NEOPRAVDANA PATNJA

Upitna moralistička vizija svijeta

Zanimljivo je primijetiti da Job, iako očito prihvaća hebrejsku religiju, nije Hebrej (dolazi iz zemlje Uza, negdje između Arabije i Idumeje, Job 1,1), a nisu to čak ni njegovi prijatelji-tužitelji...Već prije izgnanstva u Babilon, pravednost je za hebrejsku zajednicu značila cjelovito opsluživanje Božjih zapovijedi, ponašanje u skladu sa Zakonom. Dakle, izravno je bila povezana s pobožnošću (shvaćenom u etimološkom smislu te riječi – živjeti po Božju, usp. Ez 18,5-26). Riječ pravednost semantički se razvijala: budući da je sa zakonom usklađeno ponašanje izvor zasluga i blagostanja, a pravednost oznaka za takvo ponašanje, ona postupno počinje značiti i nagradu za pravednost. Ovakva moralistička vizija svijeta vlada dobrim dijelom deuteronomističkih i proročkih tekstova.
Job, pravedan i pobožan, po tradicionalnom vjerovanju Židova i osjećaju za pravdu, zaslužuje ljudsku sreću. No, iznenada biva izložen kušnji uskratom «pravedne nagrade» – gubi imanje i djecu, a zatim ga i samog pogađa teška bolest (neka vrst gube) te biva izgnan iz kuće kao nečist. Ipak, u svemu tome, svjestan da sva dobra dolaze od Boga kao dar, on prihvaća bol iako joj ne zna razloga. Job se prvo ne buni protiv Božje odluke, nego samo oplakuje svoje bijedno stanje. Pristupaju mu prijatelji. Umjesto da mu pruže utjehu, i sami zatečeni misterijem ničim zaslužene patnje, optužuju ga.
Jedan od problema Knjige o Jobu postavlja njezin narativni okvir. Egzegeti se slažu da je riječ o narodnoj priči o pojedincu Jobu, sagi koju je autor preradio za svoju svrhu, inkorporirajći u nju središnji dijalog (Job 38). U ovome dijalogu autor zaoštrava problem što se, subverzijom svakodnevna iskustva, skrivao unutar općeprihvaćena, tradicionalna uvjerenja da je pobožan, pravedan život pojedinca nužno nagrađen sretnim životom i blagostanjem, a bezbožan, nepravedan život patnjom, pitajući: što je, onda, s patnjom nedužnoga? Zanimljivo je primijetiti da Job, iako očito prihvaća hebrejsku religiju, nije Hebrej (dolazi iz zemlje Uza, negdje između Arabije i Idumeje, Job 1,1), a nisu to čak ni njegovi prijatelji-tužitelji, što je element koji egzegeti često, čini se, odveć zanemaruju kao bitan za egzegezu. A upravo ovaj element, među ostalim, potvrđuje činjenicu da mudrosna književnost Hebreja nadilazi okvire Saveza s jednim narodom te se odnosi na općeljudsku situaciju svakog pojedinca, naprosto čovjeka kao takva.
