IZ SMRTI U ŽIVOT
Poslano: 02.11.2009 | Jadranka Brnčić
Piše: Jadranka Brnčić
Prispodoba o suhim kostima (Ez 37,1-14) u tradiciji kasnog judaizma i ranoga kršćanstva, uključujući i tradiciju crkvenih otaca, bila je viđena kao anticipacija vjere u uskrsnuće mrtvih, shvaćena u tjelesnom i individualnom smislu. Dakako ne treba diskreditirati takvo tumačenje, ali se valja zalagati za višeglasnost razumijevanja Ezekielove vizije inherentno žanru. Uzimajući u obzir tri bitna momenta proročkoga diskursa – riječi, simboličke geste i vizije – prvo se zaustavlja na pojmu navještaja kao bitnom okviru proročke poruke, bez obzira je li posrijedi navještaj propasti ili izbavljenja. Navještaj smrti ili života – što je i glavna tema Ezekielove perikope – ono je mjesto neodređenosti iz kojega je moguće iščitati simbolička značenja. Ovakvo hermeneutičko čitanje izabrana teksta pridonosi i novom čitanju samoga plauzibilnog motiva uskrsnuća.
Proročki navještaj
U analizi proročkih navještaja posebice je bogata egzegeza Clausa Westermanna (Prophetische Heilsworte im Alten Testament). Po njemu je osnovna značajka proročkoga govora njegova narativna struktura: 1. formula glasnika: «Tako govori JHVH», koja mu služi kao uvod i kao okvir; 2. struktura navještaja i 3. zaključna formula koja zaokružuje navještaj.
Formula glasnika obično se nalazi na početku navještaja (a ako je navještaj dug, javlja se i usred njega) i služi kao autorizacija samoga navještaja. U Ezekielovu tekstu, od početka do kraja autobiografskom, navještaj se navodi u prvom licu jednine, ali u ime Drugoga, pravog autora poruke. Ovaj «proročki fenomen» – da poruku jednoga izgovara drugi u prvom licu pretendirajući da ju se smatra riječju Božjom – možemo smatrati dvostrukim subjektom: božansko «ja» izražava se kroz ljudsko «ja», no među njima i identitet i razlika. Takav odnos između poručitelja i glasnika nije bi poznat prije proroka (Bog je Adamu i Evi, Kainu i Abelu, Abrahamu, pa čak i Mojsiju govorio izravno). Tek su u proroštvu jasnije artikulirani poziv upućen glasniku i posrednička uloga pisma (u smislu teksta, ali i u doslovnom smislu pisma), što ne isključuje da je proročka poruka najprije bila usmena (na što podsjećaju formule poput: «Idi i reci!»).
Zanimljivo je primijetiti da ovo priznavanje/poznavanje Boga u proročkim iskazima ne izgovara čovjek, prorok, nego sam Bog kroz usta proroka. Bog preuzima inicijativu zato da spriječi čovjeka da se usmjeri samo na naviještene događaje – oni su samo znakovi Onoga koji ih čini. Stoga Bog i kaže: «Ja sam» ili «ja činim i govorim».No, kad je Sitz im Leben postao Sitz im Schrift, adresanti su se promijenili. To je osobito slučaj u Ezekiela koji je – kako tvrde egzegeti povijesno-kritičke metode – stvorio cijelu školu proročkoga pisma. Ezekiel nije išao za tim da bilježi usmenu, nepromjenjivu poruku, nego je oponašao njezin izvor. Pisano proročanstvo imalo je potporu prethodne povijesti recepcije njegova izvora i opetovanih čitanja koja dosežu same granice kanona. Podizanje usmene poruke na razinu književnoga teksta ne uništava izražajnu snagu riječi. Ukoliko proročki iskaz ostaje iskaz jednoga Drugog, njegovo iskazivanje (kao i u molitvi) i dalje ima karakteristike osobnoga događaja: nešto se dogodilo nekome – zahvaćenost riječju Drugoga. Pisano proroštvo ima snagu usporedivu s interpretatorovom: čitatelj ne samo da čita poruku, nego ju sluša i čuje. Posrijedi je povratak riječi obilaznicom pisma. Potreba za trajnom rehabilitacijom osobnoga događaja ljudske riječi zahvaćene božanskom počinje već unutar samoga navještaja: ponavljanje formule «Tako govori JHVH» nije samo retoričko, nego služi tomu da podsjeća kako je svaki poziv proroku: «Idi i reci!» iznova nov događaj. Prorok sudjeluje u oživljavanju toga događaja i, paradoksalno, upravo iz novosti ovoga ponavljanja pismo omogućuje samo ponavljanje.
