erlösung, predlaže razlikovanje zakona i zapovijedi: zakon je nastao poradi očuvanja slobode nakon egipatskog sužanjstva, a zapovijedi imaju izravnu apodiktičku narav (1). Takvo razlikovanje zakona kao dara neprestano projicirana u budućnost ("ja mogu") i zapovijedi kao trenutačne obaveze ("ja moram") rješava napetost između heteronomije i autonomije. Zapravo, oslobađa prostor za iznimku: zakon nije drugo do sustav mjera, mediokriteta (u doslovnom smislu te riječi: sredine), poopćavanja, no u samome sebi poziva na vlastito nadilaženje, transcendiranje.
Zapravo, ni hebrejska redaktura Tore, kao ni grčka (Septuaginta) i latinska (Jeronimova Vulgata), ne govore o Deset zapovijedi, nego o Deset riječi/besjeda. (2) Upute što ih je Bog, po predajnom svjedočanstvu iz Knjige Postanka na brdu Sinaju predao Mojsiju, nisu zapovijedi u strogom smislu te riječi. Nisu izrečene/zapisane u imperativu, tj. zapovjednom (gramatičkom) načinu, već u indikativu futura, tj. budućeg vremena. Ricœur govori o "poetskoj upotrebi imperativa". (3) A indikativ je onaj gramatički "modus" što glagolsku "radnju" prikazuje naprosto kao sušti iskaz bez ikakve primisli ili psihički nijansirana odnosa govornoga subjekta prema iskazanomu u glagolskom obliku (čega u imperativu i te kako – jest!). Ova opreka: glagolsko vrijeme/glagolski način u Deset zapovijedi/besjeda ima suptilnih posljedica u egzegezi, tj. tumačenju biblijskih tekstova: besjede nisu popis zabrana i komandi, nego sažimlju temeljna načela ljudskosti i njezina održanja u odnosu čovjeka prema sebi samom, prema drugom čovjeku i prema Bogu.
(1) L'Étoile de la Rédemption, Pariz 1982, str. 117.
(2) Hebr. Aseret Hadiberot: aseret, deset i dib(e)r, riječ; grč. Dekálogos: deka, deset i logos, riječ; polatinjeno u Dekalogus
(3) Usp. Penser la Bible, Pariz 1998, str. 180.
Ubijati nećeš
U svom promišljanju Deset besjeda, uzimajući kao primjer jednu od njih – Šestu zapovijed «Ubijati nećeš» – Ricœur ih promatra u nekoliko korelacija: u sprezi narativnog i preskriptivnog diskursa, u uzajamnom odnosu zapovijedi unutar Dekaloga te u korelaciji s pozitivnim izričajima iste zapovijedi na drugim mjestima u biblijskom korpusu. Na pozadini ovakvih korelacija izbija na vidjelo temeljni odnos prema Zapovijedima – poslušnost iz ljubavi, kakva jedina može doseći izvor iz kojega je moguće da zapovijedi budu i izgovorene i shvaćene i vršene.