Job, dakle, polazi od vjere prisutne u tradicionalnoj hebrejskoj religiji Saveza da Bog nagrađuje dobro, a kažnjava zlo. I, zapravo, do kraja ne napušta takvu vjeru, ali se, na temelju vlastita iskustva, usuđuje postaviti pitanje na koje nema odgovora: zašto nedužan trpi? Moralističko-religijska ideologija onog vremena ovome vapaju nije mogla dati odgovor.
Job je tragični lik u aristotelovskom smislu te riječi. Tragičan junak ima «moralističku viziju svijeta» kakva uključuje tri elementa: suđenje, distributivnu pravdu i Suca. No, patnja nedužnoga u protuslovlju je s takvom «moralističkom vizijom». Stoga tragičan element postoji i u samoj biblijskoj teologiji – zbog njega se Boga Saveza doživljuje kao etičkoga Boga, točnije kao Boga morala. Tragičan junak budi u nama tragične emocije. Užas i sućut, ponad ma kakvog suđenja i osuđivanja, milosrdno viđenje ljudskoga bića – sve to probija granice optužbe i pošteđeno je Sučeva gnjeva. Knjiga o Jobu, dakle, uznemirujući je dokument jer ozbiljno dovodi u pitanje moralističku viziju svijeta kao svojevrsnu ideologiju čija «istina» pred veličinom i tajnom patnje biva raskrinkana kao lažna. Knjiga o Jobu svjedoči o krizi: Job osjeća apsolutno viđenje kao neprijateljsko viđenje koje uzrokuje njegovu patnju i može ga ubiti… Destrukcija stare teorije distributivne pravde izaziva sumnju o samom viđenju koje se iznenada očituje kao viđenje skrivenoga Boga koji osobe izlaže neopravdanoj patnji.
No, unatoč tomu što sâm nema drugih modela, unatoč činjenici da i dalje trpi, unatoč prigovorima svojih prijatelja, Job smjera prema drukčijem načinu gledanja, drukčijoj simboličkoj strukturi. Odgovori koje dobiva ne odgovaraju na njegovo pitanje, ali samo pitanje guraju do njegovih granica, do novoga horizonta, do utopije – nigdine u kojoj samo pitanje nije dovedeno u pitanje: kozmos nastavlja postojati, a Jobovo je pitanje tek jedan njegov mali dio. Pomak koji se dogodio bio je sljedeći: pitanje i dalje ostaje bez odgovora, ali je stavljeno u mnogo širi kontekst, ne više u kontekst vjere u Boga Saveza nego u Boga Stvoritelja svega kozmosa: da li je pravednost konstitutivan element kozmosa?
Moralistička vizija svijeta u Jobovoj je interpretaciji, dakle, izazvana na korekciju: pojam distributivne pravde ozbiljno je doveden u pitanje, a predodžba o Bogu produbila se prema misteriju.