Središte poruke navještaj je propasti ili izbavljenja, osude ili spasenja. Westermann među navještajima propasti (ali i među povijesnim knjigama) razlikuje one koji su upereni protiv pojedinaca, one protiv Izraela i one protiv Izraelovih neprijatelja. Ezekiel, isključivije od svih drugih proroka-pisaca, poznaje samo dva tipa navještaja: propasti (razaranja, nevolja, osuda) ili izbavljenja (obnove, blagoslova, spasenja) – smrti ili života. Naviještati ne znači predviđati, unaprijed reći što će se zbiti. Navještaj se odnosi na apodiktičku budućnost na pola puta između indikativa i imperativa. Prvi zavjet već poznaje takav futur lišen pripadajućega mu budućnosnoga karaktera: obećanja, blagoslovi, prokletstva – sve su to događaji-riječi s vremenskom odgodom.
Druga karakteristika navještaja rasvjetljava prvu: budućnost koja se na(go)viješta u ime Božje bit će Božji čin – Bog će osuditi ili spasiti. Snagu uvjerenja da je poslan naviještati prorok crpi iz toga neprestano nadolazećega Božjeg čina. Ili drugim riječima: prorok je glasnik siguran da ga Bog šalje da kaže što će Bog zasigurno učiniti.
Zaključna formula, zapravo priznavanje Boga, koja, bez obzira je li posrijedi navještaj propasti ili izbavljenja, biva stavljena na sam kraj («I znat će da sam ja JHVH» ili «I znat će da ja, JHVH, govorim i činim»; r. 14) nije tek puki retorički dodatak, znak da je navještaj završio. Mnogo više. Walther Zimmerli govori o takvim formulama kao o znakovima u pravnom smislu te riječi, kao o «dokazima o akreditaciji» navještaja (Erkentnis Gottes nach dem Buche Ezechiel, str. 173). Zaključna formula teleološka je kruna navještaja: poznavanje Boga («i znat ćeš») je ono čemu proroštvo, zapravo, teži i što mu je svrha. Osuditi ili spasiti – i jedno i drugo je djelo Božje, a svrha i jednoga i drugoga je da čovjeka dovede do poznavanja Boga. No, zanimljivo je primijetiti da ovo priznavanje/poznavanje Boga u proročkim iskazima ne izgovara čovjek, prorok, nego sam Bog kroz usta proroka. Bog preuzima inicijativu zato da spriječi čovjeka da se usmjeri samo na naviještene događaje – oni su samo znakovi Onoga koji ih čini. Stoga Bog i kaže: «Ja sam» ili «ja činim i govorim». Tim iskazom upućuje da ono što treba poznavati nije što nego tko. Ili kako kaže Zimmerli: «'Ja sam JHVH' unutar zaključne formule sprječava da čovjek u poziciji subjekta odmijeni događaj poznavanja». Bog, subjekt osude ili spasenja, ostaje subjektom i u poznavanju. I samo poznavanje postaje događajem u kojem se ne afirmira čovjek nego božanski subjekt stoga da ne bude uhvaćen u ljudsko poznavanje, jednako kao što to ne trebaju biti ni naviješteni događaji.
Stražar prijetnje
Proroštvo se na prvi pogled čini sličnim apokaliptičkom iskazu: oba se žanra pozivaju na budnost pred prijetnjom budućih vremena. Međutim, među njima postoji bitna razlika u odnosu na samo vrijeme. Prijetnja kakvu naviješta prorok jest unutarpovijesna te postoji mogućnost da se spriječi njezino ispunjenje, a u apokaliptičara ona se odnosi na «posljednja vremena», na kraj povijesti kakav se NE može izmijeniti i kojemu se pristupa kao tajni.Prorok je u neprestanoj vezi s poviješću, i to ne tradicionalnom, prošlom poviješću iz koje ništa više ne prijeti, nego sa stvarnom, konkretnom poviješću sadašnjega, opasna i prijeteća trenutka kakav izaziva tjeskobu. Tradicionalna povijest izvjesna je i sigurna, a sadašnja povijest prijeteća i traumatizirajuća. Prorok se uvijek smješta u odnosu na prijetnju te često sam sebe naziva stražarom, noćobdijom. Koliko god prorok bio «lud» (gorljiv, entuzijast), njegova se «ludost» upisuje u budnost.