Zapovijed "Ubijati nećeš" jasna je, a semantika bogata uputama kako da se istakne važnost prijevoda u tumačenju ove Zapovijedi. Upotrijebljen glagol racá u hebrejskome znači umoriti, tj. ubiti s predumišljajem. Biblija, međutim, kao što znamo, ne isključuje primjenu nasilja: kroz cijelu povijest izraelskoga naroda teče mnogo krvi. Biblijski pisci ništa ne skrivaju: ni ubojstvo što ga je počinio Kajin, ni izdajstvo Josipa što su ga počinila njegova braća, ni ubojstvo što ga je počinio Mojsije prije no što je bio započeo svoje proročko poslanje. U Tori ubiti je dopušteno, štoviše, naređeno u stanovitim okolnostima. Primjerice, dopuštena je smrtna kazna davljenjem, kamenovanjem, vješanjem ili zalijevanjem tekućim olovom. Njome su se kažnjavali zločini idolatrije, blasfemije, vračanja, preljuba ili kršenja Šabata. U ono vrijeme ubiti čovjeka nije imalo većeg značenja. Međutim, "ubijati nećeš" pojavila se kao najvažnija inovacija u krvoločnoj sredini onoga doba. Prije obznanjivanja Šeste (po hebrejskom navođenju), odnosno Pete (po kršćanskom navođenju) zapovijedi šteta prouzročena ubojstvom bila je prepuštana procjeni krvnih osvetnika. Međutim, poslije proglašavanja Zapovijedi sav se zakon sveo na odredbu: oko za oko i zub za zub (usp. Izl 21,23-25; Lev 24,17-20 i Pnz 19,21). Tako se u slučaju zločina kazna primjenjivala samo na osobu koja ga je počinila, a ne, kao u drugim lokalnim antičkim običajima, na članove i na dobra njezine obitelji. Zakon odmazde tako je obilježavao prijelaz sa zakona jačeg, slobodna da se osvećuje kako mu se prohtjedne, na nov zakon koji je kaznu i pretrpljenu štetu stavljao u razmjeran odnos, što je revolucionaran skok u evoluciji ljudskog morala.
Istražujući ograničenja apodiktičkoga zakona kao mjere poopćavanja, Ricœur pita: na koji način o Šestoj zapovijedi (a onda i o svim drugim) možemo govoriti kao o božanskoj? (4) I odgovara posredstvom rekonstrukcije korelacije koja postoji među zapovijedima Dekaloga, posebice, u ovom slučaju, između Prve i Šeste. Šesta zapovijed izravna je posljedica Prve ("Ja sâm Adonaj/JHVH, tvoj Elohim, onaj sam koji te izveo iz Zemlje misirske, iz kuće ropstva zá te neće biti drugih Elohima doli mene", Izl 20,1-2), potvrđujući opstojnost Adonaja/JHVH, Stvoritelja i Oca svojih stvorenja. Ubiti jedno od njih znači pokušati ubiti Onoga koji ga stvorio, jer: svaki zločin u bíti je napadaj na tvoračko biće Stvoritelja. Stoga je zapovijed "Ubijati nećeš" negativni izričaj afirmativne zapovijedi: "Ljubi (bližnjega svoga)!"
Sličnost između Prve i Šeste zapovijedi, unatoč disproporciji (blizu-daleko, eksteriorizirano-onkraj, Svevišnji-bližnji), nije u identičnosti, nego u fuziji kakvu nalazimo i u perikopi Post 1,26: "Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična". Bog ovdje još ne izgovara "ja": "ja" Božje još nije očitovano nego se skriva u trećem (gramatičkom) licu. Za Rosenzweiga Bog ne postaje «ja» sve dok ne pozove jedno "ti" i ne da mu ime. (5) Stoga je već u Prvoj zapovijedi Dekaloga skrivena i zapovijed ljubavi: onaj tko drugome izgovara "ti", taj ga ljubi i taj mu jedini može "zapovjediti": "Ljubi me!". Negativni oblik zapovijedi "Ubijati nećeš" (koja zabranjuje svako nedopušteno nasilje) supostavlja se, dakle, afirmativnim oblikom u Lev 9,17-18: "Ljubit ćeš svojega bližnjeg kao samoga sebe" (usp. Mk 12,29-34).
U korelaciji Prve i Šeste zapovijedi primjećujemo prividnu disproporciju. Hebrejski šma (čuj – početak creda), ojačan imenom Neimenovanoga ("Ja sam koji jesam"), kao da zatvara božanstvo u samodovoljnu jednost, dok ljubav prema bližnjemu čovjeka otvara prema drugome u beskrajnoj mnoštvenosti. Tako i ljubav sama u sebi biva razapeta između horizontalnih i vertikalnih odnosa, "između Visine i Širine", kako veli Ricœur. (6) Upravo ovo "raspeće" jest prava dimenzija ljubavi unutar koje je moguće razmišljati o sličnosti između Prve i Šeste zapovijedi. Sličnost je poput bliskosti – udaljenost koju se istodobno prelazi i održava. Dakle, upravo se kroz razliku i sličnost ovih dvaju krila ljubavi i Bog objavljuje kao Svevišnji i Sasvim bliz.