Božja šutnja

Najgora optužba što Jobu upućuju njegovi prijatelji optužba je za bezbožnost, optužba koja tako duboko pogađa Joba da i sam počinje sumnjati u svoje viđenje svijeta. Dvije su stvari jezive, kaže on: 'Bog je odviše blizu i odviše daleko'. Zgrabio ga je za vrat, drži ga i ne pušta. Međutim, Job iz vlastite patnje razumije kako pobožnost i sreća, nepravednost i trpljenje, jednako kao i krivnja i sreća te grijeh i patnja, nisu nužno povezani. Time ruši racionalnu teologiju svojih prijatelja – razum nema odgovor na pitanje o tome kako razumjeti Božju pravednost koja dopušta da trpi pravednik. Job gotovo da je kažnjen samo zato jer je čovjek. Biti čovjek već je svojevrsna kazna.
Situacije u kojima se sukobljuju bijeda i veličina ljudskoga bića hebrejska mudrost interpretira kao poništenje ljudskoga i nemogućnosti razumijevanja Boga koji šuti i odsutan je. Job suočen s mučiteljskom odsutnošću Boga sanja o svojoj vlastitoj odsutnosti. Nema rješenja za problem patnje. Bog kao da mu kaže: «Ne postavljaj pitanja! Trpi u tišini! Tko si ti da mi se obraćaš? Pogledaj oko sebe veličanstvenost mog stvorenja i jednom zasvagda uvidi da ne znaš ništa. Tvoja agonija je trivijalna, tvoja pitanja besmislena, tvoja potraga uzaludna».
Šutnja prethodi govoru, kao što slušanje prethodi poslušnosti. Šutjeti znači slušati, pustiti da stvari same budu rečene. Tek šutnja otvara prostor za slušanje. Biti u dijalogu znači umjeti šutjeti da bi se čulo drugoga i da bi vlastita riječ bila shvaćena. Stoga, onaj koji pita biva i sam pitan. Job se kaje zbog postavljanja pitanja, povlači svoje prethodne riječi, stavlja ruku na svoja usta i više ne može govoriti (Job 42,6; 40,4-5). Nevini Job se kaje, što je protuslovlje i paradoks. Paradoksalno, Job je doveden do toga da prizna da je u krivu i tek onda mu Bog daje za pravo (Job 42,7). Vjera u pravednog Boga nadjačava napast i Job mu se obraća kao svom nebeskom prijatelju. Jobovo kajanje ne očituje da je manje nedužan nego na početku, nego priznaje, zapravo, da je i samo njegovo jadikovanje pristajanje na isti svjetonazor koji ga osuđuje. Njegovo kajanje nije kajanje krivoga, nego izraz mudrosti nedužnoga – umjesto da razotkriva sebe, on otkriva nešto o Bogu: Bog je dopustio da ga čovjek propituje. Pitanje je: ili se vjera u Boga Saveza potvrđuje čovjekovim odgovorom poslušnosti i ljubavi ili Bog samoga sebe poništava posve se izručujući čovjeku. Job u svojoj ruci drži ili Božju osvetu ili Božji poraz.
Jobovi prijatelji optužuju Joba sa stanovišta teologije, a Job se brani sa stanovišta svojevrsne filozofije. Knjiga o Jobu pred problemom ljudske patnje svjedoči i o porazu i teologije i filozofije. Nietzsche Boga proglašava mrtvim. Međutim, ako je Bog i mrtav, govor, ili odsutnost govora o Njemu, nije. Ostaju pitanja: koji je to bog mrtav? tko ga je usmrtio? i kojim autoritetom? Da, mrtav je bog metafizike, kao i teologije ukoliko se oslanja na metafiziku, kakva, još u Kanta, povezuje etiku i religiju, zapovijedi savjesti i zapovijedi Božje kao međusobno uvjetovane. Mrtav je Bog moralističke vizije svijeta. Bog je onkraj religije i etike. Ne samo da Job u priči mijenja svoje stajalište – na neki ga način mijenja i Bog. Ili, preciznije, sâm Job, a onda i mi čitatelji mijenjamo svoju predodžbu o Bogu.