Proroštvo se na prvi pogled čini sličnim apokaliptičkom iskazu: oba se žanra pozivaju na budnost pred prijetnjom budućih vremena. Međutim, među njima postoji bitna razlika u odnosu na samo vrijeme. Prijetnja kakvu naviješta prorok jest unutarpovijesna te postoji mogućnost da se spriječi njezino ispunjenje, a u apokaliptičara ona se odnosi na «posljednja vremena», na kraj povijesti kakav se ne može izmijeniti i kojemu se pristupa kao tajni. No, ova razlika ne priječi da i prorok preuzme neke karakteristike eshatološkoga žanra, premda se u njega prijetnja projicira u gusto tkanje povijesti koju valja nanovo čitati u sadašnjosti, dok se ona u eshatološkoga proroka uvijek projicira na budućnost u kojoj se povijest okončava. Proroštvo, dakle u odnosu na vrijeme ne samo da je u opreci s tradicionalnom poviješću, nego i u odnosu na ne-povijest posljednjih vremena. Apokaliptičari vremenu, zapravo, ne prilaze kao prijetnji, nego kao enigmi koju valja dešifrirati.
Nadalje, postavlja se pitanje: koju mjeru neodređenosti sadrži prorokov odnos prema aktualnoj povijesti? Na prvi pogled nikakvu. I to stoga što su naviješteni događaji katastrofe ili izbavljenja smatrani neopozivim Božjim djelom: neizvjesna za čovjeka, budućnost je za Boga izvjesna. Ova izvjesnost mobilizira proroka, no ipak… književna analiza proročkih perikopa pokazuje da iza navještaja, konstitutivna dijela proročke poruke, ne slijedi razvoj narativnoga karaktera, nikakav epilog u kojem bi bilo ispripovijedano ispunjenje proroštva. Za proročki je žanr upravo karakteristično da ostaje navještaj lišen priče o ispunjenju. Iako se egzegeti trude uspostaviti korelacije između ovog ili onog proroštva i ovog ili onog događaja kao njegova ispunjenja, proroci malo brinu za takve korelacije. Tražiti korelacije posao je povjesničara, ne proroka. Za proroke uspjeh proroštva već je sama želja za ispunjenjem navještaja izbavljenja ili za sprečavanjem da se prijetnje ostvare.
Barem su dva faktora neodređenosti proroštva: s temporalnoga stajališta navještaj sadrži neku vrstu odgode izvršenja te stanovitu neizvjesnost s obzirom na točnu prirodu prijetećih nevolja. Prijetnja, naime, neprestano varira između blizine i udaljenosti. Čak ako je i samo proroštvo datirano, ispunjenje nije. Orakulum nije priča ispripovijedana o budućnosti, pa čak ni za budućnost – ona mu čak nije ni važna. A budući da nema budućnosti, ni ne polaže račun o događajima koji mu slijede. Stoga ne govori ni o točnoj prirodi ni o razmjerima prijetećih nevolja i katastrofa.
Alegorije, metafore, parabole proroštava, zapravo, proizvode sličan učinak kao što ga proizvodi poezija u Psalmima ili u Pjesmi nad pjesmama. Stilske figure varijacije su riječi. Takvu funkciju imaju i simboličke geste i vizije (Hošea, Izaija, Jeremija i Ezekiel neprestano prepleću neverbalne forme s verbalnim figurama). Upravo je za proročki (književni) žanr karakteristično to da anticipiraju naviještene događaje na figurativan, ne na deskriptivan način. Proročki orakulum odgovara onome što je Heraklit rekao za riječ bogova: Ona ne potvrđuje ni ne niječe, nego znači. Ili bismo mogli reći: proroštvo znači a da ne referira. Navještaj i ispunjenje su na neodređenoj udaljenosti i, zapravo, ne uvjetuju jedan drugog. No, proroci često svoja proroštva oblikuju takvim (pjesničkim) umijećem da, gomilajući stilske figure, postižu ono što Roland Barthes zove «učinkom realnosti»: slušajući ih (ili čitajući) gotovo da možemo vidjeti naviještene nevolje i katastrofe te stvoriti iluziju o njihovoj prisutnosti.