U Evanđelju Isusov je Bog onaj koji je sasvim blizu. Stoga se i najviša zapovijed više ne izriče u negativnom, nego u afirmativnom obliku. Zakon odmazde biva ukinut, kao što je prethodno bio i u postbiblijskom judaizmu: "Čuli ste da je rečeno 'Oko za oko, zub za zub'. A ja vam kažem: 'Ne opirite se zlu! Naprotiv, udari li te tko po desnom obrazu, pruži mu i lijevi!' " (Mt 5,38). Tako je i Isus tumačio ovaj zakon kao načelo pravedne naknade. Ona izražava zakon pravednosti: oko siromaha vrijedi koliko i oko bogataša, oko prosjaka koliko i kraljevo. Savršen čovjek nadilazi norme koje jamče društveni poredak. On živi i u prinošenju svog bića Adonaju/JHVH čiju prisutnost prepoznaje u svakom stvorenju. Odatle odricanje od svake osvete, čak i od svake doslovne pravde. Savršen je čovjek sav predan ljubavi. Isus pozivlje na posvemašnje izručivanje bližnjemu. "Tko bi te htio tužiti da se domogne tvoje košulje, podaj mu i ogrtač! Ako te tko prisili da ideš s njim jednu milju, hajde dvije! Tko te moli, podaj mu; a tko hoće da mu pozajmiš, ne odbij ga" (Mt 5,40-42). Bezuvjetna ljubav prema neprijatelju nije tek puka arbitrarna etička pozicija nego radikalno nenasilje.
(4) Usp. Isto, str. 168.
(5) Usp. L'Étoile de la Rédemption, str. 208. Ljudska osoba puninu svoje moguće ostvarenosti prima kao sliku Božju koju je Bog Stvoritelj položio u nju. Ona ju može (d)ostvarivati jedino u odnosu u kojem ponajprije samu sebe prima kao dar, a onda i ukoliko sebe prima u odnosu prema Drugomu. Drugi biva za nas osoba samo ukoliko ga iz predmetnosti, u koju je stavlja otuđeni svijet stvari, podižemo, po ljubavi, na svoju razinu jednake slike Božje, tj. u subjekt. "Ja postaje tek po odnosu s drugim Ti", kako kaže i Buber (Ja i ti prev. Jovica Aćin, Beograd 1977).
(6) Usp. Penser la Bible, str. 176.
Poslušnost puna ljubavi
Da bi se razmišljalo o zapovijedima i uvidio njihov značaj, nužno je, po Ricœuru, promatrati ih prvo unutar cjelokupne mreže različitih biblijskih diskursa. Nisu posrijedi zapovijedi izolirane od cjelokupnoga iskustva hebrejskoga naroda posvjedočena u Tori. Poslušnost – koja se u dijalektici poziv-odziv neprestano povezuje sa zapovijedima – korespondira s jakim osjećajima privrženosti i odanosti Bogu, temeljne rasploživosti koja je, pak, vezana uz neko od imenovanja Boga. Istodobno ova je korespondencija dvosmjerna: pretpostavke ljudskog odgovora na Prvu zapovijed oblikovali su svi toposi Božjeg imena u biblijskim tekstovima – uključujući i ehjé ašer ehjé, "Ja sam koji jesam", ime koje Boga i čovjeka stavlja u najveću moguću razdaljinu – a zajednička im je dispozicija poslušnost. Takva veza omogućuje da se poslušnost ne shvaća kao puka obaveza i dužnost, nego kao – ljubav. Ricœur predlaže da ju se shvati kao "osjećaj duboke ovisnosti" sa svim mogućim varijacijama u funkciji mnoštva aspekata veze između ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu. (7)