Prihvaćanje patnje «unatoč svemu»

Evo, to je biblijska misao: Mudrost nas ne uči kako da izbjegnemo patnju ili kako da ju magično zaniječemo, ili kako da se pravimo da je ona iluzija. Uči nas kako da je izdržimo, kako da trpimo trpljenje.Izvještaje o Stvaranju i Prvom grijehu u Knjizi Postanka određuje struktura u kojoj se neprestano sukobljuju božansko i ljudsko djelovanje: biblijski autori kao da ne poznaju djelovanje u kojem ne bi bio već prisutan i otpor. Kao što kaže Robert Alter u knjizi The Art of Biblical Narrative, izvor priče jest «napregnutost u vremenu koju stvara jaz između nauma Božjeg i ljudske nepokornosti», tj. između neizbježnoga i nužnoga.
Hebrejska misao u svojoj glavnoj liniji svim se snagama opire refleksiji o počecima i razlozima događaja koje opisuje. No, ponekad u tome i ne uspijeva. Jedan od primjera jest pojam distributivne pravde. Ideja distributivne pravde izvor je krize u Knjizi o Jobu. Riječ je o iskustvu «viška» posve neopravdane patnje. Njime je pojam distributivne pravde posve razoren. Mudrost ovdje ide sasvim drukčijim putem od mita. Job se naposljetku pobuni te samoga Boga, koji čovjeka neprestano izlaže sudskom procesu, stavlja u proces u kakvom se sam našao. Problem zla gurnut je do skandala: žrtva ne želi biti utješena. No, Knjiga o Jobu ne ide dalje, ne pita kako razmišljati onkraj ideje distributivne pravde.
Roman F. M. Dostojevskoga Braća Karamazovi bavi se jobovskim pitanjem. Knjiga o Jobu počinje poput grčke tragedije: otvara se zastor i pojavljuju odjednom svi protagonisti, međusobno jasno odijeljeni glasovi. U Braći Kramazovima glasovi se miješaju i svaki od njih, s više ili manje izraženim naglaskom, prisutan je u svakom liku, što Bahtin naziva polifonijom, specifičnom za stvaralaštvo F. M. Dostojevskog: svi glasovi su ravnopravni i imaju pravo na samoizražavanje. Đavao, Bog, nedužni i tužitelji nisu više suprotstavljeni likovi na pozornici svijeta, nego se, premještaju s izvanjskog u unutarnje – u samo ljudsko srce, gdje nastavljaju svoj prijeporni dijalog.
Koju cijenu valja platiti za misao koja bi se odrekla pitanja «zašto»? Za takvu misao zlo nije pitanje teorijske kategorije, nego djelovanja. Zlo je ono protiv čega se borimo kada smo se odrekli objašnjenja. Ono je neobjašnjiva datost. Zlo postoji, ali ne znamo zašto. I pitamo se jedino kako da mu izbjegnemo, pobijedimo ga dobrim. Evo, to je biblijska misao: Mudrost nas ne uči kako da izbjegnemo patnju ili kako da ju magično zaniječemo, ili kako da se pravimo da je ona iluzija. Uči nas kako da je izdržimo, kako da trpimo trpljenje. Smješta trpljenje u smisleni kontekst producirajući aktivnu kvalitetu patnje.
Zaključni dio Knjige o Jobu ponajbolji je primjer religijskoga diskursa u njegovu pomicanju od poetičkoga dijaloga pritužbe i argumentacije prema retoričkom glasu Božjem u zazivu i hvali. Znanje o tome kako trpjeti nadiđeno je lirizmom hvale.
Job otvara prostor za jednu osobnu mudrost prihvaćanja patnje. Upravo zato što ne razumije zašto trpi, a naposljetku prihvaća svoju patnju «unatoč svemu» i bez «zato što» – Job ljubi Boga «nizašto» i time pobjeđuje zlo u samom njegovu središtu. Ljubiti Boga nizašto znači posve nadići logiku distributivne pravde. Nije li to zadnji odgovor na pitanje o problemu zla: doseći točku do odricanja od želje da znamo zašto zlo jest, želje da budemo nagrađeni za svoje vrline, da budemo pošteđeni patnje, pa čak i želje da budemo «besmrtni», tj. da naša smrt ne bude dio «ništavila»?