Otvorena simbolika
Perikopa u 37. poglavlju sastoji se od dva dijela: vizije u strogom smislu te riječi (r. 1-10) te interpretacije koja predlaže ključ za čitanje vizije a završava zaključnom formulom (r. 11-14). Ezekiel upisuje viziju u svoj proročki tekst na način kao da je posrijedi govor (vizija slijedi istu strukturu kao proročki govor: formula glasnika, navještaj i zaključna formula). Ali ona nije govor već vizija: Ezekiel bilježi kako ga je duh JHV prenio u dolinu suhih kostiju, kako je promatrao oživljavanje kostiju u dva vremenska odsječka (poput Stvaranja): prvo se kosti «stadoše pribirati te su po njima narasle žile i meso i kožom se presvukoše, ali duha još ne bješe u njima» (r. 7-8), a potom, nakon opetovana prorokovanja (kao da prvo nije bilo dovoljno snažno da proizvede učinak do kraja), «od sva četiri vjetra dođe duh i oživje kosti. One stadoše na noge – vojska vrlo, vrlo velika» (r. 9-10).
Na formalnom planu postoji zanimljiv fragment, disputatio, u kojem je izražavanje očaja preživjelih povjereno riječi Božjoj: «Reče mi: 'Sine čovječji, mogu li ove kosti oživjeti?'» (r. 3a). Prorok, sin čovječji, odgovara u ime očajnih: »JHVH, Gospodine, to samo ti znaš!» (r. 3b). Izraz je to dubine nemoći iz koje se izvija poziv proroka prije nego što je dobio zapovijed: «Prorokuj ovim kostima!» (r. 4a).
Na prvi pogled, dakle, na formalnom planu ništa ne upućuje na to da je riječ o viziji, no upravo vizija i sam navještaj gura dalje od njega samog na sadržajnom planu. Prvo, prorok je dobio naređenje da prorokuje i poslušao je (r. 7). Zatim, što je jednako neobično za navještaj: prorok vidi kako se ispunja ono što je prorokovao (r. 10). Ono što je u navještaju figuracija ispunjenja, ovdje je postalo njegov prizor. A onda, odmah potom, Ezekiel unutar iste perikope izlazi iz vizije i interpretira ju kroz riječ Božju: «Sine Čovječji, te kosti – to je sav dom Izraelov» (r. 11a). Nakon ove interpretacije slijedi simbolički pomak u dva dijela (opet kao Stvaranje): «Prorokuj i reci: ''Ovako govori JHVH, Gospodin: 'Ja ću otvoriti vaše grobove, izvesti vas iz vaših grobova, narode moj, i odvesti vas u zemlju Izraelovu'''» (r. 12) te: «I duh svoj udahnut ću u vas da oživite i dovest ću vas u vašu zemlju» (r. 14a).
Prizor otvorenih grobova ne unosi ništa bitno novoga, tj. nikakav simbolički pomak u odnosu na prizor oživjelih kostiju, nego da je varijacija onoga što je bilo rečeno na razini vizije, ovaj put na figurativnom planu. Vizija se «vraća» u navještaj. No, ova varijacija može pomoći čitatelju da dođe do značenja obaju prizora, a to je – prijelaz iz smrti u život. Otvoreni grobovi figuriraju ono što je viđeno u viziji kao neku vrstu verbalne alegorije.
Ponavlja se i prvi disputatio, i on premješten iz vizije u navještaj, štoviše, u interpretaciju: «Evo, oni vele: 'Usahnuše nam kosti i propade nam nada, pogibosmo!'» (r. 11b). Ovaj put narod sam izražava svoj očaj.
Zaključna formula na razini je navještajnoga govora, ne više vizije: prorok ne vidi (niti govori) ispunjenje onoga što je naviješteno novom simbolikom praznih grobova. Činjenica da su suhe kosti oživjele ne premješta se u navještaj, tj. ne rezultira (očekivanom) sposobnošću smrtnika da oživljuju – čudo je djelo Božje.
Navještajni dio vizije, kao ma koji proročki navještaj, upućuje na aktualnu povijest Izraelovu – vizija samo hoće pojačati snagu proroštva, tj. ojačati nadu onih koji ga slušaju. I suhe kosti i grobovi svojevrsna su alegorija očajne situacije izraelskoga naroda izgnana u Babilon, a oživjele kosti i prazni grobovi – obećanja što im je JHVH bio dao da će se vratiti u Obećanu zemlju. No, vizija istodobno nudi i više od navještajnoga govora, više od puke alegorije. I više od Ezekielove interpretacije (r. 14a) koja ograničava igru imaginacije. Prorok nije mogao biti svjestan svih mogućih smislova položenih u njegov simbolički govor, ali (poetsko) umijeće mu je takvo da simbolika teksta ostaje neiscrpnom i uvijek otvorenom.