Da bi išao korak dalje, Ricœur potom suprotstavlja druge dvije perikope: prvozavjetnu: "Čuj, Izraele, JHVH je Bog naš, JHVH je jedan" (Pnz 6,4) i drugozavjetnu: "Bog je ljubav" (1 Iv 4,8). Rečenica "Bog je ljubav" metafora je građena na inicijalnom neskladu nadvladanu ukrštavanjem dvaju pojmova u iskazu, što rezultira ikoničkim povećanjem smisla svakog od njih. Drugim riječima, ono što se mislilo o Bogu "prije" metafore promijenilo se pripojenjem pojma "ljubav", jednako kao što se promijenilo i poimanje same ljubavi. S jedne strane u hebrejskom šma, dakle, Bog sâm (u naraciji biblijskih tekstova često "ljubomoran" i isključiv), a s druge strane Bog ljubavi, pri čemu riječ "ljubav" pokriva svu paletu svojih značenja. (8) Ivanova perikopa ne zamjenjuje onu Ponovljena zakona, nego ju razvija i ikonički obogaćuje. Ljudski odgovor na Prvu zapovijed nakon čitanja Ivanove perikope je, dakle, po Ricœuru, proporcionalan sa semantičkim obogaćenjem imena Božjeg: on je "povećan posredstvom metafore uzete iz dubine ljudskog iskustva". (9) "Ovisnost", tj. poslušnost u odnosu na Zakon, sada zadobiva paradoksalan oblik "poslušnosti pune ljubavi". Ljubav je u izričaju "Bog (je) ljubav" udaljenost između "Boga" i "ljubavi". Puka poslušnost ikonički je povećana nježnom i duhovnom ljubavi, tj. ovisnički odnos postaje odnosom ljubljenog bića.
Treći korak u interpretaciji prolazi kroz dobro razumijevanje zapovijedi ljubavi. Rosenzweig, razlikujući zapovijedi ("Ne čini ovo ili ono!") i zakon ("Ti, ljubi me!"), ovu zapovijed stavlja pod zakon koji jest zapovijed ljubavi. Freud nije jedini koji se bunio protiv ideje da ljubav može biti zapovjeđena. No, nije li nam prirodno da ljubav obavezuje kad je posrijedi, primjerice, malo dijete – ne nuka li nas ono samom svojom slabošću na odgovornost ljubavi? A ovdje je "koliko više": zapravo, nije čovjek taj koji zapovijeda, nego Bog, bolje bi bilo reći Bog-ljubav. Ljubav može biti zapovjeđena stoga što je ona izvor svega Zakona, ona je izvor iz kojega je ma koja zapovijed uopće moguća. I samo ljubav primljena od Boga ljubav može učiniti ispunjenjem zapovijedi ljubavi. Zapovijed ljubavi u Rosenzweigovu se promišljanju Stvaranja-Objave-Otkupljenja, pojavljuje na prijelazu između Objave, koja je "neprestano rađanje obnovljene duše", i Otkupljenja, koje je "vječna budućnost Kraljevstva". (10) Zapovijed "Ljubi sebe!" prethodi zapovijedi: "Ljubi svog bližnjeg!" koja rezimira Zakon. Ljubav Božja ostaje skrivena u budućnosti, ali se eksteriorizira u novost koja "nije više sudbina, nego volja", novost predanja duše: "Čovjek se ne može eksteriorizirati u činu ljubavi sve dok ne postane duša koju je probudio Bog" koji jedini može zapovjediti Ljubav, a "ljubav prema Bogu eksteriorizira se u ljubavi prema bližnjem". (11)
Kada zakon shvaćamo samo kao formalni sustav propisa ispražnjenih od svojega pozitivna sadržaja, s jedinim uporištem u ljudskoj slobodi, tj. autonomiji, nije li ponovno otkriće ljubavi kakva obavezuje, zapravo, posve "postmodernističko"? I nije li naša odgovornost da razlučimo autonomiju od samodovoljnosti? Ricœurova paradigma "poslušnost puna ljubavi" i načelo autonomije, što ga zagovara većina postmodernističkih mislioca nisu nepomirljivi. U ovu opreku moguće je uvesti treći element, a to je etika komunikacije (kakvu razlažu ponajprije autori poput Karla Otta Apela ili Jürgena Habermasa), etika kakva shvaća svoj prostor prakse kao prostor komunikacije, ali i sposobnosti za nju, o čemu će još biti riječi. Dovedemo li u odnos sve ove tri kategorije (poslušnost, autonomiju i etiku komunikacije), možemo, po Ricœuru, izbjeći barem dvije zamke: zamku apologetike i zamku opovrgavanja. Ricœur nastoji pokazati da "poslušnost puna ljubavi" ne samo da se ne opire etičkoj autonomiji, nego ide do njezinih krajnjih granica. (12)
Iznimka, tj. nadilaženje mediokriteta zakona kao ekvivalencije ili izvršenja pravednosti (zapovijed-vršenje-nagrada ili zapovijed-kršenje-kazna), moguće je u "logici obilja" ili "ekonomije dara", kako Ricœur zove probijanje granica zakona u ljubavi kao praštanju, bezuvjetnosti, nenasilju. "Logika obilja" u distributivnu pravdu – kakva nastoji uvesti u odnose nejednakosti najviši stupanj jednakosti – i korekturnu pravdu – kakva se očituje u kaznenom pravu, nastojeći dodjeljivati kazne razmjerne prekršajima – uvodi disproporciju (ne dijeli svima jednako, nego prema potrebama te ne kažnjava razmjerno s prekršajima, nego kadikad prašta). Pravda nasuprot sebe ima "slučaj" bez lica, svakoga. Stoga Emmanuel Lévinas preriče Šestu zapovijed intenzivirajući je i poosobljujući: "Ne ubij me". (13) Ova disproporcija otvara mogućnost za nadilaženje okvira pravednosti i potvrđuje je u njezinu temeljnu moralnom projektu koji je u konačnici – ljubav (ili biblijskim rječnikom – milosrđe). Ljubav ima svoju ulogu upravo u središtu same institucije zajednice kakvu konstituiraju pozitivno, bezinteresno pravo: ona u nužnu bezinteresnost pravednosti unosi slobodno zaduživanje unutar uzajamne solidarnosti. Ljubav preobraća pravednost prema njezinu najvišem idealu koji je: snagom primjera pridonijeti izuzeću od efektivne univerzalizacije moralnog reda. Suspenzija morala granica je zakona kakav se kategorički nameće u povijesnom iskustvu. Najradikalniji primjer Isusova je zapovijed o ljubavi prema neprijateljima.
Iako je osjećaj ovisnosti (dépendence), kakav karakterizira vjeru, naizgled u opreci prema moralnoj autonomiji, promotrimo li ga u okviru odnosa "jedan Bog" i "Bog-ljubav", možemo ga vidjeti kao prethodnost (antécédence): "Jer si ljubljen, i ti ljubi". (14) Filozofija religije, dakako, nije filozofija morala, ali one ne opstaju bez uzajamnih dodira: ne možemo načelo obaveze odijeliti od ljudske sposobnosti vršenja obaveze, a upravo je ova sposobnost ono što vjera nastoji obnoviti. U trideset članova Deklaracije o pravima čovjeka riječ "pravo" navodi se na pedeset devet mjesta, dok se riječ "dužnost" pojavljuje samo jedanput – u članu koji naglašuje dužnosti pojedinca prema zajednici. Međutim, kad bi čovjek ispunjavao svoje elementarne dužnosti, od kojih su glavne sadržane u Deset zapovijedi, deklaracija koja bi govorila o njegovim pravima ne bi bila potrebna. Ona bi se ostvarivala sama po sebi.
(10) L'Étoile de la Rédemption, str. 243.
(11) Isto
(12) Usp. Penser la Bible, str. 178.
(13) Usp. Totalité et Infini, str. 143.
(14) Usp. Penser la Bible, str. 190.