Prijepor vjere i religije

Koja vrsta vjere zaslužuje da preživi Freudovu i Nietzscheovu kritiku religije? Moguće je dati kratak odgovor: proročka.Jobovi prijatelji, prvih sedam dana i noći zaprepašteni, nijemo stoje pred Jobom. A onda progovaraju, ali ne kao njegovi tješitelji. Elizef, Bildad i Sofar u Jobovu pesimizmu vide tužbu protiv Božje pravednosti i nastoje utjecati na Jobov stav. Štoviše, postaju njegovim tužiteljima. Vode neku vrstu sudskog procesa zastupajući uporno «teoriju naplate»: «Tko trpi, grešnik je, a tko je sretan, pravedan je». Job naglašava svoju nedužnost iako trpi te ispovijeda Božju nedokučivost. Rasprava s njegovim tužiteljima postupno se razvija i zaoštrava. Job ne želi raspravljati zašto trpi. Iskustvo mu otkriva da patnja jednako pogađa i dobre i zle. S obzirom da i zli na zemlji uživaju dobra, to znači da «nagrada» nema veze sa stečenim zaslugama. Job je usamljen u svojoj boli. Prijatelji postaju i više od tužitelja, gotovo suci: umjeren, učeni Elifaz u ime objave; spontan, gorljivi Bildad u ime predaje, a žestok, goropadni Sofar iz vlastita iskustva. Zato se Job obraća izravno Bogu da ga On brani.
Vjera kakvu brane Jobovi prijatelji teološka je konstrukcija. Job odbija podvrgnuti se lažnoj svijesti svojih prijatelja, ali odbija i samoga sebe zavaravati. Vjera pronalazi svoj prostor u religijskim institucijama, ali da bi ostala živa, mora se neprestano obnavljati događajem koji ju je utemeljio i sama ostajući događaj a ne teološka konstrukcija. Ukidanjem vjere kao dvostrukog puta zapovijedi i nagrade/kazne, čovjek vjernik istodobno izlazi iz moralističke vizije svijeta. Unutar problematike unutarnjega sukoba između vjere i religije Jobova vjera, a ne religija njegovih prijatelja, zaslužuje da se suprotstavi ma kojem ikonoklazmu. Prava je vjera u oštroj suprotnosti sa zakonom distributivne pravde: ona je bitno tragična vjera, izvan svake izvjesnosti i zaštite. Vjera je to kakva se kreće kroz sjene u novoj 'noći duše' pred Bogom koji me neće zaštititi nego me okružiti opasnostima života. Vjera je to kakva preživljuje svaku kritiku, vjera kakva nadilazi okvire religije vezane uz moralističku viziju svijeta.
Putanju ovakve vjere moguće je vidjeti na dva temeljna etička pojma: na primjeru optužbe i utjehe. Ova dva arhaična i naivna, ali temeljna pola etičke dimenzije religije – strah od kazne, koji prerasta u tabu, te želja za zaštitom, tj. utočištem, glavna su meta Nietzscheove i Freudove kritike religije. No, njihov ateizam nije samo negacija i destrukcija religije, nego i oslobađanje njezina novog horizonta za postreligijsku vjeru. Oni, svatko na svoj način, napadaju iluziju religije, i to ne na području epistemologije ili pozitivizma, nego kao iluziju ljudske svijesti u području kulturnih predodžbi koje prijetnjama kaznom ili nuđenjem utočišta pripadnike religije drže u stanovitoj manipulativnoj pokornosti. Funkcija ničeanske i frojdovske kritike religije jest: njezino apriorno načelo obaveze, iz koje proizlazi i optužba i utjeha, podvrgnuti regresivnoj analizi koja to načelo lišava njegova apriorna karaktera. Vjera se oslobađa svojega religijskoga utega stanovitim ateizmom, kao kritikom religije koja ju ispražnjuje od njezina zakonodavstvena okvira.
Koja vrsta vjere zaslužuje da preživi Freudovu i Nietzscheovu kritiku religije? Moguće je dati kratak odgovor: proročka. Vjera, dakle, kakvu je imao Job, mudri prorok, nasuprot Joba pravednika. Vjera kakva se probijala kroz «noć» teologije do «noći iščekivanja», vjera u Boga koji ne optužuje niti štiti, nego dopušta da čovjek bude izložen krajnjim opasnostima koje ne ugrožavaju njegovu ljudskost, vjera u Boga koji je i sam nemoćan i čija nemoć jedina može pomoći čovjeku da bude čovjek ne bojeći se prijetnji kaznama ni utječući se mogućim utočištima. Tek onkraj ove noći ponovno se može naći «Bog utjehe i Bog uskrsnuća». Nije dovoljno pomiriti hermeneutiku koja dokida stare idole i hermeneutiku koja restituira kerigmu, nego valja «kopati još dublje» sve do sloja u kojem je dugom obilaznicom moguće ponovno povezati religiju i vjeru posredstvom ateizma. Job je do svoje ponovno pronađene vjere došao stanovitom dijalektikom ateizma, ali je prethodno morao nadići narcizam vlastite želje i vlastita straha te ući u carstvo značenja u kojem više nije bilo riječi o njemu samom, nego o ljudskom biću kao takvom. Dubina bića očituje se u zaboravu vlastitih želja i interesa.