Proroštvo o uskrsnuću
Kako je došlo do toga da su egzegeti kasnoga judaizma i ranoga kršćanstva iz Ezekielove vizije oživjelih kostiju počeli iščitavati proroštvo o uskrsnuću tijela, da su viziju počeli shvaćati kao eshatološku, a navještaj kao alegoriju uskrsnuća?
Inovacijska interpretacija najčešće se pojavljuje kada se unutar vjerske zajednice dogodi sasvim nov događaj na obzorju vjere – za Židove bili su to novi snažni utjecaji na njihovu kulturu: religije Iranaca, grčke filozofije i uopće helenskoga okruženja, a za kršćane događaj Isusa Krista – što im omogućuje da u ključu toga događaja ponovno čitaju stare tekstove, premještajući težišta njihova značenja, proširujući im smisao.
S druge strane, egzegeti prvih stoljeća nisu došli do toga da prizore oživjelih kostiju i praznih grobova smatraju alegorijom uskrsnuća izravnim putem iščitavanja, nego analoškim vezama među svim tekstovima u biblijskom korpusu koji se hrane simbolikom prelaska iz smrti u život. Stavljanje jedan uz drugoga niz tekstova s istim motivom, kao i njihovo čitanje s vjerske pozicije u kojoj se trenutno nalazi čitatelj (iz čega telos takva čitanja) ima svoju dugu tradiciju. A upravo je u tome simbolički naboj i bogatstvo Biblije: da ju se može čitati uzduž i poprijeko u njezinoj sinkronijskoj dispoziciji te u istim tekstovima, u novim kombinacijama, pronalaziti uvijek nova, ponekad i neočekivana značenja. Usporedno čitanje više tekstova obogaćuje i jedan i drugi i treći tekst, oslobađajući interpretativni potencijal svakog od njih. Međutim, svako pojedinačno čitanje ima i svoja ograničenja: Hebreji su Ezekielovu perikopu čitali u svjetlu svoje borbe za vlastiti identitet, Židovi u svjetlu rasprava o besmrtnosti grčkih filozofa, kršćani u svjetlu Kristova uskrsnuća i dara Duha Svetog. Svako je od ovih čitanja, dakako, legitimno, ali tek sva zajedno dotiču ukupnost mogućih značenja. Sve interpretacije, stoga, valja poštivati jer upravo sve one zajedno tvore svijet biblijskoga teksta. Takvi novi učinci značenja ne nanose nikakvu «štetu» tekstu ukoliko čitatelj ostaje svjestan postupka koji takvo čitanje omogućuje. Čitatelj je u krivu samo onda ako pretpostavlja da je biblijski autor imao u vidu ono značenje teksta kakvo mu on sam pripisuje. Ili, pak, ako potonju interpretaciju u tradiciji pretpostavlja onoj prethodnoj.
I Ezekielova je, dakle, vizija otvorena različitim interpretacijama. Vidjeti u njoj samo anticipiranu sliku uskrsnuća mrtvih samo je jedno od mogućih čitanja. Jednako kao što je to i čitanje u kojem se može napraviti analogija između Stvaranja i svakoga drugog Božjeg zahvata u ljudski svijet, zahvata koji omogućuje «novo stvorenje». Ili, pak, čitanje u kojem se u proročkom tekstu čita anticipacija oslobađanja iz babilonskoga sužanjstva. Ili, pak, čitanje u kojem je moguće iz «suhih kostiju» iščitati radikalan karakter smrti iz koje samo Bog može izbaviti, ali tako da se smrt shvati kao osuda (dakle, i Ezekielov tekst kao prijetnja), ali i kao nužan put do života (usp. Iv 12,24: zrno mora umrijeti da bi urodilo plodom). U svemu tome, hoćemo li ostati vjerni Ezekielovu okviru, Bog je jedini koji ima puninu života i koji može dati život. Život primamo ne samo prihvaćajući njegove zahvate u ljudski svijet, nego vjerujući u to da je On život.
No, iz teksta se mogu iščitati i mnoštvo paralela sa svim mogućim prijelazima iz smrti u život: iz nepravde u pravdu (usp. Ez 33,10-20); iz svijeta bez Boga u svijet s Bogom (usp. Am 5,4); iz grijeha u život bez grijeha (u duhovnom obraćenju, u obredu krštenja)… Simbolika nadilazi religijski prostor i prelijeva se u poetski u kojemu prijelaz iz smrti u život znači svako «više i drukčije». Ljubav i život nude sličan metaforički put. Tamo gdje Pjesma nad pjesmama ljubav označuje kao onu koja je «jača od smrti», prorok proglašava život jačim od smrti. Valja slušati oba puta.