Bog povijesti i Bog prirode

JHVH govori Jobu o stvaranju svijeta, ali navodi različita imena Boga-Stvoritelja, ne i svoje: o Elohim, El, Eloa, Šadaj. (El (hebr.) – Moćni, Jaki; Eloa (hebr.) – Strašni; Elohim (hebr.) – Svevišnji, Svemoćni; Šadaj (hebr.) – Sveti). Sve su to imena atributi, a ne vlastita imena.Jobov problem, dakle, ne može se riješiti racionalnim putem: patnja je neriješena zagonetka za ljude. Samo Bog može dati odgovor. Job prelazi u monolog. Izriče svoju tužbu i molbu Bogu. Izjavljuje svoju nedužnost i slavi Božju mudrost. Još jednom ponavlja: čovjek ne može dokučiti zašto je zlo. To je Bog sebi zadržao. Čovjeku je ostavio samo praktičnu mudrost: «Boj se Boga i bježi oda zla!» (Job 28,28). Monolog Jobov prelazi u solilokvij i ispit savjesti. Rasprava se ukočila. Prijatelji ostaju pri svome, Bog se ne odaziva da ne bi izgledalo da je dužan čovjeku položiti račun: Elifaz unosi nove elemente: priznaje da se Bog može čovjeku objavljivati i po patnjama te da bol nije samo kazna za grijeh, nego ima i pedagošku vrijednost – sredstvo je čišćenja i odvraćanja od oholosti. Job se brani da je bio ponizan u času kada ga je Bog pohodio u boli.
Knjiga o Jobu, analoškom je obilaznicom, zapravo, proročka knjiga, tj. subverzivna misao u odnosu na teologiju tradicija. U kozmosu nema nikakve distributivne pravde: već u samom stvaranju tama uvijek ide uz svjetlost (Job 38,19. 22), a sunce sja i nad grešnima i nad pravednima (Job 38,12-15) i kiša pada bez razloga u pustinji (Job 38,25-27). Međutim, u hebrejskoj religiji, paralelno s jačanjem svijesti o identitetu zajednice usuprot svima drugima, drevni vez čovjeka i prirode slomljen je. Onaj tko služi JHVH izvan je prirode. Priroda je samo «poslužila» za uspostavljanje povijesti u kojoj tek počinje saveznički odnos čovjeka i Boga.
No, zanimljivo je primijetiti imenovanja Boga u Knjizi o Jobu. JHVH govori Jobu o stvaranju svijeta, ali navodi različita imena Boga-Stvoritelja, ne i svoje: o Elohim (Job 38,7), El (38,41: 40,9.19), Eloa (39,17: 40,2), Šadaj (40,2). (El (hebr.) – Moćni, Jaki (rodni naziv za sveukupnost božanstava semitskog panteona); Eloa (hebr.) – Strašni; Elohim (hebr. množina od Eloa) –Svevišnji, Svemoćni; Šadaj (hebr.) – Sveti). U knjizi o Jobu ime Elohim pojavljuje se 3 puta, Šadaj 31, Eloa 41, a El 55 puta. Sve su to imena atributi, a ne vlastita imena. Drugim riječima, djelo Stvaranja djelo je ne-osobnoga božanstva. Iz toga se može izvesti još jedna nijansa tumačenja odsutnosti etike iz kozmičke perspektive svijeta: etički odnos je ponajprije odnos među osobama koje uspostavljaju savez, a Bog Saveza, osobni je Bog s vlastitim imenom JHVH. Prijelaz s Ela na JHVH, s kozmičkog deizma na Boga zauzeta za ljudske stvari prijelaz je, na temelju Božjeg stvaranja kozmosa i prirode, s religijskoga vjerovanja na vjeru, na temelju njegove intervencije u oblikovanju ljudske povijesti, u Boga Saveza. Spominjanje atributa Božjih koji pripadaju deističkoj dimenziji hebrejske vjere, nije vraćanje u pretpovijesno vrijeme, nego podsjećanje na simboličku ukorijenjenost religije Saveza.
Bog se Jobu objavljuje u oluji. Opisuje mu ljepotu, mudrost i moć stvorenja punu tajni. Job još jednom priznaje Božju nedokučivost. Između Boga i svemira ne postoji nikakva nužnost. Bog je iznad zakona svijeta, a od ljudi traži samo predanje i ljubav. Odgovarajući Jobu, JHVH mu kaže da je čovjek sastavni dio prirode, prepušten njezinim zakonitostima. Hoće li biti u ja-ti odnosu s Bogom Saveza, mora pristati da obdržava taj Savez «ni zbog čega», jednako kao što je Bog stvorio svijet «ni zbog čega». Božje djelovanje je onkraj zakona kompenzacije. Bog je dobar a da ne očekuje za to ikakvo priznanje, stoga mu i Job treba služiti ništa ne očekujući za uzvrat.
JHVH nije Jobu odgovorio nekakvom teodicejom, opravdanjem. Naprotiv, progovorio mu je iz oluje o redu kakav mu je bio stran, o dimenzijama koje nadilaze čovjeka: «Gdje si bio kada sam utemeljio zemlju? Govori ako znaš!» (Job 38, 4). Ni jedna se teleologija ne pojavljuje iz oluje, nikakva inteligibilna veza između fizičkog i etičkog reda. Preostaje samo odmotavanje svega u punini riječi; preostaje samo mogućnost prihvaćanja, koja je prvi stupanj utjehe onkraj želje za zaštitom – mogli bismo ga nazvati stanovitom «rezignacijom».
Rezignacija pripada ne-etičkom redu, pripada jeziku te upravo stoga može dovesti do riječi. Za Joba objava nije viđenje, nego glas. Bog govori. Ne o Jobu, nego njemu. Obraća mu se, i to je dovoljno. Događaj riječi rađa sam događaj. Dijalog već je po sebi utjeha. Slušanje riječi omogućuje da se svijet vidi kao red. «Po čuvenju tek poznavah te dosad, ali sada te oči moje vidješe» (Job 42,5). Iako Jobovo pitanje o njemu samom nema rješenja, ono se rastvara u premještanju središta iz kojega dolazi. Predsokratovci su došli do sličnoga zaključka: biti i biti mišljen jedna te ista je stvar. Logos i biće su jedno. I upravo je tu temeljna mogućnost utjehe: jedinstvo bića i logosa omogućuje čovjeku da pripada svijetu kao govoreće biće. Budući da moja riječ pripada riječi, budući da govoriti jezikom pripada mogućnosti govora bića, ne tražim drugo do da moja želja bude pomirena s prirodnim redom – u takvoj vrsti pripadnosti leži ne samo poslušnost onkraj straha, nego i prihvaćanje onkraj želje.
Job se baca ničice, u «prah i pepeo» i odriče se svoje pravednosti. Odriče se pouzdanja u svoja djela i u vjeri se potpuno predaje u ruke Božje. Bog ga rehabilitira pred prijateljima, blagoslivlje i dvostruko mu vraća sve što je bio izgubio. Bog ponovo podiže Joba.
Utjeha je, dakle, moguća pošto čovjek sve stvari sabere u logosu koji je on sam onkraj podjele na subjekt-objekt. I takva je utjeha sreća pripadanja logosu. Kierkegaard ju zove «ponavljanjem». U Knjizi o Jobu vidi to ponavljanje izraženo u mitskoj formi obnove: JHVH rehabilitira Joba vraćajući mu ponovno sve što je izgubio, ali se Job ne vraća prethodnoj moralističkoj viziji svijeta. Ovo ponavljanje nije vraćanje distributivnoj pravdi što ju je Job odbacio, nego je konzumacija slušanja u viđenju. Preko rezignacije dolazimo do prihvaćanja bivanja u svijetu koje je regulirano: poezijom i mišlju. Ovaj modus bivanja ljubav je prema svijetu i kozmosu, ljubav kakva prihvaća patnju, ljubav kakva je sama sebi utjeha i nagrada.

Novo u kolumni

• O dijalogu
• Vjerujem
• Opazke VIII
• Opazke VII
• Opazke VI

Najčitanije u kolumni

• Katolička crkva o kontracepciji i o pobačaju (6630)
• Seksualna zlouporaba žena u Katoličkoj crkvi (4351)
• Hipokrizija (4163)
• Žene u Katoličkoj crkvi (3912)
• OTVOREN GOVOR U CRKVI (3771)

Komentari u kolumnama

• Drinske mučenice - eutanazijom do vječnog života (1)
• Futuvvet (1)
• Božić ipak dolazi (1)
• Vedska književnost (2)
• Žene u Katoličkoj crkvi (1)